• image

Bogusław Litwiniec
(S poljskog preveo Jasmin Novljaković)

 

Zašto „otvoreno“ kazalište?

 

Otvoreno kazalište nije se pojavilo po vlastitom izboru. Stvoreno je u rupama povijesti. Glas je pokoljenja mladih koji žive u ritmu vremena i prisutno je svugdje gdje je, rastrgano suprotnostima, stanje u kome se nalazi svijet zatražilo njegovu prisutnost

 

Bogusław Litwiniec u predstavi Teatra Kalambur, foto: Twitter / Teatar KalamburBogusław Litwiniec u predstavi Teatra Kalambur, foto: Twitter / Teatar Kalambur[...] Mlado otvoreno kazalište nije nastalo iz bunta prema praksi starije braće koja rade za plaću, niti je ona glavni izvor antimaterije i antienergije pokreta. Nije se pojavilo zbog napetosti i tranformacija unutar tradicionalne kulture, već pored nje, neovisno od nje i iz drugačijih motiva od onih koji u njoj vladaju. Mladi je teatar ponajprije stvorila neumjetnička obveza građanina koji osjeća nužnost javnog govorenja o ugroženosti svoje zajednice. Zato kažemo da se otvoreno kazalište nije pojavilo po vlastitom izboru. Stvoreno je u rupama povijesti. Glas je pokoljenja mladih koji žive u ritmu vremena i prisutno je svugdje gdje je, rastrgano suprotnostima, stanje u kome se nalazi svijet zatražilo njegovu prisutnost.


Naboj ekspresije otvorenog kazališta ovisi o mjestu na zemlji u kome se budi vulkan. I zato je boja njegovog glasa različita; na jednom mjestu formira je konfrontacija idealnog društva sa stvarnošću, negdje drugdje opasnost od ekscesa glupe i site civilizacije, a negdje bol čovjeka pritisnutog čizmom potkovanom klasnim nasiljem. A ipak, unatoč svim razlikama, ti su glasovi u suglasju. Njihovu polifonu harmoniju stvara zajednički i svakodnevni način života mladog kazališta. Nije to način temeljen na stalnoj plaći sakupljača estetskih tradicija, preporučenih djelovanja u okvirima obavezujućih estetskih koncepcija, stilova i ukusa, zatvoren u granicama vrlina kulturne ostavštine, ograničen zahtjevima statistike ili pravilima prodaje, podvrgnut pritisku reklame ili poslan s nekih drugih nebesa normi i vrijednosti. To je otvoren način života. Otvoren prije svega u smislu sudjelovanja u nečemu autentičnom, punokrvnom, životnom i konkretnom, nečemu što govori o sebi i bez kostima, što izlazi iz forme, makar ona bila najspretnije složena, napokon i stoga što se događa tu, sada, među nama i ne zatvara se u kapelama božanske izolacije. Na taj način mladi umjetnik želi spustiti umjetnost s metafizičkih galaktika na zemlju, dati joj obilježje sadašnjeg vremena s kojim želi sudjelovati u njegovom stvaranju. Biti otvoren znači biti odgovoran za sve što je ljudsko. A kako čovjekova bit ima društvenu dimenziju, otvorena umjetnost istražuje sudbinu čovjeka smještenog u njegovoj aktualnoj klasnoj, nacionalnoj zajednici ili grupi. Politička je jer promatra jedinku iz perspektive njene uvjetovanosti u svemu što je „poli“, što je zajedničko, što uzajamno na sebe djeluje, uzajamno se ograničava i otvara, sužava i oslobađa, proždire i okružuje pažnjom. Nije ravnodušna i stoga mora biti kritična.


Kritičnost otvorenog kazališta izražava se prije svega u odnosu prema mitovima i društvenim sistemima koji su protivni težnjama jedinke da oblikuje tijek događaja. Neovisno o tome iz kakvih se društvenih nepravednosti rađaju represivni mehanizmi koji uzrokuju u čovjeku osjećaj gubitka građanskih prava, gdjegod se čuje glas mladog teatra vladaju uvjeti koji provociraju na djelovanje u ime oslobođenja čovjeka iz ljuske ograničavajućih faktora. Svijest alijenacije, funkcionalnosti jedinke te prepuštanje silama neovisnim od volje djelovanja, vizije sreće i zdravog razuma, čine jednu od osnovnih zajedničkih crta karakterističnih za pokret o kome govorimo. On se ipak ne zaustavlja – kako to čini sva suvremena humanistička refleksija – na gorkoj konstataciji o stanju svijeta i situaciji čovjeka „senzibilnog, ali nemoćnog“, već manifestira zahtjev za promjenom, djelovanjem. Nastupa iz pozicije aktivista koji je uvjeren u smisao svojih nastupa. Unatoč pokazanom gađenju prema retorici javnog života, iza koje je pojedinačnom čovjeku sve teže pronalaziti istinu, unatoč odbojnosti prema mistificiranoj umjetnosti koja je često djelo prijašnjih ustroja i epoha, unatoč tome što se neće povući ni pred svakodnevnim provokacijama ismijavanja od strane masovne kulture, pokret otvorenog kazališta u suštini deklarira svoju vjeru u društveno djelovanje umjetnosti, smisao njene javne, masovne, narodne egzistencije. To zahtijeva dužnost umjetnika koji, ukoliko želi društveno realizirati svoju umjetnost, mora preuzeti odgovornost ne samo za njeno umjetničko ispunjenje i za samo djelo, već i za njegovo mjesto u prostoru u kojem treba nastati. Uvjet otvorenosti sadrži dakle imperativ neposrednog sudjelovanja kazališta u borbi za ljudsku dimenziju zajednice kojoj upućuje svoj iskaz. Nema u njemu napuhanih sumornih perspektiva i katastrofičnih vizija kojima pokušava (na sreću, sebi svojstvenim neobaveznim načinom) zgaditi gledatelju posljednje ostatke vjere u čovjeka ugledne profesionalne scene.


Scena s performansa Teatra Kalambur, foto: Twitter / Teatar KalamburScena s performansa Teatra Kalambur, foto: Twitter / Teatar KalamburOtvoreno kazalište nastupa iz pozicije optimista. Njegova kritičnost nije začinjena osjećajem bespomoćnosti, njegov bunt nije tužaljka o ropstvu, njegov smijeh nije maska koja je ostala jedino sredstvo kojim ćemo sakriti strah i pobijediti gađenje kao jedini način preživljavanja u gnojištu svijeta. Djelujući, zahtijevajući za stvaralačku jedinku mjesto u kojem bi ona mogla uspješno sudjelovati u reguliranju sadržaja svoga života, mlado kazalište podcrtava životnost nade. Poslušajmo: „Žarko želimo da onaj tko poseže za našom umjetnošću bude njom oživljen, da ima potrebu da djeluje, da se više ne osjeća poklopljeno kao Jona u trbuhu kita“.


U određenom trenutku ipak nezasitna aktivnost otvorenog kazališta stoji pred osnovnim pitanjem. Na što se osloniti? Na koji program? Koji sistem vrijednosti prihvatiti u svjetlu antagonističkih doktrina, koncepcija koje se međusobno isključuju, suprotstavljenih ljudskih potreba, činjenica koje se jedna s drugom bore? Dolazi trenutak u kojemu pravilo djelovanja udarcem iz sve snage, koji završava gnjevnom kritikom, otkrivanjem zla i društvenih apsurda, postaje nedovoljno. Takav je trenutak proživio velik broj zapadnoeuropskih grupa u vremenu 1970-1972. nakon što su potrošile energiju protestnih pokreta, a inicijativu preuzeo bussines loveći plijen u masovnoj kulturi. Nije najavljivao vidljiv uspjeh u borbi s demistificiranjem svijeta ni odnos prema društvenoj stvarnosti, političkoj i svakodnevnoj, nedostatak ljutnje prema stvarnosti, već njeno dobrodušno prihvaćanje. Sam optimizam borca koji izbjegava suzno naricanje i odvođenje umjetnosti pred zagrobne zidove plača, samo suprotstavljanje kulturi koja jedini spas vidi u ukrašenim arkadijama besmisla, u zagrljaju egzistencijalne farse koja bi trebala čovjeka pomiriti s porazom, sama vjera u kazalište kao prvu umjetnost koja bi mogla posebno uspješno utjecati na svijest, promijeniti stavove i postupanje čovjeka – sve je to bilo dovoljno za program samo u trenutku začetaka pokreta. Uskoro se pokazalo da kola koja vozi mlado kazalište ne mogu birati isključivo putove označene od golih činjenica i pobožnih namjera. Nije mu dovoljna na putu k angažiranoj umjetnosti sama potreba djelovanja, sama društvena aktivnost koja se izražava buntom prema svijetu koji je zateklo.


Osjećaj kaosa vrijednosti koje proživljavamo u našoj civilizaciji, a isto tako i nedostatak povjerenja prema profesionalnom kazalištu koje se koprca u blatu univerzalističkih kategorija, uvjerenje da konkretan život koji se mjeri fizičkom patnjom predaje u ruke kompromitiranih autoriteta, natjerao je velik broj mladih grupa na traženje uzora čovjeka. Događa se to posebno tamo gdje si mlado kazalište može dopustiti pretresanje etičkih nemira, gdje ne mora svu energiju posvetiti neposrednoj borbi za društvenu pravednost, što posebno možemo vidjeti u nastupima južnoameričkih grupa.


I tako, ne želeći podrediti svoju umjetnost vladajućim normativima kulturne tradicije, opečeni idejnim i etičkim konceptualizmom, nepovjerljivi prema vrtuljku vrijednosti, izgubljeni u mravinjaku formula stvorenih u našem stoljeću zahvaljujući uzajamnom uništavanju, čini se da mlado kazalište u ime svoje otvorenosti traži model čovjeka razodjevenog do esencije humanizma, oslobođenog svih civilizacijskih naslaga, čovjeka „odjevenog u jeans“, dakle u kostim koji se najbolje priljubljuje uz tijelo. Pušta iz sebe glas krvi, kože, srži i svijesti koja, želeći se očistiti, izabire prije svega savez s prirodom-kreatorom. Kao da kaže: prije nego pošaljemo Mojsija po nove ploče, neka se prvo okupa na izvoru samog stvaranja! Neka se vrati vodi, zraku koji slobodno udiše, zemlji na kojoj može odmoriti, vatri koja budi energiju djelovanja. Čemu? Onome što očekuje čovjek pod svakim krovom nadogradnje; a očekuje on organsku radost postojanja, istovjetnost riječi i djela, vjeru u pravednost, mogućnost sloge među ljudima, satisfakciju djelima svog rada i sreću u ljubavi. I to je to što je, doista vam kažem, sigurno, autentično i istinito.


Plakat za predstavu Pod Kalamburem, Teatra Kalambur, foto: Twitter / Teatar KalamburPlakat za predstavu Pod Kalamburem, Teatra Kalambur, foto: Twitter / Teatar KalamburZajedno s povratkom najjednostavnijih etičkih gesla mlado kazalište obraća pažnju na stvaralaštvo koje je bilo uz čovjeka prije nego je stvari kulture i umjetnosti prepustio špekulacijama i muzejima, prije nego je – izgubivši kriterije eliminacije –stvorio ambiciju spremanja u magazine svakog djela svojih ruku i usmjeravanja života prema koncepciji koju stvara. Otuda fascinacija mladih grupa prvotnim formulama kazališta: s jedne strane preuzimanje znakova ritualnih događaja, sredstava ekspresije i načina stvaranja kontakta s publikom iz magičnih obreda; s druge strane zazivanje vesele plebejske tradicije koja je slobodu čovjeka manifestirala spontanim činovima na marginama službene, liturgijske umjetnosti. Jedno je sigurno – u ime vlastite otvorenosti mlado kazalište prihvaća svako sredstvo izraza koje može biti učinkovito. Zato na otvorenim scenama susrećemo anarhističke šetnje mladih umjetnika po estetskom kazališnom nasljeđu, odatle slobodno izvlačenje iz njegovog kofera bez obaziranja na profesorska upozorenja, otuda prelaženje granica stila i barijera konvencija, otuda miješanje stilova, omalovažavajući odnos prema svetoj literarnoj riječi itd. itd.


U funkcionalnom ljudskom kraljevstvu sa svim njegovim iskustvima ovaj se program može činiti djetinje romantičnim. Može se činiti i barbarski. Priznajući ga mladi otvoreni teatar sebi oduzima raskoš koncipiranja, strukturaliziranja, mitologiziranja svojih ideja. Ne osjeća zagrobnu vrućicu, ne osjeća se dobro za stolom koji su postavili majstori ceremonije, spotiče se na „kulturna“ sredstva izraza, gubi se u mehanizmima. Svu svoju snagu posvećuje tome da javno podsjeti da je istinski čovjek skriven ispod majstorski iskovanog šljema i oklopa ili pojasa nevinosti špekulantske kulture i civilizacije oslijepljene trkom prema nikuda. Priopćavam: moramo zajedno, s potpunom sviješću rizika i odgovornosti za našu zajedničku sudbinu, kovati takvu bojnu opremu koja će omogućiti pojedincu i zajednici da savlada navodne nužnosti i nametnute a priori istine.


U očima svijeta paraliziranog obavezom „zrelosti“, primoranog da prihvati pod svaku cijenu koncepcije i proizvode koje je proizvelo čovječanstvo, ovaj stav može izazvati čuđenje, može čak izgledati smiješno. A možda je ipak ljudsko kraljevstvo dozrelo da otvoreno preuzme rizik... nezrelosti... (1973)