• image

Ana Gospić Županović

RECENZIJA KNJIGE 

 

Višnja Kačić Rogošić, Skupno osmišljeno kazalište 

 

Knjiga Višnje Kačić Rogošić nudi temeljito promišljenu i dobro potkovanu analizu izvedbene vrste skupnog osmišljavanja, utvrđujući u povijesnoj perspektivi i njezine brojne sociološki i estetski znakovite distinkcije i specifičnosti, ali i razglobljenost snovitih zajednica onih koji se usuđuju ići mimo ili protiv uobičajenih izvedbenih protokola glavne ili srednje struje


Višnja Kačić Rogošić, Skupno osmišljeno kazalište, ITIVišnja Kačić Rogošić, Skupno osmišljeno kazalište, ITIPredstavljena nedavno i na ovogodišnjim Krležinim danima u Osijeku knjiga Višnje Kačić Rogošić u izdanju Hrvatskog centra ITI biblioteke Mansioni (tiskana koncem prosinca 2017.) punog naziva Skupno osmišljeno kazalište: Opće značajke i hrvatski primjeri jedna je od onih dijelom pionirskih ili ključnih teatroloških knjiga s obzirom na to da obrađuje u hrvatskom kontekstu nedovoljno vidljivu odnosno istraživanu i proučavanu problematiku. Utemeljena na autoričinoj doktorskoj disertaciji iz 2013. godine knjiga predstavlja sustavan i temeljit opis prakse skupnog osmišljavanja predstava od druge polovine 20. stoljeća s naglaskom na domaćim primjerima ili preciznije četiri studije slučaja koje će biti pomnije istražene i s obzirom na detaljniju kulturno-povijesnu kontekstualizaciju. Kroz jedanaest poglavlja razlažu se tako terminologija i terminološki problemi, propituju dosezi i opisuje organizacija niza izvedbenih skupina, odnosno zajednice izvođača te potanko predočuje proces i produkt skupnoga osmišljavanja, kao i njegove promjenjive metodologije. Posebice se izdvaja problem publike/publika i njezinih aktivacija te propituje i tumači važnost i tretman izvedbenog prostora u takvom načinu rada. Nasuprot procesu skupnoga osmišljavanja 1960-ih i1970-ih kada se fenomen ustoličuje kao inovativna kazališna praksa, autorica mapira i procese skupnoga osmišljavanja danas propitujući te predočujući i njegove statusne obrate. No, krenimo redom.

 

Usmjerujuće uvodno poglavlje uvodi u tipična okružja skupno osmišljenog kazališta te pojašnjava i obrazlaže terminologiju odnosno razloge za odabir ključne naslovne sintagme, upućujući na niz više ili manje srodnih, prikladnih ili neprikladnih različitih naziva koji su često u opticaju u inozemnoj ili rjeđe, domaćoj literaturi (najčešće devised theatre, collaborative theatre ili kod nas u novije vrijeme rabljena i udomaćena sintagma autorsko kazalište, ili ranije kolektivna režija i kolektivna kreacija itd.).Opisno ili autoričinom definicijom rečeno, radi se o predstavama koje ne nastaju kao uprizorenje nekog postojećega predloška (dramskog teksta, scenarija, libreta ili koreografskog zapisa) već se njihov ukupni izvedbeni materijal u potpunosti proizvodi, pronalazi djelomično proizveden, razvija, organizira i povezuje zajednički, tijekom radioničke faze otkrivanja novoga, a ponekad i same izvedbe. Pri tomu sam pojam za autoricu označava zasebnu izvedbenu vrstu odnosno kazališnu praksu koja se većinom pojavljuje u kontekstu sjevernoameričkog i europskog kazališta, kako je već istaknuto, 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća, dok će svoj prvi snažniji zamah u hrvatskom kazalištu doseći u drugoj polovici 70-ih, ne postajući nikad dominantnija kulturno-umjetnička pojava.


Specifičnost je pristupa Višnje Kačić Rogošić naglasak na proučavanju prirode i intencija skupina koje prakticiraju tu vrstu stvaranja predstava, stoga je rad velikim dijelom utemeljen osim na uobičajenim sakupljanjima i istraživanjima arhivskog materijala i na promatranju procesa rada i stvaralačkih pokusa te nizu strukturiranih intervjua, pri čemu upravo koncentracija na odabrane primjere omogućuje produbljeniji i teorijski obrazloženiji uvid, nasuprot sintetskom nizanju i dokumentiranju svih mogućih ili potencijalnih izvedbenih primjera odnosno rada skupina. U tom smislu ova studija ne nastaje prvenstveno kao tipična ili uobičajena lakuna sa svrhom popunjavanja historiografskih, kronoloških rupa u domeni povijesti hrvatskog kazališta, premda se i u tom pogledu potvrđuje odnosno zadržava visok stupanj informativnosti i preglednosti prikazanog.

 

Polazeći od intencije za pronalaženjem i definiranjem tipičnih obilježja skupnog stvaralaštva autorica pretežno komparativnom metodom predočuje kontekst nastanka i osnovna razlikovna obilježja brojnih, prvenstveno američkih kazališnih skupina kao što su The Living Theatre, The Open Theatre, Performance Group, Bread and Puppet Theatre, Welfare State International, ali i Barbina Odin Teatra te mnogih drugih, kako bi, utvrđujući im temeljne značajke i obrise djelovanja, a to su: produkcijsko prebacivanje težišta s financijskoga na umjetnički profit, estetsko otvaranje prema eksperimentalnom, te u ideološkom smislu manifestacije utjecaja Nove ljevice i kontrakulture, iste mogla povezati s tendencijama izabranih skupina koje djeluju u kontekstu domaćeg kazališta. Detaljniji uvid je stoga usredotočen na pronalaženje paralela i analizu ključnih domaćih protagonista: Kazališnu radionicu Pozdravi i Kugla glumište, dok se u suvremenom kazališnom krajoliku izdvajaju metode redateljsko-dramaturškog para Bobe Jelčića i Nataše Rajković te skupine/platforme Bacači sjenki kojima su posvećena središnja poglavlja knjige. U tom segmentu knjiga donosi iscrpnu dokumentaciju, analitičku raščlambu i interpretaciju stvaralačkog procesa rada i temeljnih izvedbenih produkata ili predstava istaknutih protagonista, krećući se u šarolikom dijapazonu scenskih označitelja, od isticanja zanemarenog tjelesnog pa sve do multimedijalno utemeljenih znakova i hipertekstualnog prostora.

 

Kugla glumište, Performans u Beogradu (1981.)

 

 Ispitujući organizacijski spektar i dosege ovih različitih izvedbenih zajednica, iz perspektive određenosti izvođačem, kontekstom i metodologijom stvaralačkog procesa te kroz zasebno strukturirana poglavlja i potpoglavlja analitički temeljito razrađujući odnos prema publici, značajke i zamke njezine aktivacije, uz odabir i oblikovanje izvedbenog prostora (koje doduše nije nužno razlikovni element skupnog osmišljavanja),autorica dolazi i do preciziranja ključnih mijena odnosno predočenja razvoja koje skupno osmišljavanje kroz okvir više ili manje ravnopravnog grupnog stvaranja predstave bez predloška razlikuje u formativnom periodu koji traje otprilike do 80-ih godina prošlog stoljeća i onoga koji se prakticira danas, u vremenu općenitog slabljenja ideja i praksi zajednice nasuprot pojedinačnih individualiteta.Uz to, do promjena neminovno dovodi i standardizacija te institucionalizacija i profesionalizacija scene skupno osmišljenog kazališta, na što i same skupine reagiraju specifičnim procesima ili različitim mehanizmima kako bi zadržali ili nastavili distinktivnost procesnog načela stvaranja predstava, pomičući se od nekadašnjeg ideološki shvaćenog kolektiva prema zajedničkoj suradnji ili novom zajedništvu.


Posebno je važno naglasiti što unatoč sustavnoj i pomnoj raščlambi Višnja Kačić Rogošić određena pitanja ili probleme tek postavlja ili ih samo djelomično razrješuje pokazujući i time otvorenost kao i fluidnost te težinu promatranog fenomena odnosno vrste, što knjizi sveukupno gledano nadaje i dodatnu dimenziju, a čime je izbjegnuta u takvim sintetskim pregledima nerijetko prisutna simplificiranost nauštrb višeglasja koje, sukladno temi, ova knjiga učestalo prigrljuje.


Zaključno, knjiga Višnje Kačić Rogošić nudi temeljito promišljenu i dobro potkovanu analizu izvedbene vrste skupnog osmišljavanja, utvrđujući u povijesnoj perspektivi i njezine brojne sociološki i estetski znakovite distinkcije i specifičnosti, ali i razglobljenost snovitih zajednica onih koji se usuđuju ići mimo ili protiv uobičajenih izvedbenih protokola glavne ili srednje struje.Treba na kraju spomenuti i kako je knjiga opremljena i s nekolicinom arhivskih fotografija s predstava ili pokusa u crno-bijeloj reprodukciji što svakako upotpunjuje doživljaj i razumijevanje predstavljenog.