• image

Katarina Žeravica

HNK OSIJEK, „OTHELLO“

Kao da je moglo i bolje

 

Redatelj, zajedno s timom suradnika i glumcima, nije uspio pronaći pravi ključ putem kojeg bi na sceni prikazao boljeg i uvjerljivijeg Othella

 

HNK Osijek, "Othello", foto: HNK OsijekHNK Osijek, "Othello", foto: HNK Osijek

 

Dana 22. veljače 2019. premijerno je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku izveden Othello(prijevod Mate Maras; puni originalni naslov: The Tragedy of Othello, the Moor of Venice), tragedija jednog od najvećih dramatičara svih vremena, Williama Shakespearea. Režiju, scenografiju, koreografiju i izbor glazbe ove predstave potpisuje Damir Zlatar Frey, dramaturgiju Rok Andres, kostimografiju Ivana Bakal, oblikovanje svjetla Tomislav Kobia, a kreatorski tim čine i asistent scenografa Bine Skrt, asistent redatelja Aljoša Čepl te asistentica koreografa Zrinka Stilinović.

 

Iako je William Shakespeare sa svojih 37 dramskih djela jedan od najizvođenijih svjetskih dramatičara, svaka nova inscenija jedne od njegovih drama, bilo komedije ili tragedije, nosi sa sobom i određena očekivanja i pitanja – na koji način i kako će redatelj zajedno s glumcima i ostalim suradnicima pristupiti odabranoj drami, na što će se staviti fokus, odnosno na koji način ono što je napisano prije četiri ili pet stoljeća približiti i učiniti zanimljivim ili, pak, intrigantnim današnjoj suvremenoj publici.

 

Tragedija Othello donosi nam priču o, između ostaloga, ljubavi, sumnji, ljubomori, zavisti, osveti, prevari, spletkama, moći, rasizmu i kajanju. Priča je to o Othellu (Aleksandar Bogdanović), cijenjenom tamnoputom venecijanskom generalu, poznatom po svojim vojnim uspjesima, hrabrosti i čestitosti, koji biva imenovan upraviteljem na Cipru od strane mletačkog dužda (Duško Modrinić), koji se zaljubi u mladu djevojku Desdemonu (Ivana Soldo Čabraja) te koju oženi bez znanja njezinog oca, mletačkog senatora Brabanzia (Davor Panić). Iako prvi dani njihovog novog zajedničkog života prolaze u ljubavi i skladu, uskoro dolazi do velikih prevrata koji će dovesti do tragičnog završetka oba lika. Naime, kada je Othello postavljen za upravitelja na Cipru, zamijenivši na toj poziciji Montana (Aljoša Čepl) za svog poručnika bira Cassija (Ivan Ćaćić), a ne Jaga (Miroslav Čabraja) koji se toj poziciji unaprijed radovao. Razočaran, zavidan i željan osvete, Jago, kao središnji lik ove drame i glavni pokretač radnje, smišlja plan kako zagorčati život Othellu i kako ga natjerati da povjeruje u laž da su Desdemona i Cassio ljubavnici. Pletući mrežu oko Othella uključuje u nju ostale likove i služi se njihovim slabostima, kao, primjerice, zaljubljenošću u Desdemonu mladog Roderiga (Matija Kačan) od kojeg Jago bespoštedno uzima novca, a Roderigo misli da tako plaća Jagovo zauzimanje za njega kod Desdemone. U Jagove spletke bivaju uključeni i njegova supruga, Desdemonina pratilja, Emilija (Petra B. Blašković), Cassijeva draga Bianca (Antonija Pintarić) i Brabanzijev rođak Lodovico (Antonio Jakupčević). Jago se pokazuje kao odličan poznavatelj prilika i ljudi oko sebe te se njegov plan i ostvaruje: Othello posumnja u nevjeru svoje supruge koju u navali ljubomore udavi te potom presudi i samom sebi, dok Jago ubije vlastitu suprugu i Roderiga, a u ovoj osječkoj predstavi presudi i Cassiju.

 

 

U ovoj dramaturški vrlo dobro postavljenoj predstavi i vizualni aspekti iste pridonose dočaravanju atmosfere teksta. Kostimi su dominantno u tamnim bojama, s vidno naglašenom razlikom u kostimima Othella i Desdemone, čime se postigla razlika u podrijetlu, ali i psihologizaciji likova. Desdemona nosi haljine svijetlih sjajnih tonova, koje odgovaraju njezinoj mladosti i nevinosti, a Othello ogrtače raskošnih boja i dezena kojima se ističe egzotičnost njegovog podrijetla. Pri tome valja naglasiti da se kostimi dvoje spomenutih likova dobrim dijelom nisu pokazali previše praktični jer su se duge haljine zapletale o Desdemonine cipele, a Othello je često, pogotovo u trenucima kad se okreće i odlazi, morao skupljati u ruke plašt koji mu je smetao pri kretnjama. Posljednje Desdemonino pojavljivanje na sceni gdje je obučena u prozirnu bijelu haljinu, odgovara poanti priče i njezinoj vjernosti Othellu, no razgolićavanje njezinih grudi bilo je suvišno, bez uporišta i scenskog opravdanja za takvim rješenjem.

 

Vizualno atraktivna i veličinom impozantna scenografija sačinjena od dva pomična kvadra u tamno smeđim, bakrenastim i tamno zelenim tonovima oslikana različitim znakovima i simbolima dominira prostorom pozornice. Budući da ima veliki broj promjena scena, a gotovo svaka promjena je naznačena i promjenom položaja scenografije na sceni, to u početku djeluje kao vrlo dobro rješenje, no kako se predstava odmiče, ono postane zamorno. Osim toga, takva pokretljiva scenografija kao da iziskuje i drugačiju mizanscenu te izraženiji odnos glumaca prema scenografiji, kretanje s njom, igranje s njom, što se, na žalost, ovdje ne dogodi. Od svih likova Jago najbolje iskoristi segment scenografije i najbolje razvije igru u odnosu spram iste. Jednako tako, završno spuštanje plahte i cijele konstrukcije tik iznad pozornice na kraju predstave ostavlja snažan vizualni dojam, no ne i dramaturšku opravdanost. S druge strane, svjetlo, kao jedan od bitnih i sastavnih dijelova vizualnosti kazališne predstave, ovdje je bilo vješto dizajnirano i s velikom preciznošću pratilo je promjene situacija i okolnosti te odnosa između likova na sceni. Glazba je bila u znaku snažnog zvuka bubnjeva čime se odlično istaknula ratna atmosfera (Turci prijete Cipru) te pozicija Othella i drugih muških likova kao vojnika. No, polako i glazba, koja je nježnijih tonova u ljubavnim scenama između Othella i Desdemone, postaje pomalo jednolična, budući da ipak dominira isti ritam bubnjeva.

 

HNK Osijek, "Othello", foto: HNK OsijekHNK Osijek, "Othello", foto: HNK OsijekOpćenito uzevši glumačka ostvarenja u ovoj predstavi bila su korektna. Između Othella (Aleksandar Bogdanović) i Desdemone (Ivana Soldo Čabraja), koji su si vizualno odgovarali, nedostajalo je „kemije“ i nježnosti. Kreirajući središnjeg te ujedno i najintrigantnijeg lika u predstavi, Jagu, Miroslav Čabraja ga je dočarao kao osobu koja je skrenula s uma, koji je neprestano u tjelesnom grču, pogrbljen, zguren, koji viče kao u bunilu. Miroslav Čabraja je od prvog pojavljivanja na pozornici do kraja predstave predano i vjerno „ušao“ na ovakav način u svoj lik, unio je silnu energiju u njega, pri tome pokazao da je glumac od iznimne fizičke spremnosti, no šteta što je ta energija potrošena kako bi se od spletkara kreirao luđak. Ostali glumci ili nisu dobili dovoljno prostora da razigraju svoje likove: Ivan Ćaćić je bio dobar kao macho-tip Cassio, ali i ranije smo ga znali viđati u takvim macho-ulogama, Aljoša Čepl, Antonio Jakupčević pa i Matija Kačan ostali su slabo zamijećeni, gotovo neprimjetna bila je Antonija Pintarić, dok je lik dužda Duška Modrinića bio bez opravdanja komičan – siva perika i neobičan naglasak trebali bi dočarati starog mletačkog dužda, no djelovali su komično, na granici s karikaturom. Petra B. Blašković bila je od svih navedenih likova najbliža odličnom kreiranju i portretiranju dramskog lika, no ono što je ovdje zasmetalo, jest činjenica da i ona nije bila dosljedna – na trenutke se činilo kao da jedva čeka nauditi Desdemoni, a na trenutke da Desdemona ima njezinu punu podršku i da je spremna sve napraviti kako bi je zaštitila.

 

Na žalost, redatelj zajedno s timom suradnika i glumcima nije uspio pronaći pravi ključ putem kojeg bi na sceni prikazao boljeg i uvjerljivijeg Othella. U ovakvom konceptu niti su glumci došli do izražaja kako treba, niti su pojedini vizualni aspekti (scenografija) iskorišteni i razigrani u svojoj punini kako su to mogli biti te stoga valja zaključiti kako ovu predstavu ne možemo svrstati među bolja scenska ostvarenja osječkog HNK te kako je, unatoč silnoj energiji i trudu koji su uloženi u postavljanje ove predstave, konačan rezultat mogao biti i bolji.