• image

Ryszard Cieslak
(S poljskog preveo Jasmin Novljaković)

 

Rudari

 

Za mali, provincijski grad naš rad je djelovao kao bunt, a mi smo izgledali kao luđaci koji stoje na glavi. Tolerirali su nas kao što se tolerira seosku ludu: bezopasan jer je lud. S nama je bilo isto

 

Ryszard Cieslak, foto: FacebookRyszard Cieslak, foto: Facebook

 

Jedna od glavnih zamjerki koje kritičari upućuju kazališnim inscenacijama je njihova staromodnost ili nedostatak suvremenosti. Ne znam što je suvremeno kazalište, a što staromodno. Kazalište je kazalište, uvijek! Postoje, istina, različite estetike, ali je njihovo značenje zasluga osobnosti ljudi koji su ih stvarali: Stanislavskog, Craiga, Brechta, Meyerholda, Grotowskog i drugih. Rađale su se one iz njihovih osobnih potreba. Ne postoji ormar iz kojeg bi kritičari, otvarajući ladice, mogli izvlačiti gotove estetike. Kada bi tako bilo, mogli bismo govoriti da je nešto staro, a nešto novo. Osobno smatram da takva mišljenja ne odgovaraju istini.


Radeći predstavu prema starom tekstu možemo stvoriti novu predstavu. O tome hoće li predstava biti inovativna odlučit će osobnost stvaraoca. Čovjek koji je stvara je jedan, neponovljiv. Nitko drugi nije stvorio to što je on stvorio. Može okupiti oko sebe grupu ljudi koji ga razumiju i zajedno s njima stvoriti djelo. Ako između vođe i grupe nastaje jedinstvo, mogu stvoriti novu, vrlo osobnu estetiku. Može se u kazalištu koristiti suvremena tehnika, kvadrofonija, specijalni efekti, ali u takvoj će predstavi nedostajati individualnog udjela stvaraoca. Rađena je „za publiku“ koja je gleda i koja želi vidjeti nešto lijepo. Riječ „lijepo“ ovdje upotrebljavam ironično, jer u takvoj predstavi nema duše.


Kako stvarati pravo kazalište? Ne znam. Nemam recept za to. Smatram da je stvaranje takvog kazališta moguće jer u svakome od nas postoji nešto istinsko što pokušavamo izraziti, kao i nešto što nam kaže da to stvaramo. Ako u sebi ne čujemo glas koji nam to naređuje – što se može. Ali, ako nam unutarnji glas govori da to učinimo, trebamo ga poslušati. Tek kasnije, u drugom nizu, dolazi vrijeme za estetiku i teoriju. U prvom su planu grupa i njen vođa.


Ryszard Cieslak u treningu, foto: FacebookRyszard Cieslak u treningu, foto: FacebookSmatram da je lako stvarati kazalište za sve, kazalište koje želi ovacije gledatelja koji će po povratku kući pojesti večeru i ići spavati. Teže je stvarati kazalište za one koji nakon povratka kući neće moći zaspati. Nije to lak zadatak jer takvim gledateljima treba dati nešto osobno, univerzalno u ljudskom, a ne estetskom smislu. Pitamo se zašto je Michelangelo uništio više od polovice svojih djela. Učinio je to jer je smatrao da nisu istinska. Bismo li imali hrabrosti ustvrditi da je bio luđak? A Stanislavski, koji je pred kraj života napisao tekst kojim je negirao vlastitu metodu? Što je estetika ili metoda? Za mene je to uvijek vrlo osobna stvar.

 

Slično je bilo s Grotowskim koji je jednog dana ustvrdio da više ne želi raditi kazalište. Ne možeš zauvijek ostati mit. Treba pamtiti da je kazalište za nas kao polje bitke, ono je naš cijeli život. Možemo, naravno, promatrati kazalište kao kulturni događaj, ali pravo kazalište je nešto drugo. Predodređeno je čovjeku koji u kazalište dolazi iz istog razloga iz kojeg religiozni čovjek dolazi u crkvu. Ne zato da sudjeluje u kulturnom događaju. Ne vjerujem da bi religiozni ljudi išli u crkvu da sudjeluju u kulturnom događaju.

 

Svi govore o tržištu. Tržište ima svoje značenje, to je istina – često stvaramo po njegovom diktatu. Ipak, mislim da Van Gogh nije stvarao svoja djela za tržište, za prodaju. Postoje umjetnici koji se prodaju kao prostitutke, ali postoji i velik broj izuzetnih umjetnika – glumaca, glazbenika, slikara – koji ostaju nepoznati i nemaju mogućnosti prodati svoja djela. Nisu stekli slavu, barem ne za sada. Možda jednom, kao Franz Kafka. Cijeli svoj život je ostao nepoznat, tek je kasnije otkriveno da je bio genije.


Možemo li onda reći kakva bi trebala biti umjetnost? Ako već postoji estetika koju diktira tržište, možda bi umjetnost trebala odgovarati ukusu publike? Onako kako se to događa na televiziji od koje publika u posljednje vrijeme zahtijeva sapunice.


Kritičari su u nas ugradili uvjerenje za to što je dobro a što loše. Gledatelj nema mogućnost vlastitog izbora. Prejak je utjecaj tiska, medija. Oni govore: ovo moraš gledati, ono ne gledaj. Kao u reklami: „Pij Koka-kolu! Promijeni svoj život!“ Mada je teško povjerovati, u kazalištu se događa ista stvar. 

 

Nekad su ljudi išli u kazalište da bi vidjeli glumce, a sada je drugačije. Na primjer, u Kini su više puta gledali iste predstave, iako su savršeno znali njihov sadržaj. Išli su jer su se mijenjali glumci. U Indiji je istinski teatar kathakali, drugačiji od folklornog spektakla prenesenog u Europu, privlačio cijele obitelji. Ljudi su dugo u dubini šume čekali da predstava počne, a onda je ona trajala nekoliko sati. Slično je bilo i u Grčkoj. Antigona je, kako je svima poznato, tragedija. Svi su znali njenu radnju i znali su što će se dogoditi, ali je pojavljivanje novih glumaca uvijek donosilo nešto novo. Danas se postavlja Antigonu na različite načine. Tragedija je izvor ideja kako stvarati nešto novo. Jer mi stalno i uvijek iznova tražimo nešto novo. Smatram, i to je moje osobno mišljenje, da kazalište u ovom našem užasno okrutnom svijetu u kome je sve protiv nas, može postati crkva u koju idemo da proživimo očišćenje. Danas je svugdje toliko nasilja – u kinu, na ulici, u kući, čak i u ljubavi. Svim glumcima s kojima sam radio ponavljao sam da je tragediju pokazati lako, a daleko je teže pokazati sreću. Kao što je i gledatelji jednako teško primijete. 

 

A sada moja priča: potječem iz radničke obitelji i nikada nisam mislio da ću postati slavan. Moje prezime je u Poljskoj vrlo popularno. Cieślaka je u najmanju ruku toliko koliko Rossija u Italiji. Osjećao sam da s takvim porijeklom i s takvim prezimenom neću steći slavu. To što se dogodilo bilo je nekakvo čudo. Tako je dobro, mislio sam o sebi, što nikada neću postati slavan kao Marilyn Monroe. Pomoglo mi je to zauvijek sačuvati pokoru i biti kritičan prema samome sebi.


I priča grupe: Grotowski je počeo stvarati kazalište ne zato da stekne slavu. Započinjali smo u Opolu, na mjestu gdje je sada bife u koji sam poslije svraćao nešto popiti. Teatar 13 redova – tako se nazivalo kazalište u kome smo radili. Za mali, provincijski grad naš rad je djelovao kao bunt, a mi smo izgledali kao luđaci koji stoje na glavi. Tolerirali su nas kao što se tolerira seosku ludu: bezopasan jer je lud. S nama je bilo isto. A onda je došao taj međunarodni kongres u Varšavi. Nastupali smo u gradu nedaleko od Varšave, a ljudi su nas i dalje smatrali luđacima. Svi smo znali da s takvom reputacijom nikada nećemo moći tražiti posao u drugim kazalištima. Za nas je to bio izazov: ako budemo morali zatvoriti naše kazalište, ostat ćemo bez posla. Na tom je kongresu Eugenio Barba učinio veliku stvar: organizirao je i platio autobus kojim su iz Varšave dovezli gledatelje na našu predstavu u kazalište u kome smo igrali[1]. Stvorila se prilična gužva, ali smo od tog trenutka postupno postajali sve slavniji. Istina, postali smo slavni, ali je na početku naš rad bio pionirski, kao rad rudara.

 

 

 

Nismo prestajali raditi čak i kada smo bili slomljeni, kada smo imali na sebi gips. Nije bilo mogućnosti da se prekinu probe. Jednom sam imao slomljena četiri rebra i bez obzira na to sam nastavio raditi. Tako je to izgledalo. Kada smo se prebacili u Wroclaw bilo je isto, isti rad. Bio je to jako dobar period, zaradili smo novce. A onda smo skupo platili za naš rad. Tko je platio? Antoni? Da, Antoni više nije među živima. Staszek? Da, Staszek isto više ne živi. Jacek? Ni njega više nema.[2] Hvala vam, rudari.


Nema mogućnosti izbjeći naplatu za istinu. Možemo ostati prosječni i ne platiti, ali ako želimo nešto postići moramo za to i platiti. I naša je priča upravo takva. Ali, bez obzira na to, kada bi me netko sada pitao bih li htio promijeniti svoj život kada bih mogao vratiti vrijeme, rekao bih da ne bih. Ne zato jer sam stekao osobnu satisfakciju, već zato što pamtim određene trenutke u životu koji su za mene bili kao katharsis. A ne vjerujem da postoji puno trenutaka za koje možemo reći nešto takvo.


Što želim sada raditi? Čini se da ne znam. Prije svega želim živjeti, ako budem mogao. A za mene živjeti znači raditi. U meni je još nešto osim Tanatosa i Alepha. Svim kritičarima se to može činiti staromodno, ali ja o tome ne razmišljam. Neću ponavljati da za mene nije važna ni metoda ni estetika, već samo ono što je jako osobno. Ne znam što će biti. Ako netko napiše da je to što radim zastarjelo, što da se radi, neću se time opterećivati. Kada bih trebao misliti da moram napraviti nešto novo, ubio bih to što osjećam. Moram to izraziti na svoj način i ne misliti o drugima. Recimo da je to vlastita ideja Cieślaka, osobna i nema ništa zajedničko s modom. (1983)