• image

Igor Tretinjak
LUTKE 2018., SUVREMENO SLOVENSKO LUTKARSTVO

 

Igra kazališnim činom

 

Na 14. međunarodnom festivalu suvremenog lutkarstva, LUTKE 2018., održanom u Ljubljani od 12. do 16. rujna 2018. u organizaciji Lutkarskog kazališta Ljubljana (LGL), slovenske predstave pokazale su da lutkarstvo naših susjeda ne samo da prati lutkarske i animacijske novine, već ih dobrim dijelom i gradi

 

LGL, Misterij sove, foto: promoLGL, Misterij sove, foto: promo

 

Kao i sve druge aspekte društva, tako je i kazališne festivale dostigao, a neke i pregazio, zov tržišta. U lovu za svakim pojedinim gledateljem festivali počesto gube vlastitu ideju i legitimitet, jeftino mijenjajući kvalitetu kvantitetom. Za razliku od te većine festivala izgubljenih u maglama i brojkama prodanih ulaznica, festival LUTKE hrabro i beskompromisno, pažljivim odabirom od strane selektorice Ajde Rooss, gradi vlastiti imidž kroz suvremeni lutkarski izričaj, gradeći usput sve veći broj vjernih sljedbenika koji u Ljubljanu stižu iz cijele Europe i šire. Profiliranje festivala i razvoj svijesti o suvremenim mogućnostima lutkarstva i animacije odvija se i prepliće paralelno s uzletom slovenskog lutkarstva čije predstave počesto predstavljaju i vrhunce ovog izuzetno kvalitetnog festivala. U ovom radu usmjerit ću se prema ovogodišnjim slovenskim vrhuncima, ukazujući na bogatstvo i svježinu pogleda i razmišljanja naših susjeda o lutkarstvu (dok u isto vrijeme hrvatsko lutkarstvo, usprkos odličnom radu na našoj akademiji, još uvijek dobrim dijelom tapka po lutkarskim prošlostima, ne razmišljajući o sadašnjostima i budućnostima).


Igru bez figa u džepovima festival LUTKE demonstrirao je već otvorenjem s velikim i moćnim, zabavnim, mudrim i razigranim LGL-ovim megaprojektom Majstor i Margarita, puppeta ludensa slovenskog lutkarstva, Matije Solcea. Riječ je o dvodijelnom projektu „u tri k(o)raka“ koji se sastoji od Vražjeg triptiha autora koncepta Solcea (ujedno režiser) i Tomáša Žižke (scenograf, kostimograf i autor instalacija) i kazališnog evangelija Margarita u režiji Mirjane Medojević. Rasprostrvši se na cijelu zgradu kazališta i izvan njega, projekt je u svoju realizaciju uvukao preko stotinu zaposlenika LGL-a i korisnika njihovih prostora – od glumaca i lutkara, tehničara i tehnologa do Partizanskog i drugih zborova.


LGL, Majstor i Margarita, foto: promoLGL, Majstor i Margarita, foto: promoSolce i Žižka, uz pomoć dramaturga Tjaše Bertoncelj i Benjamina Zajca, svog su Majstora i Margaritu podijelili na vanjski uvod te dva osnovna dijela – interaktivno putovanje kazališnom zgradom ispunjenom vizualnim instalacijama tematski usmjereno na umjetnika, te izvedbeni dio u tunelu s fokusom na umjetničko djelo.


U prvom dijelu, kroz koji su nas proveli duhoviti i šarmantni vodiči Aja Kobe i Tines Špik, autori su se vrlo zgodno poigrali manipulacijom Majstora, odnosno umjetnika, na početku puta, izlaganjem na sceni, pretvorivši gledatelje u umjetnike. Ti novopečeni stvaratelji putem su prolazili Majstorovu umjetničku golgotu naslonjenu na Bulgakovljev strmoglavi put i Klemenčičeve putešetvije – od osude od strane ravnatelja kazališta (jako zgodna autoironična epizoda s ravnateljem kazališta Urošem Korenčanom u ulozi Poncija Pilata koji osuđuje umjetnika-Isusa-Solcea) do manipulacije u ključnoj epizodi prvog dijela u kojoj zbor gotovo hipnotički pjeva zaraznu pjesmu Levi Matej v roki ima nož… (autori songova Ana Duša, Jani Kovačiči Matija Solce) kojom smješta Isusa na križ. U isto vrijeme dirigent Iztok Kocen poticanjem uvlači gledatelje-umjetnike u pjesmu, dajući im na taj način apstraktni nož da, zavedeni i manipulirani, budu sastavni dio onih koji su presudili Isusu. Uz spomenute epizode, prvi je dio bio ispunjen izuzetno zgodnim i gorko-duhovitim minijaturama i instalacijama (Tomáš Žižka) koje funkcioniraju poput anti-mansija, ne vodeći u rajske i spoznajne visine, već u bjelinu ludnica ispunjenu šarenošću ludosti.


Drugi dio u tunelu funkcionirao je kao zaokružena predstava, na suptilne se načine referirajući na prethodni dio (poput fotografija Neznanca u WC-u), da bi se kulminacija odigrala u završnom moćnom zborskom pjevanju Levog Mateja koje je ujedinilo umjetnika i njegovo djelo u zaokruženu i dojmljivu umjetničku cjelinu. Izvođači Gašper Malnar, Miha Arh i Filip Šebšajevič u tom su dijelu, spojivši ležernost i preciznost, vrlo duhovito stvarali priču, gradeći likove papirom i nemirnom sjenom, poigravajući se njihovom krhkošću (usput razapinjući Isusa odmatanjem role papira uz živahni sportski komentar) i stvarajući razigran svijet groteske. Taj pomaknuti svijet nastajao je ni iz čega, odnosno iz tek tri kofera te pokojeg usputnog predmeta, da bi se dodatno razvijao na auditivnom planu preciznim i koncentriranim tipkanjem na pisaćoj mašini te ritmiziranim govorom što se pretakao u pjevanje. Spoj i preplet nestalne papirnate vizualnosti (autor lutki, animacije i videa Brane Solce) i moćne i nabrijane auditivnosti odlično se upisao u grotesknost igre, pojačavši je i davši joj krila za stalne uzlete. Glazba Matije Solcea odigrala je veliku i važnu ulogu u cijelom projektu, dižući ga i povezujući (tu moramo spomenuti i Janija Kovačiča zaslužnog za glazbu u uvodnom dijelu).

 

 

 Za razliku od ove duhovite i maštovite igre i manipulacije svih slojeva kazališnog čina – teksta i autora, izvođača i publike, u predstavi Misterij sove, isto Lutkarskog kazališta Ljubljana, riječ je o igri i manipulaciji, odnosno dekonstrukciji lutkarske povijesti i tradicije. Redatelj Renaud Herbin odlučio je zajedno s izvođačima Majom Kunšič i Iztokom Lužerom dekonstruirati predstavu Sovin dvorac, koju je otac slovenskog lutkarstva Milan Klemenčič po tekstu Franza von Poccija premijerno postavio 1936. godine. Dok je u originalnoj predstavi Gašparček Larifari (spoj slovenskog Gašparčeka i Poccijevog Kasperl Larifarija) svlačio naslovnu sovu, pretvarajući njena pera u želje te se uzdižući u društvenoj hijerarhiji do konačnog vrhunca i… pada, u novoj se predstavi paralelno sa sovinim perjem dekonstruirao Gašparčekov svijet – kazališna predstava. Sa „svlačenjem“ predstave otvarali su se sasvim novi aspekti, usmjeravajući Misterij sove prema egzistencijalnim pitanjima lutke i lutkarstva jučer, danas, sutra, ujedno spajajući na vrlo potentan način klasičnu animaciju sa suvremenim medijima (posebno je zgodno oblikovan susret kamere, odnosno video projekcije i živog izvedbenog čina). Sve to pretočilo je ovaj meta-lutkarski projekt u vrlo izazovan susret starog i novog, ukazujući na neke od zanimljivih smjerova istraživanja mogućnosti lutke u novom okruženju.

 

 

Suprotno brzopletim razmišljanjima, istraživanje u području lutkarstva i animacije nije rezervirano samo za predstave za odrasle, što su na bitno različite načine demonstrirale predstave Snježna kraljica, Lutkarskog kazališta Maribor i Akvarij, LGL-a.


Dok je Misterij sove spojio klasično lutkarstvo i suvremene medije, mariborska Snježna kraljica na zanimljiv je način klasične lutke spojila s kazalištem predmeta te vizualnost s auditivnošću. Redatelj Tin Grabnar, uz dramaturginju Ninu Šorak, odlučio je lutkarskim kazalištima predobro znanoj bajci strgnuti očekivani plašt bjeline, prašine i starine, i pretočiti je u izuzetno zanimljivu izvedbenu igru lutke i zvuka, maksimalno je odteretivši od konteksta i suvišnih riječi. Uvodni dio, druženje velike sestrice Gerde i malenog zaigranog Kaya, oblikovao je kroz klasičnu, zgodnu i preciznu igru stolnih lutaka, da bi sam zaplet, Kayev odlazak u ledeni svijet snijega i kraljice, oblikovao kao spoj dječakova nestašluka, nespretnosti i legende, maksimalno utišavši utjecaj potonje. Samim time, ključ rješenja pao je u potpunosti u ruke malene Gerde.


LGM, Snježna kraljica, foto: Boštjan LahLGM, Snježna kraljica, foto: Boštjan LahGerdino putovanje stvarnim i nestvarnim prostorima, snom i maštom, Grabnar je oblikovao najapstraktnijim umjetničkim izrazom – zvukom, ne zanemarivši pritom niti vizualnu igru. Naime, putovanje auditivnim prostorima izgradio je igrajući se uporabnim predmetima uz pomoć kojih su izvođači stvarali ritam i zvuk, komentirajući, parodirajući, nadograđujući i zamjenjujući riječi te stvarajući vrlo privlačnu i duhovitu igru predmetima. Na taj način pred gledateljem se gradio zaigrani „radiofonski studio“, demonstrirajući vizualne potencijale zvuka i zvučne potencijale vizualnosti.


Izvođači Barbara Jamšek i Miha Bezeljak bili su vrlo precizni u prvom, klasičnom lutkarskom dijelu, u tek nekoliko scena upisavši u Kaya i Gerdu bratsko-sestrinsku ljubav te s Kayeve strane dječju znatiželju i zaigranost, a s Gerdine dječju ozbiljnost i osjećaj odgovornosti prema mlađem bratu. U drugom dijelu vrlo su duhovito preuzeli ulogu Gerde i okoline koja se gradi oko nje, oživivši predmete oko sebe te gestama i mimikom pojačavši zabavu i igru koju su gradili pred publikom. Odličnu scenografiju oblikovala je Darka Erdelji, prvi dio efektno ugradivši u kružnu scenu – stol iz kojega su izlazili potrebni rekviziti, gradeći efektan drveni minimalizam koji se putem pretvorio u ugodni nered oblikovan od niza uporabnih i manje uporabnih predmeta. Samim time, mir početne obiteljske idile zamijenio je kaos novonastale situacije.

 

LGL, Akvarij, foto: promoLGL, Akvarij, foto: promoLjubljanska predstava Akvarij bitno je drukčija od dosad spomenutih. Obraća se najmanjim gledateljima, čineći to s velikim razumijevanjem ciljane publike. Naime, djeca do druge-treće-četvrte godine života i prvog-drugog-trećeg „zašto?“ uglavnom ne promatraju svijet kao kontinuitet, već skup bljeskavih fenomena i događaja, gradeći vlastite svjetove i okoline oko vizualnih i auditivnih iznenađenja. Samim time u predstavama za malene gledatelje sama priča može dobro doći autorima (kao nit koja drži predstavu na okupu) ili roditeljima (kao nit koja drži pažnju na okupu), no ne i djeci. Na krilima te ideje autor i redatelj predstave Miha Golob, uz pomoć dramaturginje Mojce Redjko, stvorio je izuzetno privlačan svijet prepun finih iznenađenja u kojemu sama priča ne zauzima važno mjesto. Ako baš moramo, možemo je ispričati kao (formativno) putovanje jajeta od njegovih početaka do prelaska u crno pače, evoluciju u malom... no ne moramo, pa ćemo, poput svih pravih pelenaša, isključiti tematsko zašto i prepustiti se scenskoj igri, odnosno vizualnom što i kako.

 

Predstava se odvija u akvariju kao zatvorenom i transparentnom prostoru koji akterima pruža osjećaj sigurnosti, a gledateljima mogućnost uvida u taj svijet opuštene zaigranosti. Glavni junak je jaje koje se (pomoću magneta) kreće, jurca, skače i luduje svojim malim carstvom. Društvo mu rade različiti uporabni predmeti poput čaše te kulise koje izvođači crtaju po stjenkama akvarija poput stepenica, gradeći jajetu prostor egzistencije i igre. Dodatnu dimenziju igre predstavi daje voda koja omogućuje jajetu da roni i pluta, a čija su dinamika, nemir i gustoća gradile sitne zaplete i omogućile autoru i izvođačima mogućnost stvaranja stalnih iznenađenja. Oni su to činili izuzetno vješto, mijenjajući prostor igre, a time i igru samu efektnim svjetlom i bojama koje su se u vodi miješale te raznim predmetima, dramaturgiju predstave ne gradeći oko klasične priče, već pretakanjem i gradiranjem vizualnosti, a s njom i igre. Samim time, vizualnost je postala izvor i cilj predstave, element građenja priče i igre, odnosno ključ stvaranja i čitanja cjeline. A upravo na nju, uz glazbu, maleni u kazalištu najjače reagiraju i povezuju se, što je pokazala i publika na izvedbi na LUTKAMA koja je vrlo pažljivo pratila cijeli tijek predstave uz povremene, dobro raspoređene uzvike čuđenja i oduševljenja.

 

Vodna pustolovščina Akvarij - napovednik from Lutkovno gledališče Ljubljana on Vimeo.

 

 Vrlo važnu ulogu u predstavi odigrali su Miha Arh i Gašper Malnar koji su fino vodili igru, na početku stvorivši duhovitu povezanost s djecom, potom se dozirano povlačeći u drugi plan ili po potrebi ulazeći u prvi plan. Također, izuzetno precizno su se nadopunjavali i preplitali u zadacima animacije akvarija, ne namećući svoj ritam igri i vodi, već se prepuštajući njenim valovima i ritmu, vrlo uspješno u nj uvlačeći i dječju publiku. Na taj fin, neagresivan i elegantno dinamičan ritam vode odlično se nadovezala glazba (Miha Arh) oblikovana na tragu zvuka i ritma namijenjenog bebama. Autorica efektne ogoljene scene s akvarijem kao izvorom vizualnih čuda je Larisa Kazić.


Zaključno, kroz ove četiri predstave pokušao sam uočiti neke od mogućnosti suvremenog promišljanja lutkarstva i animacije, ukazavši na njihov širok raspon te na raznolikost izražajnih sredstava i poetskih izraza, odnosno rukopisa. Ovi primjeri, jasno, nisu ni najmanje iscrpili mogućnosti suvremenog lutkarstva, kao ni suvremenog čitanja ili preplitanja s klasikom. Štoviše, trebali bi djelovati kao poticaj za daljnja istraživanja i igranja jer, usprkos, različitim (izvedbenim) pristupima, sve ove predstave nešto povezuje, a to je igra na koju smo pomalo zaboravili, a koja nam se u suvremenim pogledima na lutkarstvo nudi u izobilju – igra kazališnim činom.