• image

Igor Gajin i Igor Tretinjak, urednici teme broja
UVOD U TEMAT BROJA:

 

50. godišnjica '68.

 

Efekt, ali i paradoks 1968. i te kako je važan za način na koji smo kroz ostatak stoljeća ušli u novi milenij i dospjeli do 2018. godine, takve kakva nam jest na globalnom planu, kao što je 1968. važna i za pitanje zašto ove godine ne činimo ništa, kada bismo trebali, baš kao i '68

 

Columbia 1968, foto: Columbia arhivColumbia 1968, foto: Columbia arhiv

 

Mark Kurlansky je svoju knjigu o burnoj povijesti 1968. potpisao naslovom Godina koja je uzdrmala svijet, pri čemu je znakovita odmjerena opreznost kojom se odlučio da '68. ocijeni kao godinu koja je samo „uzdrmala“ svijet. I jedan od autora koji je svojim tekstom upotpunio bogatstvo ovoga našega temata o 50. obljetnici '68., Žarko Puhovski, također ne podliježe tolikoj zanesenosti ili sentimentu da bi za '68. rekao kako je „godina koja je promijenila svijet“. Štoviše, za razliku od Kurlanskog, za Puhovskog je '68. samo „zaljuljala“ svijet. Sustav je ipak opstao, dodaje.

„Zbog čega nas onda i dalje opsjeda duh '68?“, pita se još jedan suradnik našega temata, Marijan Krivak.


Upravo se zato uredništvo i odlučilo da ovaj broj Artosa ispuni koncentriranjem autorskih priloga prema temi, fenomenu, pa i enigmi 1968. godine. Ne radi pukog obljetničkog obilježavanja, pa onda smo mogli birati između još sijaset prigodnih obljetničarenja, nego zato što je efekt, ali i paradoks 1968. i te kako važan za način na koji smo kroz ostatak stoljeća ušli u novi milenij i dospjeli do 2018. godine, takve kakva nam jest na globalnom planu, kao što je 1968. važna i za pitanje zašto ove godine ne činimo ništa, kada bismo trebali, baš kao i '68?

Najjednostavnije je reći da '68. evociramo zbog ljepote njenoga idealizma.


Istina, važno je iz poezije slobode kakva se ispisivala 1968. crpiti snove, zanose i poticaje za današnje „pokušaje promjene“ (pa će upravo eksploatacijom i reproduciranjem šarmantnosti tog mita Igor Štiks i Srećko Horvat izabrati sami sebe da knjigom Pravo na pobunu budu hagiografi studentskih blokada po hrvatskim sveučilištima 2009. i time obznane ispunjeno naviještenje o dugo očekivanom drugom silasku '68. na Zemlju). Međutim, procjenjujemo da je od obljetničkih hvalospjeva veličini (ne)ostvarenih snova '68. važnije prodrijeti do pouka '68. Neskloni pridružiti se idealiziranom mistificiranju '68-aške energije i ne želeći se zavoditi sve dubioznijom mitologijom koja kič sliku '68. otuđuje od kontroverzi stvarne '68., opredjeljujemo se za realpolitičku prozu u kojoj je završila '68-aška ideja slobode i promjene.


Stoga ovaj temat, formalno obilježavajući obljetnicu, zapravo kani evaluirati učinak '68. u prilično dostatnom, polstoljetnom vremenskom odmaku da bi se koliko-toliko neovisnije i mudrije dijagnosticiralo jesmo li još uvijek inficirani snovima '68. ili smo danas napokon otriježnjeni od sentimentalne opijenosti romantičnim mitovima tog pokreta?


Današnjica očito treba odgovor kako ponoviti „čudo“ ili eksploziju '68. s obzirom na totalitarnu kolonizaciju svih aspekata našega života prema interesima neoliberalnog kapitalizma, toliko moćnog u svome monopolu i toliko već situiranog projektom dužničkog ropstva da se ne mora libiti priznanja da se bolje živjeti više neće.


Ali gledano iz šire perspektive, upravo zahvaljujući dočekanom polstoljetnom odmaku, nije li nam takvu današnjost iznjedrila upravo '68? Ne samo da su neki od protagonista '68., primjerice Daniel Cohn-Bendit, pa čak i Bill Clinton, konvertirali u establishment, u strukture, i potom aktivno cementirali današnji poredak sa '68-aškim osmijehom na licu kojim nas se šarmiralo da to još uvijek plamti vječna mladost '68-aškog žara, nego su mnoge današnje prakse uveliko čedo vrijednosti utemeljenih '68-aškim zahtjevima, od novogovora političke korektnosti preko permisivnog odgoja pa do, paradoksalno, američkih vojnih doktrina na Bliskom istoku, preorijentiranih na teledirigirano vođenje rata sa sigurne udaljenosti, upravo zbog iskustva s katastrofom Vijetnamskog rata.

Dobro zaključuje Puhovski: '68. nije srušila sistem, ali je revolucionirala svakodnevni život.

 

 

Doista, mnogo toga je iz eksplozije i energije '68. posijano u daljnju liberalizaciju i postmodernizaciju društva. Ali kada se danas pitamo koliko je '68. skrivila pervertiran oblik naše sadašnjosti, onda bi bilo krajnje površno zadržati se na evidenciji karikaturalnih ishoda kao što su spomenuti novogovor političke korektnosti, ili cinizam postpolitičke retorike, ili mlitavost postmodernističkog diskursa, ili sterilni govori briselskih eurokrata, uvjerenih da se utopijska harmonija uspostavlja i regulira odredbama, kvotama, paragrafima i općenito birokratizacijom života u totalitetu.

Učinci su, naime, daleko dijaboličniji.


Kada Cohn-Benditu ili Clintonu prigovaramo licemjerno šminkanje današnjega poretka imidžom '68-aštva, previđamo daleko odvratniju spregu '68-aškog antisistemskog slobodarstva s korporativnim kapitalizmom, spregu u kojoj se notorna kapitalistička eksploatacija skriva iza rituala „kapitalizma s ljudskim licem“ ili funky businessa ili kakvog god već „nekonvencionalnog“ ili „neortodoksnog“ kapitalizma, koristeći se u tu svrhu lifestyleom '68-aškog nonkonformizma i emancipacije: vožnjom biciklima i segwayima po uredima, stolovima za ping-pong odmah pored uredskih stolova, dolaskom na posao neobrijan i u ležernom izdanju umjesto u poslovnim odijelima, tj. u tenisicama i odjeći koja je prestižne brendiranosti upravo zbog uspješno dizajniranog dojma ofucanosti, itsl. Štoviše, '68-aško ne autoritetu, '68-aško ne dehumanizaciji kapitalističkom eksploatacijom, '68-aško uživanje slobode „izvan“ sistema i dostojanstvo '68-aškog buntovništva prakticira se i pozira radom od kuće, fleksibilnim radnim vremenom, prekarijatskom „neovisnošću“ i sposobnošću reinvencije, odnosno snazi nerobovanja dojučerašnjim identitetima...


Što to zapravo znači u praksi – znamo: iza tih igrokaza slobode i neovisnosti, nonkonformizma i neprodane duše sistemu taj isti sistem, koji takvim aranžmanima laska našem uvjerenju o očuvanom rebelijanstvu i off-poziciji, istovremeno proširuje moć eksploatacije nad nama preko svake granice i svakog obzira, do totaliteta.

Stoga, nije li '68. učinila sustav imunijim i perfidnijim?

Nije li '68. opametila sustav da pobune pretvara u (medijski) spektakl, karnevalski žanr, odnosno da ih integrira u ciklus daljnje eksploatacije?

Nije li '68. pridonijela disperziji cinične rezignacije prema ideji bilo kakve nove pobune protiv sustava?

Nije li '68. detroniziranjem autoriteta i negacijom hijerarhijskih struktura omogućila moći da sada djeluje decentrirano, nevidljivom fluidnošću, tako da sada više nema jasnih, čelnih figura, čijim bi se rušenjem dokinuo i vladajući poredak?

 

S tim pitanjima '68. polemiziraju autori uvršteni u ovaj naš temat, pored spomenutih Žarka Puhovskog i Marijana Krivaka, svatko iz perspektive svog profesionalnog i strukovnog profila, čineći tako ovo retrospektivno i reaktualizacijsko mapiranje '68. interdisciplinarnim: Zlatko Kramarić kombinatorikom političkog veteranstva i kulturoteorijske diskurzivnosti, Krešimir Nemec i Tatjana Ileš kroz prizmu književne refleksivnosti, a Maja Đurinović kroz kinetiku '68-aške energije u suvremenom plesu, dok Vladimir Stojsavljević živom riječi evocira kulturnopolitičku klimu tog (mitskog) vremena.

(Igor Gajin)

Sadržaj temata broja: