• image

Igor Loinjak, urednik teme broja
UVOD U TEMU


Duhovno i ritualno u (suvremenoj) umjetničkoj praksi


Tekstovi sadržani u tematu ovoga broja mali su, ali sladak doprinos razumijevanju nekih aspekata suvremene umjetničke prakse koja je sve samo ne lišena upliva duhovnog i ritualnog aspekta čovjekove naravi

 

Duhovno i ritualno u (suvremenoj) umjetničkoj praksi, autorica ilustracije: Ana-Marija Dmitrović Duhovno i ritualno u (suvremenoj) umjetničkoj praksi, autorica ilustracije: Ana-Marija Dmitrović  

 

Pitanja o pravoj ulozi i svrsi umjetnosti vrlo lako postanu poprištem različitih debata u kojima sudionici, pozivajući se na valjane argumente, nastoje odnijeti pobjedu i uvjeriti sugovornike u ispravnost vlastitih stavova. Rezultati takvih rasprava ne moraju nužno doprinijeti dohvaćanju Istine, premda mogu potaknuti nove misaone procese u analizi vječnih pitanja. U ovom kratkom tekstu cilj mi je istaknuti kako je svrha umjetnosti povezana s čovjekovom duhovnom dimenzijom te da je čin umjetničkog djelovanja analogan svakom ritualnom ponašanju.

 

Antropološka i etnografska istraživanja unatoč svojoj razgranatosti još uvijek nisu uspjela dokučiti kada je i zašto čovjek postao homo religiosus te kada je njegovo prenošenje poruka postalo nešto više od komunikacije namijenjene isključivo praktičnoj svrsi, točnije kako i kada je taj prijenos postao umjetnošću. Ciceron je latinski izraz religio izveo iz glagola relegere na temelju kojeg religiju definira kao praksu usmjerenu ispunjavanju dužnosti prema višim silama. Augustin je pak zabilježio kako je prava religija ona „kojom se duša u pomirenju ponovno povezuje s Bogom od kojeg se nekako otrgla.“ U kontekstu temata novog broja Artosa koji je pred nama, odustalo se od korištenja riječi religija te njezinog povezivanja s umjetnošću, a umjesto toga su korištene riječi duhovno i ritualno. Pod pojmom duhovno misli se na dimenziju ljudskog bića o kojoj piše Max Scheler u tekstu Položaj čovjeka u kozmosu i gdje ističe kako je upravo duh i duhovna narav čovjeka ono što ga razlikuje od ostalih bića. Ritualno je ponašanje čovjeku svojstveno od početaka povijesti čovječanstva i etimološki se veže uz obredno ponašanje pripadajući tako i području religije, premda ritualno ponašanje opsegom pojma nadilazi isključivo religijsko ponašanje.

 

Stanje izvođenja rituala nadilazi prostorno-vremenske dimenzije u kojima se čovjek nalazi šireći tako mogućnosti komunikacije iz ovozemne u transcendentnu sferu. Istinska komunikaciju unutar umjetnosti mora biti više od praktičnog prijenosa poruke. Medij kojim se umjetnik služi u službi je translacije Znanja i Iskustva te transformacije pošiljatelja i primatelja. Dakle, sam medij zahvaljujući umjetniku ulazi u ritualni proces putem kojeg duhovna dimenzija umjetnika ostvaruje komunikaciju koja ne ovisi isključivo o prostorno-vremenskim parametrima, nego dohvaća kontinuumu stvarnosti.

 

Povijest je čovječanstva obilježena mitom. Njegova je uloga bila prijenos Znanja i Iskustva. Mit kao priča nikada nije bio svrha sebi samom, nego je bio medij kojim je zajednica komunicirala određene istine. Umjetnički je medij također svojevrsni mit sastavljen od niza mitema koji pletu strukturu poruke. Istinsko umjetničko djelo nastaje kao rezultat snažnog djelovanja duha u čovjeku (umjetniku) koji ritualnom žrtvom vlastitog sebstva dolazi do Znanja i Iskustva koje putem medija prenosi zajednici. Umjetničko je djelo mit. Koliko god snažno bilo opiranje suvremene umjetnosti spram duhovnog, ono je kao i u prošlim vremenima duboko upisano u uistinu značajna umjetnička djela. Kao što svako doba ima svoje mitove, tako ima u svoju umjetnost. Tekstovi sadržani u tematu ovoga broja mali su, ali sladak doprinos razumijevanju nekih aspekata suvremene umjetničke prakse koja je sve samo ne lišena upliva duhovnog i ritualnog aspekta čovjekove naravi.

 

Sadržaj teme broja: