• image

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.  

MATJAŽ LOBODA O MILANU KLEMENČIČU

 

"Tragač za ljepotom i bajkovitim svjetovima"

 

O životu i radu Milana Klemenčiča te o buđenju slovenskog (umjetničkog) lutkarstva govori Matjaž Loboda, glumac, dramaturg i redatelj te najveći poznavatelj života i rada oca slovenskog lutkarstva

 

Ruke Matjaža Lobode drže Klemenčičeve lutke, izvor: Lutkovno gledališče LjubljanaRuke Matjaža Lobode drže Klemenčičeve lutke, izvor: Lutkovno gledališče Ljubljana

 

Napomena: intervju je izvorno objavljen u 1/4 Biltenu "All Strings Attached"

Matjaž Loboda smatra se najvećim slovenskim stručnjakom za život i djelo Milana Klemenčiča. Od 1968. do 1976. godine bio je umjetnički ravnatelj današnjeg Lutkarskog kazališta Ljubljana. Godine 2009. UNIMA Slovenija odlikovala ga je za doprinos u razvoju slovenskog lutkarstva i promicanju istoga u Sloveniji i inozemstvu, a godinu dana kasnije dodijeljena mu je nagrada Pengov za aktivnu ulogu u razvoju slovenskog lutkarstva. Godine 2011. objavljena je njegova velika monografija pod naslovom „Milan Klemenčič: Tragač za ljepotom i bajkovitim svjetovima“.

 

Milan Klemenčič bio je školovani slikar, radio je kao sudski službenik, no ipak se zaljubio u lutkarstvo...

 

Prvi se put susreo se s lutkama kao dijete u Gorici, u kazalištu slavnog talijanskog lutkara Antonija Reccardinija. Bila je to ljubav na prvi pogled. Slikarski talent naslijedio je od oca te je odlučio studirati slikarstvo. Studirao je na akademijama u Veneciji, Milanu i Münchenu, gdje je volio ići u kazalište. Posebno su ga oduševila dva slavna minhenska lutkarska kazališta – kazalište Pape Schmida i Umjetničko kazalište lutaka Paula Branna. Nakon što je završio studij i odslužio vojni rok, oženio se 1899. godine, osnovao obitelj i zaposlio se kao sudski službenik. Naime, bilo je nemoguće živjeti od slikarstva u tadašnjim okolnostima.

 

Danas je Šturje nedaleko Ajdovščine poznato kao rodno mjesto slovenskog lutkarstva. Upravo je tamo 1910. godine Klemenčič otvorio vrata Malog marionetskog kazališta, koje je osnovao u svojem domu. Kako je zapravo došlo do toga?

 

Godine 1903. imenovan je administratorom zemljišnog knjigovodstva u Ajdovščini. Njegova se obitelj preselila u Šturje, u kuću profesora Avgusta Schlegela, amaterskog slikara. U svoje slobodne vrijeme dva bi se muškarca često uputila na slikarske staze kako bi na platnu zabilježili sunčanu regiju - Primorsku. Nova je okolina raširenih ruku prihvatila mladog, obrazovanog i otvorenog intelektualca. Zahvaljujući svojoj slikarskoj naobrazbi i iznimnom fotografskom umijeću, Milan Klemenčič postao je kroničar grada, vremena i društvenog života, zabilježivši i gostovanje družine putujućih lutkara u Ajdovščini koja je zadivila djecu i odrasle. Istovremeno Klemenčič je ponovno posjetio München i svoje najomiljenije lutkarsko kazalište. Iskra iz mladosti ponovno je bila zapaljena. „Samo čekajte, djeco! Napravit ću nešto za vas. Vidjet ćete!“ Zatvorio je vrata svoje radionice i prionuo na posao. Sve je sam napravio, osim odjeće za lutke, koju je sašila njegova žena Pepca. 22. prosinca 1910. godine otvorila su se vrata njegovog doma. U svjetlu uljanica, budući da tada još nije bilo struje u Šturju, i na zvuke gramofona marke His Master's Voice, podigao je Klemenčič zastor u Malom marionetskom kazalištu. To je bilo rođenje slovenskog lutkarskog kazališta i slovenskog lutkarstva.

 

Milan Klemenčič, the Pioneer of Slovenian Puppetry from Allstringsattached on Vimeo.

 

Kome su bile namijenjene predstave?

 

Klemenčič je na predstave pozivao susjede, prijatelje, poznanike i, naravno, djecu. To možemo zaključiti na temelju imena upisanih u kazališne pamflete. U pravilu su predstave bile namijenjene djeci, ali istovremeno je Klemenčič svojim predstavama želio pristupiti i odraslima. Nikada nije razmišljao o tome da ih prilagodi za određenu publiku. Godine 1912. osmislio je neku vrstu programa kojim je pozvao publiku na osnivanje umjetničkog lutkarskog kazališta za širu slovensku publiku. Poziv je bio objavljen tek sedam godina kasnije u Ljubljani u biltenu „Slovenski narod“.

 

Koje i čije je tekstove odabirao za svoje predstave?

 

Postavljao je predstave koje su u suštini bile bajke. Njegov najdraži autor bio je grof Franz Pocci koji je u ono vrijeme nosio nadimak „lutkarski Shakespeare“. Papa Schmid zamolio je Poccija da mu pomogne osnovati lutkarsko kazalište u Münchenu te je Pocci postao njegov „kućni“ autor. Dogovorili su se da će pripremiti opsežan opus Grimmovih bajki i izbor narodnih priča. Primjerice slavni tekst „Dvorac sova“ bio je jedna od narodnih priča. Klemenčičevo nasljeđe uključuje popis od 46 drama koje je napisao Pocci, a od kojih je sam Klemenčič režirao devet. No, za svoju prvu predstavu „Mrtvac u crvenom kaputu“ koristio je tekst Antonija Reccardinija koji je nastavljao tradiciju komedije dell'arte.

 

"Sovin dvorac", Poccijev tekst prilagodio Milan Klemenčič, r. Matjaž Loboda

 

Rat je prekinuo rad Malog marionetskog kazališta. No ipak, Klemenčičeva vizija da osnuje prvo javno slovensko lutkarsko kazalište ostvarila se 1920. godine. Nastalo je Slovensko marionetsko kazalište.

 

Iste godine kad je osnovano Slovensko marionetsko kazalište, pisac, publicist i prevoditelj Ivan Lah, koji je također zavolio lutkarstvo, doktorirao je na Praškom sveučilištu. Po povratku kući donio je pozornicu na rasklapanje kako bi se bavio lutkama. U Ljubljani je upoznao budućeg slikara Venu Pilona, koji se taman bio vratio iz zarobljeništva u Rusiji. Kao dječak u Šturju, Pilon je pripremao pozive za Klemenčičeve predstave i također sudjelovao u njima. Ipričao je Lahu o umjetniku iz Šturja, Milanu, koji je u to vrijeme živio u Domžali. Bez imalo oklijevanja, Lah ga je posjetio i ohrabrio da započnu zajedno raditi na lutkarskim projektima. Uspjeli su zahvaljujući lukavoj „kampanji“ u novinama i potpori nekolicine utjecajnih ljudi iz kulture. Godine 1919. Konzorcij slovenskog kazališta proglasio je Milana Klemenčiča voditeljem Slovenskog marionetskog kazališta.

 

Kakva je sudbina snašla Slovensko marionetsko kazalište?

 

Klemenčič je svjedočio ostvarenju svog sna kad je osnovano to kazalište. Početak je bio obećavajući, ali je situacija bila daleko od povoljne. Konzorcij je bio dioničko društvo i kao takvo nametalo je svoja vlastita pravila u pogledu broja predstava u određenom vremenskom periodu, načina kako su se predstave morale izvoditi, prihoda... Novac, novac, novac! Uvjeti su bili nerealni i nemogući. Osim Klemenčiča, koji je samo u prvoj godini imao i drugi posao, ostali su kazališni radnici paralelno radili na drugim radnim mjestima i nisu bili zaposleni u kazalištu. Bili su im obećani honorari koje nikad nisu primili. Gradska dvorana bila je prevelika i nije mogla ugostiti marionetsko kazalište. Neprestano su se morali seliti kako bi napravili prostora za druge aktivnosti, prostorija nije bila grijana i povrh svega, bilo je poreza i birokracije koju je trebalo rješavati. Činjenica da su publika i stručni krugovi počeli prihvaćati Slovensko marionetsko kazalište nije puno značila. Poteškoće su se nagomilale i počele su stvarati frustracije i nezadovoljstvo u ansamblu. Klemenčiču je konačno bilo dosta svega. Napisao je u svoj dnevnik: „Gradski dužnosnici zanemaruju i muče marionetsko kazalište, stoga sam odlučio otkazati buduće predstave i uglavnom odustajem od uloge voditelja kazališta.“


Nakon zatvaranja Slovenskog marionetskog kazališta, pokret poznat kao Sokol preuzeo je veliki dio lutkarskih aktivnosti. Ipak, Klemenčič nije baš dijelio njihove ideje. Zašto?

 

Od početka je Klemenčič smatrao lutkarstvo jednim oblikom umjetnosti. Već je ranije surađivao s članovima Sokola u Ajdovščini, ali nije dijelio njihove poglede na lutkarstvo koje je za njih bilo prije svega „sredstvo za obrazovanje i zabavljanje mladeži.“ Slovenski Sokoli preoblikovali su i preimenovali Kasperla u poduzetnog i hrabrog dječaka Jurčeka koji nije imao ništa zajedičkog s njegovim prethodnikom i „rođacima“: Pulcinellom, Polichinelleom, Punchom i Petruškom – likovima koji iskazuju akciju, humor i energiju na pozornici.


Klemenčič s obitelji, izvor: All Strings AttachedKlemenčič s obitelji, izvor: All Strings AttachedKlemenčič je jamačno bio zanimljiva kombinacija zaigranog djeteta i velike discipline.

 

Ako pogledamo njegovu životnu priču, shvatit ćemo da je prošao kroz veliki broj teških iskušenja. Do sedme godine života ostao je bez oba roditelja, brata i dvije sestre. Morao se postaviti na vlastite noge vrlo rano u životu. Naučio je zauzeti se za sebe i raditi stvari bez ičije pomoći. Bio je iznimno precizan. Nije odustajao od nečega dokle god sve nije bilo na svom mjestu. Bio je perfekcionist. Vrlo zahtjevan i strog prema samome sebi i drugima što ga je činilo pomalo „teškim“ u suradnji, iako se govorilo da je bio vesele prirode. Osim toga, imao je jednu vrlo iznimnu osobinu – zadržao je sposobnost gledanja na svijet s djetinjim čuđenjem što mu je pomoglo da stvori čarobne bajkovite svjetove.


Zbog gorkog iskustva sa Slovenskim marionetskim kazalištem napustio je lutke na duže vrijeme. Ipak, pokušao je ponovno s Minijaturnim lutkarskim kazalištem (1936.-1957.) i dosegao svoj vrhunac.

 

Nakon što je pronašla stare lutke na tavanu iz razdoblja u Šturju, njegova ga je kći Mojca nagovorila da se vrati lutkama nakon desetogodišnje pauze i dva neuspjeha. No sad, u svom domu u Minijaturnom lutkarskom kazalištu nije bio ovisan o birokratima. Radio je zbog vlastitog zadovoljstva i prema vlastitim financijskim mogućnostima. Prijatelji su mu pomagali i povremeno davali novac za kazalište. Čak je imao i neke sponzore koji su se samoinicijativno javljali. Ulaz na predstave bio je besplatan. 

 

Je li publika znala za te predstave? Jesu li ljudi bili u mogućnosti pogledati ih, iako ih je Klemenčič inscenirao u privatnosti svog vlastitog doma?

 

Klemenčič je režirao predstave u Minijaturnom lutkarskom kazalištu najviše za publiku koja je znala cijeniti ih. Predstave su postale prava kulturna poslastica i pobuđivale su iznimno zanimanje kod publike. Ljudi su morali donositi sa sobom pozivnice kako bi mogli gledati predstave, budući da je „dvorana“ mogla smjestiti svega 25 ljudi. Čak su i gosti iz Šturja i Ajdovščine dolazili gledati predstave.


Njegove minijaturne lutke, koje često nisu veće od 10 cm, silno su zanimljive. Koristio je posebnu metodu u pravljenju lutaka.

 

Radio je odljeve glava lutaka u gipsu; ne samo minijaturnih lutaka, već i onih za Slovensko marionetsko kazalište (koje su bile oko 30 cm). Prenio bi profil glave sa skice na ploču od mesinga, izrezao je (izrezao bi također i unutrašnji dio, ostavljajući samo okvir), koristeći osnovni kalup kako bi prelio gips preko metalne ploče. Kada bi se masa stisnula, malim dlijetom bi oblikovao glavu. Zatim bi je skuhao u iznimno gustom vezivnom ljepilu. I to bi ponovio, jednom, dva, tri... puta – dokle god bi gips upijao ljepilo. Tako je dobivao tvrdu glavu. Kada bi se glava ohladila, bila je spremna za bojanje. Ovaj je recept sačuvan na malom komadu papira nađenom među njegovim dokumentima.

 

Milan Klemenčič izrađuje lutke

 

Je li promijenio tehniku tijekom godina ili je ostala ista?

 

Naravno, njegova se tehnika poboljšavala s godinama. U ranom razdoblju djelovanja nije imao puno iskustva. Lutke su bile prelagane i zbog toga ih je bilo teško animirati. Okvir tijela i nogu bio je također napravljen od metalne ploče, obučen u tkaninu ili čak u čvršći papir. Kasnije bi radio odljeve tijela i udova za manje lutke u olovu. U tehničkom i tehnološkom pogledu, on je dosegnuo savršenstvo. Lutke su postale puno poslušnije.


Klemenčič u svom ateljeu, izvor: All Strings AttachedKlemenčič u svom ateljeu, izvor: All Strings AttachedKako su njegovo obrazovanje za slikara i fotografsko umijeće doprinijeli lutkarskoj umjetnosti?

 

Bio je odličan u stvaranju atmosfere i scenske iluzije, obdaren snažnim osjećajem za svjetlo. Znao je „koristiti“ svjetlo i njegove izvore i ugraditi ih u scenografiju. Vatra je gorjela u kaminu. Svijećnjaci koji su bili oslikani na zidovima odjednom bi planuli i dočarali uzvišeni ugođaj dvora. Vrata bi se otvorila u pozadini scene i gosti bi počeli pristizati iz dubine – iako bi okvir vrata trebao zaustaviti lutke na koncu da ne uđu. Vješti slikar i scenograf koristio je detalje kako bi odvratio pozornost gledatelja s trika. Teška vrata na ulazu u Faustov laboratorij svijetlila su crvenim svjetlom, a iza njih bi se ocrtavala Mefistova sjena. Ipak, samo trenutak kasnije ustao je iz zemlje i pojavio se pred iznenađenim učenjakom i... gledateljem.


U kojem pogledu je Klemenčič bio ispred svog vremena?

 

Što se tiče slikarstva i lutkarstva, Klemenčič je bio tradicionalist – ako je ovo točan izraz, budući da je je lutkarska tradicija na području Slovenije tek počela s njim. Gotovo je preko noći utemeljio lutkarsko kazalište koje se može usporediti s onima u Europi – utemeljio je slovensku lutkarsku umjetnost. Do današnjeg dana stručnjaci za lutkarstvo govore o njegovom djelu s dubokim poštovanjem, pogotovo kad je riječ o slavnom „Doktoru Faustusu“.


Što je s njegovim suvremenicima ili čak s lutkarima prije njega?

 

Poznati su nam posebni oblici narodnog lutkarstva koji su se javili na području Slovenije u 15. stoljeću. Premda je bilo nekih zanimljivijh aspekata, to lutkarstvo nikada nije preraslo jednostavne i ležerne scene iz svakodnevnog života. Postoji pisani dokument o lutkarskom kazalištu koje je postavila slavna obitelj glazbenika i liječnika Ipavec, koje je „preuzeo“ Klemenčič godine 1889. Izvor također ukazuje na sljedeće: „Ovome je kazalištu ili njegovim predstavama nedostajalo ime. Na njih se gledalo kao na puku privatnu obiteljsku razonodu u dugim zimskim večerima. Bilo je i više nego očigledno da je to bila kupljena „udobnost“. Zapravo su kazališta takvog tipa bila poprilično raširena u to vrijeme. No ipak, to nipošto ne umanjuje vodeću ulogu, važnost i vrijednost lutkarskog stvaralaštva Milana Klemenčiča.

 

Lutkarsko kazališe Ljubljana, "Doktor Faust"