• image

Lucija Ljubić

RECENZIJA KNJIGE

O kazališnom umijeću Ive Raića

 

(Antonija Bogner Šaban, Ivo Raić – hrvatski i europski glumac i redatelj, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 2018.)

 

Knjiga Ivo Raić - hrvatski i europski glumac i redatelj može se čitati ne samo kao monografski prikaz Raićeva ukupnoga rada nego ona na više mjesta otkriva nepoznate i neistražene teme iz povijesti hrvatskoga kazališta

 

Ivo Raić - hrvatski i europski glumac i redatelj, naslovnica, Foto: HAZUIvo Raić - hrvatski i europski glumac i redatelj, naslovnica, Foto: HAZU

 Glumački i redateljski udio Ive Raića (Zagreb, 1881 – Zagreb, 1931) u povijesti hrvatskoga i europskoga kazališta dugogodišnje je središte znanstvenoga interesa Antonije Bogner Šaban koja je bila i voditeljicom znanstveno-istraživačkoga projekta Ministarstva znanosti i prosvjete Vrijeme i prostor europske i hrvatske djelatnosti glumca i redatelja Ive Raića od 2007. do 2014. godine na Odsjeku za povijest hrvatskoga kazališta pri Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Upravo je arhiv Odsjeka, njegova bogata Muzejsko-kazališna zbirka, teatrografsko polazište ovom opsežnom i iznimno vrijednom istraživanju koje je, sukladno Raićevoj kazališnoj djelatnosti izvan hrvatskih granica, voditeljica proširivala i na arhivsku građu u Austriji, Njemačkoj i Češkoj.

 

Svoj znanstveni put autorica je započela obranivši doktorski rad pod naslovom Marko Fotez – život i rad 1987. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a interes za pojedine redatelje i glumce jedno je od znanstvenih i istraživačkih težišta ove rođene Osječanke koja rado i pomno istražuje povijest hrvatskoga kazališta, a objavila je do sada veći broj knjiga koje su ne samo svjedoci njezina znanstvenoga rada nego i važni prilozi u povijesti hrvatskoga kazališta. Brojne studije o dramatičarima, redateljima i glumcima objavljuje u znanstvenim i stručnim publikacijama, sudjeluje na znanstvenim skupovima i svojom bibliografijom dopunjava bjeline u povijesti hrvatske drame i kazališta. A. Bogner Šaban je, među ostalim, značajno pridonijela poznavanju povijesti hrvatskoga lutkarstva u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku 20. stoljeća, a bavila se i poviješću osječkih i drugih slavonskih kazališta, njihovim istaknutim glumcima i redateljima, jednako kao što je autorica više knjiga i rasprava u kojima su sabrani prinosi mnogih kazališnih djelatnika. Predavala je na Područnom odsjeku glume Akademije dramskih umjetnosti u Splitu i Osijeku, a od 2007. redovita je profesorica na današnjoj Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku.

 

Objavljena monografija o Ivi Raiću svakako je najopsežniji tiskani autoričin rad jer na gotovo pet stotina stranica ocrtava brojne silnice u raščišćavanju teatrografskih nepoznanica i daje suvremen i suveren uvid u cjelokupnu djelatnost Ive Raića. Naime, u redateljskom nizu kojem pripadaju Tito Strozzi i Branko Gavella, Ivo Raić neizostavna je i važna karika koja je neophodna u stjecanju jasnijega uvida u povijest hrvatskoga kazališta u prvoj polovici 20. stoljeća. I dok je o Branku Gavelli ishodišnu monografsku studiju napisao Nikola Batušić 1983. godine, a o Titu Strozziju opsežno je i iscrpno pisala Ana Lederer u knjizi 2003. godine, ova se knjiga A. Bogner Šaban uklapa u održavanje kazališnopovijesne skrbi o kadšto i nepravedno zanemarenoj kazališnoj građi koja može ne samo pružiti faktografsku zadovoljštinu onima kojima je povijest kazališta još uvijek zanimljiva nego i ponuditi važna i vrijedna polazišta u rasvjetljavanjima drugih relevantnih tema vezanih uz teatrologiju, odnosno izvedbene studije.

 

Budući da je Ivo Raić u kazalištu bio djelatan najprije kao glumac a potom kao dramski i operni redatelj, te da je kazališna iskustva prije svojih hrvatskih dostignuća stjecao izvan nacionalnih granica, kao i da je u hrvatsko glumište po povratku 1909. unio naslijeđe stranih kulturno srodnih sredina, struktura je ove knjige bila zasigurno jedan od težih autoričinih zadataka. Stoga je knjiga koncipirana dvodijelno: prvi dio knjige bavi se Raićevim dramskim ulogama i režijama u Zagrebu i inozemstvu, a drugi, manji dio knjige, tematizira njegove glazbeno-scenske režije. Sudeći prema objavljenim popisima, Raić je tijekom svoga života nastupio u dvije stotine šezdeset i sedam uloga, a režirao je ukupno stotinu i četrdeset predstava. S obzirom na to da je broj njegovih kazališnih uloga gotovo dvostruko veći od broja režija, ali i da se njegova umjetnička osobnost istaknula upravo inovativnom režijom, valjalo je pronaći i ravnotežu u prikazu jednoga i drugoga područja, što je autorica učinila pišući ponajprije o kazalištu i ukazujući na to da su Raić glumac i Raić redatelj bili međusobno čvrsto isprepleteni i uzajamno su se nadahnjivali u jednoj umjetničkoj osobnosti. Raić je na zagrebačkoj pozornici otvorio novo poglavlje u umjetnosti režije koja je njegovom zaslugom nadrasla okvire dotadašnjih tehničkih i scensko-interpretativnih obrazaca, a najizravniji su primjeri njegove postave Shakespeareova Koriolana 1909. u kojoj je dao prvu moderno stiliziranu scenu blisku tadašnjim Reinhardtovim koncepcijama, te Hamleta 1912. u kojoj je individualno i kreativno ostvario teatar snažnoga dojma i čvrsto sazdane scenske strukture. Režirajući klasične tragedije ili salonske komedije situacije, stvorio je specifičnu kultiviranu i odnjegovanu atmosferu, danas poznatu kao Raićev stil. Zbog stalnosti, ali i kreativne nadgradnje kazališnih nazora, Raićeve režije i njihov žanrovski opseg iziskivali su posebno pomnu analizu i vrednovanje u kontekstu njegova stvaralačkoga portreta, kao i u estetskom suodnosu s drugim redateljima zagrebačkoga Hrvatskoga narodnoga kazališta.

 

Ivo Raić pripadnik je prvog naraštaja Miletićeve Hrvatske dramatske škole koju su, za njezina kratkoga trajanja na samom kraju 19. stoljeća, pohađali i Josip Bach, Nina Vavra, Gjuro Prejac i Josip Štefanac, a debitirao je 1898. u Scribeovoj i Legouvéovoj veseloj tročinskoj igri Borba gospođa. Kritika je počela zamjećivati njegov glumački prinos u odigranim predstavama, no Raić je već 1899. napustio Zagreb i u Beču je sljedeće godine pohađao satove glume i govorništva kod A. Strakoscha. Potom je godinu dana proveo u Berlinu u Neues Theateru realizirajući manje uloge, a pridružio se i kabaretskoj trupi. Raićev odlazak u Prag u Národni divadlo dogodio se u vrijeme bogate intendanture Jaroslava Kvapila koji se, kako i autorica navodi, povoljno izražavao o Raićevim nastupima koji su trajali do 1905. godine, a potom je umjetnik otišao u Hamburg u Stadttheater, no nastupao je i u Stadttheateru u Altoni i u Thalia Theateru, i proveo je ondje nekoliko godina, do proljeća 1909. Ostvario je više manjih i većih uloga, o čemu iscrpno svjedoče popisi na kraju knjige.

 

Ivo Raić, Foto: iz knjige "Ivo Raić - hrvatski i europski glumac i redatelj"Ivo Raić, Foto: iz knjige "Ivo Raić - hrvatski i europski glumac i redatelj"Pišući o Raićevoj inozemnoj karijeri, A. Bogner Šaban pomno koristi citate iz kritike rekonstruirajući Raićev glumački habitus, uplićući sukcesivno i odjeke u domaćoj kritici, na Raićevim gostovanjima u domovini ili recenzije stranih predstava kod nas, a usporedno analitički pristupa inovativnim kazališnim poetikama u stranim gradovima i kazalištima u kojima je Raić bio angažiran. Pritom se nerijetko susreće s manjkavošću građe, ponajviše zbog toga što su navedeni gradovi pretrpjeli stradanja u svjetskim ratovima, pa je i razumljiv oprez kojim autorica nastoji odijeliti ushićenost privatne korespondencije, zanos domaćih kritičara i suzdržanost strane kritike prema pridošlici. Prateći Raićevo glumačko profiliranje u inozemstvu, autorica uzima u obzir ne samo komparativne veze stranih kazališnih sredina nego i važnost pojedinih glumaca koji su nastupali zajedno s Raićem i redatelja koji su djelovali u tim kazalištima, a na temelju raznovrsne i opsežne teatrografske građe nastoji suzdržano razjasniti i okolnosti koje su učinile da se Raić vratio u Hrvatsku i postavio svoju prvu režiju Didringove Opasne igre 1909. u zagrebačkom kazalištu.

 

Zahvaljujući pomnoj rekonstrukciji A. Bogner Šaban i svjedocima vremena, primjerice Mati Grkoviću, ta je predstava navedena kao znak približavanja suvremenom europskom kazalištu, ponajviše u unošenju atmosfere i redukcijskom oblikovanju scenskoga prostora. Nakon mjesec dana slijedi Raićeva režija Shakespeareova Koriolana, a autorica nastoji rekonstruirati sve Raićeve predstave i istaknuti novosti koje je umjetnik unio u svoj redateljski postupak te ih vrednovati s obzirom na njegova stečena europska iskustva i stanje hrvatskoga kazališta toga vremena. Stoga analizira njegove glumačke i redateljske metode, posvećuje se njegovim dosezima u komediografskom repertoaru, navodi brojne fotografije iz predstava i kazališne cedulje, analizira i utvrđuje modernističke elemente u glumi i režiji, istražuje raspoznatljive inozemne utjecaje u njegovu radu, a dovodi ga u vezu i sa Stanislavskijevom metodom i ekspresionističkim strujanjima toga vremena. Kao posebno važan dio analize ističe se tematska i stilska transformacija hrvatske dramatike dvadesetih godina, vrijeme u kojem je Raić bio u nekoliko navrata ravnatelj Drame (1920/21; 1926. i 1929/31), a ne manje važan je i krug glumaca i ostalih suradnika na predstavama, posebice scenografa, zbog iznimne pozornosti koju je, kako je već rečeno, Raić pridavao likovnosti predstave. Tu vrstu analize autorica provodi sve do posljednje Raićeve režije, Shakespeareovih Antonija i Kleopatre iz 1931.

 

S jedankom pomnjom A. Bogner Šaban pristupa glazbeno-scenskim Raićevim režijama i njegovu udjelu u formiranju zagrebačke Opere, velikim dijelom u objavljenoj literaturi, a dijelom i istražujući rukopisnu građu koja daje naslutiti koji su razmjeri Raićeva redateljskoga i pedagoškoga rada u stvaranju glazbenih predstava. Što se prvoga tiče, razvidno je naglašavanje dramatičnosti radnje i likovnost uprizorenja, pri čemu valja naglasiti Raićevu sklonost režiranju djela i manje eksponiranih glazbenih autora. U pedagoškom smislu Raić je unio novosti usmjeravajući pjevače da svoje uloge oblikuju i u glumačkom smislu te im je naglašavao emocionalna i psihološka obilježja uloga, posebice u komičnim operama i operetama. Surađujući s Operom u vrijeme dok je ravnatelj bio Srećko Albini, Raić je režirao veći broj predstava, no nakon Albinijeve ostavke 1919. povukao se i Raić režijom Mozartova Don Giovannija 1920. godine, predstavom kojoj A. Bogner Šaban posvećuje zasebno i završno poglavlje u glazbenom dijelu Raićeva kazališnoga rada.

 

Dodatna je vrijednost ove luksuzne monografije što donosi obilje teatrografske građe, ponajprije kazališnih cedulja, fotografija iz privatnih i službenih arhiva, pisama, dokumenata (…), a to je – uzimajući u obzir Raićevo visoko vrednovanje likovnosti u predstavama – neizostavan dio ovakvoga djela. Iznimnu vrijednost u knjigu unosi građa iz inozemnih kazališnih arhiva koja je do sada bila hrvatskoj literaturi nepoznata i nedostupna. Nadalje, konzultirane su i brojne jedinice inozemne teatrološke literature koje su pripomogle u rekonstrukciji Raićeva djelokruga u stranim kazalištima, jednako kao što su pružile i smjernice za otkrivanje kreativnih noviteta koje je Raić uveo i u hrvatsko kazalište, i to ne samo kao naslijeđe sredina u kojima je boravio nego i kao rezultat vlastitih, osebujnih kreativnih impulsa koje je iskazao u svojim glumačkim nastupima i režijama. Stoga se ova knjiga može čitati ne samo kao monografski prikaz Raićeva ukupnoga rada nego ona na više mjesta otkriva nepoznate i neistražene teme iz povijesti hrvatskoga kazališta.