Autor: Luka Pavlekovi\u0107 \/ <\/p>\n\n\n\n
Po\u010detkom 20. stolje\u0107a, u vrijeme kada su klasi\u010dna glazba i simfonijska tradicija dominirale europskim koncertnim dvoranama, u Italiji se pojavio radikalni umjetni\u010dki pokret \u2013 futurizam. Zastupao je brzinu, tehnologiju, industriju i energiju modernog svijeta. Me\u0111u njegovim najistaknutijim predstavnicima bio je Luigi Russolo (1885.\u20131947.), slikar, glazbenik i inovator koji je prvi odlu\u010dno proglasio \u2013 buku glazbom.<\/p>\n\n\n\n
Godine 1913. Russolo je objavio manifest L\u2019arte dei rumori (Umjetnost buke), u kojem kritizira tada\u0161nju glazbu kao zastarjelu i nedovoljnu za izra\u017eavanje stvarnosti modernog \u010dovjeka. Tvrdio je da tradicionalni instrumenti ne mogu prenijeti ritam, kaos i energiju industrijskog doba \u2013 svijeta prepunog strojeva, prometa i gradske vreve. Umjesto toga, predlagao je upotrebu upravo tih \u201eneugodnih\u201c zvukova u novoj vrsti glazbe. Prema Russolu, industrijska buka nije neprijatelj glazbe, ve\u0107 njezin prirodni saveznik. Predlo\u017eio je pro\u0161irenje glazbenog izraza na sve zvukove stvarnog svijeta \u2013 od \u0161kripanja metala do zujanja motora i \u0161uma mase.<\/p>\n\n\n\n
Kako bi ostvario svoju viziju, Russolo je izumio Intonarumori \u2013 niz mehani\u010dkih instrumenata koji su bez struje proizvodili razli\u010dite vrste buke. Ti ure\u0111aji, nalik kutijama s kota\u010dima i trubama, koristili su ru\u010dne mehanizme s polugama, \u017eicama i membranama za proizvodnju zvukova poput \u0161kripanja, bru\u0161enja, zvi\u017edanja i udaraca. Svaki instrument bio je specijaliziran za odre\u0111enu vrstu zvuka.<\/p>\n\n\n\n
Prvi javni koncert s Intonarumori odr\u017ean je 11. o\u017eujka 1914. u milanskom Teatro dal Verme. Publika je reagirala burno: zvi\u017edanje, smijeh i negodovanje izmjenjivali su se s odu\u0161evljenjem avangardnih umjetnika i intelektualaca, koji su u Russolovoj ideji prepoznali revolucionarni potencijal. Iako bez melodije, njegova glazba posjedovala je teksturu, ritam i energiju modernog doba.<\/p>\n\n\n\n
Russolo je skladao djela poput Risveglio di una citt\u00e0 (Bu\u0111enje grada) i Convegno di automobili e aeroplani (Sastanak automobila i aviona), kojima je opona\u0161ao buku urbanog svijeta. Ta su djela bila svojevrsne zvu\u010dne slike gradskog \u017eivota \u2013 dinami\u010dne, kaoti\u010dne, industrijske.<\/p>\n\n\n\n
Iako su originalni instrumenti ve\u0107inom izgubljeni, rekonstruirani su prema Russolovim nacrtima \u2013 osobito u projektu Luciana Chesse 2009. godine \u2013 i danas se koriste u koncertima, muzejima (npr. MoMA u New Yorku) te edukacijama na glazbenim akademijama.<\/p>\n\n\n\n
Russolova ostav\u0161tina i filozofija sna\u017eno su utjecale na kasniji razvoj eksperimentalne i elektroni\u010dke glazbe. Suvremeni skladatelji poput Johna Zorna i Pauline Oliveros \u010desto kombiniraju buku, improvizaciju i zvu\u010dne eksperimente, \u010dime se izravno nadovezuju na njegovu estetiku. Ideja da \u201ene postoje neugodni zvukovi \u2013 samo neistra\u017eeni\u201c danas je temelj brojnih pravaca poput ambienta, noisea, sound arta i digitalnog dizajna zvuka.<\/p>\n\n\n\n
Ono \u0161to je neko\u0107 izazivalo \u0161ok i nevjericu danas se smatra pionirskim doprinosom zvu\u010dnoj umjetnosti. Russolo nije samo promijenio glazbu \u2013 on je pro\u0161irio na\u0161e shva\u0107anje umjetnosti, nagovijestiv\u0161i da se ljepota mo\u017ee prona\u0107i i u onome \u0161to se nekad smatralo neglazbenim. Vi\u0161e od stolje\u0107a kasnije, Intonarumori i dalje zvu\u010de, podsje\u0107aju\u0107i nas da budu\u0107nost \u2013 zvu\u010di druk\u010dije od pro\u0161losti.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Autor: Luka Pavlekovi\u0107 \/ Po\u010detkom 20. stolje\u0107a, u vrijeme kada su klasi\u010dna glazba i simfonijska tradicija dominirale europskim koncertnim dvoranama, u Italiji se pojavio radikalni […]<\/a><\/p>\n<\/div>","protected":false},"author":1,"featured_media":550,"comment_status":"closed","ping_status":"","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[11,4],"tags":[126,124,54,125],"_links":{"self":[{"href":"http:\/\/www.uaos.unios.hr\/artos\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/549"}],"collection":[{"href":"http:\/\/www.uaos.unios.hr\/artos\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"http:\/\/www.uaos.unios.hr\/artos\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"http:\/\/www.uaos.unios.hr\/artos\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"http:\/\/www.uaos.unios.hr\/artos\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=549"}],"version-history":[{"count":3,"href":"http:\/\/www.uaos.unios.hr\/artos\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/549\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":553,"href":"http:\/\/www.uaos.unios.hr\/artos\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/549\/revisions\/553"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"http:\/\/www.uaos.unios.hr\/artos\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media\/550"}],"wp:attachment":[{"href":"http:\/\/www.uaos.unios.hr\/artos\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=549"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"http:\/\/www.uaos.unios.hr\/artos\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=549"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"http:\/\/www.uaos.unios.hr\/artos\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=549"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}