• image

Žarko Puhovski

50 GODINA OD STUDENTSKE '68.

 

Napomene o nezaboravnome i svijetopotresnom porazu

 

Ako i nije uspio ozbiljnije ugroziti vlast, pokret je nedvojbeno bitno izmijenio svakidašnji život gotovo čitava svijeta. U drugim kategorijama formulirano: zbila se radikalna promjena društva, bez bitnoga utjecaja na ustroj zajednice

 

Demonstracije u Francuskoj, foto: JouTube ScreenshotDemonstracije u Francuskoj, foto: JouTube Screenshot 

 

Obljetnice, kako je poznato, služe ponajprije arhiviranju dogođenoga, objavljenome prelasku iz „neprerađene“ prošlosti u povijest. Za neke se događaje čini, doduše, da se, svojom naravi već, odupiru historiografijskome usustavljenju; zbivanja koja se, okvirno, svodi na godinu 1968., dobar su primjer za to. Riječ je, čini se, dakle, o događanjima koja izmiču uobičajenim interpretacijskim obrascima.


Poteškoće započinju već kada treba uglaviti o čemu je zapravo riječ pri spominjanju „68.“. Sačuvani izvještaji vrve opisima i slikama demonstracija, sukoba s policijom, prosvjedovnih akcija, diljem razvijenoga svijeta – od Berkeleya do Frankfurta, od Pariza do Tokija, od Varšave do Kaira, itd. Izgledalo je to doista kao revolucija u pokušaju – revolucija koja je, znano je, doživjela neuspjeh (vlast nije promijenjena, a kamoli proizvodni, društveni, egzistencijski kontekst). U modernome smislu, revolucija se kao ključni politički pojam pojavljuje kada vojvoda de la Rochefoucault-Liancourt 14. srpnja 1789. obavještava Luja XVI. o zbivanjima u Parizu. Na kraljev komentar kako je riječ o revoltima, vojvoda odgovara: „Ne, Sire, to je revolucija!”. 1968. se je pak dogodilo upravo obrnuto – svi su vikali: revolucija! (na studentskoj i na policijskoj strani, među alternativnim stavotvoritelji(ca)ma kao i unutar same jezgre establishmenta). A zbili su se, zapravo, „tek“ neuspjeli revolti.


No, taj neuspjeh – pogledaju li se dokumenti nešto pažljivije – nije bio tek posljedak izvanjski uvjetovanoga ishoda, nego u mnogome intimna sastavina upravo one motivacije s kojom su ta zbivanja i bila pokrenuta. Jer, nikada u povijesti nije na tako (efektno) kontradiktoran način formuliran program zahtijevanih promjena. Od već klasičnih parola poput „Budimo realni, zahtijevajmo nemoguće!“, ili „Maštu na vlast!“ – koje pokazuju osviješteno, u bitnome ludističko, poigravanje s uobičajenim jezikom ideologizirane politike – do mnogo ozbiljnijih nedomišljenosti rečenih gibanja. Šezdesetosmaški je pokret, riječju, živio početak kraja Moderne već i time što je osvijestio da revolucija – bez koje Moderne nema – više nije moguća.


I baš zato su se na revoluciju svi pozivali, s jedne strane očito ironijski, a s druge pak strane u uspaljenoj nadi da će se „nešto veliko“ ipak dogoditi. Kako je, primjerice, moguće danas razumjeti mlade, naobražene ljude koji „kliču slobodi pozivajući se – ni više niti manje – na kinesku „kulturnu revoluciju“, na vijetnamsku „praksu razotuđenja“, na „humanizam Che Guevare“? Dijelom se, doista, radilo o nepoznavanju realnosti onih sredina koje su uzimane kao uzor. A činila je to upravo ona poratna generacija koja se ogorčeno bunila protiv poratnoga ustroja i svojih roditelja koji su taj sustav stvarali. Stariju su generaciju kritizirali zbog toga što, navodno, nije znala za konclogore, za kolonijalne zločine, itd., a sami nisu shvatili što se, zapravo, zbiva u Kini, Vijetnamu ili na Kubi. Uza sav nakanjeni otklon od političkih igara, šezdesetosmaška je mladost ostala zatočenicom najpopularnijega i najglupljeg obrasca političke „analize“: „neprijatelj mojega neprijatelj moj je prijatelj“. Riječju, mladi su se ljudi u razvijenim sredinama „kasnoga kapitalizma“ (ali i u Jugoslaviji, npr.) pozivali na diktatore, opresore i koljače, smatrajući ih simbolima slobode (!?). Nema, doista, dvojbe o tomu da je amerikanska invazija u Vijetnamu bila pravno, politički i, prije svega, moralno neprihvatljiva, dapače zločinačka, da je Kuba desetljećima trpjela ideologijski motivirani vojni i ekonomijski, politički i promidžbeni pritisak SAD-a, da je Kina bila pod jedva izdrživim opterećenjem kolonijalnih (i neokolonijalnih) presizanja u njezin identitet i opstanak. No, iz činjenice da su te zajednice bile žrtvom napada i pritisaka ne slijedi i prihvatljivost njihove unutrašnje strukture tako često spominjana u to doba.


Istovremeno, u biti je „nove ljevice“ (koja se 1968., gotovo istovremeno, koncepcijski uobličuje i politički završava) i otklon spram „realno postojećega socijalizma“; zapadni je „establishment“ prvenstveno kritiziran (štoviše, postajao objektom poruge), ali ne mnogo manje i istočna „nomenklatura“. Pritom su se šezdesetosmaši opetovano pozivali na „potisnute tendencije svjetskoga socijalizma“ – na ne-boljševičke pokušaje uspostave sovjeta u revoluciji 1917., na anarhistička iskustva iz Katalonije 1936., na poljske prosvjedovne pokušaje 1956., itd. Riječju, pokret se oslanjao na one koji su bili simpatični – i luzeri. Nije stoga čudno što se i samome pokretu tako nešto dogodilo – njegov je politički neuspjeh popraćen širokim simpatijama svih kojima je repetitivna autoreprodukcija malograđanskoga opstanka bila odiozna.


Jer, ako i nije uspio ozbiljnije ugroziti vlast, pokret je nedvojbeno bitno izmijenio svakidašnji život gotovo čitava svijeta (točnije njegova razvijenoga dijela, te urbanih sredina u „trećemu svijetu“). U drugim kategorijama formulirano: zbila se radikalna promjena društva, bez bitnoga utjecaja na ustroj zajednice. Dostatno je, primjera radi, upozoriti na to da su do ovoga razdoblja žene u Francuskoj trebale odobrenje muža (ili oca) za otvaranje računa u banci, zaposlenje, duži put i sl. Nakon 1968. emancipaciju na socijalnome, političkom, kulturnom i seksualnom planu naprosto nije bilo moguće previdjeti, no to se zbivalo ponajprije u „duhu vremena“, koji šezdesetosmaški pokret dovodi do riječi (pa makar i zbrkano), ali dijelom svakako i pod pritiskom stavova šezdesetosmaša koji su nevjerojatno brzo (u prvome pokušaju medijske globalizacije) postali općim mjestom velikoga dijela svijeta. Doduše, ta su opća mjesta u prvim reakcijama izazivala uglavnom zgražanje (posebice malograđansko), no razmjerno brzo su pretočeni u modu.


Osnovna parola je pokreta bila, doduše: „nema oslobođenja bez revolucije“, no pritom je (svjesno, novoljevičarski) zapostavljen treći (staroljevičarski) članak izvorne formule: „nema revolucije bez organizacije“. Višestruko razumljiv animozitet spram „organizacijskih pitanja“ kojima su (se) ljevičari uzaludno desetljećima gnjavili, doveo je do novoga (političkog) „neuspjeha“ – i kada se vlast doslovce kotrljala ulicama (u Parizu, svibnja 1968., kada je čak i predsjednik de Gaulle na nekoliko dana bio pobjegao pod okrilje jedinica francuske okupacijske vojske u Njemačkoj) nije bilo nikoga da je preuzme (jedina je „organizirana snaga ljevice“, Francuska komunistička stranka, imala znatno veći strah od nepredvidivih studentskih prosvjednik(c)a i ostalih „lumpenproletera“, nego od De Gaullea – uz to, sovjetsko je vodstvo tražilo da francuski drugovi „ne ulijeću u avanturu“, bojeći se prije svega uzvratnoga amerikanskog utjecaja u Čehoslovačkoj, koja je u isto vrijeme nastojala napustiti stare zasade Brežnjevljeve doktrine).

 

 

Uglavnom, politički je neuspjeh postupno kultiviran u dugoročne radikalne promjene života mnogih. Umjesto političkoga prevrata postignute su dubinske civilizacijske preinake emancipatornoga sadržaja, premda ih je i dalje postojeći sustav dobrim dijelom pripitomio – ubrzanim pretvaranjem u modu. (Srećom nije bilo ništa ni od zavodljivo elegantne lozinke: „Maštu na vlast“. Suočenje s masovnim zločinima posljednjega stoljeća upućuje na to da su ih, uglavnom, vodili i pretežito provodili bornirani, ne odveć talentirani aktivisti „banalnosti zla“, a zastrašujuće je i pomisliti na to kako bi izgledala maštovita vlast. Pariški to studenti/ce zasigurno nisu imali/e na pameti, što upućuje na njihovu naivnost – šarmantnu dok je nemoćna.)

 

Sve je to – tada – izgledalo drukčije u alternativnim životnim okolnostima amerikanskih, njemačkih, francuskih i drugih univerziteta. Činilo se da je epohalno odzvonilo i kapitalizmu i „real-socijalizmu“, da je vijetnamska Tet ofanziva tek naznaka dolazećih kataklizmičkih promjena, te ih treba „dodano“ promicati permanentnim prosvjedima, dijelom u neposrednom sukobu s policijom, dijelom u „protupotrošačkim provokacijama“ usmjerenima na šokiranje malograđanske vezanosti uz dom i automobil (berlinski su studenti, primjerice, s veseljem ubacivali čitave vreće deterdženta u fontanu na Ernst Reuter Platzu stvarajući kubike pjene koja bi posve zaustavila promet u tom dijelu grada). No, nakon četrdeset godina pokazalo se da se strukture nisu promijenile (zvalo ih se „establishmentom“ ili „nomenklaturom“), ali je ostao odjek velikog pokušaja, još više, međutim, kultivirana legenda o neponovljivo uzbudljivim danonoćima u kojima se mnogo toga zbivalo. Sve je to prošlo, ostala je tek legenda – upravo onaj oblik „ideologiziranja povijesti“ protiv kojega se je s tolikim žarom metodički orijentirala ljevičarska „kontrakultura“ onoga doba.

 

Drukčije formulirano, navlastiti politički (ne)uspjeh onoga što se tada doista događalo počiva na jednostavnoj – po sebi već paradoksalnoj – činjenici da nitko od aktera zbivanja nije ni želio politički uspjeti. Odatle i slijedi prvo protuslovlje: upravo zato, naime, što se nije htjelo uspjeti (neposredno, politički, personalno, itd.), uspjelo se, dugoročno gledano. Političkoga uspjeha, dakle, nije bilo (tek su ga na marginama gibanja gdjegdje i zazivali), ali je ostao – do danas – osjećaj da su ova zbivanja višeznačno zaljuljala povijesnu epohu.


Na svjetskoj razini riječ je, kako je već spomenuto, o kraju Moderne. Epoha, ipak, nije prestala nekakvim katalogom za arhitektonsku izložbu ili nekom sličnom simboličkom gestom. Ona je prekinuta upravo 1968. godine, jer je tada, u najširem dosegu, prestala važiti (i/ili izgubila prihvatljivost) velika racionalna priča svijeta, priča koja se, u zadnjoj populariziranoj verziji, racionalno formirala i iskazivala u poslijeratnome poretku čijim je najvišim oblikom imala biti politička demokracija (s – jako dalekim – revolucionarnim utemeljenjem).


Na taj su se poredak strastvenim, ali i teorijski pripravljenim nezadovoljstvom obrušili upravo ljudi rođeni u ovome istom poslijeratnom razdoblju. Za njih je bila riječ o poretku koji se iskazao u sramoti rata u Vijetnamu i nešto kasnije intervenciji u Čehoslovačkoj, o poretku koji se početno (kapitalsko-potrošački) globalizirao upravo 1968. godine, kada je, usput rečeno, Jugoslavija prvi puta bila doslovce dnevno na svjetskoj razini, na nivou konstitutivnoga zbivanja svijeta. Nikada prije i nikada poslije to nije bio slučaj.

 

Konac se ovako pojmljene Moderne iskazao, nadalje, u poljuljanome povjerenju u znanost (najčešće u liku univerzitetski izvođenoga naučavanja) koja se bila intimno povezala s vojno-industrijskim kompleksom i, u konsekvencijama, ugrožavala opstanak svih prijetećim nuklearnim ratom, te, konačno, osvješćivanjem socijalnoga konteksta kao sastavine same umjetnosti, koja – koliko god se u 20. stoljeću unutrašnje mijenjala i radikalizirala – nije do tada uspjela izići iz privilegirano-apartnoga egzistencijskoga modusa koji je umjetničkim djelom priznavao smo odlikovani izložak, a ne socijalnu praksu umjetnosti.


Svede li se, dakle, kraj Moderne interpretacijski na ove tri odrednice, dakle, na osviješteni kraj racionalnosti socijalnoga (a tek u izvedenici i političkog) poretka, upitnu racionalnost privilegiranoga društvenog pogona spoznaje, tj. znanosti i naučavanja, te neodrživost muzealno usmjerene umjetnosti, 1968. godina je za svijet uopće neprijeporno označila radikalnu epohalnu cezuru. Nakon nje, dakako, nastaje niz novih pokreta, niz umjetničkih i znanstvenih zbivanja, uobličuje se postupno današnje stanje – zvali ga postmodernim ili kako već tko voli, ali je logika društvenih, umjetničkih i filozofijskih kretanja radikalno izmijenjena (posebice pak njihovo samorazumijevanje).


Radikalnošću je ovih prosvjeda doista bio (blago i kratkotrajno) poljuljan „kasnokapitalistički“ poredak no, politički, nije se zbilo ništa više, jer je sustav pokazao fantastičnu sposobnost preživljavanja. U osnovi alternativne, protusustavske vrijednosti naprosto je proglasio novom modom. Pobuna protiv društva potrošnje postojala je novim objektom potrošnje. Traperice i mini-suknje, izvorno prosvjedovni način oblačenja, ili alternativna umjetnost postali su modom umjesto da ugroze modno histeriziranje i čitav profitni sklop koji je to podržavao. Riječju, kapitalizam je pokazao da može izdržati, ovakav izazov i, dapače, interpretirati da kao unutrašnje iskoristivu vrijednost.


U Njemačkoj su, primjerice, promjene bile longitudinalne, doslovce ispunjavajući realnim sadržajem tada popularnu (Dutschkeovu) parolu koja je zazivala „dugi marš kroz institucije“. Nakon smirivanja političke razine prosvjeda nove su generacije preuzele školstvo i postupno dovele do toga da je (zapadna) Njemačka postala nacijom s vjerojatno najmanje nacionalizma u Evropi, nacija koja je – na razini veoma široke naobrazbe – radikalno raščistila sa svojom prošlošću. To su dosezi kulturne, obrazovne, modne, a tek izvedeno i političke naravi, pomaci – u životnome stilu ponajprije – koji su protresli, no ne i promijenili svijet.


U jugoslavenskim se razmjerima radilo pak o tomu da je u tom razdoblju funkcionirao svojevrstan soft-totalitarni poredak, otvoren već puno desetljeće spram svijeta, prije svega posredstvom gastarbajtera, ali i zbog činjenice da su TV (ali i ostali mediji) izdašno izvještavali o šezdesetosmaškom pokretu u svijetu, jer ga se jedno vrijeme smatralo nekom vrsti podrške jugoslavenskoj poziciji trećega puta, gotovo svojevrsnom Titovom rezervom u svijetu – s obzirom na to da su kritizirali i Amerikance i Sovjete. S druge pak strane, konzumeristička liberalizacija koja se posebice razmahala nakon privredne reforme 1965., nadomještala je političke slobode razvojem potrošnje, a za to je bilo nužno pratiti prekogranične modne trendove (pa, dijelom, i one „idejne“). Zbog toga se na dnevnoj bazi moglo razmjerno mnogo toga čuti, pročitati i vidjeti o gibanjima mladih, pa su, barem dijelom, mnogi bili i pripremljeni na mogućnost nečega sličnog i kod kuće.

 

 

Ono što se, međutim, u Jugoslaviji dogodilo lipnja 1968. bilo je ponovno protuslovno: studenti su, u osnovi, ponavljali partijske parole, a u reakciji su, opet jednom, najpametniji bili policajci; prvi su shvatili da je pokret ipak usmjeren protiv poretka (čak i kada to mnogi među studentima nisu poimali). Dakle, oni su shvatili da alternativni, neslužbeni glas, čak i ako ponavlja službene parole uvodi pluralizam u zajednicu, pojavljuju se govornici pored onih koje je režim (jedine) ovlastio. Pojavili su se neovlašteni govornici i njih je trebalo rastjerati, tj. ušutkati. Uopće nije bilo važno što se govorilo, nego to da se govorilo izvan Socijalističkoga saveza, Saveza studenata, Saveza komunista. Dakle, sama činjenica izvansustavskoga govora po sebi je ugrožavala poredak. Neki su to shvatili odmah, a neki kasnije, neki su reagirali lukavo kao Tito, a neki manje lukavo kao Doronjski, na primjer, ali svi su reagirali na osnovi identičnoga interpretacijskog obrasca.


Te su reakcije zapravo razotkrile da se jugoslavenski studentski pokret našao u veoma teškoj unutrašnjoj proturječnosti. On je, s jedne strane tražio liberalnu političku praksu u zajednici, no bez nosivih liberalnih vrijednosti. Istovremeno je zahtijevao liberalnu političku praksu i vehementno se borio protiv socijalne osnove liberalne prakse, a to je jačanje tržište - privrednom reformom iz 1965. (koja je bila kompromisna, ali je naznačivala neke elemente tržišne ekonomije); to ni na koji način nije moglo uspjeti. Naprosto se nije moglo paralelno protiviti nezaposlenosti i tražiti slobodno izražavanje različitih političkih stavova u državi kakva je bila Jugoslavija 1968. godine. Nitko to tada nije bio shvatio; danas je to više ili manje jasno.


Dakle, na ovakav se polutanski način nije moglo reformirati „realni socijalizam“ (ako je to uopće i bilo moguće unutar sustava), pa je 1968. godina označila kraj socijalističke alternative državno ustrojenom socijalizmu. Nakon 1968. godine socijalizam je (u svjetskim razmjerima) suočen samo sa liberalizmom i nacionalizmom, više nema lijevoga osporavanja. Baš 1968. godine se u Jugoslaviji komunistička vrhuška našla - prvi puta nakon 1948. godine (a ujedno i posljednji put) - pod pritiskom kritike s lijeva, ali je sada, za razliku od 1948., njezina pozicija dovođena u pitanje ne samo s lijeva, nego i odozdo.


Nomenklatura je reagirala kako je znala: strategijski, točnije: vojnički, privremenim prelaskom na pričuvni položaj, a ta je pozicija bila – nacionalizam. Najveća tragedija koja se svim sudionici(/a)ma 1968. godine dogodila jest da su, i ne znajući, bili povodom one faze jugoslavenske politike, koja je – inicijalno već te jeseni, a sustavno od ustava iz 1974. – smjerala real-socijalistički institucionaliziranom nepluralističkom nacionalizmu kao legitimaciji poretka – i završila sa svim onime što se vidjelo u devedesetima.


Studenti/ce su bili tek okidač, ali novo je doba upravo tada započelo. To se vidi već u prvoj reakciji Izvršnoga biroa i Predsjedništva CK kada, odmah po završetku demonstracija, reagiraju upravo na opisani način; počinju naglašavati teritorijalnu samoupravu, a ne više radničko samoupravljanje. Insistiranje na teritorijalizaciji kontekstualno je značilo političko (a u razradi i pravno) opremanje republika kao budućih nacionalnih država. Studentski je protest režimu naprosto bio oduzeo lijevu legitimaciju, više ju nisu mogli koristiti. Jednostavnim primjerom demonstrirano: beogradski „Student“ ili zagrebački „Omladinski tjednik“ mogli su prenositi tekstove iz „Komunista“ (pa makar i ironično), no „Komunist“ nije mogao prenositi njihove tekstove zbog već ideologijski prokazanoga „ljevičarenja“; time je lijeva paradigma u SK i ideologijski postupno zagubljena.


Isto se bilo dogodilo i u svijetu: ideologijski, primjerice, s prostačkim antisemitskim pokretom u poljskoj partiji da bi se suzbilo profesore i studente u ljeto 1968., politički, naravno, s vojnom intervencijom snaga Varšavskoga ugovora u kolovozu 1968. (Kada se danas postavlja pitanje o tomu zašto demonstracije u jesen nisu bile nastavljene zaboravlja se da je, posljetkom ove intervencije, Jugoslavija od 22. kolovoza imala stotine sovjetskih tenkova na granici na Dravi pa ni za koga razumnog nije bilo pitanje treba li i dalje, u implikacijama barem, slabiti Tita. To je bila potpuno jasna situacija koja je zahtijevala pragmatičke solucije, a to je, nakon Titovih manipulacija ljeti, zapravo do kraja paraliziralo pokret. Njome se moglo manipulirati, ali bila je to realna povijesna, pa i vojna činjenica.)
Time, zapravo, završava čitava jedna epoha, epoha socijalističkoga samorazumijevanja niza poredaka, koji su, doduše, nastavili postojati još dvadesetak godina kao državni hardware bez softwarea, ili kao mreža ideologijskih zombija, no s nadolaskom povijesne situacije u kojoj nestaje socijalistička alternativa socijalizmu, nestaje i unutrašnja potreba „soc-realističkih“ ideologa da se prikazuju socijalističkima u svjetonazorskome smislu.


Ideologija je implicirana jugoslavenskim šezdesetosmaškim pokretom bila – još jednom – partijsko-policijski dobro detektirana; doista, bio je to (dakako ponovno paradoksalno u filozofijsko-političkoj tradiciji) anarho-liberalizam. To zasigurno nije bio liberalni pokret, to, ponajprije, nije bio (stranačko) pluralistički, na tržište i vlasništvo oslonjeni pokret, ali je bio anarho-liberalni pokret, jer se radilo o gibanju koje je – oduševljeno (i) anarhističkim svjetonazorom – subjektivno težilo liberalizirati na jugoslavenske prilike. To što je sintagma s vremenom postala političkom psovkom, to što je to jedan odjel tajne policije bio zadužen za anarho-liberalna skretanja samo su popratne manifestacije činjenice da su „oni“ opet prvi shvatili o čemu je zapravo riječ. Anarhistički je, ludistički egzistencijski modus bio stalno u igri, protivan (gotovo svakom) autoritetu, protivan državi i partiji, istovremeno je u danome postavu imao i pluralističke implikacije, jer pojavili su se novi javni govornici s političkim temama (pa makar i u arhiviranome ruhu).


Iza pokreta je (i u Jugoslaviji) ostalo mnogo kulturnih promjena, posebice u slovenskome dijelu pokreta, ali i značajne političke promjene u Beogradu, te početak okretanja studenata nacionalizmu, u Zagrebu. U Ljubljani je pokret politički kiksao u kratkom razgovoru sa Stanom Dolancom, ali je imao kulturno dalekosežne implikacije (OHO itd.), u Beogradu je ostavio tempiranu bombu koja je poslije eksplodirala sa izbacivanjem skupine profesora s univerziteta, te nizom radikalno ljevičarskih i liberalnih socijalnih otočića, u Zagrebu je jednoj generaciji pokazao da se ovom paradigmom ne može ništa i ta je generacija – paralelno partijskome vodstvu, premda iz drugih motiva – prigrlila „nacionalno pitanje“ kao okosnicu interpretacije socijalne i političke zbilje, što, od jeseni ’68., u Jugoslaviji sve više postaje općim mjestom. Ukratko, (epohalni politički) neuspjeh pokazao se ključnom formom (povijesnoga) uspjeha šezdesetosmaškoga pokreta.


XXXXXXXXXXXXXXXXXXXXX


Daleki, ali jasan odjek ’68. nekoliko se posljednjih godina, pretežito uz pljesak (ne-baš-inteligentne) inteligencije, čuje po čitavoj Evropi, pa i kod nas, a zove se Bolonjska reforma univerziteta. Ova reforma bitno nastoji na tomu da nikad više ne bude studentskih nemira, jer je ukinula univerzitet i stvorila školicu umjesto njega, ustanovu u kojoj se đaci moraju svaki dan, ili sat, upisivati, odgovarati na pitanja dva puta tjedno i prijaviti tati ili mami ili profesoru gdje su bili u subotu. Nekada su studenti doživljavali svoju prvu slobodu otišavši od kuća na univerzitet, a to je sada ukinuto. Ovo se discipliniranje novih generacija iz Amerike povratilo u Evropu a k nama stiže kao direktiva iz Bruxellesa, koju poput nekadašnjih direktiva iz Moskve, nekritički dočekuju kao unapređenje univerziteta, a zapravo znači njegovo ukidanje.