• image

Igor Tretinjak
LUTKE U PREDSTAVAMA KAZALIŠNE DRUŽINE PINKLEC

 

Lutka u funkciji istraživanja i pomicanja granica 

 

Igra, scenska i kazališna, u žarištu je svih lutkarskih predstava Kazališne družine Pinklec. Ona je razlog, ali počesto i rezultat kazališnog istraživanja. Igra koja je lutkarski izraz kazališne družine razvila od prvih buntovnih odmaka od tradicije do dekonstrukcije kazališnog čina, a s njim i lutke kao lika. Između ta dva pola Pinkleci su u lutkarske predstave upisali sve faze vlastite poetike, od Artauda do epskog teatra, od rituala do igre

 

KD Pinklec, "Kućni duhovi ili nevidljivi recept za sreću", foto: KD PinklecKD Pinklec, "Kućni duhovi ili nevidljivi recept za sreću", foto: KD Pinklec 

 

Napomena: tekst je izvorno objavljen u časopisu za lutkarsku umjetnost Niti, br. 6/2017.


Kazališna družina Pinklec, osnovana 1987. godine, višestruki je fenomen hrvatskog kazališta. U ova tri desetljeća prošli su put od vrhunskih amatera preko nimalo zahvalne pozicije nezavisne družine do profesionalnog statusa. U svim tim fazama propitivali su i pomicali granice izvedbenog čina, prvih dvadesetak godina spajajući Artauda i epski teatar te postdramske predstave za odrasle sa zaigranim predstavama za djecu, u profesionalnoj se fazi naglašenije okrenuvši djeci i mladima.


KD Pinklec, "Gdje se sakrio Nanaqui?", foto: KD PinklecKD Pinklec, "Gdje se sakrio Nanaqui?", foto: KD PinklecU predstavama za odrasle prvi su doveli Antonina Artauda u hrvatski teatar i to ne tek kroz njegova teorijska razmišljanja, već i umjetničke zapise i dramske tekstove (u tomu su najdosljedniji, ako ne i jedini), stvarajući prepoznatljiv pinklecovski totalni teatar u predstavama poput Krvoskoka, Prve velike hrvatske izložbe, Macbetha, Gdje se sakrio Nanaqui?, Osvajanja Meksika i Heliogabala. U predstavama za djecu na zanimljiv su se način igrali, ponovo punokrvno pinklecovski, epskim teatrom. Dok teatrolozi ta dva pogleda na kazališni čin - teatar okrutnosti i epski teatar - vide na oprečnim stranama, Pinkleci su ih uspjeli pomiriti, a u nekim predstavama poput Romea & Juliete (2002.), i vrlo zgodno preplesti na sceni, stvarajući oštro satirične, duhovite i promišljene predstave koje ruše granice. Sve ovo napravili su vođeni Romanom Bogdanom, osnivačem Pinkleca, umjetničkim voditeljem, povremenim glumcem i jedinim redateljem prvih dvadeset godina.


Posljednjih deset profesionalnih godina Pinkleci su otvorili vrata i drugim redateljima, i dalje pod Bogdanovim umjetničkim vodstvom (i povremenom režijom). U potpunosti su se okrenuli djeci i mladima, istraživački karakter prenijevši na tematski i izvedbeni plan. Na tematskom su se uspješno odmaknuli od tiranije šablonskog repertoara sastavljenog od uvijek istih lektira i bajki koji svojom predvidljivošću, monotonijom i igrom na sigurno guši naša lutkarska i kazališta za djecu. Umjesto njih, Pinkleci stvaraju vlastite komade ili tragaju za djeci važnim temama u novim i manje poznatim tekstovima. Na izvedbenom planu naglašenije su se usmjerili epskom teatru, nastavivši istraživati mogućnosti teatra u teatru (u teatru, u...), ali i ostavši vjerni Artaudu u prepoznatljivom glumačkom pristupu. U ovoj su fazi stvorili neke od najzanimljivijih predstava za djecu i mlade u Hrvatskoj, poput Dječaka Iveka i psa Cvileka, Klupice i A tko si ti?.

 

KD Pinklec, Dječak Ivek i pas Cvilek

 

Prva faza - diskretni odmaci od glavne struje u lutkarskim predstavama za djecu

 

Kroz ovih trideset godina Pinkleci su mijenjali poetike i pristupe kazalištu i izvedbi, ali od prve predstave do danas ostali su vjerni lutki s kojom su se u kontinuitetu družili. I kao što su cijeli svoj kazališni put gradili podalje glavnih struja, tako su i lutki pristupili bitno drukčije u odnosu na ostala (lutkarska) kazališta u Hrvatskoj, strogoću i čistoću forme stavivši u drugi plan, a usmjerivši se istraživanju lutkinih scenskih značenja i mogućnosti.


I u klasično postavljenim lutkarskim predstavama za djecu u prvoj fazi, od prve predstave Krokodil turist (1987.) preko Loptice Hopsice (1990.) do Nestašne Pulcinelle (1991.) i Gašpara u akciji (1992.), napravili su zanimljive pomake. Pulcinellu, koji se tradicionalno najbolje osjeća kao ginjol, iz praktičnih su razloga (veličine scene) pretočili u javanku. Taj "neposluh" prema klasici i tradiciji prisutan je i u kasnijim predstavama, poput Podrumske priče (2002.), u kojima su spajali razne lutkarske tehnike, idući protiv klasične čistoće forme. Razlog igranja i spajanja tehnika, kao i drugih lutkarskih istraživanja krio se u činjenici da u Pinklecovim predstavama lutka nije vladarica scene, već je, uz animatora, glumce i ostale elemente, u funkciji istinske kazališne kraljice - predstave. Tragajući za rješenjima i prilagođavajući se ideji i predstavi Pinkleci su u naše prostore doveli neke dotad nekorištene tehnike, poput maramoneta u Pričama tate miša (2002.).


Craigovi "budalasti" komadi u predstavama za odrasle

 

Za razliku od lutkarskih predstava za djecu, u predstavama za odrasle od početka su znatno više istraživali. Već prva lutkarska predstava za odrasle, Maska crvene smrti (1988.), po noveli E. A. Poea, oblikovana je u filmski kadriranom teatru sjena, dok je Postojani kositreni vojnik, nastao u ratnoj 1992. godini, postavljen u malom ekranu kao kazalište (bajkovitih) sjena uronjeno u videoprojekcije stvarnosti (originalna snimka masakra iz sela Ćelije) te omotano bodljikavom žicom. U takvom zastrašujućem okruženju naslovni junak i njegova balerina bili su beskrajno sitni, gotovo nebitni.


Zanimljiv skok u istraživanju mogućnosti lutke Pinkleci su napravili godinu dana ranije u predstavi Hamlet po tekstu Luisa Bunũela. U njoj lutke nisu bile subjekti, već posrednici i funkcije, a lutkarski teatar svojevrsni prostor sna, zaumnog i onostranog unutar scenske fakcije. Ta scenska zaumnost gradila se kroz teatar sjena te dvodimenzionalne štapne lutke (ljudske veličine) u koje su scenski likovi riječima upisivali funkcije. Kad su i progovorile, te lutke nisu postajale likovi, već su ostale paravani iza kojih se likovi skrivaju. Tako su u jednom trenu vršile funkciju žene ili vojnika, da bi već u drugom bile Agrifonteov sljepački štap.

 

U lutkarskom istraživanju, Bogdan i Pinkleci u Hamletu su stigli do Edwarda Gordona Craiga, no ne do njegove slavne ideje o nadmarioneti, već do Komada za budale u kojima je Craig, pod pseudonimom Tom Fool (Tom Budala), otkrivao mehanizme lutkarskog kazališta, zgodno se igrajući metaforama i pretačući ih u stvarne scenske akcije.

 

Lutke u drugoj fazi - kazalište predmeta i igre

 

KD Pinklec, "Romeo & Giulietta", foto: KD Pinklec KD Pinklec, "Romeo & Giulietta", foto: KD Pinklec

Jedan od Craigovih komada za budale Bogdan je upleo u prvu Pinklecovu predstavu za tinejdžere, Romeo & Julieta (2002.), ekonomiziravši Shakespeareovu tragediju i razbivši je Craigovim lutkokazom Romeo i Julija. U svom budalastom komadu, za razliku od Shakespearea koji gradi ljubavnu priču čiji obrat neočekivano završava u tragediji, Craig stvara ljubavnu "tragediju" koja se pretače u parodiju te u kojoj Romeo za Julijom doslovno gubi glavu, a s njom i koljeno, nogu te ostale dijelove tijela . Craigove umetke, nažalost, nisu pretočili u lutkarsku igru, već u igru riječima. Iako su ih dječak i djevojčica koji su tumačili mlađahne ljubavnike izgovarali vrlo duhovito, svevši ih na riječi podrezali su krila njihovim izvedbenim mogućnostima, u neku ruku iznevjerivši i samog Craiga koji je svojim "budalastim lutkokazima" htio ukazati na mogućnosti lutaka i njihovih transformacija. No u Romeu i Juliji i ostalim predstavama u kojima nije direktno istaknuto, lutkarstvo je progovorilo na mnoge načine - od lutkovitih redateljskih rješenja do rječite scenografije, stvorene doslovno od riječi, poput golog ženskog tijela oblikovanog od rečenice "dobar materijal za masturbaciju" (Romeo & Julieta).

 

Predstava Neva Nevičica (2000.), nastala prema priči Ivane Brlić-Mažuranić u režiji Romana Bogdana, u potpunosti je oblikovana iz početne ideje - smetlišta. Ono je postalo mjesto zbivanja, skitnice na smetlištu pripovjedačica i slušatelji/izvođači, dok su se sastavni rekviziti smetlišta pretočili u likove, odnosno lutke. Mlinara je predstavljala stara platnena vreća, baku Mokoš i Nevu Nevičicu metle, Olega Bana kanta na štapu, njegovog konja stari bicikl... Prenošenje priče u određeni prostor provedeno je do kraja te je pružilo brojne duhovite trenutke poput poljupca (ili nečega više) Olega Bana i Neve Nevičice koji je realiziran tako da je metla ušla u kantu te scene u kojoj je vojska preplavila Banovinu, odnosno izvođači su istresli vreću punu smeća (u čemu lako iščitavamo autorski stav o vojskama i ratovima). Tako postavljena, priča je postala zabavna dječja igra u kojoj su i mračniji trenuci, kojih ne nedostaje u  a, dječjim gledateljima bili sastavni dio igre i kazališne iluzije.


Treća faza - istraživanje rječitosti lutke

 

KD Pinklec, "Ptičica", foto: KD PinklecKD Pinklec, "Ptičica", foto: KD PinklecNakon profesionalizacije, Pinkleci su nastavili istraživati rječitost, adoptivnost, mnogoznačnost i igrivost lutke, stvorivši nekoliko vrlo zanimljivih predstava koje su, svaka na svoj način, pomicale granice Pinklecove poetike, ali i hrvatskog lutkarstva. U autorskom projektu Ptičica (2010.) u Bogdanovoj režiji i predstavi S razlogom (2016.), čiju režiju potpisuje Morana Dolenc, odlučili su zašutjeti i pustiti lutkama i izvođačima da govore svojim izgledom, pokretom, gestom i potezom. Ta šutnja bila je više nego dobrodošla u silnim bukama i bujicama riječi koje nas napadaju sa svih strana, pa tako i s hrvatskih lutkarskih scena. Osim svježine koju je donijela, šutnja je ukazala, posebice u predstavi S razlogom, koliko tijelo, pokret, scena i glazba, ako ih oslobodimo okova riječi, imaju i mogu toga reći, sugerirati, dati naslutiti, i to na duhovit i privlačan način. U Vučjem srcu (2015.), u režiji Petera Kusa, na zanimljiv su način produbili svoj odnos sa sjenama, dok su s Kućnim duhovima ili nevidljivim receptom za sreću (2013.), u režiji Tamare Kučinović stvorili lutkarski izuzetno razigranu predstavu, jednu od najboljih lutkarskih predstava posljednjih godina.


A tko si ti? (2012.) u Bogdanovoj režiji, najizvođenija je i najuspješnija predstava Pinkleca s kojom su uspješno gostovali u SAD-u te je koprodukcijski "prepisali" u slavnom rumunjskom kazalištu Tăndărică. Prostor igre i radnje ove tople priče o izgubljenom mačiću smjestili su na plahtu koja je ujedno predstavljala pokrivač uspavanim izvođačima i prostor scenske jave. U skladu s time, izvođači su likove "skicirali" i sugerirali oblicima od jastuka, stvarajući svijet životinja i pojava koje okružuju djecu, a koje u svom mekom i apstraktnom obliku prizivaju ono što kazalištima i djeci silno nedostaje - maštu.

 

KD Pinklec, A tko si ti?


Igrom od prvih odmaka od tradicije do dekonstrukcije predstave i lika

 

Za kraj smo ostavili predstavu koja nije niti najizvođenija, niti najdugovječnija, niti najuspješnija, ali je najnaglašenije pinklecovska. Riječ je o predstavi Šegrt Hlapić kako bi ga igrala KD Pinklec (2013.) Smjestivši se već u naslov, u njoj su najjasnije istaknuli vlastitu poetiku - od zabavnog i zaigranog pripovjednog okvira u kojemu su se glumci predstavljali i "prodavali" publici preko ekonomično i jasno ispričane priče o Hlapiću, Giti i Bundašu do duhovitog umetka u kojemu su gablali na sceni (pričajući o večernjim izlascima). Predstava je zamišljena kao nastup putujućih lutkara, žonglera, akrobata, cirkusanata i zabavljača svih vrsta koji su za pokoji novčić odlučili ispričati poznatu priču u tehnici malih čeških sicilijanki. Poput davnih lutko-šetača, Pinkleci nisu težili za savršenstvom pokreta i animacije, koja je u predstavi bila nešto "drvenija", no u ovom ključu to nije smetalo. Štoviše, dok su ih na pokretnoj sceni oblikovali u likove, u prostoru glumačke igre lutke su nosili poput pinkleca na ramenu i koristili kao štap, pretačući ih u scenska pomagala i rekvizite. Iako su tako oblikovane djelovale maksimalno potčinjeno svojim animatorima, lutke su time izjednačene s glumcima u Pinklecovim predstavama. Postale su rušiteljice kazališne stvarnosti i stvarateljice kazališne iluzije - začudnog svijeta u kojemu stvarnost priče i pripovjedni okvir dijalogiziraju, prepliću se i pretaču u zabavnu, zaigranu i začudnu kazališnu igru.


Upravo igra, scenska i kazališna, u žarištu je svih Pinklecovih lutkarskih predstava. Ona je razlog, ali počesto i rezultat kazališnog istraživanja. Igra koja je lutkarski izraz kazališne družine razvila od prvih buntovnih odmaka od tradicije do dekonstrukcije kazališnog čina, a s njim i lutke kao lika. Između ta dva pola Pinkleci su u lutkarske predstave upisali sve faze vlastite poetike, od Artauda do epskog teatra, od rituala do igre.

 

 

Literatura:
Artaud, Antonin, Kazalište i njegov dvojnik, Hrvatski centar ITI-UNESCO, Zagreb, 2000.
Craig, Edward Gordon, O umjetnosti kazališta, Prolog, Zagreb, 1980.
Lazić, Radoslav, Magija lutkarstva, Foto futura i Autorska izdanja, Beograd, 2007.,
Tretinjak, Igor, Fenomen Pinklec - od rituala do igre, Centar za kulturu Čakovec, Čakovec, 2017.