• image

Zlatko Kramarić

SJEĆANJA S "RUBA" 

 

Što nam je ostalo 50 godina poslije slavne '68-e?

 

Posljedice tragičnih događaja europske 68-e te Praškog i nešto kasnije Hrvatskog proljeća još uvijek se osjećaju. Ti su neuspjesi uvelike odredili naše političke i ine sudbine

 

Protest u Francuskoj, foto: YouTube ScreenshotProtest u Francuskoj, foto: YouTube Screenshot

 

Uvijek sam imao dojam da je nas rođene u drugoj polovici 50-ih godina prošloga stoljeća povijest surovo kaznila. Naime, niti u jednom povijesnom događaju zbog naše mladosti nismo stigli sudjelovati, niti u onoj europskoj pobuni 1968. godine kada su se djeca rođena poslije Drugog svjetskog rata pobunila protiv konformizma svojih roditelja, niti u onom slavnom „Hrvatskom proljeću“, tom nesretnom derivatu jednako nesretnog „Praškog proljeća“, koje je jednako „slavno“ propalo kao i ono „Hrvatsko“. Posljedice tih tragičnih događaja još uvijek se osjećaju. Ti su neuspjesi uvelike odredili naše političke i ine sudbine.


Ali, srećom po moju „nepovijesnu“, surovo kažnjenu generaciju, u Sovjetskom Savezu poslije nenadane smrti K. Černjenka, generalni sekretar KP SSSR-a postao je relativno nepoznati M. Gorbačov, koji nije samo zagovarao ekonomsko-političke reforme, poznatije pod imenom Perestrojka & Glasnost, već je sve te reforme u sovjetskoj stvarnosti sustavno i provodio, što je, u konačnici, i dovelo, prvo do pada Berlinskog zida, 1989. godine, a koju godinu kasnije konzistentna implementacija svih tih reformskih agendi dovela je i do neočekivano mirnog raspada sovjetske imperije; dok je jugoslavenska politička scena tih burnih godina bila u znaku radikalnih političkih strategija jednog, zapravo, ne previše talentiranog komunističkog aparatčika, S. Miloševića, što će, pak, rezultirati krajnje krvavom disolucijom jugoslavenske države, pa smo slijedom svega toga i mi, bez naše prevelike političke volje, aktivno sudjelovali u svim tim političko-vojnim zbivanjima, koja su bitno obilježila 90-e godine prošloga stoljeća, koje su onda i moju generaciju, preko noći, učinile „historijski sretnom“ jer smo aktivno sudjelovali u stvaranju novih političko-ekonomskih odnosa na ovim prostorima. I, pri tome, itekako smo se koristili dijalektikom „riječi i dinamita“!


U tom smislu i moja se generacija, doduše, tek krajem stoljeća, konačno, suočila s dilemom koja je podjednako mučila i K. Marxa & F. Engelsa, pisce slavnog „Komunističkog manifesta“, koji je, by the way, tiskan davne 1848. godine u Londonu, kao i velikog W. Shakespearea, pisca „Hamleta“, a koju je moguće prepoznati kao ono ljudsko stanje koje dvoji između odluke da se prepusti, odnosno prilagodi određenom, ne baš nužno neugodnom stanju, ili da se aktivno sudjeluje u borbi protiv postojećih odnosa te da se, na taj način, utire put nekom boljem svijetu! Uvijek nas je plašila svaka pretjerana uporaba patetičnog diskursa.


Doduše, hoće li taj svijet poslije svih tih naših aktivnosti uistinu biti bolje mjesto, to nikada ne možemo znati. No, želim(o) vjerovati da je velika većina sudionika i '68-e i '71-e i onih koji su sudjelovali u svim onim tragičnim zbivanjima 90-tih godina, iskreno vjerovala da radi na „boljem svijetu“, pravednijim odnosima u društvu.


Kao što smo već i rekli, u '68-oj nismo mogli aktivno sudjelovati. Bili smo jednostavno premladi. Naše spoznaje o toj slavnoj godini bile su medijski posredovane. I ondašnji jugoslavenski režimski mediji pozorno su pratili sva ta bivanja. Konačno, nije trebalo (pre)dugo čekati da se neke od ideja, koje su promovirali nervozni studenti u Parizu, Berlinu..., preliju i na ove prostore. Prosvjedovali su i beogradski i zagrebački studenti. Iz nekih razumljivih razloga, beogradski nešto više. Naime, studentske su demonstracije u Beogradu, navodno, bile klasno motivirane, dok je tek manji dio zagrebačkih studenata bio uvjeren da bi prosvjedi trebali rješavati „klasna pitanja“ u ondašnjem jugoslavenskom društvu. To se već ne bi moglo reći za neke od zagrebačkih profesora filozofije, tzv. praxis-filozofa, koji ne samo što su bili ideolozi tih prosvjeda, već se radi o ljudima koji nikada nisu shvatili da pored klasne dimenzije postoje i neke druge dimenzije u društvu, koje nisu, jednom zauvijek, riješene. Jedna od tih „drugih“ dimenzija bila je i neriješeno „nacionalno pitanje“ u bivšoj državi. Konačno, ta država se, između inoga, i raspala zbog toga što od samoga početka, od II. zasjedanja AVNOJ-a, nije uspjela pronaći „adekvatan narativ/formulu“ upravo za tu svoju dimenziju. Treba samo pozorno čitati dokumente vezane uz taj „historijski događaj“! No, ta očita činjenica ni na koji način nije utjecala na „konačne sudove“ o karakteru tih demonstracija, pa su se one beogradske uvijek tumačile kao nešto pozitivno, napredno, a one zagrebačke u jugoslavenskoj historiografiji zabilježene su kao retrogradni procesi. Nešto kasnije i izlazak albanskih/kosovskih studenata na ulice Prištine jugoslavenski „dežurni higijeničari“ proglasit će kontrarevolucionarnom djelatnošću.


Nažalost, naš osvrt na tu „historijsku godinu“ nije pisan iz pozicije insajdera, svjedoka, neposrednog sudionika zbivanja, za razliku od osvrta jednoga T. Judta, svjetski poznatog britanskog historičara, rođenog 1948. godine, znači u pravo vrijeme, koji u tim revolucionarnim vremenima studira svjetsku povijest u jednoj prilično konzervativnoj sredini, kao što je to Cambridge. Kao što sam primjećuje, u to vrijeme Britanci nisu nešto pretjerivali u revolucionarnim aktivnostima, pa su britanski studenti preferirali poziciju običnih voajera, koji su se najčešće bunili protiv stvari koje se zbivaju na pristojnoj udaljenosti, po mogućnosti što udaljenijoj od njihove zemlje.

 

Ova opora konstatacija o angažmanu britanskih studenata uvelike me podsjeća na moje prve demonstracije, koje je krajem 60-ih godina prošloga stoljeća organizirala partija tako što je na osječke ulice izvela čak i učenike osnovnih škola, pa nam je sugerirala/naredila da bi bilo i više nego poželjno kada bismo, iz svega glasa, vikali: „Yankee, go home“! (Duboko sam uvjeren da najveći broj osnovnoškolaca nije imao pojma što to, zapravo, znači i na koga se, zapravo, odnosi). Prosvjedovalo se, naravno, protiv rata u Vijetnamu, a što je i bilo posvema sukladno politici miroljubive koegzistencije, koju je u ono vrijeme, urbi et orbi, provodio Josip Broz Tito. Mislim da se naš „odlučni prosvjed“ sveo isključivo na puku galamu, čistu buku bez bijesa, jer u Osijeku nije bilo niti jedne američke institucije ispred koje bismo se okupili. Puni opravdanog gnjeva, ljuti na nepravdu koju „jaki“ čine „slabima“! Vjerojatno smo se i brzo i mirno razišli. Nikakvu štetu nismo učinili, a lokalne novine su zabilježile naše opravdano nezadovoljstvo američkom politikom prema nama prijateljskoj zemlji o kojoj nismo znali apsolutno ništa. Ne sjećam se da smo skandirali Ho Ši Minu.


No, T. Judt mogao je slobodno putovati Europom, što mu je, pak, omogućavalo da se, na licu mjesta, u potpunosti, oslobodi nekih od svojih mnogobrojnih mladenačkih političko-seksualnih frustracija. Naime, kako i sam kaže, u nekim europskim zemljama „politika je bila i seksualno pitanje, a seks u velikoj mjeri političko. Bio sam zapanjen kada sam tijekom posjete jednom njemačkom studentskom kolektivu (činilo mi se da svi njemački studenti koje poznajem žive u komunama i dijele velike stare stanove i seksualne partnere), otkrio da moji vršnjaci u Njemačkoj izgleda zaista vjeruju u to što govore. Objasnili su mi da je odbacivanje svih kompleksa vezanih za uzgredni seks najbolji način da se čovjek oslobodi iluzija o američkom imperijalizmu, i u isti mah, seks je terapijsko sredstvo pročišćenja od nacističkog nasljeđa njihovih roditelja, jer se ono, zapravo, sastoji od potisnute seksualnosti prerušene u nacionalistički mačizam“. Kada nešto bolje razmislim, onda mi se čini da ova konstatacija stoji: bez seksa nema smisla živjeti!


Stoga je posvema normalno što se „naš junak“ u proljeće 1968. godine našao u Parizu, gdje je, iz prvog reda, mogao promatrati taj „autentični događaj“. Ili bar vrlo uvjerljivo izvođenje autentičnog događaja. Ili, možda, kao što je to skeptično primijetio poznati francuski filozof, R. Aron, psihodramu igranu u kazalištu koje je na svom repertoaru ponekad imalo autentičan događaj. Ili, jednostavno zato što je Pariz nekada bio poprište prave revolucije – veliki dio našeg vizualnog poimanja te riječi potječe iz onoga što mislimo da znamo o događajima koji su se tu zbivali od 1789. do 1794. godine – ponekad je bilo teško povući liniju između politike, parodije, pastiša i performansa.


A da je tome uistinu tako mogu nam posvjedočiti sve one slike, svi oni video-zapisi o beogradskim demonstracijama, na kojima „narodna milicija“ marno pendreči studente, a onda im za koji dan, vidno nervozni, doživotni predsjednik i najveći sin naših naroda i narodnosti, JBT cinično poruči da su studenti (djelomično) u pravu! I, sva pobuna završit će pjesmom i igrom, „kozaračkim kolom“, kolom u koje su se, navodno, zajedno uhvatili i jedan S. Milošević i jedan V. Drašković. (Legenda kaže da je samo Danica Drašković bila jako nesretna, jer je ona svojom ženskom intuicijom shvatila o čemu se, zapravo, radi. Nažalost, i ona je stala na pola puta, jer da je bila dosljedna, morala je prekinuti svoju emotivno-seksualnu vezu s politički impotentnim Vukom D.). I samo kojih desetak godina poslije, i mi, tada „nepovijesna bića“, uvjerit ćemo se da je na djelu bila obična parodija koju je partija, po starome dobrome običaju, i više nego sjajno organizirala. Glumaca i statista uopće nije nedostajalo. Svi koji su, u međuvremenu, ove „slavne događaje“ interpretirali nešto drugačije nego mi, samo bezočno „kleveću i lažu“! E da, i tih dana ideje iznesene u „Komunističkom manifestu“ i sam marksizam nepovratno je u Jugoslaviji, ali i ostalim komunističkim zemljama, Poljskoj, Češkoj..., propao.