• image

Katarina Žeravica
HNK OSIJEK: „EMET“

 

Pomak unaprijed


Iako je predstava “Emet” ostavila određene dramaturške propuste i iako je u konceptu u kojem se neprestano izmiješta fokus s jedne scene na drugu, u zadnjem dijelu predstave došlo do zasićenja odigranim materijalom, treba pozdraviti ovu predstavu kao pomak na bolje, pogotovo ako je usporedimo s pojedinim ranijim premijernim naslovima i ostvarenjima, koja su pokazala više slabih nego jakih točaka na više razina

 

HNK Osijek, Emet, foto: promoHNK Osijek, Emet, foto: promo

 

Predstava Emet nastala na temelju istoimenog romana osječke spisateljice Ivane Šojat, doživjela je svoju praizvedbu u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku 10. studenog 2018. godine. Režiju i scenografiju za ovu predstavu potpisuje slovenski redatelj Samo M. Strelec, dramatizaciju Maja Gregl, za kostimografiju je zaslužan Krešimir Tomac, za oblikovanje svjetla Tomislav Kobia, a glazbeni suradnik na predstavi je Igor Valeri.


Roman Ivane Šojat sadrži u sebi mračnu atmosferu horora pa je i sama predstava zadržala takvu atmosferu. U prostoru u kojem se izmiještaju prošlost i sadašnjost, u kojem se pretapaju granice između ovozemaljskog i onostranog, u kojem se radnja ne odvija kronološkim redom, slikarica Lucija (Matea Grabić Ćaćić), glavni lik Emeta, isprva se postepeno pa onda u sve bržem i intenzivnijem ritmu kroz prebiranje po svojim uspomenama i sjećanjima, prisjeća onih lijepih i onih ne tako lijepih trenutaka iz svog djetinjstva, na svjetlo dana donosi mračne tajne iz svoje obiteljske prošlosti i razotkriva zločin koji je zauvijek obilježio njezinu obitelj, ali i druge bliske im prijatelje. U tom međuprostoru u kojem je vrijeme dočarano kao iluzija i u kojem nije uvijek jasno tko pripada svijetu duhova, a tko ne, Lucija susreće duhove pokojnika, članove svoje obitelji: majku (Anita Schmidt), oca (Aleksandar Bogdanović), baku (Ljiljana Kričko), djeda (Davor Panić), zatim susjedu (Zrinka Stilinović), kućnog prijatelja i susjeda Marijana i Franje (Antonio Jakupčević) te inspektora Mustapića (Armin Ćatić) i njegovog pomoćnika (Lino Brozić) koji pomažu razriješiti zločin iz prošlosti, te blisku prijateljicu Magdalenu (Ivana Gudelj-Tešija).


HNK Osijek, Emet, foto: promoHNK Osijek, Emet, foto: promoPredstava Emet traje nešto manje od dva sata bez pauze i „uokvirena“ je vrlo dobro domišljenim dramaturškim okvirom predstave koja počinje izlaženjem glumaca na scenu pod radnim svjetlom i njihovom igrom čitaće probe jedne od scena s kojom predstava na kraju zaista i završava. Ipak, u tom uvodnom dijelu predstave, u kojoj se već daju naznake elemenata koji će se kasnije koristiti do kraja predstave (kao što je dokidanje kazališne iluzije i izlaženje iz uloga), ono što se čini suvišnim jest dio kada jedna od glumica, Ivana Gudelj-Tešija ističe svoje osobno iskustvo gubitka majke i na koji način je to njezino privatno iskustvo utjecalo na njezin doživljaj radnje romana i rada na predstavi. Ako je ovo bilo njezino suočavanje s teškim događajem iz prošlosti, ono ipak nije nipošto dramaturški opravdano u predstavi.


Ono što treba posebno istaknuti kao dobru stranu ove predstave jest ideja redatelja da iskoristi i implementira elemente V-efekta koji imaju najčešće komički, groteskni čak i nadrealistički učinak, kojima se dokida kazališna iluzija, glumcima se omogućava izlaženje iz svojih uloga, razotkrivaju se kazališna sredstva i spriječava se potpuno uživljavanje u radnju na sceni. Takvi elementi, kao što su narativni dijelovi (lik Lucije u potpunosti, ali i svi drugi likovi manje-više su sami svoji naratori kroz cijelu radnju predstave), prosipanje umjetne krvi iz nekakve plastične vrećice, razbijanje bundeve kao znak za smrt nanijete jednom od likova, glumac obučen u kostim svinje koja trči kroz prostor gledališta da bi ga uhvatili, pripremili za svinjokolju, te da bi on na kraju skinuo masku i prekinuo kazališnu iluziju, najčešće su implementirani u vrlo „teškim“ trenucima i također služe tome kako bi gledatelji lakše pratili priču, dopustili si određeni odmak od onoga što se prikazuje na sceni, ali i kako mračna amosfera i mučna priča koje se prikazuju, ne bi bile toliko dominantne i u potpunosti u svoj mrak „uvukle“ gledatelje. Posezanje za ovakvim elementima koji retrospektivno pomažu graditi radnju, također podsjeća na rješenja koja su karakterističn(ij)a za jedan drugi medij, a to je film. To je napose vidljivo i dobro iskorišteno u sceni kada se djed vraća kući pijan i tuče baku, svoju ženu. Ta se istovjetna radnja, s istim pokretima glumaca i istim replikama ponovi tri puta za redom, u prostoru koji je u drugom planu i nešto slabije osvjetljen, za razliku od glavnog lika koji je u prvom planu i paralelno s ovom radnjom iznosi svoja osjećanja vezana uz odnos djeda prema baki u takvim situacijama.


Ovakvim redateljskim intervencijama u prostoru pomogla je i odlično rješena scenografija, minimalistički svedena na povišenu crnu platformu s konstrukcijom u obliku kocke na sredini platforme koja se može pomicati lijevo desno, a koja služi kao glavni prostor kuće, sobe ili Lucijinog stana, pri čemu je jedna strana te konstrukcije „zatvorena“ crnim elastičnim trakama, koje su vertikalno i gusto poredane jedna uz drugu te pridonose scenskom efektu, odnosno za dolazak i odlazak duhova pokojnika koji se mogu kretati i kroz zidove. Osim toga, ovakva scenografija, svedena na ono najnužnije za radnju, zajedno s minimalnom rekvizitom i svjetlom koje doprinosi općoj atmosferi inscenacije, iznimno je funkcionalna jer omogućuje brze promjene scena, brze kostimografske promjene, ulaske i izlaske glumaca na scenu. S druge strane, cjelokupni prostor scene ispred platforme, ali i jedan dio scene sa svake strane platforme izložen je pogledu gledatelja (promjene se događaju bez zamračivanja pozornice), čime je redatelj još više htio istaknuti unutarnji svijet glavnog lika, ali je ujedno i izložio same glumce i kad su u svojoj ulozi na sceni, ali i kada se pripremaju, mijenjaju kostim za iduću scenu u kojoj se pojavljuju.


Spomenuvši kostime, treba istaknuti da su kostimi u ovoj predstavi vrlo jednostavni i svedeni na najnužnije, baš kao i scenografija. Same kostimske promjene svedene su na minimum što omogućuje brze promjene, te prevladavaju tamnije boje kostima, kao što je crna, i zagasiti tonovi plave, zelene ili smeđe, što zasigurno stavlja kostime u službu općoj atmosferi predstave. Kostimi sami ne sugeriraju neko posebno vrijeme radnje predstave, tek živopisni hipijevski kostim Magdalene pomaže gledatelju uspostaviti granicu između prošlih događanja i sadašnjosti. No, kostimi likova-duhova iz prošlosti pomalo zbunjuju jer je nejasno pripadaju li likovi više ruralnom ili građansko-urbanom podneblju, tim više što su kostimi likova koji žive ispod istoga krova, nositelji drugačijih značenja u ovom pogledu.


HNK Osijek, Emet, foto: promoHNK Osijek, Emet, foto: promoNavedeni scenski elementi kao i iskorištena kazališna sredstva za postizanje spomenutih učinaka (V-efekt i slično) još bi bolje funkcionirali da se radnja predstave ne prebacuje toliko često i tako brzo iz prošlosti u sadašnjost. Ovo rješenje kao takvo dobar je način pristupa građenju radnje kako bi se prikazalo što više dijelova slagalice koji vode do kulminacije radnje, no s vremenom se ipak preučestalim i prebrzim prebacivanjem fokusa, pri čemu se publici ne ostavi prostora da odahne, stvori zamor i opterećenost količinom materijala koji se prikazuje na sceni. Osim toga, prečesta i prebrza prebacivanja fokusa s jedne situacije na drugu bilo u prošlosti ili sadašnjosti, ne ostavljaju dovoljno prostora da se povežu i još dublje izgrade oni nježni i fini odnosi među likovima. Stoga se u takvim scenama, što također ovisi i o glumačkim kreacijama njihovih likova, stječe dojam da između glumaca u pojedinim situacijama na sceni ne postoji „kemija“, da su glumci tehnički točni, ali emocija između njih izostaje ili ne dopire do publike.

 

Ipak, među glumačkim ostvarenjima u ovoj predstavi treba istaknuti, prije svega, mladu glumicu Mateu Grabić Ćaćić koja je vjerno odigrala ulogu Lucije kao male djevojčice i odrasle osobe, glumački umješno igrajući različita stanja unutarnjeg svijeta svog lika. Aleksandar je Bogdanović svojom mirnoćom i minucioznim glumačkim sredstvima dobro iznio ulogu oca i supruga mučenog krivnjom. Svoje uloge korektno su odigrali Davor Panić kao pijanac i obiteljski nasilnik, Armin Ćatić kao policijski inspektor te Ivana Gudelj-Tešija u manjoj i ne previše zahtjevnoj ulozi prijateljice Magdalene. Iako su imali manje uloge, u njima su se jako dobro snašli mladi glumci Lino Brozić, koji je pokazao želju i htjenje te Antonio Jakupčević, pri čemu je potonji još jednom potvrdio da iz vrlo male uloge može jako puno napraviti te se nadam da ćemo ga u idućim predstavama imati prilike vidjeti i u većim i zahtjevnijim ulogama kojima je on zasigurno dorastao.


Iako je predstava ostavila određene dramaturške propuste i iako je u ovakvom konceptu u kojem se neprestano izmiješta fokus s jedne scene na drugu, sa svijeta živih na svijet mrtvih, s prošlosti na sadašnjost, u zadnjem dijelu predstave došlo do zasićenja odigranim materijalom, ipak treba pozdraviti ovu predstavu u kojoj su mnoga kazališna sredstva – od V-efekta, preko vještih rješenja posuđenih iz filmske umjetnosti, ali oblikovana na kazališni način do odlične scenografije i pojedinih vrlo dobrih glumačkih ostvarenja, korištena na takav način da ona predstavlja pomak na bolje, pogotovo ako je usporedimo s pojedinim ranijim premijernim naslovima i ostvarenjima, koja su pokazala više slabih nego jakih točaka na više razina. Osim toga, ova je predstava pokazala da osječki HNK ima dobrog mladog glumačkog potencijala na koji može računati i u budućim podjednako zahtjevnim kazališnim projektima.