• image

Vesna Ivkov

IZVORNE NARODNE PESME IZ SOMBORA I OKOLINE DR. VINKA ŽGANCA

 

Muzički folklor iz „treće ruke“

 

U iščekivanju i nadi da će knjiga Izvorne narodne pesme iz Sombora i okoline, oblikovana od rukopisa pjesama koje je sakupio dr. Vinko Žganec, ostvariti svoj krajnji cilj „povratni knjiški utjecaj“ i potaknuti glazbene izvođače da pojedine melodije, u izvornom ili obrađenom vidu ožive u praksi, ova muzičko-folklorna građa zasigurno će biti predmet daljih pisanih teorijskih razmatranja

 

Vinko Žganec, foto: regionalni.comVinko Žganec, foto: regionalni.com

 

Za vrijeme boravka u Somboru, u periodu od 1927. do 1941. godine, gdje je razvijao svoju odvjetničku praksu, dr Vinko Žganec bavio se i melografskim radom. Sakupio je ukupno 176 zapisa narodnih melodija na prostoru Bačke, Baranje i Slavonije zabilježenih u razdoblju od 1925. do 1940. godine, od kojih 14 pjesama iz Bosne i Makedonije čini dodatak, a čiji su zapisi nastali u Somboru. Žgančev rukopis je, uz redakciju i muzičku analizu, posložio njegov suradnik i tajnik Miroslav Vuk. Ugovorom zaključenim 1980. godine, Anđela Žganec, supruga dr. Vinka Žganca, ovu je rukopisnu građu, uz nakadu, ustupila Samoupravnoj interesnoj zajednici za kulturu opštine Sombor, koja je potom predata Gradskom muzeju Sombor. Nepuna tri desetljeća kasnije, 2019. godine, priređivači Nada Putica, Pavle Karabasil i autorica ovih redaka, priredili su ovu građu za štampu pod ugovorom obavezujućem naslovom Izvorne narodne pesme iz Sombora i okoline.

 

Narodne popijevke iz Sombora i okolice podijeljene su u više kategorija: dječje pjesme, obredne pjesme, pjesme uz rad, pjesme o djevojkama, pjesme o momcima, ljubavne pjesme, svatovske pjesme, šaljive pjesme, pjesme o snašama, pjesme uz kola, bećarci, o raznim ljudima i društvene pjesme, razne pjesme, te spomenuti dodatak – pjesme iz Bosne i Makedonije. Imajući u vidu vremenski raspon od perioda Žgančevog melografskog rada do danas, a iz suvremenog kuta, pjesme o snašama mogle bi se podvesti pod svatovske pjesme, a pjesme o raznim ljudima te društvene i razne pjesme svele bi se u jedinstvenu kategoriju, dok bi jedna koledarska iz kategorije „o raznim ljudima i društvene pjesme“ bila uvrštena u obredne pjesme.  

 

Pored studija i znanstvenih radova koje je pisao u domeni svoje odvjetničke djelatnosti, između ostalog, za vrijeme boravka u Somboru 1940. godine, dr. Vinko Žganec napisao je kratke upute za prikupljanje i bilježenje narodnih melodija po nazivom Moja iskustva kod zapisivanja pučkih melodija. Složit ćemo se s mišljenjem dr. Žganca da zapisivanje narodnih melodija uopće nije lak posao. Žganec je preporučivao da se zapažanja s terena bilježe u bilježnicu, a ne na papiriće koji bi se lako mogli izgubiti. Iako smo danas, 80 godina nakon objave Žgančevih uputa za bilježenje narodnih melodija, u tehničkom smislu odlično opskrbljeni za potrebe terenskih istraživanja koristeći diktafon, laptop s programima za snimanje zvuka i slike, te kamerom i digitalnim foto-aparatima, iznova se nađemo pred mogućnosti i uvijek postoji opasnost da podatke ne pohranimo na više mjesta i s dovoljno pozornosti, te da dio građe nepovratno izgubimo. U prošlosti, kao i danas, odlazak na terensko istraživanje se unaprijed dogovara sa određenim pojedincima, kako bi se pronašli najbolji izvođači. Vrlo je bitno ostati u kontaktu s kazivačima, radi daljih mogućih dopuna informacija, ili zakazivanja novih terenskih istraživanja.

 

Prema Žgančevim navodima, pa i studiji Béle Bartóka koja je pod nazivom Zašto i kako treba da sakupljamo narodnu muziku objavljena 1936. godine, i danas se pridržavamo pravila da bi prilikom terenskih istraživanja trebalo bilježiti sve pjesme, odnosno melodije, uz pozornost na prikupljanje najprije starije glazbene građe, a potom i pjesama/melodija novijeg datuma nastanka. I danas se obraća pozornost na to da se zabilježi cjelovit tekst pjevane pjesme, sa svim ponavljanjima i dodacima. Zanimljivo je Žgančevo opažanje: „dok se pjesma na ovaj način cijela pjeva i bilježi tekst, sakupljač će ovo vrijeme iskoristiti da što je bolje moguće shvati njezin muzički dio: melodiju, intervale, ritam, ukrase, duljinu nota, vrstu mjere i drugo“. Naime, ovo znači da je Žganec bilježio melodije „po sluhu“, bez uporabe tada dostupnog fonografa, kojeg je još 1912. Žgančev uvaženi prijatelj i suradnik, Béla Bartók koristio pri snimanju muzičko-folklorne građe Srba i Rumunja u Banatu.

 

Bitno je spomenuti da je Žgančev suvremenik, Gustav Gustav Küppers-Sonnenberg 1935. boravio na području Bačke i pomoću fonografa sakupljao muzičko-folklornu građu prvenstveno njemačkog življa u gradskim i seoskim sredinama, između ostalog i sela Sonta, odakle su i pojedini Žgančevi kazivači. Uporabom fonografa, ili danas diktafona, laptopa, kamere, prevladava se nekadašnji način bilježenja melodija „po sluhu“ za koji dr. Vinko Žganec daje upute: „Kad pjevač otpjeva pjesmu prvi put i kad je tekst već zapisan, tada upozorim pjevača da malo polaganije pjeva, jer će se sada bilježiti melodija, što ide malo teže i polaganije“. Znajući da se ponavljanjem, izvođenje ne može doslovno jednako opetovati, nesporno dolazi do pojave variranja melodije. Bilo da je izmjena nastala u melodijskom smislu, dodavanjem ili oduzimanjem pojedinih ukrasa, uporabom skretničnih ili prolaznih tonova, te skraćenjem ili produženjem određenih notnih vrijednosti, konačno na bazi stila izvođenja, ili promjenom poetskog sadržaja, riječ je o višem ili nižem stupnju variranja, kao što bi Vuk Stefanović Karadžić rekao „opet to, ali drukčije“. Traganja za invarijantom pored varijanti koje pjevač uzastopnim ponavljanjem pjesme načini, postaje bespredmetno. Stoga, bilježenje melodije „na sluh“ za vrijeme kazivačeva izvođenja ima za cilj da detektira kostur melodije, uz eventualne određene specifičnosti izvođenja, ali zasigurno ne sve. Iako je dr. Vinko Žganec bio zagovornik pristupa da se melodija zapisuje onako kako se izvodi uz važnost diferenciranja glavnih od ukrasnih tonova, Béla Bartók, svjestan važnosti minuciozne transkripcije, mišljenja je da se to ne može učiniti bez korištenja fonografa i reprodukcije zvuka.

 

Vinko Žganec, foto: enciklopedija.hrVinko Žganec, foto: enciklopedija.hrDanas skoro da ne možemo zamisliti melografa koji na terenu zapisuje „po sluhu“, imajući na umu najprije tehničke mogućnosti koje su nam na raspolaganju prilikom terenskog rada. Suvremena etnomuzikološka istraživanja na terenu fokusiraju se uglavnom na provođenje unaprijed koncipiranog upitnika namijenjenog kazivaču, tonsko snimanje izvođenja i praćenje kvalitete pjevačeva/sviračeva izvođenja i snimanja zvuka, odnosno slike. Nerijetko se danas događa da terensko etnomuzikološko istraživanje vrši stručni tim (nastavnik sa đacima, profesor sa kolegama/asistentima, profesor sa studentima i slično), dok je ranije, prema Žgančevim riječima, istraživač samostalno bilježio melodije uz poželjno postojanje klavira ili harmonijuma radi preciznijeg zapisivanja, uz eventualnu prisutnost viđenijeg pojedinca u selu, koji je posrednik i ostvarivanju kontakta između istraživača i kazivača. Suvremeno transkribiranje melodija vrši se nakon terenskog istraživanja i stupanj uspješnosti transkripcije zavisi ponajviše od potencijala i iskustva samog melografa, ali i od kvalitete načinjenog snimka. Dr. Vinko Žganec je, poput Béle Bartóka, Gustava Küppers-Sonnenberga i drugih melografa toga vremena, svojedobno praktično činio, ali i teorijski ukazao na važnost prikupljanja dodatnih informacija prilikom terenskog rada. Ovi podaci se odnose na kazivačeve primjedbe o pjesmi, te o njezinim karakteristikama i nastanku. U napomenama uz melodiju Žganec navodi u čijoj je kući zabilježio pjesmu (nerijetko je to bilo u njegovom odvjetničkom uredu u Somboru), prilike u kojima se pjeva, opis obreda praćenog pjesmom, uz nezaobilazne podatke o učesnicima pri izvođenju i njihovim ulogama. Vrlo bitne su i informacije dobivene od kazivača o tome kada i od koga je naučio pjesmu, u kojem narodu se pjeva određena pjesma, te da li je ispjevana u cjelini ili je samo jedan njezin dio. Ovi etnografski podaci ostali su bitni do danas, pa je općenito nezamislivo pristupiti istraživačkom radu bez osvrta na ove bitne segmente, na koje je dr Žganec podrobno obratio pozornost.

 

U svojem analitičkom pristupu, dr. Vinko Žganec je koristio finsku metodu, pod kojom se podrazumijeva razgraničenje melodijskih redaka od kojih se sastoji pjevana kitica. Melodijski redci omeđuju se lukovima, a kadencijalni tonovi odjeljaka zapisuju se u „kućice“, različite po jačini završetka od kojih su, ako je riječ o katrenu, prvi i treći imaju sporedne melodijske cezure, drugi ima glavnu, a četvrti završnu. Žganec, kao i većina etnomuzikologa mlađe generacije, za jednake odjeljke koriste veliko slovo (A), dok se manje izmjene upisuju dodatkom indeksa „v“ uz veliko slovo, a novi melodijski materijal označava se novim slovom (B). Ispod velikog slova, Žganec je bilježio i broj pjevanih slogova, kojim se najčešće iskazuje i vrsta stiha. U nedostatku boljih rješenja koja bi se sistemski primjenjivala u analizi tradicijskih melodija i danas ostajemo vjerni osnovama finske metode. Umjesto melodijskih redaka, kako ih je Žganec nazivao, danas najčešće koristimo izraz pjevani stih, melostih. Lukovi se, umjesto radi ograničavanja melodijskih redaka, koriste isključivo za povezivanje više tonova različite visine pjevanih na jednom slogu.

 

Iako o tome nema naznake u rukopisu dr. Vinka Žganca, nekolicina pjesama tvorevina su poznatih stvaralaca. Autor pjesme U tom Somboru je somborski zidar Blaško Marković, pjesmu Umorno je zlato moje napisao je Marko Nešić, Šrkipi, škripi đerma nastala je iz pera Isidora Bajića, dok je tekst pjesme Svatovi uranili načinio Jovan Grčić Milenko. Tu je riječ o autorskim pjesmama koje su postale narodne, jer ih na istom geografskom području više generacija njeguju pripadnici različitih nacionalnih zajednica. Ako obratimo pozornost na tradicijske pjesme sada već nepoznatih autora, koje su prezentirali Žgančevi kazivači, te ih je on notno zabilježio, suradnik Miroslav Vuk posložio i klasificirao, a urednici objavljene publikacije na suvremen znanstveni način predstavili široj javnosti, možemo govoriti o „muzičkom folkloru iz treće ruke“, od kojih jedan, „iz prve ruke“ pripada usmenoj živoj praksi, a preostala dva „iz druge i treće ruke“ predstavljaju pisane oblike. Mnoge tradicijske pjesme, prvenstveno obredne, gotovo su nestale iz muzičke prakse. Pojedine pjesme poznatih i nepoznatih autora žive više stoljeća u kontinuitetu, bez obzira na to da li su ikad igdje zabilježene, dok neke koje je dr. Vinko Žganec zapisao čekaju pogodni trenutak da ponovno dobiju svoje zvučno obličje. U iščekivanju i nadi da će knjiga Izvorne narodne pesme iz Sombora i okoline, oblikovana od rukopisa pjesama koje je sakupio dr. Vinko Žganec, ostvariti svoj krajnji cilj „povratni knjiški utjecaj“ i potaknuti glazbene izvođače da pojedine melodije, u izvornom ili obrađenom vidu ožive u praksi, ova muzičko-folklorna građa zasigurno će biti predmet daljih pisanih teorijskih razmatranja.