• image

Antonija Vukelić

MUZIKOTERAPIJA KAO INTERVENCIJA

 

Muzikoterapija i mentalno zdravlje

 

Sažetak: Ovaj članak se bavi korištenjem muzikoterapije u svrhu poboljšanja mentalnog zdravlja. Muzikoterapija se posljednjih godina sve češće koristi kao intervencija kod akutnih i kroničnih mentalnih bolesti, te se pokazalo da pomaže u smanjenju simptoma anksioznosti, depresije, poboljšanju općeg funkcioniranja i dr. Brojna istraživanja su napravljena kako bi se dokazala učinkovitost muzikoterapije. Rezultati govore o kratkoročnim pomacima koji su često pozitivni, no nemamo dovoljno informacija o dugoročnom djelovanju. Stoga muzikoterapiju trebamo uzeti kao intervenciju koja omogućuje osobama da održavaju svoje trenutno psihosocijalno stanje, te kao mogućnost pomaka prema boljim rezultatima. Muzikoterapija se primjenjuje uz korištenje farmakoterapije i drugih terapija koje su omogućene pacijentima.

 

Ključne riječi: Muzikoterapija, mentalno zdravlje

 

Uvod

 

Muzikoterapija je korištenje glazbe u kliničkim, obrazovnim i socijalnim okvirima za liječenje klijenata ili pacijenata s medicinskim, obrazovnim, socijalnim i psihološkim potrebama (Wigram, 2000e). Muzikoterapija se temelji na znanstveno utemeljenim dokazima i  činjenicama, te se pokazalo da se može primjenjivati kod široke populacije klijenata s različitim potrebama, pa tako i s duševnim bolesnicima. Rezultati različitih istraživanja govore o značajnim promjenama u vidu općeg funkcioniranja, kvalitete života, smanjenju negativnih simptoma, smanjenju anksioznosti i depresije, te nošenja s bolesti.

 

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji mentalno se zdravlje opisuje kao stanje u kojem osoba ostvaruje svoje sposobnosti, može se nositi sa stresom svakodnevnog života, raditi produktivno i plodno te pridonositi zajednici.

 

Prema podacima Zavoda za javno zdravstvo, procjenjuje se da u svijetu od mentalnih poremećaja pati oko 450 milijuna ljudi, a u Hrvatskoj su na drugom mjestu po broju dana bolničkog liječenja. Liječenje, smanjena produktivnost, bolovanja i invalidnost, psihološki i egzistencijalno opterećuju obitelj, ali dovode i do značajnog ekonomskog i socijalnog opterećenja društva. Osobe s mentalnim poremećajima uz konvencionalnu terapiju često traže i kreativne terapije koje u Hrvatskoj nažalost još nisu toliko prisutne u praksi.

 

Muzikoterapija u radu s osobama s mentalnim poteškoćama

 

Kada govorimo o muzikoterapiji koja se odnosi na poboljšanje mentalnog zdravlja, tada se klijenti najčešće uključuju u grupni rad te aktivno stvaranje muzike kako bi se mogli neverbalno izraziti tijekom aktivnosti, nakon toga može i ne mora uslijediti verbalizacija muzičkog iskustva. Također se koristi kombinacija aktivne i receptivne muzikoterapije, ovisno o trenutnom stanju klijenata. Ciljevi koje postavljamo mogu biti: uključenost u aktivnosti, komunikacijske vještine, stvaranje grupne kohezije, podizanje raspoloženja, relaksacija.

 

Muzikoterapija  nudi okruženje neverbalne komunikacije, daje mogućnost izgrađivanja sigurnog prostora u kojem se klijent i terapeut mogu povezati te dijeliti sadržaje bez verbalizacije, stoga je to često jedan od razloga zbog kojih će se pacijenti uključiti u seanse muzikoterapije. Na terapeutu je da stvori sigurno okruženje kako bi pobudio klijentove emocionalne odgovore. Tijekom muzičke interakcije važno je osigurati iskustvo u kojem će klijent biti saslušan od strane terapeuta.

 

Muzikoterapijske intervencije prilagođavamo svakom klijentu ili grupi klijenata. Ukoliko se radi o grupnom radu, osim kombinacije aktivne i receptivne muzikoterapije koristimo metode ponovnog stvaranja pjesama (recreating), grupne improvizacije, muzičke reminiscencije, pisanja pjesama (songwritting), vođenu imaginaciju i glazbu, relaksaciju, analizu lirike, muzičke igre, komponiranje i dr. Najzastupljeniji modeli su Analitički orijentirana muzikoterapija (Mary Priestley), Model slobodne improvizacija (Juliet Alvin) i Vođena imaginacija i glazba (Helen Bonny).

 

Muzikoterapeuti koriste stvaranje glazbe kao sredstvo poticanja interakcije i istraživanja odnosa s drugima, što ne zahtijeva kognitivno razumijevanje ili poznavanje riječi. Muzika se može koristiti za izražavanje, predstavljanje i modificiranje određenih emocionalnih stanja.

 

Gold i suradnici  (2009) u svom istraživanju sugeriraju da motivacija i muzičko uključivanje mogu biti dva moguća mehanizma promjene. Muziku možemo vidjeti kao nešto što motivira ljude koji se nevoljko uključuju u terapije ili nisu u mogućnosti da se uključe u tradicionalnije oblike psihoterapije, dok muzički angažman može biti sredstvo kojim se vrši kliničko poboljšanje.

 

U muzikoterapiji u radu s ovom populacijom najveći je naglasak na improvizaciji. Muzikoterapeuti su u svom radu fleksibilni te koriste niz muzičkih i terapijskih alata. Najčešći oblik pružanja muzikoterapije je onaj grupni. Grupe mogu biti otvorene, poluotvorene ili zatvorene i mogu se odvijati u prostoriji na samom odjelu ili izvan odjela. Muzičke se aktivnosti koriste fleksibilno u kombinaciji sa ili bez verbalne refleksije (Carr, 2014.).

 

 

Osnovna podjela muzikoterapije je na aktivnu i receptivu. U aktivnoj muzikoterapiji klijenti se aktivno uključuju u terapijski proces – pjevanjem, sviranjem, pokretom. U radu s ovom populacijom, često se koristi improvizacija koja može biti tematska ili slobodna, vokalna ili instrumentalna. Klijent uvijek sam bira koji će instrument svirati. Muzikoterapeut prati klijentovu improvizaciju: ukoliko klijent odluči uzeti udaraljke, muzikoterapeut ga može pratiti na harmonijskom instrumentu, često je to klavir ili gitara. Naravno, nisu isključeni niti drugi instrumenti, no u tim situacijama terapeut odlučuje koji će instrument biti najbolji. Muzikoterapeut se fokusira na osobu kao cjelinu, primarno kroz muziku, no u isto vrijeme obraća pažnju na razne aspekte osobe, npr. govor i razmišljanje. Važan element rada je pomoći klijentu da bolje razumije sebe i da stekne uvid kroz proces improvizacije i razgovora.

 

Klijentovo uključivanje u improvizaciju i odgovor na glazbu simboliziraju način na koji se nosi s  novim situacijama, izazovima, stresorima, podsvjesnim sukobima i interakcijama.

 

Receptivna muzikoterapija se odnosi na muzičko iskustvo u kojem klijenti slušaju određenu vrstu glazbe koja se može izvoditi na licu mjesta ili biti reproducirana putem CD-playera. Ovisno o terapijskim ciljevima upotrebe glazbe, ona može biti klasična ili komercijalna. Klijent na ovakvo muzičko iskustvo može odgovoriti tišinom, verbalno ili putem nekog drugog modaliteta (crtanje, izrada skulptura i sl.) Receptivno muzičko iskustvo se može fokusirati na emocionalne, fizičke, intelektualne, estetske ili duhovne aspekte glazbe.

Receptivna muzikoterapija se može koristiti u svrhu relaksacije, imaginacije, za pobuđivanje uspomena, diskusiju lirike i estetske vrijednosti glazbe s ciljevima smanjenja napetosti, stresa, agitacije, anksioznosti, boli. Važno je da se klijenti osjećaju ugodno i sigurno za vrijeme trajanja seanse, da im osiguramo tišinu kako bi se mogli koncentrirati na seansu. (Bruscia, 1998.)

 

Rezultati i utjecaj muzike na mentalno oboljele osobe

 

Muzikoterapija, zajedno s drugim vrstama kreativnih terapija, može poboljšati simptome povezane s mentalnom bolešću, stvoriti okruženje za socijalnu interakciju, smanjiti vjerojatnost hospitalizacije, smanjiti napetost, smanjiti stres ili poboljšati raspoloženje.

 

Mentalno oboljele osobe često su usamljene, u izolaciji, imaju smanjenu kvalitetu života, te se teže nose u generalnim socijalnim situacijama. No često je zdravstveni sistem posložen tako da se primarni simptomi otklone, a vrlo rijetko se bave psihološkim i emocionalnim problemima. Stoga, ovdje nastupa  muzikoterapija. Ona pruža priliku osobama da rade na psihološkim i emocionalnim problemima kroz muzički angažman koji im omogućava da ih se čuje, da ostvare nove svrhovite veze, da nađu novu svrhu u životu, otkriju stvari koje vole i koje mogu raditi u svoje slobodno vrijeme.

 

Nakon hospitalizacije, dobivanja nove terapije, suočavanja sa životom s mentalnom bolešću, osoba treba podršku kroz cjelokupan proces ponovne socijalizacije i povratka u svakodnevni život. Često se dogodi da odnosi u obitelji, s prijateljima i na poslu postanu poremećeni zbog neshvaćanja okoline s čime se osoba nosi, zbog ponašanja za vrijeme akutnog stanja bolesti, maničnih ili depresivnih epizoda.

 

Kroz muzikoterapiju klijenti mogu identificirati teškoće s kojima se susreću u svakodnevnom životu. Važno je istaknuti da kroz muzikoterapijski rad osim na teškoćama, radimo i na poboljšanju vještina u kojima smo već dobri, na našim snagama i mogućnostima. A one se koriste tijekom terapijskog procesa i vode ka poboljšanju uspjeha u terapiji, jačanju samopouzdanja, te osnaživanja.

 

Jackson (2015.) u svom radu govori kako muzika, kao glavni medij muzikoterapije, ima posebne i jedinstvene značajke za osobe koje boluju od mentalnih poremećaja. Jaz koji postoji između osobe oboljele od mentalne bolesti i okoline, može se pokušati premostiti kroz muziku. Tijekom muzičkog iskustva stvara se sigurna zona u kojoj nema nesporazuma, ograničenja i osuda, te se omogućuje osvještavanje i razumijevanje. Također se omogućuje da se povežu sa samim sobom što je temelj za daljnji razvoj te osobe.

 

Muzikoterapijske aktivnosti se planiraju kako bi se usredotočilo na rješavanje problema, komunikaciju, istraživanje emocija, planiranje aktivnosti dana, istraživanje depresije, ljutnje i tjeskobe i, na kraju, samopoštovanje/a i samo-identiteta (Dingle i sur., 2008).

 

Garred (2006) u svom radu navodi kako je prednost muzikoterapije mogućnost da se klijentima pristupi na puno različitih načina. Primjerice, dijalog kroz sviranje instrumenata, bilo to s unaprijed određenom temom ili ne, kroz muzičku komunikaciju, ima za cilj razvoj razumijevanja sebe i drugih, razvoj resursa za osnaživanje i stvaranje novih veza.

 

Muzikoterapija u zajednici je način u kojem muzikoterapeut, mentalno oboljele osobe i zajednica kroz muzičke aktivnosti daju priliku za promociju zdravlja i edukaciju zajednice (Ansdell, 2002).

 

Chi Kin Kwan i Stephen Clift (2017) u svom istraživanju govore da se osobe s mentalnim poremećajima susreću se s emocionalnim, psihološkim, socijalnih, kognitivnim, bihevioralnim i duhovnim teškoćama. Fokusirali su se na promjene u procesu muzikoterapije koje su ključne za pozitivne rezultate na mentalno zdravlje. Bazirajući se na literaturi, i svom vlastitom iskustvu osmislili su šest-dimenzijski okvir muzičkih aktivnosti. Šest dimenzija muzičkih aktivnosti pridonose pozitivnim ishodima mentalnog zdravlja te se one fokusiranju na šest problema s kojima se susreću osobe s mentalnim zdravljem.

 

U trogodišnjem projektu uključili su osobe s mentalnim problemima u muzičke aktivnosti kako bi poboljšali emocionalno i mentalno stanje korisnika. Aktivnosti u koje su se uključivali su: muzičke grupe, grupno slušanje glazbe, grupna muzikoterapija, sviranje u ansamblima, pjevanje i radionice. Kroz razgovore sa sudionicima istraživanja došli su do ovih zaključaka:

slušanje glazbe ili aktivno sudjelovanje u aktivnostima kroz pjevanje može imati opuštajući učinak na um i tijelo. U muzičkim aktivnostima se koristi glazba kako bi se pomoglo sudionicima da se opuste.

Zadržavanjem sudionika u različitim muzičkim zadacima, terapeut ih pokušava odvratiti od negativnih emocija. Kvalitativni podaci prikupljeni u studiji pokazali su smanjenje negativnih osjećaja kod sudionika. Također su pokazali da slušanje glazbe pomaže u transformiranju njihovih misli iz negativnih u pozitivne.

Rezultati također pokazuju da su muzičke aktivnosti bile osobito korisne za jačanje samopouzdanja. Sudionici su bili potaknuti na sudjelovanje, bez obzira na razinu njihovih muzičkih sposobnosti. Mnogi od sudionika izjavili su da su postali samouvjereniji jer su stekli nove vještine. Nadalje, pokazalo se da glazba može učinkovito pomoći u povezivanju korisnika sa uslugama institucija mentalnog zdravlja. Aktivnosti su omogućile svakom od sudionika da bude osviješteni dio grupe i da može doprinijeti njenoj cjelini. Mnogi od sudionika doživjeli su osjećaj jedinstva i pripadanja kolektivu i njegovim aktivnostima. Voditelji ističu pozitivne poruke u pjesmama koje su sudionici slušali ili sami pisali, te su sudionici ohrabreni da razmisle o njima. Rezultati pokazuju da pjesme s pozitivnim porukama mogu pružiti nadu i ohrabrenje korisnicima usluga mentalnog zdravlja jer pomažu u izazivanju pozitivnih misli.

 

Muzičke aktivnosti pomogle su sudionicima da razviju novi hobi, koji je dao smisao njihovom slobodnom vremenu. Muzičke aktivnosti su im omogućile da se uključe u zajednicu, da kvalitetno provode svoje slobodno vrijeme, što je pridonijelo redovitosti pohađanja aktivnosti.

 

Hayashi i suradnici (2002) u regionalnoj bolnici u Tokyju radili su double crossover istraživanje u periodu od 4 mjeseca. Rezultati ovog istraživanja pokazuju da su pacijenti koji su sudjelovali na 15 seansi  muzikoterapije pokazali značajnu prednost u smislu smanjenja negativnih simptoma i kvalitete života: poboljšanje međuljudskih odnosa i povećan subjektivni osjećaj sudjelovanja u aktivnostima.  Rezultati studije su potvrdili istraživanje Mösslera i suradnika (2011.) u kojem se pokazuje srednje do veliko poboljšanje u vidu općeg funkcioniranja, smanjenje ili nestanak nagativnih simptoma, depresije i anksioznosti. Rezultati istraživanja koje su proveli Rowland i Read (2011) pokazuju da je za svakog pacijenta koji je bio uključen u muzikoterapiju bilo pozitivnih pomaka na njihovo opće funkcioniranje, što je dovelo do poboljšanja funkcioniranja u njihovom životu. Rezultati sugeriraju da sudionici u muzikoterapiji mogu imati dugotrajne prednosti u rehabilitaciji u zdravstvenim ustanovama.

 

Ciljevi u muzikoterapiji

 

Carr, Odell-Miller i Priebe (2013.) pisali su pregledni rad o muzikoterapiji za pacijente u akutnim stanjima. Tijekom pregleda radova, sistematizirali su dugoročne ciljeve, kratkoročne ciljeve, interpersonalne procese, komunikaciju, emocionalne, kognitivne i specifične ciljeve.

 

Dugoročni ciljevi mogu biti: stvaranje interpersonalnih veza, samoekspresija, redukcija anksioznosti, nošenje s emocionalnim uzbuđenjem, razvoj unutarnje i vanjske organizacije, omogućavanje orijentacije u realitetu, vještine suočavanja/nošenje s određenim situacijama, izgradnja muzičkih resursa, sprečavanje recidiva, istraživanje razloga koji su prethodili hospitalizaciji. Kratkoročni ciljevi: ostvarivanje terapijskog angažmana pacijenta, ostvarivanje terapijskog odnosa, ostvarivanje kontakta, aktivno uključivanje u aktivnosti, poticanje motivacije i volje.

 

Izazovi s kojima se terapeuti susreću u praksi su česta izmjena pacijenata i kratkoća boravka u bolnici, manji odazivi na seanse što loše utječe na grupnu dinamiku, uključenje u aktivnosti mogu biti otežane zbog anksioznosti pacijenata, manjak motivacije za sudjelovanje u muzikoterapiji, prisutnost na cijeloj seansi.

 

Aktivnosti u muzikoterapiji

 

Različite muzikoterapijske aktivnosti se provode u grupnim muzikoterapijskim seansama. Aktivnosti moraju biti fleksibilne i uključuju kombinaciju aktivnog stvaranja muzike ili slušanja glazbe (receptivna muzikoterapija). U Velikoj Britaniji poseban naglasak se stavlja na korištenje aktivne muzičke improvizacije klijenata i terapeuta. Također, koristi se i već komponirana glazba, pjevanje, slušanje drugih kako sviraju te unaprijed snimljena glazba. Struktura grupe može varirati te uključuje aktivnosti otvaranja seanse kao što su aktivnosti zagrijavanja, upoznavanje s članovima grupe i korištenje instrumenata za aktivnosti zatvaranja seanse kako bi se grupa privela kraju, aktivnosti koje vodi terapeut za određenu terapijsku svrhu (omogućavanje glazbenih pravila i ograničenja za grupno muziciranje, tema za improvizaciju i sl.) ili aktivnosti predložene od strane pacijenta, pri čemu terapeut slijedi pacijentove preferencije u sviranju ili temama diskusije.

 

Vrste intervencija koje se mogu koristiti u radu s ovom populacijom su:  aktivno sudjelovanje u muzičkim aktivnostima kroz strukturiranu improvizaciju, analiza lirike, pisanje pjesama, muzičke igre s edukacijskim temama, pjevanje/sviranje prethodno skladane glazbe, receptivne metode (vođena imaginacija i glazba) s visoko funkcionalnim klijentima.

 

Muzičke komponente koje su važne su: jasna strukturA, predvidljivost, jednostavnost melodije i harmonije. Verbalna refleksija koristi se za razjašnjenje i poticanje komunikacije.

 

Zaključak

 

Muzikoterapija je jedna od alternativnih, kreativnih terapija koja se što više treba uključiti u rad s osobama s mentalnim bolestima, a također ako želimo raditi na osobnom rastu i razvoju. Muzika je odličan medij, ukoliko ga terapeut dobro koristi, kako bi došli do nesvjesnih materijala kod klijenata.  Velika prednost je upravo u tome što klijent može sve ispričati kroz stvaranje muzike. Muzikoterapija nudi mnogo različitih načina kojima se klijentu može pristupiti, te se za svakog klijenta može naći odgovarajući pristup, bilo to kreativno stvaranje muzike, slušanje glazbe, pisanje pjesama, analiza lirike ili nešto drugo.

 

Literatura:

 

Bruscia, K. (1998). Defining Music Therapy 2nd Edition. Gilsum: Barcelona Publishers

Carr, C. (2014.) Modelling of Intensive Group Music Therapy for Acute Adult Psychiatric         Inpatients, Barts and the London School of Medicine and Dentistry, Queen Mary      University of London

Gold, C., Solli, H.P., Krüger, V. & Lie, S.A. (2009). Dose-Response relationship in music          therapy for people with serious mental disorders: Systematic review and meta-analysis.         Clinical Psychology Review, 29, pp.193-207. doi: 10.1016/j.cpr.2009.01.001

Odell-Miller, Helen (2006). An investigation into the effectiveness of the arts therapies for        adults with continuing mental health problems. Psychotherapy Research, January       2006;16(1): 122/139

Wigram, T., Pedersen, I.N., Bonde, L.O. (2002). A Comprehensive Guide to Music Therapy:     Theory, Clinical Practice, Research and Training. Jessica Kingsley Publishers,      London and Philadelphia 

Wigram, T. (2004). Improvisation: Methods and techniques for music therapy clinicians,            educators and students. London: Jessica Kingsley Publishers.