• image

Igor Loinjak
MARKO ŽIVKOVIĆ, TAMNA MOLITVA, GALERIJA LIKOVNIH UMJETNOSTI SLAVKO KOPAČ, VINKOVCI

 

Vertikalni proboj od zemaljske tame do svjetlosnih visina

 

Pokušavajući na izloženim crtežima razumjeti igru grafitnih svjetlina u duhu strogog dihotomijskog reza, može se uočiti kako Živković u svojoj potrazi glavninu vremena provodi u intervalu između zadanih krajnosti tražeći optimalne kompozicijske odnose i idealnu mjeru zasićenosti lista papira svijetlim i tamnim nijansama grafitnoga otiska

 

Marko Živković, "Tamna molitva", foto: PromoMarko Živković, "Tamna molitva", foto: Promo

 

Kineska filozofija naučava kako život svijeta pokreću dvije suprotstavljene sile. To je učenje osnova taoističkoga misaonog sustava koji je sustavno razvio Lao-Tse u 6. st. pr. Kr. u Knjizi o putu i njegovoj krjeposti. Taoizam (u prijevodu Put) naučava kako je tao nepromjenjivo počelo svih stvari od kojega potječu nebo i zemlja kao dva suprotstavljena pola. Ti su polovi sadržani u dvama principima – yinu i yangu – čijim prepletom nastaje žuđena harmonija koja je cilj puta kojemu taoizam poučava. Yin je princip koji predstavlja mjesec, noć, zemlju, pad i crninu, dok yang označava sunce, dan, nebo, visinu i bijelu. Osnova života svijeta počiva na prožetosti dvaju principa, a njihov preplet svoju najharmoničniju fazu postiže u praskozorje kada se tmina noći povlači pred zrakama koje nagovještavaju svjetlost života.


Misaone koordinate Marka Živkovića na intuitivnoj su razini mišljene i shvaćene upravo na način na koji djeluje odnos yina i yanga, a put koji umjetnik slijedi put je potrage za varijacijskim mogućnosti harmonije koje proizlaze iz različitih načina njihove isprepletenosti. Hipotetski, kao pravog bi se vizualnog reprezenta yin-yang odnosa u slikarstvu moglo navesti Julija Knifera. Knifer je malevičevski shvaćenu suprotnost bijelog i crnog na vizualnu razinu prenio vrlo doslovno očistivši boje i oblike od metafizike i bilo kojeg dubljeg značenja podvrgnuvši ih ritmu horizontalnih i vertikalnih ploha gradeći beskrajne „meandarske“ forme u bezbrojnim kombinacijama. Dok je Malevič puninu beskonačnosti tražio u bespredmetnom svijetu crnila, Knifer ju je našao u varijacijama vertikalnog i horizontalnog segmenta bijelih i crnih ploha. Povremeno kod Maleviča (u seriji slika nastalih između 1914. i 1919.), a kod Knifera osobito, polovi bijelo i crno prihvaćeni su kao krajnosti, ali i jedine datosti s kojima se treba graditi vizualni identitet njihovih djela baš poput t'ai chi dijagrama (taijitu) koji prikazuje samo krajnje točke suprotstavljenih polova – pol bijeloga i pol crnoga s malim udjelom bjeline u crnom polu te jednako tolikim udjelom crnog u bijelom polu. Za razliku od predočenog kolorističkog obrasca u kojem samo krajnosti zaslužuju vizualnu pojavnost, pred nama su crteži u kojima se slijedi drugačija logika koja životnost traži u svemu osim u krajnostima, odnosno u sferi između „čisto“ bijelog i „čisto“ crnog; u procjepu suprotnosti u kojem prebiva život i uzbuđenje koje on sa sobom nosi.


Marko Živković, "Tamna molitva", foto: PromoMarko Živković, "Tamna molitva", foto: PromoPut, dakle, kojega se Živković prihvatio u najnovijoj seriji crteža put je potrage za odnosom i skladom između suprotnosti – svijetlog i tamnog, zasićenog i krajnje razrijeđenog (eteričnog), dubokog i plitkog, Dobrog i Zlog... Cilj umjetnika je naći idealni suodnos krajnosti, njihov pravi omjer, kao i optimalni kompozicijski raspored između njih budući da je svaki crtež ujedno i sinegdoha humanosti koju Živković traži u sebi i u drugima. U tonskim igrama kojima oblikuje cjelinu Živković se samo ponegdje dotiče krajnjih točaka tako što papir ostavlja posve lišen grafitnog otiska ili ga pak trlja grafitom sve dok potpuno ne zasiti njegovu površinu.


Svijet je izloženih crteža metafora života u kojem sklad oblika pruža jedinu mogućnost za istinsko ostvarenje, a harmonija boja i njihovih nijansi biva konačni cilj individualnog eshatona. Svaki bi se od ovih crteža mogao promatrati kao bilješka o jednom životnom putu ispisana linijama koje u konačnici daju imaginarnu kartu života. Kretanje linija i nijansi koje umjetnik pomoću njih rasprostire po papiru odraz su putovanja njegove ruke koja ne slijedi unaprijed zadanu formu jer svaki pojedini list nastaje kao posljedica dugotrajnog tkanja cjeline uz pomoć bezbrojnih poteza među kojima i oni naoko najbeznačajniji daju svoj doprinos. Ruka na tom putovanju gotovo uvijek ostavlja svjetlosni procjep koji poput vrata na kraju uspona simbolizira prolazak u novi svijet, u transsupstancijalno carstvo postojanja gdje suprotnosti crnog i bijelog bivaju poništene afirmirajući ono Jedno u najpotpunijem aktu njegova bivanja. Bjelina papira oku promatrača uvijek djeluje kao vertikalno najviša točka kompozicije, premda u stvarnosti ona to nije. Živković, dakako, računa s ovim optičkim efektom čime ostvaruje vertikalni proboj od zemaljske tame do svjetlosnih visina kojima teži svaka duša za vrijeme svoga boravka u smrtnom tijelu.


Pokušavajući na izloženim crtežima razumjeti igru grafitnih svjetlina u duhu strogog dihotomijskog reza, može se uočiti kako Živković u svojoj potrazi glavninu vremena provodi u intervalu između zadanih krajnosti tražeći optimalne kompozicijske odnose i idealnu mjeru zasićenosti lista papira svijetlim i tamnim nijansama grafitnoga otiska. Ova djela ne treba doslovno shvatiti kao umjetnikov pokušaj vizualizacije apokaliptičkoga sukoba između Dobra i Zla jer Živković odbija govoriti kroz strogo dualističke kategorije. Možda baš poput Svetoga Augustina koji manihejski dualizam odbacuje budući da u njemu Dobro i Zlo bivaju postavljeni na istu ontološku razinu, Živković svoje crteže gradi oko preobraćenikove ideje iz De civitate Dei prema kojoj je zlo tek „gubitak dobra, koji je poprimio ime zla“. Bijelo, koje na crtežima može označavati i točku Omega, ishodište je i cilj ciklusa jer u njemu sve završava i njemu sve stremi, dok je ono što ga okružuje samo privacija potpune Bjeline do koje se tek treba stići. A put kojim se do Nje dolazi dugačak je, naporan, izazovan i trnovit te baš zato treba nastojati ispuniti ga skladom pokreta i misli kako bi postao i ostao duši dohvatljiv.