• image

Anđela Vidović
53. BORŠTNIKOVO SREČANJE

 

Nema revolucije bez redukcije

 

Odlazak na Borštnikovo srečanje ujedno je i podsjetnik na sve manju mobilnost umjetnika. Nekadašnja fluktuacija preko Osijeka, Rijeke i Splita pa do Zagreba, učenje jezika i svladavanje dijalekata, udaranje nekih novih temelja – bila je pa gotovo normalna stvar. Danas se suradnja sa slovenskim umjetnicima svodi na gostovanja vrhunskih slovenskih redatelja (jer smo između ostalih godinama u krizi istih) i odlaske na predstave. O tempora, o mores!

 

Zid, jezero, Peter UhanZid, jezero, Peter Uhan

 

Festival Borštnikovo srečanje najstariji je i najvažniji slovenski kazališni festival koji se u drugoj polovici listopada održava u Mariboru. Osnovan je 1966. na poticaj redatelja i dramaturga F. Žižeka pod nazivom Teden slovenske drame, koji se od 1971. održava u Kranju. Tijekom već pedesettrogodišnjice održavanja Festivala bili su razvidni sukobi između različitih strujanja – tradicionalnijih i onih avangardnijih, napetosti između Festivala i SNG-a Maribor, zatvaranja u lokalne te nacionalne okvire i internacionalizacije. No, nijedna od tih napetosti nije dovodila u pitanje pedantnu organiziranost i veliku važnost samoga Festivala ne samo za domaću publiku i lokalnu zajednicu, nego i stručnu izvan samih granica Slovenije.


Dolaskom Alje Predan (2009 – 2017) na mjesto umjetničke direktorice Festival se snažno internacionalizirao programima Fokus i Mostovi, potaknulo se povezivanje studenata i profesionalaca, teatrologa i kazališnih kritičara sa studentima i profesionalcima, te su se ostvarili mnogobrojni kontakti i buduće suradnje. U prvoj godini mandata novoga umjetničkog direktora Borštnikova srečanja, Aleša Novaka (2018), nema tektonskih promjena, no one su iz perspektive teatrologije i kazališne kritike ipak osjetne.


Mandat selektora postaje nakon više od dvadeset godina ograničen na jednu godinu, selektor će prvi put biti redatelj, u ovome slučaju za 2019. izabran je Matjaž Zupančič (dotad je iznimka bio Vito Taufer), studenti prestaju biti vitalnim dijelom Festivala (iako su AGRFT-ove i produkcije međunarodnih akademija prisutne), a sam je Festival produžen na još četiri dana. Showcase prati natjecateljski dio programa pa se u dva predviđena dana stručnog boravka teško može pogledati više od četiri predstave dnevno. Prijašnjih godina to nije bio slučaj. Naravno, sve te primjedbe valja uzeti s rezervom s obzirom na to da je riječ o prvoj godini mandata kada se organizacijski mehanizmi još ''uhodavaju''.


Ritualno pripovijedanje nasuprot retro konfuziji


Repertoarno se krvna slika slovenskog kazališta nije bitno promijenila od prošlih godina. I dalje prevladavaju slične tendencije – snažan redateljski rukopis, posvećeni glumci i nešto slabije dramsko pismo. Sustav je to koji funkcionira. Ovogodišnja selektorica Zala Dobovšek oblikovala je program koji je isprepleo mlađe generacije sklonije eksperimentalnom kazalištu (Nina Rajić Krajnc, Žiga Divjak) i znalce (Jernej Lorenci, Dragan Živadinov) naglašavajući važnost emancipatorskih uloga žena u kazalištu i odmicanje od stereotipa. Spletom sam okolnosti najbolje i nagrađene predstave mladih snaga Rajić Krajnc (Naš razred) i Divjaka (6) propustila pogledavši Visošku kroniku Ivana Tavčara (r. Lorenci) i Zid, jezero Dušana Jovanović (r. Lolić).


Visoška kronika, foto: Peter UhanVisoška kronika, foto: Peter UhanVisoška kronika pripada metanarativnoj poetici (Féral, 2017, Narratology and its Discontents, ADU: Zagreb). Teatrologinja na temelju predstava G. Cassiersa, I. van Hovea, J. Gosselina i T. Jollyja argumentira da su nekadašnji lyotardovski shvaćeni metanarativi zamijenjeni dugačkim epskim pričama ili epizodama koje nerijetko traju devet ili više sati (ovisno o predstavama), ili čak serijama u nastavcima (primjerice, I. van Hove). Autori u izgradnji takva metanarativa ne pribjegavaju toliko sadržaju, koliko volji i želji publike za pripadnošću eskapističkoj zajednici. Nije isključivo važan sadržaj ili ideja predstave, nego upravo taj osjećaj pripadnosti, odnosno povratka zajednici.


Lorenci se u četverosatnoj Visoškoj kronici vjerno drži Tavčarjeva opsežnog povijesnog romana o slovenskim prilikama nakon Tridesetogodišnjega rata s pokojim autoironijskim osvježenjem. Kazalište je to koje kolektivno pripovijeda u jednoličnom ritmu s povremenim eksplozijama u drugome dijelu. Izmjenjuju se tradicijski i folklorni elementi, glazba i scenski pokret, prevladava scenski minimalizam. Dok je u prvome dijelu sve tromo i sporo, na rubu izdržljivosti, u drugome dolazi do zaokruženja nešto bržim i dojmljivijim tempom.

 

 

Riječ je o redatelju koji uistinu posvećeno radi s glumcima, stoga nije čudno što briljiraju mlade i nagrađene snage slovenskoga glumišta Aljaž Jovanović i Tamara Avguštin uz dobitnika Borštnikovog prstena Janeza Škofa te ostatak ansambla Niku Ivanišin i Klemena Janežiča. Lorenci je ujedno prošlogodišnji dobitnik Europske nagrade za kazališnu realnost koju dodjeljuju europski kritičari i teatrolozi. Takvo je priznanje nesumnjivo veliko te dobar vjetar u leđa ljubljanskome AGRFT-u i podsjetnik da je kontinuitet, a ta ga Akademija u školovanju redatelja itekako ima, iznimno važan. Čak i kad radi lošije predstave, redatelj je istančanog senzibiliteta.

 

Zid, jezero Dušana Jovanovića iako funkcionira na jednako sporim izvedbenim registrima poput Visoške kronike, dramaturški je i izvedbeno konfuzna interpretacija Darje Dominkuš i srbijanskoga redatelja Miloša Lolića, čije smo predstave nerijetko mogli vidjeti u Zagrebu (Maria Stuart, NP Beograd; Otelo, JDP i dr.) Svojedobno je tadašnja premijera Zida, jezera u piščevoj režiji 1989. izazvala tračerski kuriozum razmjeran novijim Matišićevim Ljudima od voska te je postala jednim od važnijih mjesta memorije slovenskog kazališta. Lolić kostimografski (Sara Smrajc Žnidarčič) smješta radnju u osamdesete godine prošloga stoljeća te intelektualnom vivisekcijom rastače nekad strastveni odnos koji se sad urušava i dijeli ga zid usred dnevnoga boravka. Pasivna agresija, strast koja prelazi u opsjednutost i strastvenu mržnju u Lolićevoj interpretaciji gubi melodramatski ton pretvarajući dramu u pokušaj konfuzne analize s nejasnom motivacijom i zastarjelom patinom. Slika naših pragmatičnih života postaje puki okvir nekih prošlih vremena.

 

 

Zaključno, slovenski su umjetnici ostavili dubok trag u hrvatskome glumištu. Uostalom, sam je Borštnik, po kojemu je Festival dobio ime, proveo u Zagrebu gotovo deset godina, sa suprugom Sofijom Borštnik-Zvonarovom stvarajući moderno glumište tijekom velike Miletićeve intendanture. Odlazak na Borštnikovo srečanje ujedno je i podsjetnik na sve manju mobilnost umjetnika. Nekadašnja fluktuacija preko Osijeka, Rijeke i Splita pa do Zagreba, učenje jezika i svladavanje dijalekata, udaranje nekih novih temelja – bila je pa gotovo normalna stvar. Danas se suradnja sa slovenskim umjetnicima svodi na gostovanja vrhunskih slovenskih redatelja (jer smo između ostalih godinama u krizi istih) i odlaske na predstave. O tempora, o mores!