{"id":453,"date":"2024-07-12T13:08:43","date_gmt":"2024-07-12T12:08:43","guid":{"rendered":"https:\/\/www.uaos.unios.hr\/artos\/?p=453"},"modified":"2024-07-13T14:01:13","modified_gmt":"2024-07-13T13:01:13","slug":"ana-karenjina-tel-aviv-u-budimpesti","status":"publish","type":"post","link":"http:\/\/www.uaos.unios.hr\/artos\/index.php\/2024\/07\/12\/ana-karenjina-tel-aviv-u-budimpesti\/","title":{"rendered":"“Ana Karenjina”: Tel Aviv u Budimpe\u0161ti"},"content":{"rendered":"\n
<\/figure>\n\n\n\n

Autor: Mario Rade \/<\/p>\n\n\n\n

Otkako sam pogledao predstavu Ana Karenjina u re\u017eiji Rimasa Tuminasa koju je izvelo kazali\u0161te Gesher iz Tel Aviva, ne napu\u0161ta me \u017eelja da poku\u0161am zapisati \u0161to je to proizvelo u meni osje\u0107aj da sam prisustvovao iznimnom kazali\u0161nom doga\u0111aju.<\/p>\n\n\n\n

Predstava je izvedena u novoj zgradi Nemzeti Szinhaz u Budimpe\u0161ti, sagra\u0111enoj 2004. godine uz dunavsku obalu, u blizini Rakoczi mosta, a u sklopu Me\u0111unarodnog kazali\u0161nog festivala MITEM, koji se ve\u0107 11 godina tijekom travnja i svibnja odr\u017eava u Budimpe\u0161ti, i koji je proteklih godina ugostio predstave mnogih redateljskih divova poput Silviu\u00a0Purcaretea, Eugenia Barbe, Roberta Wilsona, kao i zna\u010dajnih kazali\u0161nih trupa (pro\u0161le godine nastupio Complicity theater London s predstavom “Tjeraj svoj plug preko mrtva\u010dkih kostiju” O. Tokarczuk). <\/p>\n\n\n\n

Smje\u0161taju\u0107i se na balkon, koji nije previ\u0161e izdignut iznad partera, i s kojeg je vidljivost odli\u010dna, jedan od prvih dojmova bija\u0161e generacijska i svaka druga razli\u010ditost u publici: lijevo od mene sjedio je neobi\u010dno odjeveni mladi\u0107 – nosio je ne\u0161to izme\u0111u toge i suknje – govore\u0107i jednim od slavenskih jezika s podru\u010dja biv\u0161eg SSSR-a (neprestano je brbljao s prijateljicom i na sre\u0107u, uti\u0161ao se tijekom predstave). a meni s druge stran sjela je mlada djevojka po izgledu odnekud iz Kine, Japana ili sl., koja je, dolaze\u0107i u posljednjem trenutku pred po\u010detak, na moje sklanjanje nogu kako bih joj olak\u0161ao prolazak do sjedi\u0161ta, ljubazno zahvalila s ma\u0111arskim “koszonom” – hvala (ne znam pravilno utipkati prijeglase).<\/p>\n\n\n\n

Predstava s na\u0161iroko poznatom pri\u010dom mogla je po\u010deti. Na sceni (iz publike gledano s lijeve strane, blizu proscenija) ogroman luster. Ne na sredini, kako navikoh u mnogim predstavama – prvo malo iznena\u0111enje. Jo\u0161 na sceni: lijevo dvije jednostavne klupe s naslonom, simetri\u010dno postavljene na otprilike dva metra udaljenosti jedna iza druge. S desne strane scene postavljena je jedna klupa, u ravnini s prednjom klupom s lijeve strane. Jedan stolac u pozadini, zatim u dubini visoki zid – kulisa, s otvorom-ulazom. To je sve. Zastor se di\u017ee uz liturgijski napjev mu\u0161kog okteta na ruskom jeziku, koji zvu\u010di neopisivo mo\u0107no. Uhvati\u0161 u napjevu i poneku zvu\u010dno blisku rije\u010d, kao “milost(\u0161\u0107)”, i dogodi se ne\u0161to \u0161to samo glazba mo\u017ee izraziti u tako kratkom vremenu – opjevati i po\u010detak i kraj, opro\u0161tenje, milost, ljubav, apokalipsu. (Zasvijetli i ogroman luster, i ve\u0107 na po\u010detku sve je stilski upe\u010datljivo.) <\/p>\n\n\n\n

SCENA 1<\/p>\n\n\n\n

Zatim na proscenij, ispred lijevog para klupa (gledano iz publike) izlazi nehajno gre\u0161ni Stiva. Glumac stasom sli\u010di Kre\u0161i Miki\u0107u, mr\u0161av je i vitak. Pogleda zakrenutog ka balkonu desno (gledano iz njegove vizure) govori o sebi i o tome kako je uhva\u0107en u preljubu s guvernantom, jer eto njegova supruga Dolly (sestra Ane Karenjine) gubi na atraktivnosti nakon \u0161to je izrodila mnogo zajedni\u010dke im djece itd. itd. Udara se u prsa, no nije to gesta glumca u tragediji. A i svaki put kad se udari u srce, \u010dujemo zvuk, nekakav  kratki  “tok”. Nakon 2-3 udara, glumac vadi metalnu \u010duturicu iz unutarnjeg d\u017eepa, te otpije gutljaj. Sve to izvodi vrlo \u0161armantno, gotovo zavode\u0107i publiku,; u svakom slu\u010daju, “pridobiva je na svoju stranu”.<\/p>\n\n\n\n

 Tada iz desne ulice (iz publike gledano) izlazi njegova zakonita supruga Dolly. Kora\u010da pravo, paralelno s klupom, ispred nje. Ina\u010de, ulazi su ili iz ulica, uglavnom horizontalni (lijevo-desno), ili iz dubine (vertikalni, okomiti, prema prosceniju). Zaustavi se na metar-dva od Stive i \u0161irokom gestom ka\u017eiprstom poka\u017ee mu da napusti scenu, nekamo u pravcu scenske ulice. (Bez teksta, u ti\u0161ini). Pa jo\u0161 jednom. (Smijeh u publici). Stiva odlazi, no napravi ne\u0161to kao S-zavoj: prolazi ispred prednje klupe. napravi zavoj i pro\u0111e izme\u0111u klupa, te jo\u0161 jednim zavojem oko druge klupe krene prema ulici, prema izlasku sa scene. Ipak na kraju zastane nadomak ulice, ne izlazi. Potom se istim putem putem vra\u0107a ne po\u010detno mjesto. Stane do Dolly kao i prije. Naposljetku, istim putem koji je maloprije pre\u0161ao, napokon izlazi van.<\/p>\n\n\n\n

Na sceni ostaje Dolly i pri\u010da nam svoju pri\u010du pro\u017eetu tu\u017enom spoznajom mu\u017eevljeva preljuba pomije\u0161anu sa samosa\u017ealjenjem, samooptu\u017eivanjem i spremno\u0161\u0107u za samozavaravanjem, Zanimljivo, ona je ta koja izri\u010de onu \u010desto citiranu prvu re\u010denicu romana: “Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj na\u010din”. Ako se dobro sje\u0107am, to je scena kada je posje\u0107uje Ana K. (ali to zapravo i nije toliko va\u017eno). Re\u010denica je to koja se asocijativno prilijepila uz roman, kao “Biti ili ne biti” uz Hamleta, a ovakvom dramatur\u0161kom mini intervencijom za\u017eivjela je u ovoj pri\u010di pametno i nenametljivo. Moram re\u0107i da mi Dolly kao scensko lice u ovoj inscenaciji najvi\u0161e imponira, a zasluga je to glumice koja ju je tuma\u010dila u \u0161irokom spektru: gradirala  je od uvrije\u0111enog i samosa\u017ealjivog bi\u0107a (gotovo svojom zaslugom prevarenog), preko \u017eene koja se nosi sa trpkom svakodnevicom i podizanjem sve brojnije djece, pokazuju\u0107i katkad i nesmiljenost prema bli\u017eoj okolini, da bi  nadila\u017eenjem svih \u017eivotnih prepreka nenametljivo zasinula kao najpozitivnije lice i duhovni oslonac cijele pri\u010de. <\/p>\n\n\n\n

SCENA 2, VRONSKI<\/p>\n\n\n\n

Scena u kojoj iz dubine, okomito na proscenij izlazi Vronski. Nosi na ramenu ogromno sedlo. Hoda gotovo neutralno, mirno. Spu\u0161ta sedlo ispred sebe na proscenij (sve su to \u010disti pokreti, bez kerefeka). Izvla\u010di uzde kre\u0107u\u0107i se unazad 2-3 koraka. Uzdama podi\u017ee sedlo u zrak i zavrti ga u visini glave nekoliko krugova  vrte\u0107i se oko svoje osi. Potom spu\u0161ta sedlo na isto mjesto, ispred sebe. Govori zatim monolog: o konjskoj utrci, u kojoj je kao d\u017eokej sve do posljednjeg kruga vodio, a tada vlastitom pogre\u0161kom izazvao pad svoga konja preko prepone, zbog kojega je \u017eivotinja, slomiv\u0161i ki\u010dmu bila u stra\u0161nim bolovima, te ju je naposljetku morao usmrtiti hicem iz pi\u0161tolja. Zavr\u0161iv\u0161i monolog, glumac vadi pi\u0161tolj i puca u pravcu sedla. Glumac se vra\u0107a istim putem kojim je i do\u0161ao i izlazi sa scene.<\/p>\n\n\n\n

SCENA 3. KITTY I LEVIN<\/p>\n\n\n\n

Opisujem scenu koja se doga\u0111a nakon Levinove prve nespretne i neuspje\u0161ne pro\u0161nje, nakon \u0161to je Kitty u drugom poku\u0161aju rekla “da”, i oni su sada mu\u017e i \u017eena. Na sredinu scene Kitty rasprostire ove\u0107i tepih i na njega posjeda Levina. Odlazi u dubinu, nekih 10-ak koraka. izlazi sa scene, te se vra\u0107a nose\u0107i, ne bez napora, poveliku ukrasnu teglu sa sobnim biljem i smje\u0161ta je u jedan ugao na tepihu. (Pi\u0161em o koracima, jer svaki odlazak i dolazak traje bar 10-15 sekundi). Zatim ponovno odlazi u dubinu i vra\u0107a se – s jo\u0161 jednom ukrasnom teglom. Pa jo\u0161 jednom i jo\u0161 jednom. Levin u cvije\u0107u sa svih strana. Potom koketno, blago zanjihav\u0161i bokovima, izvadi iz svoga ku\u0107nog ogrta\u010da papu\u010de (s gombicom) i nazuva ih Levinu. Trajalo je to par minuta, sve bez teksta. Scena zavr\u0161ava tako da Kitty, kora\u010daju\u0107i unazad, hvata tepih s Levinom i eksponatima (koji popadaju po tepihu) i izvla\u010di ga sa scene.<\/p>\n\n\n\n

Dojmljiva je i scena Aninog ludila, kada glumica u bijeloj haljini s bijelim velom u ruci  izgovara tekst tr\u010de\u0107i mahnito u krug, kao i posljednja scena bacanja pod vlak, gdje se glumica, blago stiliziranim pokretom odkotura po tlu u pozadinu. Svi znamo da pri\u010da tako zavr\u0161ava, te kao da se i\u0161\u010dekuje kako \u0107e to biti postavljeno (ovdje \u010ditam potpis majstora) – dakle, jednostavno i li\u0161eno pompoznosti re\u017eijske geste. <\/p>\n\n\n\n

Predstava zavr\u0161ava istom gestom kojom je i zapo\u010dela – onim mo\u0107nim vokalnim oktetom, zastra\u0161uju\u0107im i spokojnim. Tijekom izvedbe, a i po svr\u0161etku, pratio me dojam kao da je predstava ne-odglumljena, ve\u0107 otplesana. Kao neki veli\u010danstveni balet. Opet se pokazalo da je za veliku predstavu klju\u010dan redatelj s duhom i vizijom. <\/p>\n\n\n\n

Predstavu je iznijelo 9 glumaca, od kojih je jedno lice nazvano Skitnica. A i ono zaslu\u017euje zaseban pasus (ina\u010de, svi su bili odli\u010dni). Stiliziranih kretnji pojavljivala bi se u pozadini scene s povelikim zvonom, kojim bi u najdramati\u010dnijim trenucim predstave zazvonila, bivaju\u0107i i promatra\u010d i ne\u0161to kao personifikacija sudbine i smrti.<\/p>\n\n\n\n

Redatelj Rimas Tuminas preminuo je ove godine u 73. godini. Iz programske knji\u017eice saznajem da je Litvanac, koji je radio kao ku\u0107ni redatelj u Litvanskom narodnom kazali\u0161tu, a od 2007. bio je umjetni\u010dki direktor Vahtangov teatra u Moskvi. Za svoj rad dobio je mnoga visoka dr\u017eavna priznanja Litve i Rusije. Iz protesta zbog rata u Ukrajinci napustio je Rusiju i do smrti radio u Izraelu. (Koga zanima, mo\u017ee pogledati na web stranici Hrvatskog centra ITI \u010dasopis Kazali\u0161te br. 19\/20 iz 2004, koji sadr\u017ei njegov razgovor s Jasenom Bokom pod nazivom “Posljednji kazali\u0161ni romantik”.)<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Autor: Mario Rade \/ Otkako sam pogledao predstavu Ana Karenjina u re\u017eiji Rimasa Tuminasa koju je izvelo kazali\u0161te Gesher iz Tel Aviva, ne napu\u0161ta me […]<\/a><\/p>\n<\/div>","protected":false},"author":1,"featured_media":463,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[3,14],"tags":[25,46],"_links":{"self":[{"href":"http:\/\/www.uaos.unios.hr\/artos\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/453"}],"collection":[{"href":"http:\/\/www.uaos.unios.hr\/artos\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"http:\/\/www.uaos.unios.hr\/artos\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"http:\/\/www.uaos.unios.hr\/artos\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"http:\/\/www.uaos.unios.hr\/artos\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=453"}],"version-history":[{"count":9,"href":"http:\/\/www.uaos.unios.hr\/artos\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/453\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":467,"href":"http:\/\/www.uaos.unios.hr\/artos\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/453\/revisions\/467"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"http:\/\/www.uaos.unios.hr\/artos\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media\/463"}],"wp:attachment":[{"href":"http:\/\/www.uaos.unios.hr\/artos\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=453"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"http:\/\/www.uaos.unios.hr\/artos\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=453"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"http:\/\/www.uaos.unios.hr\/artos\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=453"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}