• image

Marina Hojsak

 ISTRAŽIVANJE UČINKOVITOSTI

 

Učinak muzikoterapije na razvoj privrženosti u odnosu majka – dijete kod majki u riziku

 

SAŽETAK: Cilj ovoga rada bio je istražiti učinak muzikoterapije na razvoj privrženosti u odnosu majka – dijete kod majki u riziku koje su sa svojom djecom smještene u dječjem domu. Istraživanje je bilo provedeno u obliku studije slučaja te se sastojalo od 10 seansi vođenih od strane studentice muzikoterapije. Istraživanje se provodilo s tri majke te njihovom djecom koji su bili uključivani u niz muzikoterapijskih iskustava. Radi važnosti bliskog tjelesnog kontakta majke i dojenčeta, korišteni su i elementi terapije pokretom i plesom. Seanse su se odvijale jednom do dva puta tjedno. Prije prve i nakon zadnje seanse majke su ispunile Skalu roditeljskih kompetencija / Parenting Sense of Competence – PSOC (Gibaud, Wallston i Wandersman, 1978) i Skalu majčine postnatalne privrženosti / Maternal Postnatal Attachment Scale – MPAS (van Bussel, Spitz i Demyttenaere 2010). Nakon završetka tretmana svakoj majci ostale su pjesme, glazbene igre te razvojni pokreti, kako bi ih nastavile upotrebljavati u svrhu jačanja privrženosti sa svojom djecom.

 

Dobiveni kvantitativni i kvalitativni rezultati, pokazali su pozitivan učinak muzikoterapije na razvoj privrženosti u odnosu majka – dijete kod majki u riziku. Rezultati ispunjenih skala gotovo su uvijek pokazali pozitivan pomak, a izjave majki govore da osjećaju veću povezanost sa svojom djecom, pogotovo za vrijeme pjevanja „njihovih“ zajedničkih pjesama. Također su izjavile da im je muzikoterapijski tretman pomogao da se osjećaju kompetentnije u roditeljskoj ulozi.

 

Ključne riječi: privrženost, muzikoterapija, majka, dijete, rizik

 

UVOD

„Od tvog prvog otkucaja srca u maternici postaješ ritmičko biće. Od prvog plača pri dolasku na ovaj svijet otkrivaš valovito kretanje melodije, a s prvom zaigranom vokalnom interakcijom sa svojim skrbnikom, tvoja sposobnost uspostavljanja kontakata započinje doživotnu harmoniju“ (Edwards, 2011:1).

 

Bruscia (1998) definira muzikoterapiju kao sustavni proces intervencije u kojoj terapeut pomaže klijentu poboljšati zdravlje, koristeći muzička iskustva i odnos koji se razvija među njima kao dinamička sila koja izaziva željene promjene kod klijenta.

 

Muzikoterapija se provodi s osobama različite dobi te različitih zdravstvenih stanja uključujući psihičke poremećaje, zdravstvene probleme, fizičke smetnje, senzorna oštećenja, razvojne teškoće, zlouporabu supstanci, poremećaje u komunikaciji, interpersonalne probleme te starenje. Također se koristi u svrhu osobnog rasta i razvoja, pri olakšavanju procesa učenja, izgradnji samopouzdanja, smanjenju stresa... Zbog svoje široke uporabe muzikoterapija se provodi u bolnicama, psihijatrijskim ustanovama, školama, zatvorima, zajednicama... Ono što muzikoterapiju čini drukčijom od ostalih vrsta terapija je oslanjanje na muziku kao primarni medij za unaprjeđivanje klijentovog zdravlja. U svakoj se seansi klijenta uključuje u neka od četiri glavne vrste muzičkih iskustava: slušanje, improvizacija, izvođenje i skladanje. Važno je naglasiti da klijent ne mora biti glazbenik kako bi sudjelovao ili imao dobrobiti od muzikoterapije (Bruscia, 1993).

 

U nekim slučajevima na klijentove potrebe odgovara se muzičkim elementima, dok se u drugim to događa kroz interpersonalni odnos koji se razvija između terapeuta i klijenta/grupe. Glazba korištena u terapiji može biti skladana od strane terapeuta ili klijenta, ili može biti uzeta iz postojeće literature. Muzikoterapeuti kliničku praksu provode oslanjajući se na različite teorijske orijentacije (Bruscia, 1993).

 

Interakcija u odnosu roditelj – dijete prepuna je glazbenih elemenata. Prema tome, muzikoterapeut ima snažnu osnovu za terapijsku intervenciju koja će pomoći sigurnom povezivanju između ranjivog djeteta i njegovog skrbnika (Edwards, 2011:16). Stern (1985) također u svojoj interakcijskoj teoriji objašnjava da su interakcija, komunikacija i glazba fundamentalno načinjene od istih elemenata. Nadalje tvrdi da su elementi komunikacije kao tempo, ritam, ton, fraza, oblik i glasnoća neophodni djetetu kako bi moglo dekodirati i organizirati iskustva interakcije.

 

Proces glazbene improvizacije u seansama muzikoterapije puno otkriva o komunikativnom odnosu između terapeuta i klijenta (Pavlicevic, 2000). Glazba kreirana u seansi nije toliko važna kao kulturološki simbol, nego kao duboko afektivni emocionalni komunikacijski kanal (Malloch and Trevarthen, 2008).

 

„Majka i dijete su nedjeljiva cjelina; sve što se događa kod jednoga od njih dvoje trenutno se, neposredno i neobično snažno odražava na drugoga (Jovančević, 2009:11).“

 

Prva osoba preko koje dijete upoznaje svijet i uspostavlja bliskost je majka.  “Dovoljno dobra majka” zna da prepoznavajući djetetove potrebe i odgovarajući na njih, stvara takav emocionalni odnos koji potiče tjelesni i psihički razvoj djeteta. „Dovoljno dobra majka“ je ona majka koja može pogriješiti, koja nije savršena jer takva ne postoji, majka koja se trudi, majka koja se pita i traži odgovore, majka koja prihvaća pomoć kada je potrebna (Winnicott, 1971).

 

U početnoj komunikaciji uloga majke je najbitnija. Privrženost koja se stvara između majke i djeteta počinje rođenjem. Plakanjem dijete komunicira s majkom svoje prve potrebe, a kasnije se na to nadograđuju ostale afektivne ekspresije. Uz izražavanje i međusobno raspoznavanje tih ekspresija dijete i majka se usklađuju (Vasta, Haith, Miller, 2005).

 

Odnosi između dojenčeta i roditelja imaju snažan utjecaj na tjelesni, psihološki i socijalni razvoj djeteta. Poremećaji u tim odnosima, uzrokovani odvajanjem od roditelja ili traumatičnim i bolnim iskustvima s roditeljima, duboko remete razvoj djeteta (Jovančević, 2017).

 

Nesigurna privrženost razvija se u situacijama kada potrebe djeteta nisu zadovoljene, najčešće na dva načina - dijete ili ne dobiva ono što mu treba, već dobiva roditelja koji je izrazito uznemiren i kaotičan u svojim nastojanjima da dijete umiri, ili pak dobiva roditelje koji ignoriraju potrebe djeteta i ne reagiraju na znakove koje dijete šalje. Ovakva djeca imaju sasvim drugačiji doživljaj svijeta. Ne osjećaju se sigurno i zaštićeno već nevažno, ostavljeno, osjećaju da su preveliki teret, ili da je svijet opasno mjesto kada su već roditelji tako jako uznemireni. Ne razviju osjećaj sigurnosti kao ni povjerenja u ljude, što kasnije u životu može biti povezano s poteškoćama u ostvarivanju bliskih odnosa (Puhovski, 2013).

 

Jovančević (2009) objašnjava da rođenjem djeteta tek počinje proces u kojem se postepeno razvija dugotrajna emocionalna povezanost između majke i djeteta. Kada je majka emocionalno nedostupna (depresivna, nezainteresirana, prekomjerno ustrašena, preokupirana drugim problemima i sl.) dijete ne može dobiti odgovor koji treba od nje i postaje depresivno te se kod njega rađa dubok osjećaj nemogućnosti uspostavljanja komunikacije s vanjskim svijetom. Ako se majka nalazi u okolnostima koje su joj preteške, ona može imati odbijajuće i agresivne osjećaje prema djetetu te upravo u toj situaciji majci treba razumijevanje, podrška i pomoć obitelji i stručne osobe. Prije svega osobe kojoj će moći izraziti svoje osjećaje  i misli bez osude.

 

Uloga je muzikoterapeuta podržati proces stvaranja privrženosti u odnosu majka – dijete tj. podržati jačanje dijade. Štoviše, prisutnost terapeuta stvara trijadnu dinamiku, ali i otvara mogućnost dvjema potencijalnim dijadama – majka i terapeut, dijete i terapeut. Izgradnja odnosa majka – terapeut je od presudne važnosti za uspjeh programa. S druge strane, uspjeh polučuje terapeutovo divljenje djetetu, ali u isto vrijeme i suzdržavanje od interakcija koje bi osnažile dijadu terapeut – dijete (Ridley,2013).

 

Muzikoterapijski program provođen je s dvije punoljetne majke koje su u ustanovu došle kada su rodile djecu, a treća majka je maloljetna te je u ustanovu smještena u petom mjesecu trudnoće. Majke imaju pravo koristiti usluge doma do navršene godine dana djeteta. Dvije od tri klijentice su smatrane u riziku jer su već napuštale svoju djecu, imaju nesređene odnose s ocem djeteta, nesređenu obiteljsku situaciju te imaju blage intelektualne teškoće. Treća majka je maloljetna, ima dijagnosticiran poremećaj u ponašanju, nesređene obiteljske te odnose s ocem djeteta.

 

Muzikoterapija je u procesu istraživanja korištena za olakšavanje i poboljšavanje komunikacije/interakcije majke i djeteta u prvim mjesecima života te kroz to osnaživanje njihove međusobne privrženosti. Tako je glavni cilj ovog istraživanja utvrditi učinak muzikoterapije na razvoj privrženosti u odnosu majka-dijete kod majki u riziku.“

 

TEORIJSKA PODLOGA I PRETHODNA ISTRAŽIVANJA

 

Privrženost je trajna emocionalna veza koja je obilježena tendencijom traženja i održavanja blizine sa specifičnom osobom, osobito u vrijeme prijetnje i neugode. „Teorija privrženosti nastala je na temelju rada dvaju autora, Johna Bowlbyja i Mary Ainsworth koji su se, u početku neovisno, a kasnije u suradnji, bavili proučavanjem emocionalnih odnosa na relaciji dijete – majka tj. primarni skrbnik“ (Reić Ercegovac, 2015).

 

Prema teoriji privrženosti (Bowlby, 1958) dijete se osjeća sigurno u odnosu s važnom osobom u svom životu zavisno o razini postojanosti, topline i brige koju mu ta osoba pruža. Da bi izraslo u mentalno zdravog pojedinca, tijekom dojenačke dobi i djetinjstva dijete mora imati toplu i kontinuiranu vezu s majkom u kojoj i ono i majka osjećaju zadovoljstvo (Bowlby, 1951).

 

Ima mnogo teorija koje se bave pitanjem na koji način i zašto uopće dolazi do privrženosti između djeteta i majke. Za razliku od Anne Freud, Melanie Klein zagovara teoriju da u djetetovom odnosu s majkom postoji „nešto više“ od samog zadovoljavanja fizioloških potreba.

 

Bowlbyjeva (1969) etološko-evolucijska teorija privrženosti implicira da je esencijalni dio temeljnog plana ljudske vrste da dojenče postane privrženo majčinskoj figuri. Ta figura ne mora biti biološka majka, može biti bilo tko, tko je u ulozi primarnog skrbnika. Ovaj temeljni plan nije ispunjen u izvanrednim okolnostima kada dijete doživljava premalo interakcije sa skrbnikom, koja bi podržala stvaranje privrženosti.

 

Bowlby (1969) tvrdi da je bliski tjelesni kontakt potreban kada se aktivira privrženo ponašanje. Ainsworth (1979) govori da je za razvoj privrženosti važnije kako majka drži dijete nego koliko ga često drži dok MacKinlay i Baker (2005) tvrde da su glazba i pokret saveznici pri umirivanju i tješenju umornog dojenčeta. Stoga su pri ovom istraživanju, osim muzikoterapije, korišteni i elementi terapije pokretom i plesom.

 

Najjači efekt sigurne privrženosti je pozitivna interakcija roditelj - dijete. Djeca koja su u prvoj i drugoj godini života procijenjena kao sigurno privržena, tijekom interakcije s majkama imala su više entuzijazma u odnosu na nesigurno privrženu djecu. Bila su popustljivija, s više pozitivnog afekta i manje frustracija te agresivnosti (Frankel i Bates, 1990). Majke sigurno privržene djece bile su osjetljivije i više su pomagale djeci te podržavale pozitivno ponašanje djece. Maccoby (1984) smatra da je ovakva interakcija djeteta i majke osnova za suradnju, stjecanje vrijednosnog sustava i socijalizaciju. Ako ovakvi usklađeni odnosi nisu prisutni, tada pozitivnog doprinosa sigurne privrženosti neće biti. Tako nesigurno privržena djeca nemaju iskustvo konzistentne dostupnosti; roditelje ili neosjetljiv ili nekonzistentan na djetetovo traženje pažnje. Iako ova rana iskustva ne moraju nužno određivati kasnije odnose, tj. postoji mogućnost promjene, postoji utjecaj na prirodu bliskih odnosa, cjeloživotni osobni razvoj i rizik za razvoj psihopatologije (Cakić i Marjanovič-Umek,2013). U usporedbi s anksiozno privrženom dojenčadi, oni koji su sigurno privrženi kao jednogodišnjaci, kasnije su suradljiviji, afektivno pozitivniji, kao i manje agresivni i/ili manje izbjegavaju majku i ostale manje poznate odrasle. Nadalje, oni „izniknu“ u kompetentnije i suosjećajnije osobe u interakciji s vršnjacima. U slobodnoj igri imaju duže vremenske periode istraživanja i intenzivnije pokazuju interes za istraživanjem. U situacijama rješavanja problema entuzijastičniji su, uporniji i sposobniji tražiti i prihvatiti majčinu pomoć. Znatiželjniji su, usmjereniji na sebe, lakše prilagodljivi novim situacijama i obično postižu bolje rezultate na razvojnim testovima i testovima razvoja jezika i govora (Ainsworth, 1979).

 

Istraživanja nagoviještaju da teorija privrženosti daje koristan okvir i jezik za opisivanje i razumijevanje interaktivnih ponašanja koja su pokazala da djeluju pozitivno ili negativno na razvoj privrženosti majke i djeteta. Muzikoterapijski program se čini posebno korisnim instrumentom u davanju prilike za pozitivan odnos majke i djeteta te bi dijelovi muzičke interakcije mogli također biti korisni pri procjenjivanju razine i kvalitete privrženosti. Muzikoterapija može pomoći u jačanju mnogih čimbenika koji moraju biti prisutni kod majke za dostatnu emocionalnu i fizičku sigurnost djeteta, ako sigurna privrženost nije prisutna. Ti čimbenici su: dostatno snažan osjećaj selfa i odvojenog identiteta od djeteta, prilika i sposobnost za iniciranje, ponavljanje i zadržavanje pozitivne interakcije koja stvara privrženost, dostatna dosljednost u takvim interakcijama, sposobnost majke da regulira svoje emocije, kognitivne sposobnosti majke da stvara uspomene i priče koje će podijeliti s djetetom te sposobnost da zamisli sebe i svoje dijete u budućnosti. Ove čimbenike dovodi se u snažnu vezu s teorijom sigurne privrženosti. Raznolikost majčine upotrebe glazbenih elemenata može biti koristan pokazatelj emocionalnog stanja koje može utjecati na sposobnost majke da inicira i održi pozitivnu interakciju sa svojim djetetom (Ridley, 2013).

 

Bargiel (2002) nudi vrlo koristan pregled teorija i dokaza koji podupiru razvoj privrženosti u odnosu majka-dijete i potencijalno mjesto glazbe u tom procesu. Bargiel također predlaže muzikoterapijski model rane intervencije, u kojoj se koristi roditeljev glas, za dijete čija je privrženost u riziku.

 

Istraživanja (Dunst i Kassow, 2008) ukazuju na to da uzajamne aktivnosti u grupama s mladim majkama i njihovom djecom snažnije utječu na poboljšanje privrženosti majke i djeteta, ukoliko su muzičke aktivnosti sastavni dio susreta. Takvih uzajamno osnažujućih aktivnosti – poput kontakta očima, zajedničkog igranja, smijanja i maženja, u grupama koje koriste muzičke aktivnosti ima u izobilju za razliku od tradicionalnih grupa u kojima muzičke aktivnosti nisu provođene.

 

Culp i suradnici (1988) tvrde da majke u adolescentskoj dobi imaju manje razumijevanja prema svojoj djeci od odraslih majki te da znaju manje o igri i socijalnom razvoju od odraslih majki (Tamis-Lemonda i sur. 2002). Roditeljske vještine razvijaju se s vremenom. Ključ je uspjeha pronaći načine kako pomoći majkama da ih lakše usvoje (Emmerson i sur. 2016). Glazba je idealan medij za olakšavanje razvijanja roditeljskih vještina jer angažira sudionike i nije prijeteća, a glazbena interakcija podržava privrženost majke i djeteta i doprinosi poboljšanju socioemocionalnih, neuroloških i razvojnih rezultata kod djece (Creighton, 2011).

 

U kontekstu rada s djetetom i roditeljem, muzikoterapija se može opisati kao proces razvijanja odnosa sa skrbnikom / dijadom kako bi se podržale, razvile i proširile njihove vještine korištenja glazbenih interakcija i interakcija sličnih glazbi uključujući vokalne improvizacije, pjevušenje, uspavanke, pjesme i stihove. Time bi unaprijedili i poboljšali senzibilnost i međusobnu koregulaciju između dojenčeta i majke kako bi se stvorili optimalni uvjeti za poticanje sigurne privrženosti (Edwards, 2011). Dijete staro samo dva mjeseca može zapamtiti kratku melodiju i onda je razlikovati od poznate i nepoznate melodijske fraze (Platinga i Trainor, 2009). S obzirom da dojenčad posjeduju neurološku i auditivnu zrelost za razlikovanje visine tona te sve bolje prepoznaju emocionalnu namjeru kroz boju glasa (Bergeson i Trehub, 1999), razumljivo je da skrbnici diljem svijeta brzo shvate da će dojenče najbolje reagirati na zahtjev za zaigranom interakcijom kada mu se ponudi stereotipno vokaliziranje jednostavnih melodijskih obrazaca. Način na koji dijete reagira na ovu interakciju lako potiče osjećaje intimnosti i ljubavi prema skrbniku što je ključno za stvaranje privrženosti (Gerhardt, 2004).

 

S obzirom na sve navedeno, uspostavljanje sigurne privrženosti najvažniji je razvojni zadatak najranije dobi u čemu ključnu ulogu ima primarni skrbnik. Stoga je posebno važno budućim roditeljima ukazati na važnost najranijeg razdoblja života za kasniji razvoj te na njihovu ulogu u procesu uspostavljanja privrženosti s djetetom (Reić Ercegovac, 2015). Kroz ovo istraživanje majkama se pokušala olakšati ova važna zadaća te im dati „alate“ (pjesme, pokrete) pomoću kojih će lakše ostvariti posebnu vezu sa svojim djetetom.

 

METODOLOGIJA I ISTRAŽIVANJE HIPOTEZE

 

Istraživanje sadrži tri studije slučaja koje prikazuju muzikoterapijski rad s tri majke i njihovom djecom. Dobiveni rezultati su kvantitativni i kvalitativni.

 

Istraživanje je započeto pod pretpostavkom da će muzikoterapija značajno poboljšati razinu privrženosti u odnosu majka – dijete kod majki u riziku te se očekuje da će rezultati pokazati značajan učinak muzikoterapije na razvoj privrženosti u ovom odnosu. Jačanjem privrženosti smanjila bi se mogućnost napuštanja djeteta od strane majke te bi se povećala mogućnost da majka razvije pozitivnije mišljenje o svojim roditeljskim kompetencijama, da ona i dijete osjećaju zadovoljstvo u zajedničkom odnosu koji će poticati daljnji tjelesni i psihički razvoj djeteta.

 

Istraživanje se sastojalo od 10 seansi muzikoterapije vođenih od strane studentice muzikoterapije u kojima su majka i dijete bili uključeni u niz muzikoterapijskih iskustava. Seanse su održavane dva puta tjedno u ustanovi gdje su majke i djeca smješteni.  Korišteni su modeli aktivne muzikoterapije: Kreativna muzikoterapija – Nordoff-Robbins model, Terapija slobodnom improvizacijom – Alvin model te Orff muzikoterapija. Korištene metode muzikoterapije u istraživanju su improvizacija, izvođenje i skladanje. Također su se koristili i elementi terapije pokretom i plesom. Pjevanje, sviranje, skladanje pjesama, pokret uz glazbu te stvaranje zajedničke glazbe su najčešće aktivnosti u koje su majka i dijete bili uključivani. Seanse su trajale između 30 – 45 minuta te su se sastojale od uvodnog dijela (pozdravne pjesme), glavnog dijela (stvaranje glazbe, improvizacija, skladanje pjesama) te završnog dijela (pjesma za doviđenja).

 

U istraživanju su najviše bili korišteni elementi Orff muzikoterpije. Prostor u kojem su se odvijale muzikoterapijske seanse terapeut se trudio učiniti atraktivnim, urednim i stimulativnim. U radu su korišteni dodatni materijali (marame, papiri, slikovnice, sličice) raznih boja i uzoraka. Multisenzorno djelovanje Orff muzikoterapije očituje se najviše i u samim instrumentima koji se razlikuju oblikom, bojom, načinom sviranja, opsegom tonova te materijalima od kojih su napravljeni. U seansama su najčešće bili korišteni: zvečke, shaker jaje, bubanj, štapići, metalofon, zvončići, def i blok flauta. Od harmonijskih instrumenata koristili su se gitara, a rjeđe sintisajzer.

 

Model Kreativne muzikoterapije ­/ Nordoff - Robbins model i Terapija slobodnom improvizacijom / Alvin model, korišteni su u glazbenim aktivnostima kada majka i dijete stvaraju zajedničku glazbu ili kada terapeut s majkom razgovara o njezinim osjećajima. Zajedničku glazbu majka i dijete stvaraju na način da majka, držeći dijete u krilu, jednom rukom drži instrument, a drugom rukom drži djetetovu ruku i svira njom po instrumentu.

 

Razvojni pokret – eng. developmental movement (Sherborne, 1990) bio je neizostavan dio svake muzikoterapijske seanse, jer zahtijeva bliski tjelesni kontakt majke i djeteta. Ljuljanje u majčinu krilu, ljuljanje u dekici, poskakivanje na majčinim koljenima, penjanje po majci... samo su neke od aktivnosti koje su se provodile, ali ozvučene. Uz svaku aktivnost majka je bila ohrabrivana od strane terapeuta pjevati neke od pjesama, koje za nju i njezino dijete imaju određeno značenje.

 

Metoda skladanja pjesama bila je  korištena sa svakom majkom. U periodu od prvih nekoliko seansi majka je govorila o temama koje bi htjela uvrstiti u svoju pjesmu te je od njih nastajao tekst pjesme. Kada je majka u potpunosti bila zadovoljna tekstom, počelo se sa skladanjem melodije. Terapeut je dao majci na izbor žanr pjesme (pop, rock, rap) i tempo pjesme (brza, polagana). Zatim je odsvirao nekoliko melodija, a majka je birala koja joj se od ponuđenih najviše sviđa. Tek kada je majka bila potpuno zadovoljna, pjesma se završavala i zapisivala se finalna verzija. Rad na pjesmi se snimao kako pjesma ne bi bila zaboravljena.

Opjevavanje je bilo iznimno važan dio seanse jer je opisivao sve što se događa između majke i djeteta.

 

Istraživanje se provodilo početkom 2019. godine. Prije prve i nakon zadnje seanse majke su ispunile Skalu roditeljskih kompetencija - Parenting Sense of Competence – PSOC (Gibaud, Wallston i Wandersman, 1978) koja sadrži tri podskale (kvaliteta privrženosti, odsustvo agresije/neprijateljstva i zadovoljstvo u interakciji) te Skalu majčine postnatalne privrženosti - Maternal Postnatal Attachment scale – MPAS (van Bussel, Spitz i Demyttenaere, 2010) koja sadrži dvije podskale (zadovoljstvo i učinkovitost).

 

Obradom rezultata ispunjenih skala dobiveni su rezultati učinka muzikoterapije na razvoj privrženosti u odnosu majka – dijete kod majki  u riziku.

 

REZULTATI

 

Vidljivo je poboljšanje rezultata u obje skale procjene, te gotovo svim podskalama. Sve tri majke su po završetku tretmana izjavile da su im muzikoterapijske seanse bile ugodno i korisno iskustvo. Smatraju da su im muzičke aktivnosti vođene od strane muzikoterapeuta pomogle bolje se povezati s djetetom, te olakšati obavljanje obveza vezanih za dijete.

 

ZAKLJUČAK

 

Muzikoterapija se pokazala učinkovitom u razvoju privrženosti u odnosu majka – dijete kod majki u riziku. To pokazuju i kvantitativni i kvalitativni rezultati. Iz svega navedenog može se zaključiti da je muzika vrlo korisno sredstvo u stvaranju i osnaživanju veze između majke i njezinog djeteta.

 

Uočene promjene kod majki bile su: više kontakta pogledom i više tjelesnog kontakta iniciranog od strane majke, veće samopouzdanje majke s obzirom na svoje roditeljske kompetencije, kvalitetnija interakcija s djetetom te samostalno majčino pjevanje djetetu izvan muzikoterapijskog tretmana. Smatra se da su uočene pozitivne promjene plod korištenja muzikoterapijskih tehnika i metoda.

 

Pozitivne strane korištenja ovih skala su da MPAS i PSOC temeljito i u nekoliko podskala ispituju razine privrženosti majke prema djetetu te roditeljskih kompetencija.

 

Međutim, postoji vjerojatnost da skrbnik iz subjektivnih ili objektivnih razloga ne budu potpuno iskreni pri ispunjavanju ovih skala te ukoliko roditelj iz nekog razloga ne provodi 24h sa svojim djetetom, ne može imati realan uvid u svoje roditeljske kompetencije ili kvalitetu privrženosti djetetu.

 

Ograničenja ovog istraživanja su mali uzorak od samo tri majke s djecom, različita dob majki (punoljetne majke te maloljetna majka), različite životne situacije, poteškoće s kojima se majke trenutno nose te nadziruća okolina zbog koje su majke svoje roditeljske sposobnosti željele prikazati u boljem svjetlu.

Muzikoterapija se pokazala učinkovitom u razvoju privrženosti u odnosu majka-dijete kod majki u riziku. To pokazuju i kvantitativni  i kvalitativni rezultati. Iz svega navedenog može se zaključiti da je muzika vrlo korisno sredstvo u stvaranju i osnaživanju veze između majke i njezinog djeteta.

 

 

LITERATURA:

 

Ainsworth, M.D.S. (1979). Infant-mother attachment. American Psychologist, 34, 932-937.

Ajduković, M., Kregar Orešković, K. ,Laklija, M. (2006). Teorija privrženosti i suvremeni socijalni rad. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, Pravni fakultet, Studijski centar socijalnog rada

Pregledni članak UDK 364.01:364.4

Baker, F. &Wigram, T.  (ed.) (2005). Songwriting. Methods, Tehniques and Clinical Applications for Music Therapy Clinicians, Educators and Students. London and Philadelphia: Jessica KingsleyPublishers.

Bowlby, J. (1958). The nature of the child's tie to his mother. International Journal of Psychoanalysis, 39, 350-373.

Bowlby, J. (1969). Attachment and Loss (Vol. 1). London, UK: The Hogarth Press.

Bruscia, K. E. (2006). Case Studiesin Music Therapy. Dallas: Barcelona Publishers

Bruscia, K. E., (2014).  Defining Music Therapy. Dallas: Barcelona Publishers

Cakić, L., Marjanovič-Umek,Lj.(2013). Privrženost djece u dobi od 5 do 7 godina i osobine ličnosti majke. Zagreb: Naklada Slap

Creighton, A. (2011). Mother – Infant Musical Interaction and Emotional Communication: A Literature Review. TheAustralian Journal of Music Therapy, 22, 37-56.

Culp, R.E., Appelbaum, M.I., Osofsky, J.D., Levy, J.A. (1988). Adolescent andoldermothers: Comparison between prenatal maternal variables  and newborn interaction measures. Infant behaviour and development,Volume 11, Issue 3, July–September 1988, Pages 353-362

Dunst, C. J., &Kassow, D. Z. (2008). Caregiver sensitivity, contingent social responsiveness, and secure infant attachment. Journal of Early and Intensive Behavior Intervention, 5(1), 40-56. http://dx.doi.org/10.1037/h0100409

Edwards, J., &Abad, V. (2016). Music TherapyandParent-InfantProgrammes. In J. Edwards (Ed.), Oxford Handbookof Music Therapy (pp. 135-157). Oxford: Oxford University Press.

Emmerson, J., Nicol, J., &McIntyre, L. (2016). Teen mother and child experiences in a parent-child music program. Creative Education, 7, 941-951.

Edwards, J. (2014). The role of the music therapist in promoting parent-infant attachment. Canadian Journal of Music Therapy, 20(1), 38.

Edwards, J. (2011.) Music therapy and parent infant bonding. New York: Oxford University Press Inc.

Gardstrom, S. C. (2007). Music Therapy Improvisation for Groups. EssentialLeadershipCompetenties. Barcelona Publishers.

Hendrix, H., Hunt, H., L. (1997). Kako pružati ljubav koja iscjeljuje. Vodič za roditelje. Zagreb: Mozaik knjiga

Jacobsen, S., McKinney, C., &Holck, U. (2014). Effectsof a dyadic music therapy intervention on parent-child interaction, parentstress, and parent-child relationship in families with emotionally neglected children: A randomized controlled trial. Journal of music therapy, 51(4), 310-332.

Jovančević, M. i suradnici (2009). Godine prve: zašto su važne, Vodič za roditelje i stručnjake koji rade s djecom predškolskog uzrasta. Zagreb:SysPrint d.o.o.

Jovančević, M., (2017.) O važnosti ranog odnosa dojenče – roditelj. Little Dot https://littledotapp.com/hr/blog/rast-i-razvoj/odnos-dojence-roditelj (pristupljeno 15. prosinca 2018).

Jull, J. (1995). Vaše kompetentno dijete, prema novim temeljnim vrijednostima obitelji. Zagreb: Naklada Pelago

Maccoby, E. E. (1984). Socialization and developmental change. Child Development, 55(2), 317-328.

http://dx.doi.org/10.2307/1129945

Malloch, S., Trevarthen, C. (2008). Musicality: comunicating the vitality and interest of life. In Malloch, S., TrevArthen, C. (eds) Communicative Musicality: Exploring the Basis for Human Companionship, pp. 1-11, (Oxford:Oxford University Press)

Oldifield, A., (2006). Interactive Music Therapy- A Positive Approach. London and Philadelphia: Jessica Kingsley Publishers

Pavlicevic, M.,(2000). Improvisation in music therapy: human communication in sound, Journal of Music Therapy, 37, 269-285

Pavlović, K. (2016). Komunikacija između roditelja i djeteta. Pula: Sveučilište Jurja Dobrile u Puli Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti

Puhovski, S. (2013). Razvijanje sigurne i nesigurne privrženosti. Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba,https://www.poliklinika-djeca.hr/za-roditelje/razvoj-djece/razvijanje-sigurne-i-nesigurne-privrzenosti/ (pristupljeno 17. veljače 2019.)

Reić Ercegovac, I. (2015) Obrasci privrženosti u ranoj dobi. Split: Filozofski fakultet u Splitu

Ridley, H., (2013). Attachmet theory and music therapy: What was the relevance of attachment theory to a student’s music therapy programme for ‘at-risk’ mothers and their babies?. New Zealand: School of Music

Stern, D., (1985). The Interpersonal World of the Infant: A View from Psychoanalysis and Developmental Psychology. New York: Basic Books

Tamis-Lemonda, C., Shannon, J. i Spellman, M. (2002). Low-income adolescent mothers'
knowledge about domains of child development.
InfantMental Health Journal, 23,

88-103 

Thaut, M. H., (2005). Rhythm, Music and the Brain. New York and London: Taylor and Francis group

Vasta, R., Haith, M. M., Miller, S. A. (1995.) Dječja psihologija. Moderna znanost, 3. izdanje, New York: John Wiley&Sons Inc./Jastrebarsko: Naklada Slap

Vlismas, W., Malloch, S., & Burnham, D. (2013). The effects of music and movement on mother–infant interactions. Early Child Development and Care, 183(11), 1669-1688.

Wigram, T., Nygaard Pedersen, I.,Bonde, L.O.,(2002). A comprehensiveguide to Music Therapy. London and Philadelphia: Jessica Kingsley Publishers

Winnicott, D. (1971). Playing and Reality. London: Tavistock