• image

Igor Tretinjak
PORTRET UMJETNIKA: UNA VIZEK, DRAMSKA SPISATELJICA

 

„U svojim dramama volim tražiti mjesta koja drugi preskaču“

 

Prvu nagradu na ovogodišnjem natječaju Marin Držić osvojio je tekst Ja od jutra nisam stao, dramske spisateljice Une Vizek koja iza sebe ima pet vrlo zanimljivih drama, no koju domaća kazališta još nisu otkrila u dovoljnoj mjeri. S Unom, inače inženjerkom telekomunikacija, porazgovarali smo o njenim dramama, suvremenom plesu kojim se također bavi, kao i o stanju u hrvatskom kazalištu iz njene vizure

 

Una Vizek, foto: Neja MarkičevićUna Vizek, foto: Neja Markičević

Una Vizek rođena je 1976. godine u Zagrebu. Po struci je inženjerka telekomunikacija ali se već niz godina bavi pisanjem izvedbenih djela. Autorica je pet cjelovečernjih drama i nekoliko priča.

 

 Pomračenje (2010.) imalo je javno čitanje u sklopu Malih noćnih čitanja 2012, objavljeno je u časopisu Kazalište te na portalu drame.hr te je imalo radijsku izvedbu na Hrvatskom radiju u režiji Marija Kovača. Kazališno je praizvedeno u Istanbulu, na Ayadin University. U prijevodu Tomislava Kuzmanovića bilo je u užem izboru 2011. na Internationalists Playwright Contest. Posljednji poziv za Reykjavik (2012.) bio je u užem izboru za nagradu „Marin Držić“ za 2012. godinu i objavljen je na drame.hr, dok su Posljednji Hrvati (2013.) imali javno čitanje u sklopu Malih noćnih čitanja 2014, te su također objavljeni na drame.hrNema života na Marsu je osvojio treću nagradu Marin Držić za 2015. godinu, objavljen je u časopisu Kazalište i portalu drame.hr. Postavljen je 2017. kao radio-drama na HR3 i kao dramska predstava u HNK Varaždinu, oboje u režiji Marine Pejnović. Dramski tekst Ja od jutra nisam stao osvojio je prvu nagradu natječaja Marin Držić za 2017. godinu.

 

Kratka priča Međa je 2016. godine osvojila 1. mjesto na natječaju za kratku priču Festivala europske kratke priče.

 

Bavi se i suvremenim plesom. U petnaestak godina sudjelovala je u desetak projekata: Duet za grijalicu i radijator (2003.), Overdo (2005.), Just Dance (2006.), Peterored (2006.), Love Piece (2007), Osjećaj za (2008), Solo za krevet i klavir (2010.), Dvije Priče (2011.) i Snoviđenja (2015.).

 

 

Na početku razgovora dotaknimo se tvog recentnog uspjeha – prve nagrade na natječaju Marin Držić za dramu Ja od jutra nisam stao. Nagrada nije došla iznebuha, već je građena i klesana kroz prethodne drame u kojima si rasla i uspinjala se u raznim izborima. Kako si reagirala na nagradu?

 

Moram priznati da sam se jako iznenadila kad sam čula da sam dobila prvu nagradu. Iako sam vjerovala da je tekst vrijedan, to ništa ne znači jer uvijek može biti boljih tekstova ili tekstova koji više odgovaraju kriterijima žirija.


Što ti znači ova nagrada, a što bi trebala značiti (u profesionalnom smislu)?

 

Meni ova nagrada znači stvarno puno. Pretpostavljam da znači i ostalim dobitnicima, no kod mene je možda specifično to što nisam po struci dramatičar niti dramaturg, pa čak ni društvenjak, već inženjerka telekomunikacija. Činjenica da nisam kazališne struke prilično mi otežava pristup u kazališne institucije, tako da ova nagrada daje na vidljivosti mom radu. Osim toga, nosi sa sobom i participaciju MK u troškovima postavljanja predstave pa su kazališta motivirana za postavljanje nagrađenih tekstova.

Primjer je tekst Nema života na Marsu koji je prije dvije godine osvojio treću nagradu. Mislim da je upravo zbog nagrade to prvi moj tekst koji je našao svoj put do kazališta i profesionalne produkcije, makar sam prije njega napisala tri cjelovečernje drame od kojih su neke imale javna čitanja i radijske izvedbe ili pak bile u užem izboru za Držića, znači vjerojatno nisu toliko zaostajale u kvaliteti. Nadam se da će i ti tekstovi naći svoj put do izvedbe.

 

Odmaknemo li se od nagrada u same tekstove, uočavamo da svi, pa tako i nagrađeni tekst, kroz različite, pokatkad neočekivane aspekte, progovaraju o društvu u koje smo uronjeni. U potonjem je riječ o silno duhovitoj aktualnoj igri rodnim i spolnim ulogama. Je li ti inspiracija za tekst bila društvena okolina u kojoj se nalaziš ili se slučajno poklopilo?

 

Jasno je da svi pišemo u odnosu na društvenu okolinu u kojoj se nalazimo, no u trenutku kad sam ja počela pisati tekst (prije godinu dana) ta tema nije bila toliko aktualna kao danas. Nažalost, rodne uloge su tema koja nikad ne zastarijeva.

 

Ključ teksta je jednostavan – muškarci i žene funkcioniraju kroz suprotne uloge. Ta zamjena uloga, iako se odigravaju naizgled svakidašnje stvari, odnosno muškarci žive uobičajeni život žena, djeluje urnebesno smiješno. Zar je zaista u današnje vrijeme toliko nestvarno, samim time smiješno, zamisliti muškarca u ulozi žene?

 

Čini mi se da je ta inverzija dobro sredstvo da se prepoznaju odnosi moći koji su toliko duboko usađeni u društvo da se više niti ne primjećuju. Sredina o kojoj ja pričam je urbana, srednja, uglavnom visoko-obrazovana klasa koja sebe smatra emancipiranom u svim pogledima, a meni se pak čini da ima mnogo toga na čemu se još može raditi. Prvenstveno sagledati u čemu je problem. Problem je u odnosima moći. Krajnje jednostavno, krajnje ljudski i krajnje nepravedno.

Upravo zato namjerno nisam preslikavala klišeje, već sam htjela stvoriti novi svijet u kojemu su žene te koje imaju moć. Moja je postavka da one ne bi bile ništa bolje – i one bi izmišljale razne floskule i gluposti koje opravdavaju svoju poziciju i koristile svoju moć na sve moguće načine. Ova drama je jednako maskulinistička koliko i feministička. Ona je humanistička, i priča o nepravdi, kome god da se ta nepravda dešavala. Činjenica je da čovjek bolje vidi nepravdu koja se događa njemu, nego onu koju on čini drugima, tako da svi pišemo ono što vidimo, što nas boli.

 

Una Vizek, foto: Neja MarkičevićUna Vizek, foto: Neja Markičević

 

Koliko ti je samo pisanje drame otvorilo oči i ukazalo na jaz između muškog i ženskog svijeta?

 

Moram priznati da sam pišući dramu ustanovila da ipak mnoge nekad tipične ženske poslove danas obavljaju i muškarci, i bilo mi je dosta teško precizirati što je to točno rodna uloga u jednom urbanom obiteljskom životu. Pokušala sam biti što pravednija prema trenutnoj situaciji, no svejedno se ispostavilo da je smiješno zamisliti muškarce u nekim ulogama. Iako nakon pisanja drame, mnogo više suosjećam s muškim rodom (ipak sam sagledala neke stvari iz drugog kuta), svejedno mislim da je očito da nepravda još uvijek postoji.


Ta nepravda u ovom je tekstu omotana humorom. On je i inače omotač u koji uranjaš aktualnost te kojim počesto skrivaš ili podcrtavaš paradoks, ironiju ili grotesku. Kako gledaš na humor u svom radu? Kao na slučajnog ili namjernog partnera?

 

Humor nikako nije slučajan. Ja bih ga radije unijela još i više, ali nisam toliko duhovita, nažalost. No, čini mi se da ljudi lakše i dublje prihvaćaju ideje koje su predstavljene kroz humor. Duboko zadiranje u brutalnost i tugu svijeta u kojem živimo u publici stvara osjećaj krivnje, koji potom stvara otpor prema idejama. A meni je stalo do toga da ljudi čuju i shvate što sam htjela reći.

 No, izbor stila jako ovisi o onome što želimo izraziti: želimo li prenijeti emociju ili apstraktnu ideju, postoji li poanta koja zahtijeva verbalizaciju, ili je dovoljno stvoriti neku začudnu atmosferu. Ovisno o temi biram medij (ples ili tekst) i stil koji mi se čini najpogodnijim za precizno prikazivanje onoga što me fascinira. A s obzirom da su paradoksi društva to što me često fascinira, jednostavno izbrusiti taj paradoks da bude vidljiv već stvara atmosferu humora.

 

Prošećimo malo tvojim prethodnim radovima. U već spomenutoj drami Nema života na Marsu ne ideš toliko za društvenom koliko za životnom aktualnošću u kojoj posao (onima koji ga imaju) polako preuzima život. Riječ je o platonskoj ljubavi na poslu kao prostoru skučenog stvarnog života i raskriljenog prostora mašte. Koliko je taj tekst prepisan iz tvog vlastitog sjedenja u uredu u funkciji programera?

 

Pa, očito je da meni, dok sjedim u uredu, mašta radi. A dok se meni po glavi motaju drame, drugi stvaraju prave drame u svom životu. Nema života na Marsu je inspiriran naglom poplavom „prijateljskih parova“ među mojim prijateljima na poslu, sasvim „slučajno“ baš u vrijeme kad je moja generacija ušla u srednje godine. Taj je fenomen bio toliko sveobuhvatan da je zavrijedio da ga se dotaknem. Jer, po mom mišljenju, kriza srednjih godina nije samo smiješan psihološki fenomen, to je stvarna, dubinska spoznaja da više nikad nećeš biti lijep i mlad i zaljubljen, da je prekasno za promjene, da su se mogućnosti izbora suzile. Ta istinska ljudska kriza nije uopće smiješna, iako se tako tretira u društvu. Meni je to bilo toliko tužno da sam morala nešto o tome napisati i dati glas tom skrivenom očaju srednje generacije.

 

HNK Varaždin, Nema života na Marsu

Ta drama djeluje kao odličan poligon za igru glumac-lutka, odnosno čini se izvedbeno vrlo potentnom. Kako si je ti zamislila?

 

Iskreno, nisam se ni sama mogla odlučiti da li da dramu igra dvoje ili četvero glumaca pa sam prepustila čitatelju/redatelju na volju. Obje varijante imaju i svojih prednosti i izazova. Ideja da se tekst uprizori kao lutkarski mi se čini jako zanimljivom. Baš bi voljela vidjeti kako bi to ispalo.

 

Izuzetno zanimljiv politički eksperiment uplela si u još jedan aktualan tekst, Posljednji Hrvati (2013.) koji je, ako ničim drugim, onda na razini naslova, sve aktualniji. Riječ je o poigravanju konceptom države kao nečega apstraktnog. Kako si došla do te osnovne premise i što te usmjerilo na nju?

 

Baš mi je drago da si me to pitao jer sad konačno mogu javno zahvaliti mom kolegi Dariju Filjaru koji mi je dao tu ideju. Naime radili smo na nekom projektu za virtualizaciju softvera, kad odjednom, kaže on – a zašto ne bismo virtualizirali državu, pa nije li to samo servis?! Ja bih se najradije jednostavno ispisao iz ove države i upisao u neku koja mi više paše. Oduševila sam se genijalnošću i potencijalnom katastrofičnošću ideje pa sam ga zamolila da mi je prepusti da mu pokažem kako bi to završilo. Budući da on ne piše, rado mi ju je poklonio da radim iz nje što želim – i tako su nastali Posljednji Hrvati.

 

Na početku drame pomišljao sam da će ideja stvaranja „slobodnog tržišta“ društvenim uređenjima imati afirmativni kraj, no krenulo je ukrivo. Zašto? Što se pokazalo kao kamen spoticanja toj zanimljivoj ideji (osim činjenice da je riječ o fikciji i da je raspad čitateljski i izvedbeno puno zahvalniji od sklada)?


Pa, kamen spoticanja je moj mozak. Ja sam takva osoba da odmah vidim sve moguće crne scenarije (i nažalost sam često u pravu). Kod nas na poslu se kaže – optimist s iskustvom. Čak sam, mogu reći, izbacila najbrutalnije scenarije i držala se onih vjerojatnijih.

 

Kad smo već kod crnih scenarija, iako su silno zanimljive i aktualne, a usudio bih se reći i vrlo igrive, tek jedna tvoja drama je ugledala svjetla scenskih reflektora. Što misliš zašto je to?

 

Glavni je uzrok tome što kazališta uopće ne čitaju tekstove, tako da nije baš vjerojatno niti da će ih postaviti. Pogotovo ne one koji nisu nagrađeni ili su od nepoznatog autora. Koliko ja znam, u Hrvatskoj samo tri kazališta imaju službene dramaturge. A ostala uglavnom ignoriraju mailove, čast izuzecima, te ne odgovore čak ni da su primili tekst ili da nisu zainteresirani.

 

Koliko se osjećaš dijelom tog (ignorantskog) kazališnog svijeta? Je li moguće jednoj programerki koja se u slobodno vrijeme bavi plesom i pisanjem tek tako ući u zatvoreni kruh hrvatskih kazalištaraca?

 

Iako u zadnje vrijeme puno manje radim na plesnim izvedbenim radovima, prvenstveno se vidim dijelom plesne scene, pa makar i bila na margini te već i tako marginalne umjetnosti.

 

Možeš li nam malo približiti svoju plesnu karijeru?

 

Počela sam plesati 2000. kod Lidije Ferin i Andreje Široki u tadašnjem učilištu ZPA. Prvo iz razonode, no kako je vrijeme teklo, sve sam se više zaljubljivala u ples. Imala sam sreće da sam putem upoznala druge plesačice i plesače koji su bili amateri, no imali su profesionalne aspiracije. Mnogi od njih danas i jesu profesionalni plesači/ce – Pavlović, Tomić, Chelfi, Šuša, Rončević, Kotur… Bila je to grupa ljudi (okupljenih oko Selme Banich) koja je jako ozbiljno shvaćala ples. Počeli smo (u raznim kombinacijama) raditi svoje predstave u nezavisnim produkcijama. Ja sam u početku najviše radila s Doroteom Vučić (spisateljicom, scenaristicom i režiserkom), Nikicom Viličić (sada voditeljicom dječje kazališne grupe), Nikolinom Maraković i Rinom Kotur (plesačicom i pedagoginjom), i zajedno smo osnovale grupu Brok&Palatz i napravile dvije predstave. Prvo Duet za grijalicu i radijator s Natalijom Manojlović te nekim dečkima (Bokan, Popović, Popović-Volarić, Zanjko), pa zatim Peterored. U isto vrijeme smo sa Selminom grupom imali dvije predstave Overdo i Just Dance. Uslijedili su moji autorski projekti Osjećaj za…, Solo za krevet i klavir, Dvije Priče i kao posljednje Snoviđenja. U međuvremenu sam sudjelovala i u jednom predivnom projektu imena Love Piece sa sjajnim umjetnicima (Chauchat, Pavlović, Rončević, Sakić, Frljić, Bokan, Devlahović…) u kojem nam je jedini zadatak voljeti publiku. Mentalno, naravno. Vjerujte da nije lako nekog bezuvjetno voljeti, pa čak ni samo pola sata. Ali je nevjerojatno ispunjujuće i za nas i za publiku. Koncept te predstave je vrlo sličan jednom od kasnijih projekata Marine Abramović.

 

Una Vizek, Snoviđenje

 U posljednje vrijeme si, kako si malo prije rekla, plesno usporila.

 

Da. Počela sam plesati nakon što sam se već bila zaposlila pa se nikada nisam mogla posvetiti tome dovoljno da postanem profesionalna plesačica. No i povremeni, iako sve rjeđi, nezavisni projekti me ispunjuju. Problem je u tome što je financiranje plesne scene toliko srozano da niti ljudi koji žive od toga ne mogu skupiti dovoljno novaca da pošteno plate suradnike. A meni je to gotovo nemoguće. U takvim je uvjetima strašno teško raditi jer ti suradnici jednostavno moraju birati hoće li držati satove plesa ili doći tebi na probu. Ako ih ne možeš platiti – izbor je jasan. No nadam se da ću naći neki način za još koju predstavu.

Trenutno se najviše bavim kontakt improvizacijom i imamo malu grupu ljudi (I. Hladnik, V. Šamčić, T. Vukadinović, K. Pavičić) koja zajedno uči, istražuje i obrazuje se na tom polju.

 

Vratimo se mi drami i dramskoj umjetnosti. Koliko se osjećaš dijelom tog svijeta? Je li moguće jednoj programerki koja se u slobodno vrijeme bavi plesom i (vrlo uspješno) pisanjem tek tako ući u zatvoreni kruh hrvatskih kazalištaraca?

 

Po tom pitanju sam potpuni autsajder. Doduše poznajem mnoge kazalištarce koji žive u Zagrebu, no uglavnom s raznih šankova. A to ipak nije dovoljno da ti netko postavi predstavu.

 

Budući da još nisi uskočila sa šanka u taj zatvoreni svijet, pišeš li tekstove s mišlju na gledatelja ili čitatelja?

 

Prvenstveno pišem predstave kakve bih htjela gledati. No od jedne jedine dramske radionice na kojoj sam bila – (zahvaljujem Ivani Sajko, Kuferu i Malim noćnim čitanjima) naučila sam da nije dovoljno napisati dramski tekst isključivo kao skicu za izvedbu. On mora biti napisan i za čitanje (što znači da i didaskalije, popis likova, interpunkcije igraju ulogu). Što prilično komplicira stvari jer tekst koji odlično zvuči na papiru ne funkcionira nužno dobro na sceni i obrnuto.

 

Una Vizek, foto: Neja MarkičevićUna Vizek, foto: Neja MarkičevićŠto misliš, koje je rješenje za otvaranje prostora kazališta novim autorima i tekstovima? Imaš iskustva klasičnog nuđenja tekstova mailom, i sjedenja po kafićima s kazalištarcima. Što je sljedeće?

 

Rješenje je da se kazališta prestanu ponašati nepristojno i neprofesionalno i zaposle ljude da čitaju tekstove. Za to im, naravno, treba i potpora ministarstva i gradske uprave.

 Kako trenutno stvari stoje, jedini je način (dok se ne proslaviš) da nađeš režisera koji bi htio postaviti tvoj tekst, a kojeg onda neko kazalište želi angažirati. No mnogi režiseri vole raditi autorsko kazalište (iz improvizacija) tako da niti ne rade s tekstovima. Osobno obožavam autorsko kazalište i voljela bih raditi takve predstave, ali kako nisam režiser, nikada mi nitko ne bi dao šansu da pokušam. Tako da – pišem, za to mi ne treba ničija dozvola ni novci ni resursi.

 

Ne znam jesi li slala tekst, no siguran sam da nisi sjedila u kafiću s turskim kazalištarcima, a svejedno drama Pomračenje (2010.) prije par je tjedana doživjela (pra)izvedbu u Turskoj. Riječ je ponovo o preslici tamne i turobne stvarnosti, ovaj put zarobljene u prostor nebodera i Kompanije. Kako je Pomračenje zaobišlo Hrvatsku i stiglo do Turske?

 

Da, Pomračenje je doživjelo izvedbu u Turskoj, makar samo kao diplomski ispit na Dramskoj akademiji sveučilišta Aydin. A to se dogodilo zato jer je jedna turska prevoditeljica naišla na engleski prijevod Pomračenja na portalu drame.hr te odlučila prevesti tekst i ponuditi ga u Turskoj.


Zanimljiv zaobilazni put. Leži li dio razloga tih obilaznica oko naših kazališta u činjenici da su svjetovi koje upisuješ u svoje drame previše stvarni za naša kazališta?

 

Kao prvo imaju previše likova. Nepoznati pisci si ne smiju dozvoliti preko šest likova u predstavi, što sam ja to učinila u prva tri teksta. Tek kad sam se u četvrtom tekstu svela na 2/4 lika, tekst je postavljen. Osim toga moj stil pisanja nije baš uobičajen za predstave koje se postavljaju u ovoj državi, koje su obično ili izrazito potresne ili lake komedije. Tek nekoliko kazališta postavlja te neke „hibride“ forme, kako si ti rekao stvarnosnih, skoro filmskih dijaloga. Predstave s takvim dijalozima često nastaju iz improvizacija u autorskom kazalištu, pa tu opet nema puno prostora za dramske tekstove.

 

Imaju li naša kazališta danas volje i želje kritički promatrati društvo u kojemu žive? Ako imaju, ima li toga u dovoljnoj mjeri?

 

Odlično pitanje. Naše kazalište smatra samo sebe izrazito kritičnim, barem sudeći prema novinskim napisima, a meni se često čini da je ta kritika na nivou fejsbuk parola, vrlo prvoloptaška i ne baš maštovita. Iako same predstave mogu biti dobre, način na koji pristupaju političkim pitanjima čini mi se vrlo površnim, stavovi koji se izražavaju su uglavnom opće mjesto i nisu nikakva novost. (Opet – čast izuzecima, jer ima i stvarno pametnih predstava.) U svojim radovima volim tražiti mjesta koja drugi preskaču. Tako u Posljednjim Hrvatima ne propitujem kapitalizam i slobodno tržište, nego potencijalni sustav samoopredjeljenja koji na prvu loptu zvuči idealno i utopistički. U Pomračenju ne propitujem užase korporativnog poslovanja, nego razloge zbog kojih zaposlenici podržavaju sustav koji ih navodno tlači. A u Ja od jutra nisam stao namjerno se ne bavim fizičkim nasiljem u obitelji, nego sitnim i skoro nevidljivim mehanizmima moći s kojima se ljudi teško bore jer je u njih gotovo nemoguće uprijeti prstom, a ipak ostavljaju okus gorčine.
Možda imaš pravo da su moji likovi prestvarni, nedovoljno patetični ili brutalni. To je neka estetika koja kod nas uglavnom teško prolazi.

 

U kojim i kakvim kazalištima, družinama, trupama vidiš svoje predstave u (svjetlijoj) budućnosti?

 

Poznajem samo profesionalna kazališta u Zagrebu, i svakako mi prvo pada napamet Teatad &td kao kazalište koje radi drugo i drugačije. Onda možda, ZKM, Teatar Exit, KNAP. No i Gavella sad ima malu scenu, Kerempuh je sve progresivniji… Svakako da neke amaterske skupine imaju sigurno puno potencijala, no nažalost ne poznajem dobro tu scenu. Ustvari, meni nije bitno koje je kazalište, nego koji ljudi će raditi predstavu i kako će je shvatiti.