• image

Krešimir Nemec
KNJIŽEVNOST ŠEZDESETIH


Vrijeme romana

 

Sažetak: Promatrane retrospektivno, iz motrišta hrvatske književne historiografije, šezdesete godine bile su poetički raznolike, stvaralački plodne i vrlo uspješne, s nizom ostvarenja koja spadaju u same vrhove hrvatske književnosti 20. stoljeća. Popularna književnost i medijska kultura upravo tada započinju svoj nezadrživ uspon. Množina, raznolikost i kvaliteta produkcije dopuštaju nam stoga konstataciju da je to desetljeće, mjereno strogim estetskim kriterijima, bilo povoljan interval na dijakronijskoj skali hrvatske književnosti. S druge strane, lavina koju su na makrorazini pokrenuli studentski nemiri 1968. i sovjetska vojna intervencija u Čehoslovačkoj te zbivanja oko Deklaracije kod nas (1967) dovele su do velikih političkih promjena s dalekosežnim posljedicama ne samo za kulturu i umjetnost nego i za sudbinu hrvatskoga naroda u cjelini.

 

I. 


Krugovi, naslovnica, foto: ArhivKrugovi, naslovnica, foto: ArhivKnjiževni saldo šezdesetih upravo je impresivan: objavljena su brojna značajna djela (do danas ovjerena kao kanonske nacionalne vrijednosti), afirmirana nova literarna imena, stvorena nova duhovna klima s više slobode za kreaciju. Na književnoj sceni djeluje više generacija, zastupnika različitih, često i heterogenih literarnih koncepata i modela, ali svi oni sinergijski sudjeluju u stvaranju stimulativnog višeglasja, a kasnije i razigranog pluralizma stilova. Postupno omekšavanje boljševičkog sustava i, posljedično, nešto relaksiranija društveno-politička klima (koju će narušiti donošenje Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, 1967) također su povoljno utjecali na književnu proizvodnju.

 

Već se generacija pisaca i kritičara okupljena oko časopisa „Krugovi“ (1952-1958) svojom umjetničkom i kritičkom praksom obračunala s doktrinom socijalističkog realizma i njezinim normativnim redukcionizmom. Nakon glasovita Krležina govora na Trećem kongresu Saveza književnika u Ljubljani (5. listopada 1952) ideološka stega postupno je popuštala pa se i prostor umjetničke slobode počeo širiti. Pavletićevo geslo „Neka bude živost“ iz prvoga broja „Krugova“ (iz eseja Umjetnost i sloboda) označilo je borbu protiv uniformnog mišljenja i doktrinarnih stvaralačkih kalupa. Slične tendencije javljaju se i u likovnim umjetnostima i arhitekturi zahvaljujući umjetničkoj grupi EXAT. Konačni ishod bila je pobjeda estetskoga pristupa nad ideološkim. „Krugovaši“ su kao bitnu sastavnicu književnog života istaknuli otvorenost prema poetičkoj različitosti, razmjeni i borbi mišljenja. Stvaralački pluralizam, fascinacija književnošću i kulturom Zapada, glad za novim i nepoznatim – bile su to vrijednosti koje su „krugovaškoj” književnoj grupaciji davale zanimljivost i stvaralačku dinamiku. Složno su ustali protiv estetičkog voluntarizma, protiv ideologizacije i provincijalizacije hrvatske književnosti. Njihovo uvjetno zajedništvo nije pritom negiralo posebnost pojedinačnih kreativnih iskustava.

 

„Krugovi“ su prestali izlaziti 1958. godine, ali glavni predstavnici „krugovaške“ modelske jezgre (S. Mihalić, I. Slamnig, S. Novak, A. Šoljan, N. Milićević, V. Gotovac) ostali su aktivni na književnoj pozornici, a neki su upravo u romanima, novelističkim i pjesničkim zbirkama objavljenima šezdesetih godina dokazali svoje visoke kreativne potencijale.

 

„Krugove“ je naslijedio godinu dana poslije „Književnik“ koji više nije bio profiliran kao izrazito generacijski časopis, ali je u svome kratkom vijeku (1959-1961) uspješno nastavio polifonu idejno-političku liniju prethodnika. A onda je 1961. pokrenut „Razlog“ okupivši na svojim stranicama drugi poetički osviješten naraštaj poratnih hrvatskih pisaca: Z. Mrkonjića, N. Petraka, A. Stamaća, D. Horvatića, T. Maroevića, M. Ganzu, I. Zidića, M. Mirića, B. Popovića, Ž. Falouta, Z. Majdaka. Osim njih, u časopisu su objavljivali tekstove i „razlogovcima“ generacijski bliski, ali poetički posve samosvojni autori: D. Dragojević, T. Petrasov Marović, J. Sever, M. Čudina. Uredništvo je već u prvom broju deklariralo časopis kao „slobodnu govornicu“ otvorenu svakom kreativnom aktu mladoga čovjeka bez obzira kakva formalna određenja uzimao kao sredstvo svoje umjetničke ekspresije. Praksa je potvrdila takvu orijentaciju:„Razlog“ je bitno pridonio stvaranju novih intelektualnih temelja i daljnjoj afirmaciji pluralizma na hrvatskoj književnoj sceni.

 

U odnosu na „krugovaše“, „razlogovci“ su promijenili referencijalni okvir pa se mlada generacija poziva na brojna nova imena iz književnosti zapadnoga književnog kruga. Prevodi se poezija E. Pounda, A. Ginsberga, H. Michauxa, Y. Bonnefoya, R. Chara, F. G. Lorce, C. Pavesea, I. Bacmann, eseji i rasprave A. Tatea, R. Welleka, M. Butora, G. Bachelarda, M. Merleau-Pontyja, K. Jaspersa. Rubrike književne kritike ispunjavaju tekstovi I. Mandića, Ž. Falouta, B. Donata, V. Zuppe, T. Ladana, A. Stamaća. Šire se misaoni i teorijski obzori. Zuppa i Stamać uredili su i tri zbornika Nove evropske kritike (Split, 1968-69) koji su bili značajna teorijska potpora „razlogovskoj“ poetici i dokaz daljnjeg otvaranja naše kulture prema aktualnim književnoteorijskim pravcima osmišljenima na Zapadu. Od 1963. pokrenuta je i „Biblioteka Razlog“ koju su uređivali Milan Mirić i Ante Stamać. U ediciji, koja je potrajala do 1978. godine, tiskano je ukupno 96 svezaka kvalitetne domaće poezije, proze i esejistike, dok su od stranih autora prevođeni pisci i mislioci bliski „razlogovskom“ senzibilitetu (Rilke, Benn, Heidegger, Bachelard, Benjamin, Pessoa, Celan).

 

Pitanja, naslovnica, foto: ArhivPitanja, naslovnica, foto: Arhiv„Razlog“ je izlazio do 1968. godine, a objavljeno je ukupno 57 svezaka časopisa. Nakon „Razloga“ ulogu promicatelja novih ideja, teorijskih i estetskih programa preuzimaju „Pitanja“, časopis koji počinje izlaziti 1969. godine. Po svojoj orijentaciji „Pitanja“ su, barem u prvoj seriji (do 1974.), već bila u znaku „postmodernog prijeloma“, dok je teorijska podloga nove mlade generacije koja je započinjala svoju afirmaciju (B. Bošnjak, I. Rogić Nehajev, D. Kolibaš, S. Šnajder i dr.) u znaku dominacije francuskoga strukturalizma, poststrukturalizma, psihoanalize i naratologije. Treba samo pogledati rubriku prijevoda: u njoj dominiraju imena kao što su J. Derrida, R. Barthes, M. Foucault, H. Marcuse, P. Ricoeur., M. Bense.

 

Važnu ulogu u propagiranju novih književnoznanstvenih pristupa i u uspostavljanju priključka s književnom znanošću u svijetu odigrao je akademski časopis „Umjetnost riječi“. Pokrenut 1957. godine, časopis je upravo šezdesetih godina doveo do pune afirmacije tzv. Zagrebačke (stilističke) škole. Odbacivši pozitivizam, a pod utjecajem stilističke kritike i ruskog formalizma, grupa naših znanstvenika (Škreb, Frangeš, Flaker, Pranjić) osmislila je prvi domaći teorijski koncept utemeljen na „unutrašnjem pristupu književnom tekstu“ i metodi interpretacije, otvorivši tako put novim, modernim čitanjima hrvatske književnosti (I. Frangeš, Studije i eseji, 1967; K. Pranjić, Jezik i književno djelo, 1968).

 

Godine 1962. Krleža je pokrenuo „Forum“, mjesečnik Akademijina „Razreda za književnost“, koji će ubrzo postati centralni nacionalni „mainstream“ časopis koji je okupio širok krug suradnika, od Krležinih istomišljenika još iz predratnoga razdoblja „Danasa“ i „Pečata“ (M. Ristić, V. Bogdanov, B. Kreft) do mlađih autora (Šoljan, Majetić, Pavličić). U časopisu su osobito došla do izražaja moderna teorijska strujanja u akademskoj kritici i teoriji (Frangeš, Jelčić, Šicel, Solar, Bošković-Stulli), ali tiskani su i brojni važni književni tekstovi i prilozi nacionalnoj historiografiji (Tuđman). Spomenimo da je na stranicama „Foruma“ Krleža u nastavcima objavio treću knjigu romana Banket u Blitvi te voluminozni roman Zastave.

 

Važnu ulogu u hrvatskom književnom i, šire, kulturnom i intelektualnom životu imao je i tjednik „Telegram“, pokrenut 30. travnja 1960. godine s podnaslovom „Jugoslavenske nedjeljne novine za umjetnost i društvena pitanja“. Bile su to jedine hrvatske novine za kulturu.

 

U dobro uređivanim novinama (prvi glavni urednik bio je Fadil Hadžić, potom od rujna 1960. Mirko Božić, od 1965. Mirko Bošnjak, od 1968. Hrvoje Šarinić, a od 1971. do prestanka izlaženja početkom 1973. Boris Hudoletnjak) svojim su prilozima sudjelovali gotovo svi značajniji hrvatski pisci i književni kritičari, ali i autori iz drugih dijelova Jugoslavije. Kritičkim prilozima, komentarima, informacijama o kulturnim zbivanjima u svijetu i, osobito poticanim, polemičkim sučeljavanjima (u posebno osmišljenim rubrikama: „Bojište mišljenja“ i „Vlastita stajališta“) „Telegram“ je aktivno participirao u procesima što su pridonijeli širenju estetskih horizonata i demokratizaciji hrvatske kulturne scene.

 

Na prvoj stranici „Telegrama“ objavljena je 17. ožujka 1967. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Inicirali su je lingvisti i pisci okupljeni oko Matice hrvatske i Društva književnika Hrvatske, a potpisali predstavnici 18 kulturnih i znanstvenih organizacija iz Hrvatske. Sam tekst Deklaracije sastavili su Miroslav Brandt, Slavko Pavešić, Tomislav Ladan i Radoslav Katičić.

 

Nastala iz frustrirajućeg osjećaja Hrvata o vlastitoj jezičnoj neravnopravnosti unutar jugoslavenske federalne zajednice, Deklaracija je zapravo predstavljala amandman u okviru javne rasprave o promjenama Ustava SFRJ iz 1963. godine. Njezini potpisnici - među kojima je bio i Miroslav Krleža - tražili su da se ustavnim propisom utvrdi puna ravnopravnost četiriju književnih jezika (hrvatskog, srpskog, slovenskog i makedonskog) u „službenom saobraćaju“ saveznih organa (savezni zakoni i drugi opći akti), kao i dosljedna primjena hrvatskoga književnog jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu.

 

Međutim, sam akt imao je puno šire implikacije od filoloških i kulturnih i zapravo je predstavljao okidač za cjelovito rješavanje hrvatskoga nacionalnog pitanja i redefiniranje politike nacionalnog identiteta. U tom smislu Deklaracija je bila uvod u četverogodišnje turbulentno razdoblje hrvatskoga nacionalnog gibanja koje će kulminirati masovnim pokretom, odnosno Hrvatskim proljećem 1971. Ono će biti ugušeno nakon Titove intervencije na sastanku CK SKH u Karađorđevu (30. studenoga i 1. prosinca 1971.).

 

Odmah nakon objavljivanja Deklaracije stigle su oštre osude partijskoga vodstva. Deklaracija je okarakterizirana štetnim, neprijateljskim činom uperenim protiv bratstva i jedinstva, socijalizma i samoupravljanja. Osim neviđene medijske hajke, širom zemlje organizirani su protestni mitinzi na kojima se o Deklaraciji govorilo kao o nacionalističkom ili čak šovinističkom tekstu koji sije razdor među jugoslavenskim narodima. Tražila se politička odgovornost pa su autori Deklaracije izloženi pritiscima i potisnuti iz javnoga života, dok su potpisnici iz redova članova SK kažnjeni isključenjem, ukorom, opomenom ili posljednjom opomenom. Utjecajni Miroslav Krleža sâm je dao ostavku na funkciju člana CK SKH.

 

Promatrajući događaje iz sigurne vremenske udaljenosti - više od pola stoljeća! - može se reći da su „retro šezdesete“ započele određenim stvaralačkim zanosom povezanim sa slabljenjem dogmatskih tendencija u KP, promjenom retorike i mekšim djelovanjem represivnog aparata (obračun s Aleksandrom Rankovićem zbio se 1966. godine), a završile burnim događajima koji će biti tek uvod u nove pritiske, ideološke obračune i političku neizvjesnost.

 

II.


Ovaj pregled hrvatske romaneskne produkcije šezdesetih godina 20. stoljeća započeli smo prikazom glavnih časopisa. Razlog je jednostavan: oni su tada zaista bili „motori književnosti“ (S. Šimić), žarišta književnoga života, generatori umjetničkih inovacija i stilskih promjena. Već i sama činjenica da su tri glavna, poetički jasno profilirana poratna naraštaja hrvatskih pisaca u književnoj historiografiji dobila imena prema časopisima u kojima su objavljivali svoje priloge („krugovaši“, „razlogovci“, „pitanjaši“) dovoljno govori o važnosti časopisne produkcije u to vrijeme. Govorimo, naime, o razdoblju u kojem je pisana riječ još uvijek imala prednost nad slikom: televizija je tek započela svoj uspon, masovna medijska kultura bila je in statu nascendi.

 

U romanesknoj produkciji šezdesetih prevladava nekoliko poetičkih koncepata. Središnje mjesto pripada djelima koja se u idejnom smislu naslanjaju na egzistencijalizam, najutjecajniji smjer zapadne filozofije u 20. stoljeću. Egzistencijalistički roman zaokupljen je analitikom tzv. graničnih ljudskih situacija (patnja, strah, tjeskoba, osamljenost) te čovjekovom moralnom, duhovnom i metafizičkom dramom (bezavičajnost modernog čovjeka, osobna i društvena otuđenost, sloboda pojedinca u vezi s problemom slobode Drugoga, problem angažmana i odgovornosti za počinjena djela, čovjek u raljama ideologije, gubitak transcendencije kao životnog i duhovnog uporišta). Nakon prvih poratnih romana Petra Šegedina (Djeca božja, Osamljenici), koji su bili svojevrsni kontrapunkt službenoj doktrini socijalističkog realizma, šezdesetih godina javlja se niz „romana sudbine“ u kojima su akteri apatični i nesretni ljudi, opterećeni osjećajima krivnje, kajanja, moralnim dvojbama. To su društveni autsajderi, defetisti i antiheroji obilježeni unutrašnjom prazninom, grižnjom savjesti, krizom identiteta.

 

Antun Šoljan, Izdajice, naslovnica, foto: ArhivAntun Šoljan, Izdajice, naslovnica, foto: ArhivBaš u godini kad je Ivo Andrić u Stockholmu primio najveće priznanje - Nobelovu nagradu za književnost – Antun Šoljan u romanu Izdajice (1961) stvara paradigmatsko djelo naše „izgubljene generacije“: djelo posvećeno modernoj otuđenosti, bezvoljnosti, jalovosti, „tuzi za neostvarenim“ (Frangeš). Akteri su životni statisti i gubitnici: nesretne svijesti, deziluzionirani i malodušni nomadi, bjegunci od konvencija, odgovornosti i konformizma, nesposobni za prilagodbu i pronalaženje svoga mjesta u društvu. U osam relativno samostalnih priča izrasta psihološki portret tipičnih predstavnika traumatizirane generacije koju povijest nije štedjela. U romanu Kratki izlet (1965) Šoljan u formi alegorijske pikareske piše o egzistencijalnoj nesigurnosti, tjeskobi i strepnji. Priča o apsurdnom izletu grupe ljudi smještena je u kafkijanski sablasno i groteskno okruženje. Budući da u romanu ima izravnih aluzija na suvremeni totalitarizam, na autoritarne vođe i demagoge, neki su kritičari u njemu vidjeli alegorijsku sliku „našeg puta u socijalizam“, što je autor dakako opovrgnuo.

 

No Šoljan je u svojim romanima pokazao da egzistencijalizam nije bio samo filozofija i književnost, nego i životni stil. Neke elemente toga stila djelatno oprimjeruju njegovi likovi „buntovnika bez razloga” koji se, mutatis mutandis, prenose iz djela u djelo. Njihov je život u znaku egzistencijalne tjeskobe, besperspektivnosti, nedostatka smisla. Intenzivan osjećaj otuđenosti i izgubljenosti u sudaru s vanjskim svijetom i poretkom stvari u njemu najbolje je izražen metaforom kruga, odnosno apsurdnog, bespomoćnog kruženja: odlasci i dolasci, stalna vraćanja na početak, ponavljanja, circulus vitiosus.

 

Tipičnog predstavnika dezorijentirane generacije ocrtao je i Krsto Špoljar u romanu Gvožđe i lovor (1963). U središtu je tema sazrijevanja i odrastanja u ratnom vihoru. Rat je sa svojom ružnoćom i strahotama čitav naraštaj na samom pragu zrelosti stavio pred kušnje kojima on nije bio dorastao. Djelo preplavljuje osjećaj mučnine, unutarnje praznine, taedium vitae. Umjesto radosti, ideala i romantičnih zanosa, prevarena mladost suočena je sa zlom, strahom i destrukcijom.

 

U krug proze egzistencijalističke orijentacije uklapaju se i rani romani Zvonimira Majdaka (Bolest, 1964; Mladić, 1965) te kratki roman Olovni slog (1968) Milana Mirića. Sljedbenik Sartreove filozofije, Mirić u romanu propituje granice individualne slobode i smisao humanističkog angažmana u surovim ratnim okolnostima. Treba spomenuti i Petra Šegedina koji u epistolarnom romanu Crni smiješak (1969) tematizira psihološka stanja tjeskobe i melankolije, dok je pisanje shvaćeno kao terapeutska aktivnost, oslobađanje od trauma i bolnih sjećanja. Unutar promatrane prozne paradigme romani Joze Laušića čine poseban podmodel koji bismo mogli nazvati rustikalnim egzistencijalizmom. Laušić je u svojim djelima (Kostolomi, 1960; Opsada, 1965; Klačina, 1970) zaokupljen u prvom redu etičkim problemima te odnosima između etničkog i etičkog u dramatičnim povijesnim i društvenim okolnostima.

 

Osobna, generacijska i nacionalna povijest na jedinstven se način prelamaju u estetski najboljem djelu razdoblja - romanu Mirisi, zlato i tamjan (1968) Slobodana Novaka. Naslovna biblijska referenca upućuje na dvoplansko zbivanje, tj. na stalno miješanje sakralnoga i profanoga, doslovnoga i alegorijskoga. Glavni lik - Mali - rezignirani je humanist i moralist koji ispašta grijehe i zablude prošlosti i na simboličan, gotovo ritualan način pokušava se pročistiti od ideologijske zatucanosti, naivne vjere, bezbožništva i lijevog dogmatizma. U glavnom liku, koji je ujedno i pripovjedač, sabijeno je iskustvo cijele generacije koja je prihvatila komunistički utopijski projekt, pokušala srušiti tradiciju i Povijest (u romanu inkarniranu u liku prastare Madone koju Mali njeguje naizgled bez ikakva razloga), a zatim je, u tek stvorenom “novom društvu”, doživjela bolno otrežnjenje, razočaranje i deziluziju. Mirisi su roman o razočaranju u svijet i ljude, o mučnini i gađenju, o čovjeku koji je izgubio životni smisao. No pravi „junak“ djela zapravo je Ideologija koja zarobljuje pojedinca, vlada njime i određuje njegovu egzistenciju.

 

  

Uz bok Novakovu romanu stoji Kiklop (1965) Ranka Marinkovića. Nastao izvan glavnih strujanja u hrvatskoj prozi šezdesetih, Marinkovićev roman tematizira tjeskobnu atmosferu u zagrebačkom boemskom miljeu uoči nadolaska ratnog inferna. U fabuli se miješaju realni i mitološko-simbolički sloj. Oni se spajaju u viziji modernog čovjeka ugrožena mitskim jednookim čudovištem koje simbolizira ratnu kataklizmu i potpunu dehumanizaciju. Gotovo svakom prizoru u referencijalnom sloju pridružuje se mitska, homerska paralela, a mit je i sredstvo unutrašnje organizacije sižea pa se naš autor pridružuje modernim romansijerima sklonima poetici mitologiziranja (T. Mann, Joyce, Broch). Kiklop je eruditski intertekstualni roman zasićen lektirom, memorijom, literarnim aluzijama i citatima, dok su na planu izraza karakteristične stilske bravure, kalamburi, igre riječima, distorzije, anakoluti. Osobiti efekti proizlaze iz postupaka karnevalizacije: stalnog sudaranja uzvišeno-patetičnog i vulgarnog, smiješnog i ozbiljnog, tragičnog i komičnog, humanog i animalnog. Posluživši se mitološkom križaljkom, Marinković je stvorio modernu epopeju o provali barbarstva i sutonu europske kulture i civilizacije.

 

Bard hrvatske književnosti Miroslav Krleža oglasio se, nakon duge pauze, upravo u šezdesetima opsežnim romanom Zastave. Djelo je prvo izlazilo na stranicama časopisa „Forum“, a 1967. pojavilo se kao knjižna cjelina u četiri sveska (Konačna verzija Zastava u pet svezaka objavljena je 1976. u Sarajevu u okviru Sabranih djela Miroslava Krleže). Zastave su velika društveno-povijesna freska o novijoj hrvatskoj povijesti, fikcionalizirano svjedočanstvo o društvenim i političkim previranjima u vremenskom rasponu od banovanja grofa Khuena-Héderváryja, preko Prvoga svjetskog rata i austrougarskoga sloma 1918. do novoga poretka i ideoloških prijepora u Kraljevini SHS. Glavni likovi romana, Kamilo Emerički stariji i mlađi, karakteristični su pripadnici dvaju naraštaja hrvatske inteligencije, prvi iz šezdesetih godina, a drugi iz devedesetih godina 19. stoljeća. Oni, svaki na svoj način, oprimjeruju političke ideale i ideološke mijene naše obrazovane elite u povijesnoj drami i preslagivanju političke moći na jugoistoku Europe uoči i nakon Prvoga svjetskog rata. Na turbulentnoj pozornici povijesti međusobno se bore različite „zastave našeg vremena“: nacionalni mitovi, političke koncepcije, ideologije. Politika u tolikoj mjeri dominira djelom da se roman može smatrati – riječima S. Lasića - vrhuncem Krležine političnosti odnosno pravim traktatom o politici (Lasić 1969: 524).

 

Šezdesete godine obilježene su u prozi izrazitom stilskom raznovrsnošću. Još uvijek se pišu romani s ratnom tematikom (J. Franičević Pločar, V. Jelić, V. Kovačević), no javljaju se i prvi pokušaji humorne depatetizacije antifašističkog rata (J. Horvat, Mačak pod šljemom, 1962). T. Petrasov Marović  njeguje neoavangardistički prozni koncept (Ljudski kusur, 1969), dok su romani Anđelka Vuletića (Drvo s paklenih vrata, 1963; Deveto čudo na istoku, 1966) okrenuti analitici ljudske patnje, trpljenja, mržnje i destrukcije. Psihološku prozu pišu i Branko Belan (Kutija od ebanovine, 1960) i Živko Jeličić (Mlaka koža, 1960; Staklenko, 1964). U okruženju smrtno ozbiljne hrvatske proze roman Toranj (1970) Ivana Kušana dočekan je kao veliko osvježenje. U toj političkoj satiri ismijava se politički primitivizam, megalomanija i voluntarizam socijalističkih moćnika u zabitoj provinciji.

 

S druge strane, narativni rukopisi Ivana Raosa i Ivana Supeka ne mogu se bez ostatka smjestiti u određeni modelski „pretinac“: njihova je poetička pozicija po mnogo čemu samosvojna. Djela Ivana Raosa nedvojbeno proizlaze iz realističke tradicije, ali se autor koristio i modernističkim tehnikama i „iskoracima“ u pravcu fantastike i psihoanalize (osobito u novelama). Pedesetih godina Raos je započeo s pisanjem autobiografske trilogije Vječno žalosni smijeh: prvi dio (Vječno nasmijano nebo) objavljen je 1957., a djelo dobiva konačan oblik nastavcima Žalosni Gospin vrt (1962) i Smijeh izgubljenih djevojaka (1965). Trilogija se temelji na mitologiji djetinjstva i zavičajnoj utopiji, a u izrazu pripovjedač čuva bogatstvo usmenih oblika svoga kraja (poslovice, izreke, brojalice, šale, priče, pjesme). No pravu posvetu rodnom mikrokozmosu i njegovoj tradiciji (Imotskoj krajini) Raos će dati u razvedenom pikarskom romanu Prosjaci i sinovi (1971) koji je doživio velik uspjeh u obliku TV- serije u trinaest epizoda.

 

Ivan Supek u romanima spaja znanstveno i književno iskustvo. U šezdesetima objavljuje roman U prvom licu (1965) kao dio buduće „Hrvatske tetralogije“ koja se bavi društvenim proturječjima u Jugoslaviji. No puno veći odjek doživljava njegov Heretik (1968), djelo historiografske fikcije u kojem je protagonist nadbiskup i crkveni reformator Marko Antonije de Dominis. U Supekovoj reinterpretaciji De Dominis, šizmatik i poniženi apostat, zapravo je preteča politike koegzistencije i vjerskog pomirenja, veličanstvena figura nonkonformista i ikonoklasta koja se pobunila protiv vjerskog dogmatizma i papinske svemoći. Djelo se pojavilo i u obliku filozofske drame s tezom.

 

Šezdesetih godina počinje se oblikovati i poseban prozni model tzv. jeans proze (ili proze u trapericama) nastao kao svojevrsna opreka kanoniziranom romanu velikih tema (rat, ideologija, politika, društvene anomalije). Sličan tip proze pojavio se i u drugim socijalističkim zemljama Istočne Europe, a kao mogući poticaj za takav tip oblikovanja poslužio je roman Lovac u raži J. D. Salingera. Model se temelji na mitologiji klape kao samodostatne grupe koju na okupu drže svjetonazor, način života, tip odijevanja (obvezatne traperice kao simbol zapadnoga potrošačkog društva) i jezik (urbani slang). Nasuprot kulturi društvene elite, oni afirmiraju svoju (kontra)kulturu zasnovanu na filmu, stripu, jazzu i rock glazbi. U središtu su likovi delinkvenata, „buntovnika bez razloga“ i „frajera“ sa zagrebačke periferije. Pripovijedanje je nepretenciozno, komunikativno, lišeno svakog intelektualizma. Zametci ovoga proznog modela nalaze se već u djelima Antuna Šoljana, ali karakteristična su ostvarenja romani Čangi (1963) Alojza Majetića i Kužiš, stari moj (1970) Zvonimira Majdaka. Čangi je nekonvencionalna, žestoka priča o jednom naraštaju, o novim obrascima ponašanja, o generacijskom gnjevu i buntu. Zanimljivo je da je roman zbog tobožnje pornografije i neistinitog prikazivanja života na omladinskim radnim akcijama bio zabranjen. Sedam godina kasnije pojavila se nova, proširena verzija pod naslovom Čangi off Gottoff u kojoj su objavljeni i materijali u vezi sa sudskim procesom protiv romana.

 

 

Kao svojevrsnu paralelnu produkciju, s vlastitim pravilima, konvencijama i vrijednosnim kriterijima, treba spomenuti popularne romane. Popularni/trivijalni i elitni, kanonski romani idu zajedno kao pozitiv i negativ jedne fotografije. Upravo je esteticistička elitizacija književnosti produbila jaz među čitateljskim publikama. To je naposljetku prouzročilo da imamo, kako je pisao Veselko Tenžera, dva književna „rezervata“: „S jedne strane struja svijesti, novi romani, poetska aleatorika i esejiziranje, a s druge krimići, gusle javorove, televizija i pučki pjesnici i pripovjedači“ (Tenžera 1988: 146). U šezdesetim godinama bilježimo velik porast popularnih romana realiziranih u različitim žanrovima: kriminalističke i špijunske romane pišu Antun Šoljan, Milan Nikolić, Branko Belan, Nenad Brixy i Branko Bucalo, SF njeguje autorski tandem Mladen Bjažić i Zvonimir Furtinger, pučke romane piše Janko Matko, a pseudopovijesne Rudolf Habeduš Katedralis. Osobito mjesto u razvoju hrvatske žanrovske proze pripada Nenadu Brixyju koji je visokonakladnim romanom Mrtvacima ulaz zabranjen (1960) stvorio obrazac domaćega antikrimića u kojem parodijskim postupcima destruira konvencije američke škole kriminalističkog romana.

 

Ubrzo će se na stranicama časopisa „Umjetnost riječi“ pojaviti i prvi teorijski tekstovi o kriminalističkom romanu kao svojevrsna pratnja i logistička potpora literarnoj produkciji, ali i znak izmijenjena stava akademske zajednice prema fenomenu popularne književnosti (Z. Škreb, V. Žmegač). Prvi zbornik radova o kriminalističkom romanu izišao je 1970. pod uredništvom Branimira Donata.

 

Kriminalistički romani izlaze u posebnim edicijama s jeftinom i standardiziranom opremom (meki uvez, loš papir). Produkciju su stimulirale sarajevska „Svjetlost“ s bibliotekom „Džepna knjiga“, novosadski „Dnevnik“ s popularnim romanima „X-100“ te zagrebačke nakladničke kuće „Lykos“ (edicija „Vikend“) i „Epoha“ („Zabavna biblioteka). Kasnije će tu ulogu preuzeti specijalizirana „Vjesnikova“ biblioteka „Trag“.

 

Potvrdu posve promijenjenih odnosa između „visoke“ i „niske“ književnosti označit će pokretanje biblioteke Hit (1969) koja je od početka nastojala povezivati komercijalne i kulturne imperative. Već je naslov edicije upućivao na - u nas dotad gotovo nepoznatu - mitologiju top-lista, uspješnica i tržišnog natjecanja, dok je dizajn naslovnice oponašao zapadnjačke bestsellere. Pod uredničkim vodstvom Zlatka Crnkovića biblioteka „Hit“ unijela je u našu sredinu nove standarde kako u grafičkoj opremi tako i u medijskoj prezentaciji knjige.

 

----------

 

Promatrane retrospektivno, iz motrišta hrvatske književne historiografije, šezdesete godine bile su poetički raznolike, stvaralački plodne i vrlo uspješne, s nizom ostvarenja koja spadaju u same vrhove hrvatske književnosti 20. stoljeća. Popularna književnost i medijska kultura upravo tada započinju svoj nezadrživ uspon. Množina, raznolikost i kvaliteta produkcije dopuštaju nam stoga konstataciju da je to desetljeće, mjereno strogim estetskim kriterijima, bilo povoljan interval na dijakronijskoj skali hrvatske književnosti. S druge strane, lavina koju su na makrorazini pokrenuli studentski nemiri 1968. i sovjetska vojna intervencija u Čehoslovačkoj te zbivanja oko Deklaracije kod nas (1967) dovele su do velikih političkih promjena s dalekosežnim posljedicama ne samo za kulturu i umjetnost nego i za sudbinu hrvatskoga naroda u cjelini. 


Literatura:

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967.-2017. Vijesti, komentari, osude, zaključci. Priredio Marko Samardžija. Matica hrvatska, Zagreb, 2017.
Detoni Dujmić, Dunja, Krugovi. Zavod za znanost o književnosti, Zagreb, 1995.
Donat, Branimir, Brbljava sfinga. Poratni hrvatski roman. Znanje, Zagreb, 1978.
Flaker, Aleksandar, Proza u trapericama. Liber, Zagreb, 1983.
Frangeš, Ivo, Povijest hrvatske književnosti. Nakladni zavod Matice hrvatske – Cankarjeva založba, Zagreb-Ljubljana, 1987.
Jelčić, Dubravko, Povijest hrvatske književnosti. Tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne. Naklada Pavičić, Zagreb, 22004.
Lasić, Stanko, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, sv. VI, Globus, Zagreb, 1993.
Mandić, Igor, Uz dlaku. Književne kritike 1965. -70. Mladost, Zagreb, 1970.
Milanja, Cvjetko, Hrvatsko pjesništvo od 1950. do 2000. Sv. I-II. Altagama, Zagreb, 2000-2001.
Nemec, Krešimir, Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000. godine. Školska knjiga, Zagreb, 2003.
Senker, Boris, Hrestomatija novije hrvatske drame. Sv. II 1941-1995. Disput, Zagreb, 2001.
Stamać, Ante, Slikovno i pojmovno pjesništvo. Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1977.
Šezdesete. Zbornik. Priredila Irena Lukšić. Hrvatsko filološko društvo. Zagreb, 2007.
Tenžera, Veselko, Makar se i posvađali. Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1988.