• image

Zlatko Kozina

PROSTORI KRAJOLIKA 2

 

Prostor, osjetila i iskustvo

 

Predstavljena umjetnička djela na ovoj izložbi (crteži, slike, fotografije, videa, instalacije, skulpture itd.) dokumenti su nastanjivanja krajobraza ljudskim tijelima i svim njihovim konačnim bitcima istkanima i utkanima u prostor čak i kad to nije eksplicitno vidljivo

 

Igor Ruf, Krajolik, foto: PromoIgor Ruf, Krajolik, foto: Promo

 

Prema tumačenjima Europske konvencije o krajobrazu iz dvijetisućite godine „krajobraz je određeno područje viđeno ljudskim okom, čija je narav rezultat međusobnog djelovanja prirodnih i ljudskih čimbenika, a predstavlja bitnu sastavnicu čovjekovog okruženja, izraz raznolikosti zajedničke kulturne i prirodne baštine, te temelj identiteta područja“.[1]

 

Krajobraze se dakako može razvrstavati na mnoštvo načina. Kulturni krajobraz bio bi neka vrsta seizmografskog crteža razvitka određene ljudske zajednice u nekom određenom vremenu i prostoru, bilo iz estetskih pobuda bilo preobražavanjem samog krajobraza u svojevrsnom kulturološkom evolucijskom procesu. S druge se pak strane u tradicionalnoj interpretaciji unutar likovne umjetnosti, krajolik/pejzaž definira tek kao „estetsku komponentu viđenog, njegovu interpretativnu vrijednost“ prikazane prirode, urbanog odnosno urbanog u prirodi.[2] Očekivano, za većinu ljudi ta će se dva pojma najčešće koristiti kao istoznačnice.

 

Pozornijom analizom spomenute definicije može se uočiti kako se cijela stvar dodatno usložnjava sintagmom „viđeno ljudskim okom“, čime je kodifikacija djelomično postala upitnom. Srećom, ta je upitnost od one vrste koja ne umire u samoj sebi nego, štoviše, postaje mogućnost u otvaranju prostora umjetnosti koji nadilazi decidirano navođenje ljudskog oka kao jedinog spoznajnog aparata u percepciji krajobraznog prostora.  

 

Josip Brandis, foto: PromoJosip Brandis, foto: PromoPrema mišljenju psihologa Roberta Ornsteina i biologa Paula Ehlricha ljudski um neprestano i na svim razinama – od osjetilnih reakcija do donošenja važnih odluka – stvara pojednostavljenja (što također čini i u procesu vizualnog opažanja) da bi tako uz što manji utrošak energije mogao odgovoriti na zahtjeve svijeta u kojem živi. Iz toga je evidentno kako je apsolutna samodostatnost bilo kojeg osjetila gotovo nemoguća.[3] K tome, krajobraz u vizualnim umjetnostima može biti i imaginarno konstruiran na neviđene načine. Jedan od takvih je i svedenost na koncept, odnosno situaciju u kojoj se percepciju takvog prostora ostavlja na razini ideje koja se može, ali i ne mora, realizirati. U tom bi se kontekstu moglo postaviti i pitanje razlikuje li se rekreiranje promatranog prostora promatrano s distance od rekreiranja tog istog prostora iznutra isključivo posredstvom proživljenog iskustva odabranog motiva. Na postavljeno pitanje neki od umjetnica/umjetnika koji izlažu na ovoj izložbi odgovaraju iz vlastite perspektive koja je ponekad takva da sve izgleda razgrađeno na mnoštvo slomljenih dijelova, atomizirano do šutnje nakon koje krajobraz više ništa ne govori. S druge strane, ti fragmentarni prikazi prostora u stvari mogu biti doživljeni i kao odbijanje scenografske pozornice i atmosfere neodređenosti u kojem događanja ne oživljavaju promatranu kulisu.

 

Koji je rezultat svega toga?

 

Složeno tkivo percepcije krajobraza (ono opaženo) naizgled postaje sve kompleksnije, dok sam subjekt (onaj koji opaža) kao da sve više gubi raznolikost uvida. Štoviše, konstantno prijeteći, bujica kompleksnosti (čitaj relacionalnost radi relacionalnosti) kao da pokušava  prekriti korice zajedničke knjige namećući i samim umjetnicima priču iz sredine, vječitu sadašnjost poput elgrekovskog toledskog neba kratkotrajno osvijetljenog im života kao pejzaža satkanog od iskustava, čije je utonuće u sjenu svakodnevne anksioznosti neizbježno. Predstavljena umjetnička djela na ovoj izložbi (crteži, slike, fotografije, videa, instalacije, skulpture itd.) dokumenti su nastanjivanja krajobraza ljudskim tijelima i svim njihovim konačnim bitcima istkanima i utkanima u prostor čak i kad to nije eksplicitno vidljivo. „Dokumenti“ koji uvijek krenu s namjerom da bi bili osvijetljeni jasnom difuznom svjetlošću, poput primjerice one delafrančeskovske, žele li u tome i uspjeti morali bi za početak odustati od svake namjere, pa čak i umjetničke, u trenutku kada se ista počne pretvarati u lažni, konvencijama izbrazdani palimpsest.

 



[1] Radman, Jelena.“ Pojam i značenja krajobraza“.Projekt Perivoj. http://projekt-perivoj.hr/pojam-i-znacenje-krajobraza/ (pristupljeno 20.kolovoza 2019.)

[2] Ibid

[3] Radman, Zdravko.“Pogled iz pozadine“ .Filozofska istraživanja 102 ,26(2006):423-437.