• image

Marijan Krivak

ISKUSTVA JEDNOG FILMOFILA

 

„Duh 1968“… ili zablude jedne kulturne revolucije

 

 Sažetak: Tekst govori o post-festum dijagnozi mitske 1968-e, godine studentskih nemira i pobuna u Francuskoj, ali i diljem svijeta (pa i u Jugoslaviji). Iznosi se teza da je cijeli pokret, na duže staze, prouzročio tek „kulturnu revoluciju“ koja se pokazuje indikatorom prestrukturiranja svijeta u tzv. „novi duh kapitalizma“. U svrhu se oprimjerenja UTOPIJSKOG duha 68-e iznose i dva filmska primjera: analiza dugometražnog kino-prvijenca njemačkog redatelja Alexandera Klugea i melankolična posveta Generaciji '68. vrsnog ovdašnjeg dokumentarista, Nenada Puhovskog. U razmaku od pola stoljeća sukobljuju se nada u novo i… razočaranje.

 U konačnici, naglašava se teza kako je 1968. ostala tek „mitskim diskursom“. Naime, studentske pobune i nemiri te godine proizvele su tek „konzervativnu revoluciju novog duha kapitalizma“. U tom su smislu mnogo znakovitije i simbolički podatnije neke druge brojke/godine. U svijetu su to 1979. i neoliberalni prijelom na globalnoj sceni, te 1989. i urušavanje real-socijalističkih poredaka u svrhu konačne konsolidacije pobjede neoliberalizma. U Hrvatskoj se, pak, važnijim, pokazuje 1971., odnosno »Hrvatsko proljeće«. U ovdašnjoj sredini to polučuje spregu nacije i kapitala, kao semiperiferni trag globalizirane konzervativizacije, posljedično i „puzajućeg fašizma“ na ulicama.

 Što nam preostaje od mitske 1968-e?

Ništa doli čitanje, raz-govor i pokušaj očuvanja filozofskog mišljenja – ali i umjetničkih gesti poput angažiranih filmova – kao zadnja, utopijska linija (samo)obrane mislećeg pojedinca pred „novim duhom kapitalizma“.

 

Prosvjedi u našoj zemlji, foto: YouTube ScreenshotProsvjedi u našoj zemlji, foto: YouTube Screenshot 

 

Intro

 

Zašto nam je danas važna 1968.? Zbog čega nas i dalje „opsjeda duh 68-e“? I… radi li se doista o duhu, a ne tek o aveti/sablasti/prikazi nečega što je još prisutnije u realitetu svijeta kojeg živimo negoli u sjećanjima na prošlost? Konačno, radi li se tek o brojci među drugima? Jer, zašto se ne bismo radije prisjećali, recimo 1979. ili pak 1989. (ili u hrvatskome slučaju 1971.!) koje su po mnogočemu sudbonosnije odredile shizofreno doba aktualiteta i realnosti što je živimo, negoli je to "preslavna" 1968.?

 

Moja početna teza jest: studentski pokreti i pobune iz maja 1968-e, a koji su u Francuskoj bili popraćeni i radničkim nemirima i štrajkovima, danas su tek dijelom kulturnog imaginarija suvremenosti. Naime, sve što se tada događalo u Francuskoj – ali i u drugim dijelovima svijeta, pa i u Jugoslaviji – pretvorilo se u svojevrsni kultur-artefakt. U tom smislu malo je toga ostalo onoga Političkog. I, uzalud se u tom smislu teorijski „propinjali“ najinspirativniji filozofi današnjice, poput, primjerice, A, Badioua, 1968. bila je tek događaj kulturne Situacije doba.

 

Ostvarila se tek – „stabilnost u promjeni“ (Heidegger).[1] Nijedan od revolucionarnih zahtjeva studenta i radnika nije se pokazao „dovoljno revolucionarnim“ (i opet/!/ Heidegger).[2] Naime, što?

 

Daljnji tijek događanja, već od kraja 60-ih, te početkom 70-ih godina prošlog stoljeća, svjedočio je tek jačanju neoliberalizma i sve snažnijeg novog tipa kapitalizma. To je ono što će Fredric Jameson u istoimenom tekstu lucidno nazvati „postmodernom“, tj. „kulturnom logikom kasnog kapitalizma“.[3]

 

Nije se desilo, od Marxa prizivano, „podruštvljenje vrijednosti“. Baš suprotno od toga! Postmodernizam je tek dovršio proces preobrazbe materijalnog u ne-materijalan rad. Društveni se, pak, bitak preobrazio u informacijsko-komunikacijske tehnologije.

 

Koja je u svemu tomu uloga tzv. „šezdesetosmaša“? S onu stranu tradicionalno shvaćene društvene podjele moći, nasljednici studentskih ideja o liberalizaciji institucije Sveučilišta, kao i oslobođenja rada iz okova proizvodnje profita, pokazali su se doista nositeljima „ideologije korporacijskog kapitalizma“.[4] Naime, prema knjizi Luca Boltanskoga i Eve Chiapelo Novi duh kapitalizma, nedvosmisleno se pokazuje da inovacije u tehnologiji i promjena u društvenoj strukturi market-economy dovode do stvaranja „nove klase“.[5]  Dakle, upravo pripadnici 68-aškog naraštaja – po nakani, anti-kapitalistički usmjereni – postaju logokrati i manageri novog life-stylea, fleksibilne i fluidne naravi u digitalnom dobu umrežavanja. Ovo već obilježava novo doba »post-postmodernizma 90-ih«. Naime, svijet se iz „pakla realnog“, preobrazio u „raj fantazmatskoga“![6]

 

*   *   *

Po vokaciji, područje kulture koje me najviše interesira jest – film. Kako su se kinematografija kao medij, ali i film kao umjetnost nosili s idejama 1968-e? Postoji li neka promjena koja će u ovoj domeni, barem, otvoriti neke prostore slobode?

 

U šezdesetima godinama prošloga stoljeća dešavaju se mnoge promjene na svjetskoj kino-sceni. Osim najznačajnijeg događaja kakav je neprijeporno bio francuski nouvelle vague,u mnogim se nacionalnim kinematografijama pojavljuju autori novog senzibiliteta. Utjecaj masovne, potrošačke kulture postajao je sve vidljiviji u kino-artefaktima. S druge strane, tu su i rock´n´roll, angažirani teatar s body-artom, nove tendencije u slikarstvu i dizajnu, ali i u drugim umjetnostima. Globalno, blokovska podjela i tzv. „hladni rat“ obilježuju 1960-e. Sve se to jako dobro vidi u najboljim (i ne samo) europskim (i ne samo) političkim filmovima tog razdoblja. Pod utjecajem turbulentnih geo-političkih zbivanja, priprema se… 1968.!

 

Posebice se u tom smislu može govoriti o utjecaju francuskih studentskih i radničkih nemira na „novi njemački film“. Kako bi stvar sàmu (to autó) još više približili ovdašnjim meridijanima, spomenimo i to da se jugoslavenski film tog razdoblja umnogome pogoni idejama ne samo Praxis - prestrukturacije idejnog prostora Yu-socijalizma, već i događajem procesa i preobrazbe (Kafka!) zapadnih turbulencija u samome kapitalizmu. Iako ponajviše vezan uz srpski Crni talas (Žilnik, Makavejev, Pavlović. Petrović, Jovanović), i u drugim se dijelovima bivše nam Domovine zbivaju značajni kino-art-ekscesi, koji umnogome slijede novu poetiku, a koja proizlazi iz 1968-e. Karpo Aćimović Godina, Bata Čengić i Vatroslav Mimica, svaki ponaosob slijede ideje liberalizacije umjetničke proizvodnje i istraživanja novih prostora slobode art-iskaza. (Ne zaboravimo ovdje niti zagrebački GEFF i njegova idejnog nositelja Mihovila Pansinija).[7]

 

Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT-a, režija Dušan Makavejev

 

68-a ANTE REM: Ekskurs o Alexanderu Klugeu

 

Vratimo se u Njemačku 60-ih godina prošlog stoljeća. Osim već posvema etablirane Frankfurtske kritičke teorije Marcusea, Adorna, Horkheimera (mladog Habermasa),[8] i u filmskoj se domeni zbivaju događaji koji navješćuju, a zatim i slijede impulse maja 1968-e.  Alexander Kluge svojim će mi kino-debutom biti prvi primjer „duha 68-e“ u kinu. 

 

Kako se „oprostiti od jučer“, a da to ne bude puko poslije, naime danas? Vrijedi li još danas uopće govoriti o jučer, ako znamo da je shizofreni, postmoderni imperativ vremena sadržan u pukom nizanju trenutaka sada? Naravno, ova retorička pitanja, zanemarit ćemo ako pokušamo „oproštaj od jučer“ shvatiti kao težnju da se nešto promijeni na bolje u našem životu. Oproštaj od jučer – Anita G. (Abschied von Gestern, Anita G., 1966.) dugometražni igrani prvijenac njemačkog redatelja Alexandera Klugea, upravo će na ovaj način pokušati poentirati epopeju svoje eponimne (anti) junakinje. Iako još uvijek nema prvih duljih filmova Fassbindera, Wendersa, Herzoga, perjanica Novog njemačkog filma, svoje prve dugometražne iskaze podastiru nam danas manje znani Herrmann Zschoche i Jürgen Bötcher, no bilježimo i prvijence poznatijih, Petera Schamonija, Volkera Schlöndorffa i Alexandera Klugea. Upravo će ovaj posljednji biti značajan po tomu što je – zajedno s još nekolicinom ljudi – bio autor čuvenog Oberhausenskog manifesta (1962.) u kojem se priziva njemački novi film. (Uz Edgara Reitza drži se i njegovim idejnim tvorcem.) Kluge je i osnivač 'Instituta za filmsko oblikovanje' na Sveučilištu u Ulmu. Osim što je od 1966. autor filmova, cijeli je svoj vijek posvetio promišljanju smisla i značenja kina i filma za naš svjesni i angažirani odnos prema socijalnoj i političkoj zbiljnosti. (BTW, njegov je profesor filozofije bio čuveni frankfurtovac i „negativni dijalektičar“ – Th. W. Adorno). Iako će se znamenito djelo Guya Deborda Društvo spektakla pojaviti nešto kasnije, 1967., pod utjecajem turbulentnih geo-političkih zbivanja, priprema se i znakovita godina nade – kasnije i razočaranja! – 1968

 

 

Kluge ima poseban dar za bizarne detalje, a zajednička će molitva Anite i njezine dušobrižnice u filmu biti grotesknim komentarom ispraznih rituala lažne vjerske predanosti Protestantskoj etici (i duhu kapitalizma!, dodao bi Max Weber).[9] Max Weber, usput, bit će eksplicitno tematiziran u satiričkoj epizodi i sekvenci Anitina pokušaja studiranja na Frankfurtskom sveučilištu. Profesor će posve neukoj djevojci ponuditi da temu svog studentskog seminara posveti teoriji dominacije i suvereniteta Maxa Webera. A ona jedva da je čula i za to ime i te pojmove! Anita će se kasnije vezati za savjetnika u ministarstvu za kulturu Pichotu (Gunter Mack) s kojim će prisustvovati „kulturnoj manifestaciji“ obuke policijskih pasa. Ironija ovoga motiva je i više negoli očigledna! Kluge će u toj sekvenci pokazati satiričku sliku policijske Njemačke koja poput njemačkog ovčara brani svoje blagostanje i prosperitet!

 

U redateljskom smislu, ovaj je Klugeov film udžbenik svih (post)modernističkih stilskih postupaka. Obraćanje u kameru, skokovita i rascjepkana montaža, kolaž od igranih, dokumentarnih i animiranih dijelova u istoj sekvenci, sasvim proizvoljna narativna struktura koja više vodi računa o asocijacijama negoli o logičkom slijedu zbivanja. Najizravnije se njegov stil obraća Godardu u prikazu naslovnoga lika. Naime Alexandra će biti snimana, a i jednako praviti grimase kao Anna Karina u filmovima francuskog autora. No, cijela njezina priča priziva Godardovo remek-djelo s istom glumicom, Živjeti svoj život (Vivre sa vie, 1962.). Priča u 12 slika o prostitutki Nani postavom je vrlo bliska Klugeovom prikazu Anitine putešestvije u Oproštaju od jučer. Na koncu, Oproštaj od jučer, ipak pruža optimističnije zaokruženje priče. Za razliku od Godardove heroine, Klugeova (anti)junakinja ne stradava ultimativno, već se njezina priča skončava u samostanu/zatvoru koji postaje slikom (i ne samo) autorskog doživljaja Njemačke 60-ih, a koje nam pruža jedan angažirani filmski esejist. Kulturni je to artefakt koji politički sluti 1968., a režijski najavljuje postmodernu kulturu. 

 

68-a POST FESTUM:  Ekskurs uz film Nenada Puhovskog Generacija 68.*

 

Ima li boljeg, pravednijeg svijeta bez revolucije? Može li se ta revolucija provesti bez oružane borbe i prolijevanja krvi? Ili se ta revolucija pokazuje tek krvavom epopejom u kojoj opstaju samo najokrutniji gospodari sile i smrti? Na koncu, može li se uopće svijet promijeniti i učiniti ljepšim mjestom za život? Ova vječna pitanja pojavljuju se kroz povijest naraštaja vjekovima. Ipak, za svijet u kojem živimo, „generacija 68´“ ima posebno mjesto. Onkraj racionalne hermeneutike, uz taj se naraštaj vežu romantičke predodžbe, pa i fantazme o vlastitoj vrijednosti i posebičnom poslanju.

 

Naime, što? Diljem svijeta, te 1968. godine dešavaju se protesti i demonstracije koje dovode u pitanje „glatko“ funkcioniranje, u Zapadnoj hemisferi dominantnog, (neo)liberalnog kapitalizma. S druge strane, i socijalistički pore(t)ci, onkraj „željezne zavjese“ propituju se o prirodi navodnog „komunizma“, koji im izgleda sve „realniji“ u svom nehumanom pozicioniranju pojedinca unutar navodne demokratske, besklasne zajednice. I, nakon svih povijesnih, socioloških i filozofskih analiza, kako „stvari s time stoje“? Izgleda da su umjetnici možda najpozvaniji izreći svoj stav.

 

 

Vrsni dokumentarist, Nenad Puhovski, već punih pola stoljeća ustrajava na sebizadanom razotkrivanju zbiljnosti u kojoj živimo. (Upravo tako nešto službeno su mu priznali i na filmskom festivalu u Motovunu 2016.) Skupljajući svoje stare snimljene materijale, ali i istražujući po kino-arhivima, Puhovski se odlučio autorski osvrnuti na mitsku „1968-u“. Moglo bi se reći, da je to učinio zapravo autobiografski. Naime, idejni tvorac i pokretač Factuma, kao i ZagrebDoxa, ovom je fenomenu pristupio izrazito „osobno i subjektivno“. A kako bi se zapravo uopće i moglo pristupiti nečemu takovom? Puhovski pokreće svoju kameru pozirajući ispred starog Volkswagena, šarene „hipijevske bube“. Kao predmet želja iz mladosti koji mu je onda ostao nedostupnim, ovaj će nas automobil odvesti na duboko emotivnu vožnju memorijskim pejzažem. Prva postaja na toj vožnji biti će prisjećanje na 2008., kada se diljem svijeta, ali i u Hrvatskoj obilježavala 40-godišnjica „68-e“. Dalibor Martinis i Jagoda Kaloper pred Puhovskijevom kamerom zauzimaju pozu koja je zabilježena mitske godine. Martinisov tada zabilježen performance paljenja automobila bio je popratnim programom netom pokrenutog Subversive Film Festivala. Na njemu je glavnu riječ vodio teorijski guru Slavoj Žižek, ali i filmaši poput Žilnika, Makavejeva, dok se kao gost pojavio i Karl-Heinz Delwoo, čovjek koji je dobar dio životnog vijeka proveo u zatvorima zbog svoje terorističke aktivnosti u RAF-u. Međutim, za Puhovskog su najvažniji svjedoci 68-e njegovi prijatelji. Upućuje se u Toronto kako bi se susreo sa Slobodanom „Bobom“ Drakulićem. Ovaj je čovjek, zapravo, bio ne samo autorovim prijateljem već je činio i stožerno mjesto kružoka mladih sociologa i filozofa koji su tada studirali na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. „Čitao se PRAXIS, polemiziralo se vješto“, reći će jedan pjesnik i glazbenik u svojoj stvari indikativnog naslova 68 (osam šezdeset, 1982.).[10] Naravno, kao svjedokinje se pojavljuju se i Bobina tadašnja životna suputnica, sociologinja i spisateljica Slavenka Drakulić, te Jagoda Kaloper, u 60-ima značajna ikona YU-filma, ali i nadahnuta slikarica. Od prijatelja, značajnu ulogu svojim iskazima i svjedočenjima sudjeluju filozof-hajdegerijanac Šime Vranić, te vrsni sociolog grada, Ognjen Čaldarević. Ovjerovljenje zbivanja, pak, vrhunski autoritet dobiva u posljednjem živućem praksisovcu, Ivanu Kuvačiću.

 

Puhovski će dokaz svoje prisutnosti u tom previrućem dobu potražiti u fotografijama s Korčulanske ljetne filozofske škole. Gledajući prebiranje po fotografijama što ga autor poduzima zajedno sa Slavenkom Drakulić, odmah sam se prisjetio sličnog autorskog prosedea što ga je imao i Igor Mirković u svom vrlo uspjelom autorskom dugometražnom dokumentarcu Sretno dijete (2003.). Dok je tamo Mirković sebe pronašao na performansu šišanja Toma Gotovca u SC-u, Puhovski se pronalazi na fotografiji razgovora i rukovanja s filozofom Frankfurtske kritičke teorije, karizmatskim Herbertom Marcuseom.  

 

Puhovski vrlo vješto barata svojim filmskim materijalom. Iako je dobar dio filma sadržan u razgovoru sa svjedocima, nesumnjiv je i udio njegova navlastita stava. Jer, radi se, ponajprije o pokušaju DE-MISTIFIKACIJE. Onkraj udivljenosti i idolopokloničkog doživljaja aktera i zbivanja na ovdašnjim prostorima – od beogradskog Nadvožnjaka do zagrebačkog Studentskog centra – cjelokupni je tonus filma melankoličan i nostalgičan, ali i gorko-tužno opor.

 

Svoju deziluzioniranost Puhovski će ponajvećma osvijestiti u razgovoru sa svojim kćerkama, te zetom koji mu pred oči donose današnju beznačajnost „68-e“. Jer, doista što bi danas uopće opipljivoga pronašli u toj godini, osim „romantičke prtljage“ i osobnih emocija? U tom je smislu u filmu sugestivan Šime Vranić. On će sam sebe doživjeti baš kao neuspješnog revolucionara!

 

Što je na, koncu Puhovskijeva Generacija 68? Naraštaj je to koji je vjerovao u – ideale. Ti su ideali bili – zbiljskiji, pravedniji, i bolji svijet. Zvuči patetično. No to je i jedino što pokreće nadahnute mlade ljude da se ostvare kao osobnosti u jednom neponovljivom životu – ovdje i sada.  A revolucija? Može li se ona ostvariti jednoga dana kao zalog tih nastojanja? Čini se, ona ipak ostaje tek utopija, san o tomu da se može (i mora) drukčije i bolje.

 

Sam će Puhovski na koncu ustvrditi domet svog djela. Generacija 68 tek je film… „pohranjivanje sjećanja u vremensku kapsulu“.

 

Teza: 1968. kao konzervativna „kulturna revolucija“

 

Kultura, danas, nije ništa drugo doli „vizualni marketing besmisla života“.[11] Nema više njezina pozicioniranja kao identiteta ili, pak, civilizacije naspram barbarizma onih primitivnih, ne-kulturnih. Ona je tek – potrošačka kultura.[12]  Konzumerizam je, nažalost, postao jedinim opipljivim nasljeđem maja 1968-e!

 

Ovo se nasljeđe danas prepoznaje tek u kulturnom pogonu, a politička je dimenzija nestala u vrletima i bespućima suvremenog, globaliziranog i virtualiziranog Kapitala, odnosno financijskog kapitalizma.

 

Tko su nositelji te nove, beskrupulozne „ideologije novog kapitalizma“? Nisu to „kapitalisti po uvjerenju“. Nisu to niti desni liberali i konzervativci. Žarko Paić će u svojoj knjizi Doba oligarhije prepoznati te nositelje baš kao – šezdesetosmaše![13] Naravno, ne radi se izravno o onima koji su stajali na barikadama maja te godine. Riječ je o razotkrivanju krajnjih ciljeva što ih je taj pokret u sebi nosio.

 

Naime, što? Tehnokrati novoga doba nisu u sebi baštinili istinsku želju za političkom revolucijom. Predvodnici studentskog pokreta 68-e bili su tek prikriveni integrirani pripadnici tzv. „menadžerske revolucije“. Oni nisu težili za političko-ekonomskim ovladavanjem „carstvom rada“. Naprotiv… njihov je motiv bio izvan sfere političkog. Njihove su namjere oduvijek bile tek – kulturne.

 

Što to, nadalje, znači? Kultura je odvajanje životnog svijeta iz podređivanja mukotrpnom fizičkom radu kao osnovi proizvodnje životnih uvjeta u sustavu. (O tome će imati što prozboriti i sam Jürgen Habermas).[14] Šezdesetosmaši su u bitnome željeli promijeniti odnos između rada i kulture. Kultura se pretvara u totalni pogon životnog svijeta sàma.

 

"Kultura, dakle, u formi zabave (entertainment) ili spektakla postaje kapitalom ili 'kreativnom industrijom' bezbrižnosti, opuštanja i rasterećenja."[15] 

 

Stoga će i Fr. Jameson moći reći da u „kulturnoj logici kasnog kapitalizma“, tj. u „postmodernizmu“ posve izostaju domene, ne samo političkog nego i povijesnog. Živimo u vječnoj sadašnjosti, a što se klinički označuje pojmom shizofrenije.[16] Jer… u takvoj konstelaciji ne mislimo o prošlome, a niti imaginiramo bolju i pravedniju budućnost. Budućnost je, ionako, već ovdje! Stoga su i glavnim akterima mitske 1968-e i ostali stranima – zahtjevi radnika. Njihov je socijalni stratum već tada bio svjetlosnim godinama udaljen od pripadnika tada još uvijek postojećeg francuskog (ali i svjetskog) proletarijata.

 

Upravo su to u podsvijesti nosili i „revolucionari“, kojima je jedini istinski znak neke revolucije bila čuvena majica s likom Che Guevare!

 

Poznati slogan studentske revolucije 1968. „budimo realni, tražimo nemoguće“, ostaje tek rekvizitom nekih suvremenih političkih filozofija. Alain Badiou tako će još i danas vjerovati u eksperiment slobode koji proizlazi iz „vjernosti Situaciji iskonskog događaja“.[17] Primjeri što ih Badiou uvijek iznova navodi u svojim djelima jesu predvidljivo isti: građanske i političke revolucije modernoga doba, Pariška komuna, Lenjinova Oktobarska revolucija 1917. godine, Maov „dugi marš“ u Kini, studentska pobuna 1968. godine u Parizu… Međutim, ono što su šezdesetosmaši teorijski i praktički realizirali nije bilo nešto „nemoguće“.

 

Oni su razvili kulturu kao „događaj totalne izvedbe života sàma“.[18] Izmjestili su domenu kulturne nadgradnje iz „pakla realnog“ u „raj fantazmatskog“.

 

Kritika realnog, neizdrživog pretvorila se iz mogućeg revolucionarnog impetusa u puku kulturnu kritiku. Ona ne seže do „bolje budućnosti“ već do pukog intenziviranja ogoljene i opstojeće sadašnjosti. Upravo je to ono što Guy Debord opisuje sintagmom društvo spektakla.[19] Šezdesetosmaši, jednostavno, žele postati aktOrima i su-vladateljima tog integriranog spektakla, a koji je novi oblik korporacijskog (kasnog, financijskog, digitalnog) kapitalizma za postmoderno doba (Jameson). Ovdje se rađa i neoliberalizam. Zbog toga je i 1979., godina dolaska na vlast Margaret Thatcher u V. Britaniji – uz pobjedu Reagana na SAD-izborima 1980. – značajnija  za svijet što ga danas obitavamo od 1968. (U tom je smislu važnija i 1989., tj. slom tzv. „real-komunističkih režima“ u zemljama Istočne Europe.) Opet… zbog čega?

 

Pa jednostavno zbog toga što se umjesto navodne „studentske“, odigrala zbiljska tzv. „konzervativna revolucija“! Poraz studentske pobune u Parizu tako je ostao pukim pokazateljem uzaludne borbe kako za tako i protiv potrošačkog društva. Šezdesetosmaši, dakle, tek danas nam otkrivaju pravu narav čitava pokreta. Bila je to tek „borba“ za novi duh kapitalizma!? A ovaj, shizofreno(!), parazitira na slici svijeta kao entropijskog poretka umreženih društva kontrole (Deleuze). Kibernetički model mreže nešto je što dolazi s najnaprednijih francuskih (i svjetskih) Sveučilišta s kraja 60-ih. Preobrazba Sveučilišta u EU u „korporativne institucije znanja“ – za informacije/robe u svrhu održavanja kognitivnog kapitalizma – nešto je čemu svjedočimo već cijelo desetljeće i u nas. „Društvo znanja“, zapravo, latentni je ideologem koji svjedoči konačnoj pobjedi ne-znanja i ignorancije![20]

 

Želja šezdesetosmaša je bila da se duh kapitalizma (ne i protestantska etika!) oslobodi – društveno i kulturalno – od industrijske faze tegobnoga fizičkog rada. Studentski buntovnici bili su na taj način vjesnicima „realne revolucije“, one konzervativne. Neoliberalizam je konačni rezultat što ga baštinimo iz 1968-e.

 

*   *   *

Stanje stvari ovdje i sada

 

Što nam, nakon svega preostaje? Ako pogledamo u blisku nam sredinu u kojoj nastaje ovaj tekst, stvari su i više negoli jasne. Konzervativna revolucija već je odavno pobijedila u neravnopravnom boju. I to ne tek s nosivom idejom nacije i… profita.

 

Nestalo je društvo (a o čemu tako lucidno zbori Maggie Thatcher: „There's no such Thing as Society“), a nama i dobom vladaju mreže komunikacije. Što je još tragičnije, i samo se Realno tek konstruira po želji kreatora javnog mnijenja, tako da se povijesni porazi lako pretvaraju u virtualne pobjede na račun zbilje i istine.

 

U hrvatskoj je semiperifernoj sredini to prouzročilo nesagledive i – čini mi se, nažalost – nepopravljive štete. Kao što će to Walter Benjamin reći u svom dubokosežnom fragmentu “Kapitalizam kao religija“, radi se o doktrini bez kulta, ali u njoj ipak prevladava jedna dogma.[21] A ta jest da u državotvornom imaginariju današnje Hrvatske, mnogo veću važnost ima 1971., negoli 1968. (Dovoljno je pogledati izložbu ŠEZDESETE koja se cijelo proljeće i ljeto zbiva u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt, primjerice).

 

Nacija se pokazuje predmetom religioznog habitusa koji se poput kapitala lako preobražava iz vjerskog u ekonomske rituale. Nacija jest svetinja, ali se i to dade pokazati u diskursu o kapitalu (Da, da… Benjamin je aktualniji negoli ikada!)

 

Poraz ideja 1968. tako se pokazuje podsvjesnim prouzročiteljem „puzajućeg fašizma“, što nas tako lako prebacuje iz sagledavanja zbiljskog događanja u konstrukciju fantazmatskog polja.[22] I nedavni „herojski uspjesi“ hrvatske nogometne vrste spadaju u to semantičko polje. Sportaš Dejan Lovren – sasvim podsvjesno, ali lucidno – to izriče: »Kada smo PREKO MEDIJA vidjeli da se u Hrvatskoj stvara zajedništvo, tada smo shvatili da Hrvatska gori. To nikad ne smijemo zaboraviti«[23] (tako da zbiljski rezultat 2:4 nestaje u plamenu fantazme!) 

 

Jednako tako, zbiljski je maj 1968. sasvim sigurno izgubio bitku s 1979-om – a u nas, neprijeporno, 1971-om, godinom mitotvornog, tzv. „Hrvatskog proljeća“. Bitka za slobodu, nažalost, uvijek završava „dobrovoljnim ropstvom“ (E. de la Boetie) potrošačkome užitku u desublimiranome objektu želje.   

 

Što onda ostaje od antologijskog refrena Branimira Štulića iz eponimne pjesme: „Šezdeset, osam šezdeset, vratit će se opet, Osam Šezdeset“?[24]

U suvremenoj tehnosferi – a koja znači nematerijalnu proizvodnju informacija za interaktivnu komunikaciju – ovaj refren može biti poticaj na… MIŠLJENJE. 

A što još preostaje »starome prdonji« (ali i filmofilu!), koji uvijek nešto rogobori i „žlabra“, koji strukovno filozofira, a ostaje tek na barikadama (puko?) misaonog otpora postojećem?[25]

 

Ništa doli UTOPIJA čitanja, mišljenja, pisanja, raz-govora…filozofije.

Utopijski je to prtljag kojeg ne mogu tek tako i olako zbaciti s ramena… uostalom, kao niti samu 1968-u!

 

 

Literatura:

Badiou Alain, 2010. The Communist Hypothesis, London: Verso

Benjamin Walter, 1921. Kapitalizam kao religija. Fragment. https://anarhisticka-biblioteka.net/library/walter-benjamin-kapitalizam-kao-religija.a4.pdf

Boltanski, Luc i Chiapello, Eve  2005. The New Spirit of Capitalism, London – New York:.Verso.

Debord Guy, 1999. Društvo spektakla & Komentari društvu spektakla (prev. Goran Vujasinović),Zagreb: Arkzin d.o.o.

Eagleton, Terry 2002. Ideja kulture (prev. Gordana V. Popović), Zagreb: Jesenski i Turk.

Heidegger, Martin 2014. Četiri seminara,  (prir. i prev. Damir Barbarić), Zagreb: AGM.

Foster Hal (ur.) 1983. The Anti-Aestehetic. Essays on Postmodern Culture, Washington: Bay Press.

Jameson, Fredric 1991. Postmodernism, or, The Cultural Logic of Late Capitalism, Durham: Duke University Press.

Krivak, Marijan 2017a. »Antislika i antifilm: Julije Knifer i Mihovil Pansini o slobodi u umjetnosti«, u.Krešimir Purgar (ur.), Julije Knifer i problem reprezentacije, Zagreb: CVS. 

Krivak, Marijan 2017b. »Metastaze hrvatske zbiljnosti. Diskurs o fašizaciji: uz roman Alena Bovića (2006) i film Branka Schmidta (2009)«, Hrvatski filmski ljetopis 90-91 (2-3/2017), str. 87-106. 

Liesmann, Konrad Paul, 2008. Teorija neobrazovanosti: zablude društva znanja (prev. Sead Muhamedagić), Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.

Paić, Žarko 2017. Doba oligarhije. Od informacijske ekonomije do politike događaja, Zagreb: Litteris.

Weber, Max 2006. Protestantska etika i duh kapitalizma. Odnos između religije i ekonomskog i društvenog života u modernoj kulturi (prev. Dragutin Hlad). Zagreb: MISL.



[1] Primjerice, ovo je posebice naglašavano u njegovim Provansalskim seminarima (a koje je pozorno slušao i začetnik biopolitičke paradigme filozofijskog sagledavanja suvremenosti Giorgio Agamben). Dakle, Martin Heidegger, Vier Seminare,  Vittorio Klostermann, Frankfurt am Main 1977., kao i hrvatski prijevod (Damir Barbarić), Četiri seminara,  AGM, Zagreb 2014.

[2] Marin Heidegger, Die Geschichte des Seyns, GA, sv. 69, V. Klostermannn, Frankfurt a. M., 1998., str. 38., preuzeto iz Žarko Paić, Doba oligarhije. Od informacijske ekonomije do politike događaja, Litteris, Zagreb 2017.

[3] Fredric Jameson, Postmodernism, or, The Cultural Logic of Late Capitalism, Duke University Press, Durham 1991.

[4] Vidi Žarko Paić, Doba oligarhije.

[5] Luc Boltanski i Eve Chiapello, The New Spirit of Capitalism, Verso, London – New York 2005.

[6] Vidi Ž. Paić, Doba oligarhije, na više mjesta.

[7] O ovome posljednjem, posebice pišem u tekstu: Marijan Krivak, „Antislika i antifilm: Julije Knifer i Mihovil Pansini o slobodi u umjetnosti“, u: Krešimir Purgar (ur.), SLIKA I ANTISLIKA. Julije Knifer i problem reprezentacije, CVS (Centar za vizualne studije), Zagreb 2017., str. 245-265.

[8] Ne zaboravimo ovdje niti na neprijeporno umjetnički najnadarenijeg među njima, Waltera Benjamina!

[9] Vidi: Max Weber, Protestantska etika i duh kapitalizma. Odnos između religije i ekonomskog i društvenog života u modernoj kulturi, Misl, Zagreb 2006. Inače, sam je tekst prvi puta publiciran u Archiv für Sozialwissenscaft und Sozialpolitik, svesci XX i XXIza 1904-1905. Također i moj nadolazeći tekst: M. Krivak, »Ima li još (protestantske) etike i duha u kapitalizmu?. Weber i Badiou: pitanje etičkog«, u zborniku tekstova REFORMACIJA, FFOS, Osijek 2019 (u tisku). 

* Tekst s naslovom »Pohranjivanje sjećanja«, prenesen je s portala: http://www.filmovi.hr/index.php?p=article&id=2466

[10] Vidi: AZRA, »68'«, album Filigranski pločnici, Jugoton, ZGB 1982.

[11] Vidi: Ž. Paić, Doba oligarhije, str. 459.

[12] Na taj je način definira Fredric Jameson, ali i Terry Eagleton u ultimativnoj knjizi s prijeloma milenija, Ideja Kulture. Vidi: T. Eagleton, The Idea of Culture, Blackwell Publishers, London 2000.

[13] Ž. Paić, Doba oligarhije, str. 486-487.

[14] Posebice u svpjoj teorij komunikativnpog djelovanja. Ipak, najreprezentativnije u tekstu: Jürgen Habermas, »Modernity - An Incomplete Project«, u: Hal Foster (ur.), The Anti-Aestehetic. Essays on Postmodern Culture, Bay Press, Washington 1983.

[15]  Ž. Paić, Doba oligarhije, str. 489.

[16] Posebice je to naznačeno u paradigmatskom tekstu:  "Postmodernism, or the Cultural Logic of Late Capitalism" (New Left Review 146 [1984]: 53-92). Prije toga, članak je inicijalno zamišljen u tekstu »“Postmodernism and Consumer Society«”, u: Hal Foster (ed.),  Anti-Aesthetic. Essays on Postmodern Culture, Bay Press, Washington 1983.

[17] Zapravo najindikativnije u: Alain Badiou, The Communist Hypothesis, Verso, London 2010.

[18] Ž. Paić, Doba oligarhije, str. 485.

[19] Vidi: Guy Debord, Društvo spektakla & Komentari društvu spektakla, Arkzin d.o.o., Zagreb 1999. Kakav je, ustvari, »integrirani spektakl«, a to je ono što – već prije pola stoljeća! - najbliže opisuje svijet u kojem živimo danas: »Kad društvo koje se proglašava demokratskim dođe na stupanj integriranog spektakla, čini se kao da se posvuda smatra ostvarenjem krhkog savršenstva. Stoga više ne smije biti izloženo napadima, jer je krhko; uostalom više se i ne može napasti, jer je savršeno kao što nijedno društvo nikada nije bilo. To je društvo krhko jer vrlo teško upravlja svojom opasnom tehnološkom ekspanzijom. No to je društvo savršeno prikladno za vladanje; dokaz tome je to što oni koji pretendiraju na vlast, žele njime vladati upravo kakvim ono jest, istim postupcima, te ga održavati gotovo istim onakvim kakvo jest. Prvi put u suvremenoj Europi nijedna stranka ni frakcija ne pokušava pretendirati na bilo kakve važne izmjene...« 

Ima li uvjerljivije, proročanskije teze o realnoj ulozi 68-osmaša kasnije!?

[20] O tome najsugestivnije zbori austrijski filozof Liesmann. Vidi: Konrad Paul Liesmann, Teorija neobrazovanosti: zablude društva znanja, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2008.

[21] Walter Benjamin, »Kapitalizam kao religija«, fragment iz 1921.  W. Benjamin, »Kapitalismus als Religion«“, Gesammelte. Schriften VI, str. 100–103, 690–691. 

[22] O ovome pišem povodom jednog književnog uratka i njegove kino-ekranizacije. Vidi: Marijan Krivak, »Metastaze hrvatske zbiljnosti. Diskurs o fašizaciji: uz roman Alena Bovića (2006) i film Branka Schmidta (2009)«, Hrvatski filmski ljetopis 90-91 (2-3/2017), str. 87-106.  

[23] Navodim po sjećanju s teleteksta HRT-a.

[24] AZRA, »68'«, album Filigranski pločnici, Jugoton, ZGB 1982.

[25] A o tomu, što je to, ponajbolje govori moj nadolazeći tekst, »Što je to filozofija? Uz metafiziku zbiljske sreće«, Phainomena, Ljubljana 2018 ( tisku).