• image

Tihomir Ranogajec
RAZGOVOR: DAVOR BOBIĆ

 

I nakon pola stoljeća radno kao da je početak karijere 

 

Davor Bobić, foto: FacebookDavor Bobić, foto: FacebookSkladatelj, pedagog, organizator i voditelj nekad varaždinske, a danas osječke glazbene sezone te dugogodišnji ravnatelj Varaždinskih baroknih večeri, Davor Bobić (1968) je bez sumnje jedan od najutjecajnijih glazbenika suvremenog hrvatskog glazbenog života.


Rođen je u Varaždinu, gdje je završio osnovnu i srednju školu, dok je na Konzervatoriju P. I. Čajkovski u Kijevu diplomirao harmoniku, kompoziciju i teoriju glazbe. Pedagošku karijeru započeo je neposredno nakon studija na varaždinskoj Glazbenoj školi. Nastavlja je na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku gdje je od 2003. godine docent, od 2008. izvanredni, a od 2014. redovni profesor. Od 2005. do 2009. godine je voditelj Odsjeka za glazbenu umjetnost, a obnašao je i dužnost voditelja katedre za glazbenu pedagogiju. 2009. je na istoj ustanovi imenovan prodekanom za znanost i umjetnost. Uz niz organizacijskih poboljšanja, pod njegovim se vodstvom ili uz njegovo sudjelovanje na Umjetničkoj akademiji povećava broj studijskih programa (klavir, kompozicija, gitara, muzikoterapija, teorija glazbe) i uvode potpuno novi (studij tamburice), dok će na Glazbenoj školi u Varaždinu prije svega biti zapamćen po tome što je sredinom 90-tih godina prvi i do sad jedini u Hrvatskoj pokrenuo skladateljsku klasu za osnovnu i srednju školu koja s manjim prekidima vodi do danas.


Dobitnik je niza uglednih nagrada kao što su: Nagrada Ministarstva obrazovanja Ukrajine (1993.); Nagrada Ivo Vuljević Hrvatske glazbene mladeži (1996.); Nagrada Fonda Stjepan Šulek (1997.); Odličje reda Hrvatskog pletera (1997.); Nagrada Varaždinske županije za najveća dostignuća na području kulture (1998.); Odličje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1999.); Nagrada Boris Papandopulo Hrvatskoga društva skladatelja (2008.); Nagrada Marul za najbolju scensku glazbu (2010.); Pečat Grada Osijeka, za osobita ostvarenja u području glazbene kulture (2014.); Plaketa Emil Cossetto (2016); Nagrada grada Varaždina (2016); Povelja Kraljevine Španjolske (2017). U razgovoru smo se dotaknuli pedagoškog, umjetničkog i organizacijskog rada profesora Bobića, kao i brojnih drugih tema.

 

Dragi profesore, 2018. ste godine obilježili 50. rođendan…

 

… nažalost, nažalost.

 

Pa to su najbolje godine za skladatelje. Kad već govorimo o rođendanu, možete li se malo vratiti u povijest i ispričati nam kako je sve počelo, od Važardina, prvih skladateljskih koraka pa nadalje?

 

Varaždin je imao u 18. stoljeću vrlo jak i moćan skladateljski krug. Sastojao se od Ebnera i Vanhala, to su bila zlatna vremena. Nakon njih je došao Ivan Padovec pa smo iza Drugog svjetskog rata Vrhovski, Rosenberg Ružić… nakon njih je došao period od 30-ak godina u kojemu nije bilo aktivnijih skladateljskih autora. Nakon povratka sa studija dobio sam mogućnost da u Varaždinu vodim skladateljsku klasu prvi u Hrvatskoj. Počeo sam raditi s djecom, no prve godine nisu bile obećavajuće. Počeli smo sa svega dva učenika, no jedan od njih bio je Ivan Josip Skender, danas naš renomirani skladatelj. Kako su godine išle, interes je počeo rasti i u jednom naletu došli smo do klase između 12 i 15 učenika. Među njima su i Tomo Oliver, Marko Gašparović koji je sad u Parizu, Goran Čubrilo, koji je na doktoratu u Berlinu, Mladen Jakopović… mnogi od njih nisu se kasnije usmjerili prema kompoziciji, no danas su ugledni pedagozi, operni pjevači, liječnici, pravnici… ipak je ta škola ostavila nekog traga u njima. Zahvaljujući toj školi, Varaždin danas ima nekoliko aktivnih stvaralaca. To najbolje pokazuje koliko znači bilo kakvo ulaganje u sredinu, u mlade, djecu.

 

To se sad događa i u Osijeku?

 

Tako je. Tu ste startali vi, kolega Brekalo, Jurica Hrenić, Ivan Bobić… Veliki interes za pokrenuti studij kompozicije pokazuje koliko u Osijeku ima potencijala i glazbenika koji žele biti skladatelji. Rekao bih da je ključna osoba na tom putu u glazbeni pedagog koji će pronaći i motivirati djecu u tom smjeru, a Slavonija se pokazala kao pravo vrelo. To ne potvrđuje samo veliki interes za studij, već i brojne nagrade na školskoj razini, što su direktni plodovi dobrog rada glazbenih pedagoga. Rezultat svega toga je ovdje, ova Akademija i Odsjek nove glazbe.

 

Lijepo da ste razgovor o svojih slavljeničkih 50 godina otvorili pričom o svojim učenicima i studentima, no sad bih u fokus volio staviti vas, odnosno vaš put u ovih pola stoljeća. Posebice u pogledu skladateljskog rada. Za početak, krenimo od ove, slavljeničke godine. Bili ste vrlo zaposleni. Možete li izdvojiti vrhunce?

 

Ove godine sam sigurno bio najizvođeniji hrvatski skladatelj jer sam po nekim parametrima, kako navodi ZAMP, imao preko tristo izvedbi i sedam praizvedbi svojih kompozicija. Najveća je zasigurno bila kantata Amida za naratora, soliste, zbor gudače i udaraljke, zatim Suita za puhački kvintet te Choralissimi, kompozicija skladana za Moniku Leskovar. Napisao sam i jednu malu skladbu za jednu našu malu pijanisticu Luciju Čehok, potom skladbu Molitva za zbor a capella koja je praizvedena u Kanadi, a Konstantin Krasnitsky je izveo cijeli moj ciklus skladbi za klavir Zvjezdano nebo s 34 skladbe, tako da je ova godina bila strahovito naporna. Čak mislim da sam se precijenio. Imao sam četiri autorska koncerta, od toga u Varaždinu i u Zagrebu. Puno izvedbi, puno svega i što je najgore, dobio sam puno projekata za sljedeću godinu.

 

 

Možete li nas provesti kroz te buduće projekte?

 

Pisat ću … tango koji će podsjećati na Piazollu i za komorni orkestar u Varaždinu koji… u ovih mjesec dana moram završiti klavirski koncert koji sam nazvao Esseker po Osijeku u tri stavka, svaki stavak će nositi ime jednog dijela Tvrđe. Gostovat ću i u Minneapolisu s prof. Krasnitskyjem gdje ćemo biti gosti profesori te će se svaki dan izvoditi moja djela.

 

Vratimo se vašim djelima. Često u svojim skladbama imate motive Biblije i Starog zavjeta. Što vas privlači tim biblijskim motivima?

 

Imao sam pastora Zdravka Kovačića koji je bio natprosječan propovjednik. Njegove propovjedi bile su prava otkrića koja su ostavila nevjerojatan dojam na mene. Pod tim otkrivenjem novog smisla života i duboke vjere otvorio mi je neke nove horizonte, nove izazove. Najveće kantate poput Izaije, koji je doživio zaista velik uspjeh, Amida, Jephta, Koraci kroz Yad Vashem za violinu i gudače, djelo posvećeno mojoj kćeri Ruti… na neki su način su bile inspirirane starohebrejskim, odnosno židovskim načinom promišljanja. No s Amidom je završio taj ciklus vezan uz Židovstvo. Vraćam se hrvatskoj i svjetskoj literaturi. Mogu vam sad reći da 2020. godine s dramaturgom i redateljem Ozrenom Prohićem počinjem raditi na operi Glorija, Ranka Marinkovića, što mi pričinja veliki izazov. Bila bi mi velika želja kad bi se to prvo uprizorenje realiziralo u osječkom HNK-u. Riječ je o vrlo kompleksnom dijelu koje zavređuje da se uglazbi i koje mi pričinja velik izazov. Nadam se da će se to i ostvariti.

 

 

Veseli me da se, nakon Veronike Desiničke vraćate hrvatskim književnicima. Kad već govorimo o inspiraciji, možete li našim budućim skladateljima reći nešto o vašem osobnom pronalasku zvuka i melodije koju kreirate? Na koji način pristupate tom pronalasku, invenciji i promišljanju, samom činu kreiranja glazbe, skladanja?

 

Imao sam dosta velike krize kad sam bio mlad. Dvaput sam ostavljao kompoziciju. Imao sam jako stroge pedagoge na studiju u Sovjetskom Savezu, ali njima danas zahvaljujem znanje i umjetnički stav koji sam stekao. Pedagogija Sovjetskog Saveza vas uči da samo svakodnevnim radom možete nešto postići i taj stav je moje veliko nadahnuće. Šostakovič je rekao: „Možda danas neću napraviti niti jednu novi kompoziciju ili novi ulomak djela, ali ću napraviti novu obradu“. Rekao je i da, ako radnici mogu svaki dan raditi u tvornici, može i on svaki dan skladati. Na taj stav je sigurno utjecao tadašnji socijalizam, ali on ukazuje na važnost posvećenosti pozivu. U Hrvatsku sam se nakon studija vratio oboružan tim pogledom na skladanje. Također uz rečenicu profesora kompozicije koji su mi rekli da ću najviše naučiti do 30-e godine. Nakon toga stići će me život sa svojim obavezama i problemima. Te ideje su me dobrim dijelom označile. Na akademiju sam stigao kao najslabiji student, no svakodnevno sam radio po 12 do 14 sati i valjda se taj trud isplatio. Danas mi zbog tog intenzivnog rada svaka skladateljska ideja dođe jako brzo. Ponekad je vezana uz pojedinu sliku, pojedinu osobu (kad me Monika Leskovar zamolila da joj napišem skladbu, odmah mi se otvorila ideja inspirirana njom, njenim karakterom). Ta glazbena misao koja se odmah pojavi puno mi pomaže, a na nju se nadovezuje zvučnost.


Je li to uvijek bilo tako brzo ili?

 

Ne. Jako sam se mučio između 20-ih i 30-ih godina. Tada sam imao velikih problema s harmonijom, harmonijskim slogom, mučila me svaka nota u taktu. Gledao sam kako to rade Berg, Webern, Hindemith, pa Schoenberg… i u konačnici vratio ruskoj školi.

 

 

Koliko su vas ta dva pristupa glazbi označila?

 

Puno. Moja glazba je sukus sovjetske ostavštine neoklasicizma (Šostakovič) u suglasju s baltičkom školom… to je moj svijet glazbe. Naravno, u njemu mi najviše pomaže hrvatski folklor, koji je unikatan. Tako mala država s tako bogatim folklorom ne postoji nigdje u svijetu. Imati klapu, tambure, međimursku pjesmu, slavonski idiom, istarski idiom, koji je svijet za sebe… u Rusiji su me učili da budem svoj skladatelj, da pokažem otkud sam, otkud izvirem i imam sreće da je moj izvor toliko raznovrstan i bogat.


Zapamtio sam rečenicu jednog kolege koji je rekao da ako si hrvatski skladatelj, a ne znaš pisati za tamburicu, nisi pravi hrvatski skladatelj. Kad smo kod toga, mislim da smo napravili odličan posao otvaranjem studija tambura. Iako nam je bilo i još uvijek jest teško, vjerujem da će se za pet, šest godina vidjeti rezultati.

 

Teško je bilo i s Osječkom glazbenom srijedom.

 

Tako je. Vi je radite sa mnom i vidite kako je ni iz čega postala pravi mali brend koji se iz Osijeka širi na cijelu regiju. Plan mi je da se spoji i s Baranjom jer preko kulture svima može biti bolje. Pogledajte samo Austriju koja od kulturnog turizma zarađuje više nego mi od našeg jadranskog turizma. To govori u prilog spajanja kulture, gospodarstva i turizma. Kod nas još nema dovoljno svijesti o tome, možda čekamo nove menadžere u kulturi, no dok nećemo imati stručnjake u svim ovim područjima i dok ih nećemo spojiti u jedan proizvod, dotle ćemo imati problema sa smanjenim vrijednostima u društvu koji nas jako puno koštaju.


Osječka glazbena srijeda je brend danas, a tako su i Varaždinske barokne večeri čiji ste vi jedan od organizatora. Kako stignete sve to objediniti? Radite kao profesor, skladatelj, producent i organizator velikih i važnih manifestacija…

 

Odrastao sam uz barokne večeri kao dječak i tamo sam nastupao. Možda je moja prednost što su mi roditelji imali poznat lokal u Varaždinu koji je sedamdesetih i osamdesetih godina bio mjesto okupljanja varaždinskih i hrvatskih umjetnika i intelektualaca, od najpoznatijih slikara poput Vasilija Jordana, Munira Vejzović, Ivana Lackovića Croate, Zlatka Price, Ivana Rabuzina, potom Josip Depolo, Božo Biskupić… svi su se oni sastajali kod mojih roditelja. U našoj se kući raspravljalo o pitanjima šire kulture, do koje se tada jako držalo. Taj spoj umjetnosti i promišljanja o svim aspektima kulture na neki su se način slili u mene. Već kao student organizirao sam turneje ukrajinskih umjetnika po Hrvatskoj. Godine 1995. postao sam ravnatelj Koncertnog ureda Varaždin. Hrabro sam se uputio u taj projekt te sam osnovao koncertnu sezonu grada Varaždina. Trajala je sedam godina. Imao sam sezonu jazz i klasične glazbe u kojoj sam uspio spojiti Varaždinski komorni orkestar s gostujućim orkestrima i dan danas ljudi pamte odlične sezone i koncerte. To pokušavam sad napraviti u Osijeku i čini mi se da ide vrlo dobro. Osijek ima bogatu kulturnu zapadnoeuropsku ostavštinu, germansku ostavštinu koja pokazuje red i disciplinu (koja se osjeća u osječkom prometu)….

 


I pokazao se kao plodno tlo za Osječku glazbenu srijedu…

 

Ideja Osječke srijede pojavila se spontano. Na prvom koncertu koji smo organizirali uočio sam koliko Osijek ima potrebu za takvim događanjima, ali ne samo to, već da ima publiku odgojenu za takve koncerte. Pridružite li toj publici „starog kova“ nove studente, stvori se jedna živa i aktivna scena, kritična masa umjetnika s ovog područja koja apsorbira ovakav način življenja. Danas se gradovi u Europi mjere po kulturnom životu, a tako ljudi izvana gledaju i na nas. Mnoge tvornice koje su izvana stigle u Hrvatsku, smjestile su se upravo pokraj gradova s bogatim kulturnim životom i to zato što vlasnici tvornica apsorbiraju visoku kulturu. Za razliku od njih, naši domaći industrijalci teže „subkulturi“, odnosno turbo-folku. Kako je rekao prof. Zuber, kultura jest skupa, ali nekultura je puno skuplja. Dok u društvu i našim glavama ne zazvoni taj stav, tapkat ćemo u mjestu, a mladež će nam odlaziti. Kažu da samo u Dublinu ima 16 tisuća Osječana i dalje odlaze.


Da ipak ovaj razgovor završimo svjetlijim pogledom u budućnost, što biste savjetovali mladim skladateljima i mladim ljudima?

 

Preporučio bih im da prije svega moraju biti optimistični i jako marljivi jer bavljenje glazbom nije lagano, ne donosi profit prije svega. Kad sam bio mlad, vježbao sam instrumente šest do osam sati dnevno i to mi je stvaralo radnu disciplinu, etiku, davalo mi je pojam smisla ljudskog postojanja. Glazba je najuzvišeniji poziv od svih poslova koje znadem. Glazba stvara moralne vrijednosti u mladim ljudima, a klasična glazba stvara duhovnu vrijednost i od čovjeka stvara dobrog čovjeka. Ivan Supek je rekao da je glazba najdublji ljudski izraz. Ljudima je dana kao magija. Ne možemo objasniti zašto se bavimo glazbom, kao što ne možemo reći zašto živimo. To je jedna mističnost koja je, valjda, došla prije postanka samoga svijeta. I zato, bez obzira na težinu, moramo biti jako sretni da se bavimo ovim pozivom i preporučam je budućim generacijama jer će biti sretnije.