• image

Katarina Kolega
LUTKARI NA PUTU


Neumorni putnici s kovčegom punim priča


Mnogi od nas vole putovati, no nekima je putovanje dio posla i stil života. Među njih ubrajaju se izvedbeni umjetnici, posebice lutkari koji uglavnom za život zarađuju putujući od festivala do festivala, a često mijenjaju i mjesto boravka. Upravo zbog toga umjetnička ravnateljica Međunarodnog festivala kazališta lutaka, Livija Kroflin nazvala je PIF globalističkim. U programskoj knjižici 51. PIF-a najavila je lutkare koji dolaze s više kontinenata osvrćući se upravo na njihove stalne migracije. Spominje Čileanca koji živi i radi u Španjolskoj, Mađara i Bugarkinju koji su osnovali kazalište u Bugarskoj pa se preselili u Kanadu, kao što su se i Grci preselili u Njemačku, a Izraelci rade u Izraelu i Švicarskoj.

 

LUTKE S OTPADA

 

David Zuazola, Igra vremena, foto: pif.hrDavid Zuazola, Igra vremena, foto: pif.hrDavid Zuazola, primjerice, svjetski je putnik. Kao nezavisan umjetnik ne dobiva potporu od grada ili države, a zarađuje jedino zahvaljujući nastupima po festivalima, kao što je zagrebački PIF na kojemu je gostovao s predstavom Igra vremena. Na festivalu u Varšavi prije nekoliko godina upoznao je Scarlattino teatro zbog kojega je dvije godine živio u Italiji, a zatim je krenuo dalje. Njegova pozornica cijeli je svijet.


Obožavam putovati, makar ponekad zna biti i teško. S ovom sam predstavom obišao već petnaestak zemalja i nisam već mjesecima bio doma. To je uistinu divno, ali i riskantno jer ne znam kakva će mi biti iduća godina. To je problem.

 

Na putovanja nosi najvrijedniji kovčeg - onaj sa svojim jedinstvenim lutkama. One, međutim, moraju biti izrađene od laganih materijala jer mnogo toga što bi htio publici prikazati, ne može ući u avion. 

 

Volim plastiku i metale, ali s metalima imam problema jer uvijek putujem sam, a u avion smijem ponijeti samo dva kovčega koji teže maksimalno 23 kilograma. Moj najveći problem jest težina materijala. Budući da volim metal, nekad plastiku oslikavam metalnim bojama. Ponekad to radim i s drvetom ili papirom jer mi je važno da su materijali što je moguće lakši.


Na festivalima David Zuazola upoznao je mnogo različitih umjetnika s kojima je htio surađivati. Zato je pozvao redatelje iz Poljske, Portugala, Tajvana, Grčke, Španjolske , Kolumbije i Indije i zamolio ih da za njega i njegove lutke osmisle kratku etidu. Njihove različite ideje i stilove povezao je u predstavi "Igra vremena". Kako je došao na tu ideju?


Jedne me noći, u četiri ujutro, probudio san o sedam priča u jednoj predstavi. Shvatio sam da je to sjajna ideja i idući sam dan počeo razmišljati o tome kako je ostvariti. Bilo je to prije pet godina. Potrošio sam četiri godine kako bih sve završio jer je bilo vrlo zahtjevno i teško, no proveo sam uistinu prekrasno vrijeme. Naučio sam mnogo o drugim redateljima i drugim kulturama. Zanimao me njihov način rada jer sam stvarao predstavu razmišljajući o publici. Mislim da je za publiku vrlo zanimljivo vidjeti sedam različitih redateljskih pristupa u jednoj predstavi. Primjerice, mogao bih usporediti Lilianu Palasius iz Kolumbije koja radi predstave za djecu. Ona ima vrlo jasan, gotovo vojnički pristup, ali svijet promatra iz vrlo duhovite perspektive te su joj predstave natopljene humorom. A moj dragi prijatelj Manuel Diaz iz Portugala je poput zraka, dopustio mi je da stvaram na različite načine i istražujem drukčije poetičke putove. Bilo je uistinu nevjerojatno raditi sa svakim od njih, svaki me je mnogo toga naučio, a posebno sam naučio o dramaturgiji, o različitim načinima na koje mogu ispričati neku priču u samo sedam minuta. Svaka ta priča traje točno sedam minuta, ni sekundu više ni manje od toga. Svaka od njih u tom vremenu ima početak, klimaks i završetak.


U tom protjecanju vremena, u sekvencama od sedam minuta, prolaze kroz malu lutkarsku pozornicu svakakva neobična, često mračna bića koja prikazuju složenost života u svojevrsnoj maniri "burtonovske" fantastike. Da je ona dio Zuazolinih snova od koje je satkana njegova podsvijest, umjetnik nam otkriva na kraju predstave, u posljednjoj sekvenci u kojoj se vrlo emotivno ogoljuje, pripovijedajući nevesele trenutke iz djetinjstva kada je često bio meta ruganja i pogrdnih imena kao što su crv, vampir, freak. Svojim neobičnim lutkama tim je imenima podario tijelo, a uz pomoć sedmero redatelja udahnuo im je život koji ih prikazuje u drugačijem, manje pogrdnom svjetlu. A kakav je bio Zuazolin život nakon bolnog odrastanja?


U Čileu je završio audiovizualnu komunikaciju, a zatim je otputovao u Španjolsku na kazališnu akademiju. Tamo se zaljubio u lutkarstvo zahvaljujući glasovitom španjolskom lutkaru Jordiju Betranu koji ga je pozvao u svoju skupinu.


Kad sam diplomirao, glumio sam u njegovim predstavama, za njih sam osmišljavao i glazbu, a nastupali smo po cijelom svijetu", prisjeća se Zuazola." Zatim sam počeo razvijati svoj lutkarski stil, preselio sam se u Madrid i postao sam nezavisan umjetnik.


U Madridu je često posjećivao odlagališta s otpadom jer je tamo pronalazio materijale za svoje lutke koje su upravo po tome jedinstvene. Svaka od njih je izgledom različita, drukčije se animira, neke sadrže posebne mehanizme za pokretanje, a neke su stolne lutke ili zijevalice napravljene na Zuazolin način.


Kad sam prvi put na ulici pronašao kutiju s različitim materijalima, shvatio sam koji je moj put i počeo sam ga slijediti. Od tog trenutka do danas, recikliram odbačene i razbijene igračke, električne motore i drugi otpad od kojega stvaram nove lutke. Neke sam igračke dobio od prijatelja čija su ih djeca prerasla, a jedanput tjedno, tijekom noći, odlazim u potragu za odbačenim stvarima. Za to skupljanje imam i poseban kostim te su me često znali zaustaviti policajci, ispitivali su me što radim, a kad sam im objasnio da nisam beskućnik, nego lutkar i da skupljam smeće za svoj rad, puštali bi me govoreći da je sve u redu. 


Za razliku od Igre vremena, u većini svojih predstava David Zuazolasve radi sam - osmišljava tekst, glazbu, režiju. Smatra da su pravi lutkari oni koji znaju izraditi lutke, animirati ih i napraviti predstavu. Trenutačno radi na dva nova komada - osmišljava "Ivicu i Maricu" za djecu te autorsku predstavu za odrasle pod nazivom "Moj dan" koja se bavi jednim danom u životu starije osobe s puno problema.


LUTKE IZ KUHINJE I DNEVNE SOBE


Golden Delicious Ensemble, Jonathan i Plavi stol, foto: pif.hrGolden Delicious Ensemble, Jonathan i Plavi stol, foto: pif.hrLaganim se materijalima, koji stanu u kovčeg ili se nalaze u nečijem dnevnom boravku, poput kuhinjskih krpa, noževa, papira ili jabuka, koriste i Ari Teperberg i Inbal Yomtovian iz Izraela. Upoznali su se u Školi vizualnog kazališta u Jeruzalemu 2009., a diplomski su rad osmislili u Inbalinoj kuhinji pomoću noževa i jabuka koje su im dale ideju za naziv svoje skupine Zlatni Delišes (Golden Delicious Ensemble).


Kad smo stvarali predstavu Jonathan, jedino mjesto na kojemu smo mogli imati probe bila je moja kuhinja pa smo uzimali stvari koje su nas okruživale. To je kuhinjska predstava napravljena od noževa, daske za rezanje, jabuka. Za predstavu 'Plavi stol' skupljali smo objekte koji su bili u dnevnoj sobi. Zvali smo prijatelje da se s tim objektima igraju i da nađu što bi sve oni mogli biti.


Jonathana su prvi put izveli na svojem bivšem fakultetu, a zatim su s njim krenuli na put.


U Izraelu je teško imati nezavisnu kazališnu skupinu jer su sredstva od grada i države vrlo mala, što nas prisiljava na to da dosta putujemo jer želimo pronaći što je god više moguće načina da pokažemo svoj rad i da od njega živimo.


U potrazi za poslom, uputili su se u Europu gdje ih je lijepo prihvatila zajednica lutkara. Počeli su raditi u Švicarskoj, a zatim su dobili dosta poziva iz Njemačke i Francuske gdje su trenutačno vrlo popularne izvedbe po privatnim kućama. Različite dnevne sobe pretvarale su se u lutkarske pozornice, a predmeti u njima oživljavali su u maštovitom kazalištu objekata.


Privlači nas upravo ta mogućnost gledanja u nešto što obično ne primjećujemo. Tim predmetima u predstavama dajemo nov izgled, novu uporabu i poetičnost. Kad se vratimo u svakodnevni život, možda se nešto sitno promijeni u našem pogledu na obične stvari. Sigurno ih nećemo više promatrati na isti način. Osim toga, u lutkarskom kazalištu i kazalištu objekta fokus je na nečemu vanjskome, nečemu što nisi ti pa imaš i obavezu pokazati poštovanje i pomoću tehnike oživjeti nešto, a to je vrlo ponizno i lijepo.


U Izraelu smo izvodili predstave po voćnjacima za uzgajivače naranča, a zadnjih nekoliko godina izvodimo predstave po dnevnim sobama i na taj način vraćamo objekte tamo odakle dolaze. Pritom se pokušavamo prilagoditi mjestu izvedbe. Koristimo se svjetlima tog prostora, njegovim ozvučenjem, a domaćina uključujemo u sveukupno zbivanje. Ne želimo napraviti predstavu u crnoj kutiji koja traje sat vremena, nego cjelodnevni događaj koji će biti pravo mjesto susreta. Primijetili smo da ljudi vole biti domaćini i često su ponosni na svoju kuću kad nas ugoste. Skupljaju predmete kojima bismo se mogli koristiti u predstavi, daju nam svoje knjige, lijepo dizajnirani namještaj i vole kad im ljudi dolaze i gledaju u kuću kao mjesto u kojemu dijelimo poseban trenutak. Uvijek smo imali vrlo ugodna iskustva jer su ljudi ponovno otkrili svoj dom, ukrasili su ga cvijećem iz vrta, pekli su nam kolače kako bi nas sve lijepo ugostili.


Jednu takvu izvedbu uspije pogledati dvadesetak do tridesetak ljudi, ovisno o veličini dnevne sobe, a uglavnom im dolazi publika koja inače ne odlazi u kazalište.


Važno nam je da ne stvaramo magiju, a da smo opet sposobni vidjeti stvari na onaj razigrani, dječji način. To je ono što odrasle podsjeća na djetinjstvo, u čemu osjećaju zadovoljstvo jer im se vraća djetinji osjećaj da je svijet fascinantan upravo onakav kakav jest, upravo s onime što gledamo, zamišljamo i možemo vidjeti.


LUTKE OD MARAMICA ZA NOS

 

Dnevna soba ili kazališna pozornica može biti mjesto izvedbe i za kanadsko kazalište Puzzle jer njegovi vrsni animatori Pavla Mano i Csaba Raduly fantastično animiraju lutke napravljene od maramica za nos. U njihovim rukama one u predstavi Za jednokratnu uporabu postaju mala bijela bića koja se žestoko, do svog uništenja, bore za svoj teritorij.

 

Kazalište Puzzle, Za jednokratnu upotrebu, foto: pif.hrKazalište Puzzle, Za jednokratnu upotrebu, foto: pif.hr

Vrlo je banalno na koji smo način došli do maramica za nos, prisjeća se Pavla Mano. Imamo dijete, koje je u vrijeme kad smo počeli stvarati predstavu, bio beba koja nije htjela jesti. Kako bismo ga nagovarali da nešto pojede, stavili smo kutiju s papirnatim maramicama na stol i zabavljali smo ga. Csabo je tada došao na ideju da napravimo predstavu samo s jednom kutijom maramica. Ja sam se složila i tada smo počeli razmišljati što sve s njima možemo napraviti. Tri mjeseca smo istraživali, a onda su se pojavila ta mala bića koja su nam pokazala smjer. Trebalo nam je godinu dana da napravimo predstavu. Kad smo počeli, nismo znali o čemu će se raditi, nismo znali za koji će uzrast biti, za koliko ljudi. Ništa nismo znali. Pokušali smo slijediti materijal, njegov jezik i što donosi. Budući da je materijal lomljiv, prirodno je došlo do toga da će se uništiti, da ta bića imaju krhku dušu te da će se na kraju uništiti. Značenje predstave je vrlo otvoreno jer smo gledateljima htjeli prepustiti njihove asocijacije. Svatko nosi svoju životnu prtljagu te će predstavu iščitavati ovisno o vlastitim iskustvima. Primijetila sam da stariji često nakon predstave imaju 'knedlu u grlu', da su vrlo dirnuti i potreseni, dok mlade ta stvorenja zabavljaju i nasmijavaju. Moram priznati da sam sretna što smo uspjeli s jednom maramicom izazvati toliko emocija. 


Pavla Mano rođena je u Bugarskoj gdje je već s devet godina animirala marionete. Upisala je Akademiju lutkarstva u Sofiji nakon koje se bavila kazalištem u obrazovanju. Godinama je izrađivala različite vrste lutaka, scenografiju i kostime, no nakon nekog vremena zaželjela se promjene. Najveći joj je problem bio što u bugarskim kazalištima nije mogla raditi sve što je htjela, ni birati suradnike s kojima bi radila. Zato je otputovala u Kanadu gdje je upoznala CsabaRadulyja iz Mađarske s kojim je osnovala malu skupinu pod nazivom Puzzle.


Kad smo počinjali, nismo imali mnogo izbora. Nismo znali kako funkcionira sustav, nikoga nismo poznavali pa se nismo mogli ni prijavljivati za novčane potpore. Stoga smo morali raditi iz onoga što imamo u rukama. I to je bio ključ našeg uspjeha – u ljepoti jednostavnosti koja sve iznenađuje. Moram priznati da mi je u tome pomogla Akademija lutkarstva i stvarno sam sretna jer sam imala najboljeg profesora. No, u Quebecu sam pronašla svoje mjesto pod suncem. Tamo postoji vrlo snažna zajednica lutkara koji se drže zajedno, međusobno si pomažu, podupiru, radimo mnogo različitih događanja, objavljujemo časopis i vrlo smo aktivni. Stvarno se tamo izvrsno osjećam.


U početku su radili isključivo neverbalne predstave jer su se,zbog stranog naglaska, ustručavali govoriti. Tada su shvatili da je mnogo stranaca u publici koji francuski i engleski jezik govore jednako kao i oni. Kad su izvodili predstave s tekstom, uvidjeli su koliko su neverbalne predstave bogatije značenjima. Pokušavamo govoriti jedino kad je to uistinu potrebno. Vrlo je lako nešto reći. No,ako se pokušate izraziti bez riječi, slika postaje snažnija i višeslojna. Riječi se mogu čitati na jednoj ili najviše dvije razine, a slika koju čitate mnogo je složenija.


Osim papirnatih maramica, u svojim predstavama koriste se plastičnim vrećicama, a za veliki lutkarski festival na planini blizu Quebeca materijal skupljaju u šumi. Za svaku novu predstavu nalaze nove materijale jer ih najviše zanima istraživanje. Svaki materijal ima drukčiju kvalitetu, prema tome različito se ponaša i na nama je da otkrijemo što sve može. Nemoguće mu je nametati svoju volju, a tko na tome ipak ustraje, napravit će lošu predstavu. Zato preporučam svima da dobro slušaju materijal.


Iako su u Quebecu pronašli svoj dom, poput svojih kolega, većinu vremena Pavla Mano i Csabo Raduly provode na četiri kotača.


Volimo putovati, no ponekad je teško, posebice kad imate dijete. No, volimo upoznavati ljude, druge kulture, gledati druge predstave jer nas sve to nadahnjuje da sve više stvaramo.

 

LUTKE U ŠKOLI


Canicula, Amikeco, foto: pif.hrCanicula, Amikeco, foto: pif.hrŠkolske učionice najčešće su mjesto izvođenja za skupinu Canicula. Osnovali su je Roberto Braham Chavez i Helene Josephides koji su također stalno na putu. Tako se zvala i njihova lutkarska turneja u kojoj su autom obilazili gotovo sve države Latinske Amerike – riječ je o projektu Na putu prema djetinjstvu.


Projekt je bio zamišljen kako bi se, putem lutkarskih predstava, progovorilo o pravima djece, objašnjava Helene Josephides. Izvodili smo ih u školama s vrlo ranjivim zajednicama, u bolnicama, sirotištima, skloništima za izbjeglice, na svim onim mjestima gdje se nalaze djeca koja nikada ne bi otišla u kazalište jer za to ne bi imala nikakvih mogućnosti. Kasnije smo taj projekt nastavili raditi po privatnim i državnim školama. Obišli smo 15 država, a turneja je trajala dvije i pol godine.


Robertho Braham Chavez je iz Gvatemale, Helene Josephides sa Cipra. Nekoliko su godina živjeli u Gvatemali, a nakon velike turneje preselili su se na Cipar.


U svijet lutkarstva Helenu je uveo Roberto koji lutkarstvo voli jer voli izvoditi za djecu, privlači ga čarolija lutkarstva u kojoj bilo kojemu objektu može udahnuti život, a pritom obožava taj život na četiri kotača – stalno na putu i u prilici za novim susretima.


LUTKARSKI MUZEJ NA KOTAČIMA


Dok lutkari putuju od zemlje do zemlje, mnogim su gledateljima upravo festivali prozor u svijet - različitih estetika, drukčijih kultura, njihovih sličnosti i različitosti. Na 51. PIF-u zagrebačka je publika tako, zahvaljujući gostovanju kazališta PUK, imala prilike zaviriti u djelić japanske prošlosti i kulture.


PUK, radionica, foto: pif.hrPUK, radionica, foto: pif.hrTradicija lutkarstva u Japanu izuzetno je bogata, a u kazalištu PUK u središtu Tokija njeguje se podjednako tradicionalni i suvremeni lutkarski izričaj. Kako bi svoju publiku upoznali s poviješću jednog dijela japanskog kazališta, mnogi europski festivali pozivaju upravo tradicionalne predstave koje danas djeluju poput malih kazališnih muzeja na kotačima. Upravo je takav bio Vodvilj japanskih tradicijskih lutaka u kojemu su nam PUK-ovi izvođači pokazali kako su se razvijale kuruma ningyo lutke. Prije 400 godina bile su to goleme lutke koje je moralo animirati najmanje troje lutkara - nazvane su bunraku prema skupini koja ih je tih godina izvodila. Nakon 200 godina, zbog ekonomskih razloga, trebao se osmisliti način na koji će tu lutku moći pokretati samo jedna osoba. Osmislila se mala kutija s kotačima na koju bi izvođač sjeo, noge lutke stavio bi na svoje, provukao bi ruke, konopcem bi povezao glavu s glavom lutke i na taj je način s lutkom mogao sve - čak i plesati tradicionalni sanbaso ples koji obično otvara tradicionalne predstave u Japanu. Ovako ga opisuje producentica Tamiko Onagi:


Na početku predstave čistimo pozornicu i zahvaljujemo Bogu kazališta kao što se u sanbaso plesu zahvaljuje prirodi. Taj je ples nadahnut radom seljaka. Na početku se zahvaljuju insektima kojih se žele riješiti, a zatim zvukom zvončića u rukama pokazuju kako seljaci siju zemlju. Kao što znate, riža je vrlo važna za Japance. Riža znači život. Zato poštujemo rižu i zahvalni smo Bogu, prirodi, roditeljima, seljacima i radnicima za hranu i to iskazujemo u tom plesu.


Mlade lutkare tradicionalnim su tehnikama izrade i animacije podučavali stari majstori koji su im pokazali kako je priroda utkana i u ples s tradicionalnim japanskim kišobranima koji je nadahnut lotusima u cvatu. Ples i lutke često u tradicionalnim predstavama opisuju prekrasnu prirodu. U PUK kazalištu, koje postoji već devedeset godina, izrađuju se lutke različitih veličina, kao što se uz tradicionalne predstave, izvode i suvremeni komadi poput Zmaja moga oca američke autorice Ruth Gannet. 95-ogodišnja književnica doputovala je iz Sjedinjenih Država u Japan kako bi vidjela predstavu nadahnutu njezinom knjigom. Time je ostvarila san mnogih Japanaca koji je rado čitaju. Goleme lutke za tu predstavu izradila je bugarska umjetnica Maja Petrova. Bugarska redateljica Katja Petrova režirala je Sepulvedinu Priču o galebu i bandi mačaka koja je 2011. osvojila šest nagrada na međunarodnom festivalu Golden Dolphin u Varni. U prosudbenoj komisiji bila je Tamiko Onagi koja je redateljicu pozvala u Tokio, a Katja Petrova u toj je priči o suživotu različitih pojedinaca povezala bugarske i japanske glumce - bugarski glumci izgovarali su tekst na japanskom, a japanski na bugarskom. U programskoj knjižici zapisala je da japanske glumce krasi izuzetna disciplina i istančani pokret na vrhunskoj razini, dok su Bugari svojstveni po dobrome raspoloženju i humoru, a njihove različitosti spajaju se u predstavi koja odiše ljubavlju i prijateljstvom. Prijateljstvo između bugarskih i japanskih lutkara traje već dugo, otkako je 1975. Kazalište lutaka iz Sofije gostovalo u Tokiju, u PUK-u s predstavom Peća i vuk.


Predstava nas se snažno dojmila - lutke su bile prekrasne, režija je bila sjajna, a glumci izvrsni. Od tog vremena sve do danas traje razmjena između naša dva kazališta. Neke naše glumce šaljemo u Sofiju na njihovu Akademiju jer trenutačno nemamo Akademiju u Tokiju. Nekoć smo je imali, no sad je više nemamo jer mladi ljudi ne žele posvetiti nekoliko godina studiranju. Oni žele postati glumci na brzinu što naravno nije dobro. Zato šaljemo naše glumce u Sofiju.


Kazalište PUK osnovao je 1929. Taji Kawajiri zajedno s 15 prijatelja, a poput našeg PIF-a, naziv mu je skraćenica na esperantu - La Pupa Klubo - klub lutaka. Danas je u PUK-u zaposleno sedamdesetak ljudi, nalazi se u zgradi blizu kolodvora Shinjuku koji je najveći terminal na svijetu, gdje se smjestio i ured japanske UNIME - međunarodne udruge lutkara. Kad vas put odvede u Tokio, svakako posjetite i PUK – kazalište koje manje putuje, a više poziva k sebi lutkare-putnike s kovčegom punim priča.