• image

Maja Đurinović

UZ IZLOŽBU „ŠEZDESETE U HRVATSKOJ – MIT I STVARNOST“, POVODOM OBILJEŽAVANJA 1968.

 

Prostori dublji od politike

 

Plesna umjetnost je krajem 60-ih godina koncentrirana na dizanje letvice, umjetnici su radoznali, uzbuđeni i posvećeni nalaženju i rješavanju novih izazova, dok je prostor umjetničke slobode koji su dotad pomalo osvojili sačuvan i nastavljen kroz daljnji period

 

KASP, Pisaće mašine + jazz, foto: plesnascena.hrKASP, Pisaće mašine + jazz, foto: plesnascena.hr

 

Sudjelovanje u postavljanju izložbe Šezdesete u Hrvatskoj – Mit i stvarnost i jednogodišnji istraživački rad na plesnoj dionici u konačnici je rezultiralo nekom konkretnom i dokumentiranom idejom o bitnim događajima i značenju perioda (omeđenog političkim graničnicima između 1958. i 1971.) koje je postavilo temelje suvremene plesne scene u nekoliko paralelnih linija. Riječ je jednako o baletnoj i suvremenoj sceni, o obrazovanju, profesionalizaciji i internacionalizaciji struke.

 

Naslov mog rada objavljenog u monografiji izložbe je Hrvatska plesna scena između carskog ukusa i kontroverznog eksperimenta, čime je naglašena suprotstavljenost estetike i umjetničke prakse klasičnog baleta i suvremenog plesa. Balet doživljava procvat unutar institucije HNK u Zagrebu; uz sve jaču klasičnu tehniku, što je između ostalog i rezultat 1949. osnovane Škole za klasični balet. Osvajaju se veliki naslovi bajkovitih baletnih spektakala (Labuđe jezero, Trnoružica, Giselle, Ščelkunčik), a gostujući koreografi donose informacije o uzbudljivom razvoju modernog baleta, što će uskoro motivirati zagrebačke plesače na (više ili manje legalni) odlazak na Zapad. Tu treba spomenuti da se 1965. Balet konačno odvaja od Opere i osamostaljuje unutar kazališne kuće sa Sonjom Kastl kao prvom ravnateljicom.

 

S druge strane 1954. osniva se i Škola za ritmiku i ples koja od 1960. producira novi kadar koji će formirati i razvijati alternativnu plesnu scenu novih tendencija na principima suvremene umjetnosti 20. stoljeća. Tako će se 1960-ih pojaviti plesne grupacije asketske ozbiljnosti: bosonogi plesači čistih linija tijela stisnutih u crne dresove (tada od prilično krutih materijala i s ciferšlusom na leđima). Izvan direktnog utjecaja Škole, ali u početku vrlo blisko Studiju za suvremeni ples Vere i Ane Maletić (kao nastavku rada u Školi za ritmiku i ples), Milana Broš osniva Komorni ansambl slobodnog plesa (KASP), izrazito eksperimentalnu skupinu koja istražuje mogućnosti slobodne improvizacije unutar zadane forme. Bez vlastite scene, KASP će biti dio avangardnih događanja prvih godina djelovanja Teatra &TD. Za ovu liniju razvoja iznimno je važan Muzički biennale Zagreb koji dovodi ličnosti poput Johna Cagea, ili Anne Halprin, čiji rad silno utječe na formiranje napredne zagrebačke plesne i izvođačke scene, otvarajući posve nove vidike i ohrabrujući domaće umjetnike na osobni iskorak. Jednako je važno da se od suvremenih autora (i baletne ili suvremenoplesne provenijencije) za potrebe bienalskog programa naručuju koreografije na glazbu suvremenih skladatelja (Kelemen, Malec, Radica, Detoni…).

 

Anna Halprin, obnova  Blank Placard Happeninga iz 1968.

 

Uz nastupe na Biennalu, ono što tih godina povezuje razvoj baleta i suvremenog plesa jest i osvajanje novog medija: televizije. Tih godina se puno snima, naručuju se koreografije za glazbene emisije (poput Zvuka u pokretu urednika Vlade Seljana i redatelja Mladena Raukara) koje promoviraju suvremenu glazbu između ostalog i njezinom tjelesnom vizualizacijom. Zanimljivo je da su uopće prvu koprodukciju austrijske i jugoslavenske televizije 1964. ostvarile Vera i Ana Maletić snimivši za bečki ORF koreografije Formacije (R. Radica) i Veze (B. Papandopulo). Snimaju i Sonja Kastl i Nevenka Biđin, Maja Bezjak ostvaruje niz televizijskih baleta, Vera Maletić snima prve eksperimentalne plesne filmove… Istovremeno hrvatska baletna dijaspora (Milko Šparemblek, Veseljko Sulić, Mljenko Banović, Ivica Sertić, Irena Milovan, Mila Naranđa, Vjera Marković, Petar i Ljuba Dobrijević itd. – preko dvadeset plesača koji su napustili HNK u Zagrebu) nevjerojatno uspješno osvaja europske scene, a zagrebački Balet redovito odlazi na vrlo uspješna gostovanja i turneje izvan granica Jugoslavije. Balerine poput Maje Bezjak, kasnije i Vesne Butorac, prave su zvijezde i publika čeka u redu na karte za njihove predstave.

 

Krajem ovog zlatnog perioda sve više je i zabavnog programa. Tihana Škrinjarić i Studio za suvremeni ples postaju pojam vrhunskog zabavnog programa na televiziji, a ujedno će sudjelovati u stvaranju hrvatskog mjuzikla kao autentičnog žanra koji u kazalištu Komedija razvija Vlado Štefančić. Plesni umjetnici konačno imaju mogućnost dobivanja statusa samostalnog umjetnika i to je jedan veliki pomak u konačnoj profesionalizaciji struke.


Ukratko plesna umjetnost je koncentrirana na dizanje letvice a umjetnici radoznali, uzbuđeni i posvećeni – nalaženju i rješavanju novih izazova. Sva ta nova tek otkrivena područja rada i umjetničke slobode, konačno otvorena mogućnost ne samo gledanja velikih gostujućih skupina (poput ansambala José Limona, Marthe Graham, Alvina Aileya, Glena Tetleya, Bejartova Baleta XX stoljeća..) nego i izlasci izvan granica i sudjelovanja na seminarima, radionicama i festivalima gdje su se mogli okušati u međunarodnoj konkurenciji (npr. Broš 1968. osvaja nagradu na međunarodnom natjecanju mladih koreografa u Theatre d'essaie de la danse u Parizu), zaokupljaju plesne umjetnike i teško možemo reći da se politička događanja 1968. ogledaju ili konkretno utječu na njihov radu. Zapravo, onaj prostor umjetničke slobode koji su angažirani mladi plesni umjetnici pomalo osvojili (doduše na rubu umjetničkih događanja i izvan fokusa javnosti ili čak u emigraciji), sačuvan je i nastavljen kroz daljnji period. Poput Ivice Boban koja je izašla iz Škole za ritmiku i ples i onda završila glumu na ADU te krenula s diskretnim, ali nezaustavljivim krčenjem prostora za scenski pokret unutar hrvatskog glumišta. Tihana Škrinjarić je profesionalizirala ples, a Zorica Vitez suvremeni ples povezala s folkloristikom i etnologijom usvajajući znanstveni diskurs. Velika grupa plesačica krenut će s profesorom Guberinom u centru SUVAG u istraživanje terapetskih potencijala pokreta i plesa. I tako dalje.

 

Balet zagrebačkog HNK u samoj 1968. stagnira, čekajući svečano otvorenje kazališne zgrade (radovi su trajali od 1967. do 1969.), ali onda će krenuti s novom energijom i glamurom, koji su, usput, zagrebačka publika, drugovi i građani SFRJ s radošću dočekali.