• image

Lech Raczak
(S poljskog preveo Jasmin Novljaković)


Zadihan, oznojen, tik do poda...“

 

Alternativno kazalište – „zadihan, oznojen, tik do poda“ – ironizirao je Tadeusz Janiszewski obraćajući se neposredno publici u „Sniženjima za sve“ Teatra osmog dana (prije 15 godina), ponavljajući osnovne primjedbe poznavatelja kazališne konfekcije. Alternativno kazalište – „zadihan, oznojen, tik do poda“ – primijetit će sutra zasigurno ti isti znalci kazališta. Uzmimo, dakle, ta tri laka epiteta kao činjenicu, priznajmo ih kao osnovna svojstva tog fenomena i pokušajmo razmisliti što iz takvih primjedbi može proizići za umjetnost, za njen odnos s gledateljem danas.

 

Teatar Osmoga dana i AUK, Djeca revolucije, foto: FacebookTeatar Osmoga dana i AUK, Djeca revolucije, foto: Facebook 

 

Zadihan

 

I još uvijek u trku, i još uvijek daleko od cilja, od mjesta gdje se može odmoriti; u potjeri, u bijegu, u pokretu... Jasno je dakle da se ne govori ili se govori malo, kratkim, isprekidanim rečenicama, da se ne može skoncentrirati na ljepotu jezika, tečnu frazu, izbor profinjenih izraza. Treba biti konkretan, govoriti direktno i tečno, postavljati konkretna pitanja, davati besramne odgovore. Ne želi mudrovati, želi gledatelju ostaviti mogućnost refleksije o njegovom svijetu. Svoj zadatak dovodi do uloge detonatora: u kratkom bljesku između riječi i udaha vrijeme je za vas, promatrače, za misli izvan kontrole, naučenog znanja, ranijeg iskustva. 

 

Zadihan: u potjeri, u bijegu, na putu ili u beznadnom(?), odlučnom(?), nesigurnom(?), radosnom(?) traženju puta. Oslonjen samo na sebe – na vlastito znanje i nesigurnost, silu i strah – samo od sebe i u svoje ime može izustiti, iščupati iz grla, reći tih nekoliko riječi koje – mada nesigurne i tihe – mogu zazvučati ponekad kao krik, ponoviti tih nekoliko rečenica koje slušate svakodnevno na ulici, u liftu, noćnom vlaku, u potjeri (?), bijegu (?), trci kroz život; možda samo podsjetiti na fragment daleke melodije, koja se odbija od lubanje prije nego što postane znak maštarije koju skrivamo sami pred sobom.


Zadihan, kao što smo svi bili zadihani, sretni, trčeći po požutjelom lišću, kako smo zadihani trkom za hrpicom venućih novčanica, kako ćemo biti zadihani trčanjem na drugi kat gdje nas čekaju olinjali tepih, fotelja s izlizanom kožom, nebo iza prozora i nada da su negdje zvijezde...

 

Oznojen


i ne skriva to, upravo suprotno, manifestira fizičnost, tjelesnost; u akciji, djelovanju, u događaju pokušava uhvatiti i pokazati najvažnije elemente ljudskog života: činjenice, međuljudske napetosti, emocije, djela volje i reakcije na strah. Izbjegava zapetljane diskusije s verbalnim konstatacijama, ne vjerujući da riječi, milijarde riječi svakodnevno izgovorenih preko milijuna mentora, učitelja, proroka i vođa, mogu još bilo što objasniti, u nešto uvjeriti. Naporom i radom koji ne treba maskirati ukrašeni kostim, šminka, umjetno cvijeće, skulpture od papier mache, niti okrugla gesta, dostojanstveni ulazak na scenu ili iz etnografskog muzeja posuđeni plesni koraci, pokušava nadvladati distancu koja postoji između znanja o svijetu, prava civilizacije, profinjenosti kulture i bezličnog života.

 

Tadeusz Janiszewski u predstavi Piolun, foto: http://teatrnanoweczasy.plTadeusz Janiszewski u predstavi Piolun, foto: http://teatrnanoweczasy.plJer to kazalište – iako nastaje iz znanja iz područja povijesti, ideja, metoda i estetika, nije poziv u knjižnice ili poticanje na šetnju muzejom. Nije to proba konfrontacije ideja i estetika između sebe – konfrontira ih se sa životom, sa svakodnevicom. Stavljajući sebe samog u tom sukobu prije na stranu života.

 

Taj znoj, odjeća iznošena u radu, kofer koji zamjenjuje stolicu, reflektor u polju akcije, čudesan efekt koji će za trenutak pokazati konopce koji služe da naprave iluziju, sve je to manifestacija svjetonazora, stava... Nije vrijeme za opisivati ih. Pokušajmo ipak riskirati i dati sadržaj osnovnih pretpostavki u pojednostavljenom obliku:


... znajući, cijeneći, osjećajući privrženost prema duhovnim vrijednostima kulture, znajući uživati ili barem razumjeti razne vrste ljepote, stvorene od raznih civilizacija, imamo svakako potrebu da u našem prizemnom, svakodnevnom, vlastitom postojanju pronađemo nešto – riječ, djelovanje, činjenicu, predmet – što će to najpotpunije izraziti. To traženje proizlazi iz potrebe stvaranja.

 

Za umjetnost kazališta (tog kazališta) polazište nije znanje iz knjižnica i ljepota skrivena u muzejima, već bezoblični tok događaja, životno iskustvo. Zadatak kazališta je da toj bezobličnosti koja nas svakodnevno okružuje da formu (i tada je znoj na licu glumca sredstvo ekspresije i element estetike) i značenje (i tada kapljica znoja može imati težinu svjedočanstva).

 

Tik do poda


- ne na sceni, govornici s koje se poučava, već među ljudima, blizu, u dosegu ruke. Licem u lice s tobom, gledateljem, okružen gledateljima glumac ne može izgovarati naučene monologe, „razgovarati“ tuđim tekstom sjedeći za stolićem i miješajući čaj, ne može nositi kartonske oklope, šetati mirišući umjetno cvijeće. Ne može igrati – mora biti. Kao ti, kao on i onaj iz turobne krčme, i onaj iz čekaonice na kolodvoru, iz visoke vlasti i cirkusa, gdje ljudi rade kao zvijeri. Vas, sve njih glumac mora otkriti u sebi; pronaći u svome tijelu oblike tih svih tijela, složene putove mišljenja, djelovanja, riječi i emocije...


...a onda komadić poda za sebe i nekoliko stolica za vas može pronaći bilo gdje.

 

Zadihan, oznojen, tik do poda


- vlastitim izborom, iz potrebe, iz uvjerenja da su to neophodni uvjeti – kako danas, tako i prije deset godina – za komunikaciju između glumaca i publike, za to da u procesu ove komunikacije možemo jedni drugima prenijeti pitanja i važne stvari, nepoznate ili sakrivene. I istinite. Dodajmo još da ovaj teatar sumnja ili smatra da stvaralački čin i s njim povezane estetske vrijednosti mogu rasti i rađati se na novo iz „tu“ – oko nas i „sada“ – pored nas.

 

A iskustvo – publika – govore da to nije promašeni sud i izbor. (1992)