{"id":86,"date":"2023-11-28T11:58:58","date_gmt":"2023-11-28T11:58:58","guid":{"rendered":"http:\/\/www.uaos.unios.hr\/artos\/?p=86"},"modified":"2024-06-03T13:40:03","modified_gmt":"2024-06-03T12:40:03","slug":"vladimir-stojsavljevic-umjetnicki-kontekst-1968","status":"publish","type":"post","link":"http:\/\/www.uaos.unios.hr\/artos\/index.php\/2023\/11\/28\/vladimir-stojsavljevic-umjetnicki-kontekst-1968\/","title":{"rendered":"Stojsavljevi\u0107: Otvaranja umjetnosti u 60-ima"},"content":{"rendered":"\n

Razgovarao: Igor Tretinjak \/ <\/strong><\/p>\n\n\n\n

Vladimir Stojsavljevi\u0107<\/strong> (Bjelovar, 1950.) redatelj, dramati\u010dar, romanopisac i organizator multimedijalnih projekata, kazali\u0161nih predstava, festivala i kulturnog \u017eivota u Zagrebu i Hrvatskoj. Diplomirao je re\u017eiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Napisao i re\u017eirao petnaestak vlastitih drama i komedija, posljednjih se godina okrenuv\u0161i prozi. Kritike i osvrte pisao za vi\u0161e novina i \u010dasopisa, radio kao producent, voditelj marketinga i stru\u010dni suradnik u brojnim kazali\u0161tima i kazali\u0161nim festivalima (Splitsko ljeto, Dubrova\u010dke ljetne igre, Pulsko ljeto, \u010cakove\u010dko ljeto, Tjedan suvremenog plesa, Eurokaz). Pozicija, aktera, pokreta\u010da i promatra\u010da prometnula ga je u vrsnog kroni\u010dara kulturnog \u017eivota u Zagrebu, Hrvatskoj i Jugoslaviji od druge polovice 1960-ih do danas te idealnog sugovornika o umjetnosti na na\u0161im prostorima u drugoj polovici 60-ih godina.<\/p>\n\n\n\n

Gospodine Stojsavljevi\u0107, mo\u017eete li nas na po\u010detku razgovora uvesti u dru\u0161tveni okvir 1960-ih godina?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Bilo je to vrijeme Hladnog rata, ali bez obzira na njega, vjerovalo se u neki bolji svijet. Ravnote\u017eu u na\u0161u svakodnevicu uveo je Titov pristup s Nesvrstanima, s pri\u010dom o tome kako oni trebaju biti balans izme\u0111u dva bloka. Nadalje, po\u010detkom 60-ih Jurij Gagarin je oti\u0161ao u svemir. To je bio veliki pomak u svijesti ljudi. Vi\u0161e ne bulji\u0161 u prazno nebo, ve\u0107 zna\u0161 da tamo gore ne\u0161to ima. Kad su Amerikanci 1969. letjeli na Mjesec, mase ljudi su se okupljale oko izloga s televizorima\u2026<\/p>\n\n\n\n

Kako je stajala stvar s mladima?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Mlade\u017e je kod nas u to vrijeme bila podijeljena na pionire i studente. Studenti su bili zasebna kategorija ne samo zato \u0161to su, danas bi se reklo, bira\u010di, ve\u0107 je svakodnevica studentskog \u017eivota bila takva da si se, htio ili ne htio, trebao baviti politikom, odlu\u010divati izme\u0111u blokova istoka i zapada. Tako\u0111er, \u0161to je vrlo va\u017eno za Jugoslaviju i za liniju Beograd-Ljubljana-Zagreb, 1960-e godine u inovativnom kazali\u0161tu odre\u0111uje SEK, odnosno Studentsko eksperimentalno kazali\u0161te u Zagrebu, a tu je i Dada u Beogradu te neka kazali\u0161ta u Ljubljani, kojima se poku\u0161ava predo\u010diti \u0161to bi trebalo biti dobro.<\/p>\n\n\n\n

IFSK i Bitef<\/strong> Ranih 60-ih Zagreb pre\u0161utno kotira kao mjesto suvremene umjetnosti, dok je Beograd, kao politi\u010dko sredi\u0161te i doma\u0107in raznih politi\u010dkih situacija, na neki na\u010din posve\u0107en klasi\u010dnim umjetnostima. To \u0107e prekinuti Mira Trailovi\u0107 1967. Pokrenuv\u0161i s Jovanom \u0106irilovom Beogradski internacionalni teatarski festival Bitef. Bitef je na neki na\u010din ponavljao ono \u0161to je ranih 60-ih radio Internacionalni festival studentskih kazali\u0161ta IFSK, koji se 1963. iz Zadra preselio u Zagreb.<\/td><\/tr><\/tbody><\/table><\/figure>\n\n\n\n

Mo\u017eete li nam pribli\u017eiti malo SEK?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

SEK je 50-ih godina osnovao Bogdan Jerkovi\u0107, ostaviv\u0161i dubok trag u njemu. Jo\u0161 dublji trag ostavio je najtalentiraniji mladi redatelj toga vremena Miro Me\u0111imorec koji je u SEK-u napravio nekoliko prevratni\u010dkih predstava sa zapa\u017eenim me\u0111unarodnim gostovanjima.  U prvom redu tu su Ars longa, vita brevis<\/em>, Johna Ardena i Druga vrata levo<\/em> va\u017enog i utjecajnog dramskog pisca 60-ih, Aleksandra Popovi\u0107a, no Me\u0111imorec je napravio jo\u0161 cijeli niz utjecajnih predstava poput Svrhe od slobode<\/em> na odli\u010dan tekst Ivana Ku\u0161ana na Dubrova\u010dkim ljetnim igrama 1971.  U njima je predstavio jedan potpuno druk\u010diji scenski rukopis. Izme\u0111u ostaloga, donio je fizi\u010dki teatar te uveo vrstu mizanscena suprotnu onome \u0161to je radio tada\u0161nji vladaju\u0107i redateljski kartel Kosta Spaji\u0107, Dino Radojevi\u0107, Bo\u017eidar Violi\u0107 i Georgij Paro.<\/p>\n\n\n\n

Aleksandar Popovi\u0107 i Vijetnam<\/strong> Aleksandar Popovi\u0107 60-ih godina postaje jedan od izvo\u0111enijih autora. Njegovi komadi govore o onome \u0161to nam se tada doga\u0111a \u2013 o politici, Vijetnamu\u2026 brojnim temama koje predstavljaju novinu u to vrijeme. Popovi\u0107eva Druga vrata levo<\/em> jedna je od najzanimljivijih predstava SEK-a. Vijetnam ulazi u modu u studentskim predstavama ulazi krajem 60-ih i bit \u0107e jedan od motiva za pobunu 1968. Bunt koji \u0107e uslijediti nakupljao se u Americi i po Europi svih tih godina. Taj bunt mo\u017ee se vidjeti i na sceni, u studentskim predstavama, na prvim festivalima\u2026<\/td><\/tr><\/tbody><\/table><\/figure>\n\n\n\n

Odmaknimo se na tren od kazali\u0161ta do filma.<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Paralelno uz studentsko kazali\u0161te, koje je tra\u017eilo nove forme i oblike, u Hrvatskoj se razvija eksperimentalni film. Godine 1963. u Zagrebu se pokre\u0107e \u017danr film festival na kojemu \u0107e gledatelji prvi put mo\u0107i pogledati Warhola i cijeli niz eksperimentalnih filmova. U isto vrijeme u Kino klubu Zagreb postoje dva va\u017ena autora eksperimentalnog filma \u2013 Tomislav Gotovac i pomalo zaboravljeni, no po meni izuzetno va\u017ean, Vladimir Petek koji \u0107e, osim svojih eksperimentalnih filmova, kasnije raditi i s Kugla glumi\u0161tem.<\/p>\n\n\n\n

Pionir performansa<\/strong> Tom Gotovac se 1962. skinuo do pasa i oti\u0161ao na Sljeme s \u010dasopisom Elle i prijateljem koji ga je fotkao. Taj doga\u0111aj je danas poznat kao performans Pokazivanje \u010dasopisa Elle<\/em> i predstavlja jedan od prvih performansa uop\u0107e. Bilo je to bitno druk\u010dije razmi\u0161ljanje o tome \u0161to bi umjetnost trebala biti.<\/td><\/tr><\/tbody><\/table><\/figure>\n\n\n\n

Po \u010demu je u filmskom pogledu nov i va\u017ean Vladimir Petek?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Petek je radio na sljede\u0107i na\u010din \u2013 snimao je na vrpcu, nakon \u010dega je crtao po njoj. Primjerice, u filmu Kariokineza<\/em> kamerom snima projekciju nerazvijene filmske vrpce koja pri tome sagorijeva. Tretirao je kadar kao grafi\u010dki papir po kojemu je intervenirao. Godinama je osvajao nagrade na filmskom festivalu u Oberhausenu, tada\u0161njem centru eksperimentalnog filma.<\/p>\n\n\n\n

Kad se govori o filmu 60-ih postoji jedna pomalo zaboravljena kategorija, takozvani umjetni\u010dki film. Rade ga Goddard, Bergman, Antonioni i to se posebno recenzira. Umjetni\u010dki film ima te\u017einu i na na\u0161im prostorima te 60-ih godina stvara grupu autora, odnosno takozvani crni val \u2013 tu je Makavejev s Ljubavnim slu\u010dajem ili tragedijom slu\u017ebenice PTT <\/em>(1967.), dotad je ve\u0107 Mimica u Zagrebu snimio Prometeja s otoka Vi\u0161evice<\/em> (1964.) i Ponedjeljak ili utorak<\/em> (1966.), \u0161to nije neva\u017eno. Zagreba\u010dka \u0161kola crtanog filma ve\u0107 je oskarovska \u0161kola crtanog filma… sve te stvari se prepli\u0107u. Jedan od razloga preplitanja je i \u010dinjenica da se tada kultura pomno prati u medijima, posebice dnevnim novinama. Ne samo to, nego su napisi o kulturnim doga\u0111anjima kriti\u010dki.<\/p>\n\n\n\n

Medija \u0107emo se dotaknuti ne\u0161to kasnije. Recite mi kakvo je stanje u likovnoj umjetnosti u to vrijeme?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

To je vrijeme Gorgone i EXATA. Zagreb se umjetni\u010dki internacionalizira, radi se s Talijanima i Ma\u0111arima, pojavljuju se \u010dak male izlo\u017ebe Picassa i Dalija\u2026 sve te izlo\u017ebe donose novi rukopis.<\/p>\n\n\n\n

Picasso i Dali nisu jedini umjetnici \u010dija djela se pojavljuju 60-ih na na\u0161im prostorima.<\/strong><\/p>\n\n\n\n

\u0160tovi\u0161e, 60-e su izuzetno va\u017ene za Zagreb u koji sti\u017ee \u010ditav niz aktualnih umjetni\u010dkih zvijezda. Primjerice, 1964. sti\u017ee \u0160ostakovi\u010d na premijeru svoje Katerine Ismailove<\/em>, Pasolini predstavlja svoje filmove, dolaze i drugi uva\u017eeni gosti. Stvari u javnom \u017eivotu se vrednuju i ulaze u svakodnevni \u017eivot, posebice me\u0111u studentsku populaciju.<\/p>\n\n\n\n

Za\u0161to su se ta gostovanja dogodila ba\u0161 60-ih godina?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Jugoslavija se tih godina politi\u010dki polutajno, a u kulturi javno otvara prema Zapadu. 67., 68. i 69. mi \u0107emo na Bitefu mo\u0107i vidjeti u\u017eivo ono o \u010demu se i danas pi\u0161u knjige: Grotowskog, ranog i va\u017enog Petera Brooka, sve eksperimentatore toga vremena. I ne samo to, Mira Trailovi\u0107 \u0107e iz SSSR-a u Beograd dovesti zabranjene predstave i velike re\u017eisere. Prvi \u0107emo vidjeti Hamleta<\/em> iza \u017eeljezne zavjese u re\u017eiji Jurija Ljubimova i s Vladimirom Visockim u naslovnoj ulozi. Predstavu koja govori o politi\u010dkoj podjeli na blokove s doslovnom \u017eeljeznom zavjesom na sceni koja sve pomete u grob. U toj je predstavi Klaudije prvi put prekrasan i njegova i Gertrudina seksualna veza dobiva puni smisao. Tako\u0111er, ono \u0161to je danas organsko kazali\u0161te, Livingovci\u2026 sve \u0107e to biti u Beogradu. Kako su republike morale sura\u0111ivati, najmanje su tri predstave s tada\u0161njeg Bitefa gostovale u Zagrebu.<\/p>\n\n\n\n

Koliko su se tada razlikovali isto\u010dno i zapadno kazali\u0161te? Otkud su stizale novine?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Ve\u0107ina pomaka doga\u0111ala se na Istoku. Osim undergrounda u New Yorku i oko Livingovaca,  Zapad nije imao eksperimentalne predstave, tek eventualno pojedince. Iznimka su Sjedinjene Dr\u017eave koje su jedine bile toliko mo\u0107ne i bogate da se u njima moglo razviti takvo kazali\u0161te. Ono se nije moglo razviti u jednoj Velikoj Britaniji koja je imala izuzetno rigorozne sustave financiranja. Poseban slu\u010daj koji potvr\u0111uje to pravilo bio je DV8 koji je mogao napraviti iskorak samo zato \u0161to je od banke dobio veliku svotu novca.<\/p>\n\n\n\n

Sad je pravi trenutak da u razgovor uklju\u010dimo medije. Kako oni reagiraju na sva ta va\u017ena doga\u0111anja i gostovanja?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Vjesnik u srijedu<\/em> op\u0161irno pi\u0161e o svemu, kre\u0107u Ve\u010dernji list<\/em> i Studio<\/em>, informacije o kulturi \u0161ire se na razne na\u010dine. Ve\u0107 postoje Kekec<\/em> i Plavi Vjesnik<\/em> koji se zahvaljuju\u0107i Peri Zlataru mijenja i otvara kulturi, modi\u2026 rade \u010dak i happeninge. U njemu va\u017ene kritike pi\u0161e Mani Gotovac. Pokre\u0107u se i specijalizirani \u010dasopisi koji su mijenjali kazali\u0161te poput Prologa. U omladinskom smislu, uz studentske listove koji izri\u010du studentske stavove, u drugoj polovici 60-ih pojavljuje se Polet<\/em> u obliku revije, u velikom bijelom formatu koji ve\u0107 u vizualnom smislu donosi drugi ukus.<\/p>\n\n\n\n

No Polet donosi jo\u0161 novina?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Da. Ve\u0107 u prvom broju su svoje mjesto na\u0161le tada vulgarne Gainsbourgove pjesme poput Ode spolnom organu<\/em>. Kroz Polet<\/em> je slu\u017ebeno po\u010dela seksualna revolucija, a zanimljivo je da su na njega morali biti pretpla\u0107eni svi \u0161kolarci.<\/p>\n\n\n\n

Osim po vizualnom izgledu i hrabrosti da uvodi tada nepoznate autore i one koji nisu bili dobrodo\u0161li, revijalni Polet<\/em> je va\u017ean jer se kroz tu vrstu vizualnog pristupa uvodi politika kao tema. Primjerice jedna naslovnica Poleta<\/em> bio je veliki citat iz Tripalovog politi\u010dkog govora. Tako\u0111er, Polet<\/em> je prvi objavio velik intervju na desetak stranica s Jovankom Broz.<\/p>\n\n\n\n

Je li to bila svojevrsna estradizacija politike?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

To je po\u010detak, ali na jedan plemenit na\u010din. No u drugoj polovici 60-ih estradizira se sve, pa i politika. Televizija ulazi u centar kao medij kroz koji \u0107e se najvi\u0161e toga napraviti. Na Novu godinu 1964. u 14 sati po\u010dinje s emitiranjem prva sapunica, Gradi\u0107 Peyton,<\/em> koja stvara televizijsku publiku i u potpunosti mijenja pristup kulturi. Osim sapunica kre\u0107u popularne emisije koje promoviraju popularnu glazbu, rock i \u0161lagere, relativiziraju\u0107i njima tada\u0161nju glazbu koji bismo danas zvali popijevka. Na njeno mjesto dolaze Beatlesi, Stonesi\u2026 stvara se ono \u0161to se danas naziva trendovima.<\/p>\n\n\n\n

Najzaslu\u017eniji za stvaranje trendova u Jugoslaviji bio je film Bonnie i Clyde,<\/em> Arthura Penna iz 1967. koji je ba\u0161 1968. stigao u jugoslavenska kina.<\/p>\n\n\n\n

Za\u0161to ba\u0161 Bonnie i Clyde<\/em>?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Taj film ne samo da je do\u0161ao kao obrnuta pri\u010da o gangsterima, o sudbini i \u017eivotopisu pravih gangstera, ve\u0107 i sa svim popratnim pojavama \u2013 beretkama, \u0161e\u0161irima, haljinicama\u2026 sve je to postalo instant moda, a sam film je postao, dana\u0161njim jezikom kazano, prvi modni trend. Svi su pri\u010dali o njemu.<\/p>\n\n\n\n

Ovdje i sada<\/strong> Kao klinci smo stra\u0161no smo htjeli ovdje i sada. Da \u017eivimo ono \u0161to jesmo. Nama je svaka djelatnost koja je stvarnost pretvarala izravno u umjetnost bila jako privla\u010dna. Bilo nam je privla\u010dno pri\u010dati o onome \u0161to nam se doga\u0111a \u2013 od lo\u0161ih i dobrih zada\u0107a, sva\u0111a, prvih ljubavi i mr\u017enji te opredjeljenja \u0161to ti je u umjetnosti najdra\u017ee. Tad sam bio te\u0161ki filma\u0161, no uz filma\u0161e sam se sretao sa stvarima koje nisu pripadale filmu. Tako sam do\u0161ao i do kazali\u0161ta. Moj prvi film zvao se Muk ili glas na betonu<\/em>. Iz \u0161kolskog kabineta smo prijatelj i ja uzeli lubanje i kosti i pobacali ih u poku\u0161aju da snimimo smrt svijeta. To nas je opsjedalo. Tom Gotovac je radio film u kojem je bio opsjednut vlastitom smr\u0107u, a mi smo gledali malo \u0161ire, hehe.<\/td><\/tr><\/tbody><\/table><\/figure>\n\n\n\n

Druga va\u017ena pojava tog doba je francuski pjeva\u010d Antoine. Iako nije ostavio dubok trag svojim pjesmama, izvr\u0161io je velik utjecaj kao mu\u0161karac koji je nosio ko\u0161ulje na cvjeti\u0107e. Mi smo, primjerice, svoju maturu slavili u pid\u017eamama i ko\u0161uljama na cvjeti\u0107e. Tako se to po\u010delo slagati i prenositi.<\/p>\n\n\n\n

Osim u kinima, 1968. se odigrala va\u017ena premijera i u hrvatskom kazali\u0161tu.<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Tako je. Te godine je premijerno izvedena predstava koja i danas igra, Stilske vje\u017ebe<\/em> u re\u017eiji Tomislava Radi\u0107a. Ta predstava je pokrenula jedan novi, urbani ukus. Dotad je ve\u0107 Danilo Ki\u0161 preveo Queneauov Zazi u metrou<\/em> (Caca u metrou<\/em>) te je taj keneovski svijet najedanput prestao biti samo ideolo\u0161ki urbanizam, ne\u0161to \u0161to se treba prepri\u010davati, ve\u0107 konkretan urbani \u017eivot. Na ulici se najedanput pojavljuju de\u010dki u trapezicama, cure u minicama, ljudi obu\u010deni kao u Londonu i Parizu. To je veliko otvaranje Jugoslavije.<\/p>\n\n\n\n

Po \u010demu su se Stilske vje\u017ebe <\/em>isticale kad su se pojavile?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Bila je to potpuno druk\u010dija predstava ve\u0107 po tome \u0161to je bez dramske pri\u010de. Bila je to prva takva predstava, iako se mo\u017ee re\u0107i da su studenti u nekim eksperimentalnim predstavama slutili da se tako mo\u017ee raditi. Ali Stilske<\/em> su va\u017ene i zato \u0161to se doga\u0111aju u zagreba\u010dkom tramvaju. Po\u010detkom 60-ih godina Ivan Supek, Antun \u0160oljan i dru\u0161tvo koje je pisalo o Jugoslaviji, \u017eele\u0107i indirektno govoriti o negativnostima tog re\u017eima, bje\u017eali su u povijest. Drame poput Dioklecijanove pala\u010de<\/em> ili Heretika<\/em> posredovano su govorile o stvarnosti, no Stilske vje\u017ebe<\/em> nisu. U njima se pojavljuju ljudi s kojima se guramo u tramvaju. To je ta prljava 11-ica, ti kondukteri s onim groznim olovkama\u2026 odjednom si suo\u010den s predstavom koja govori o ovdje i sada.<\/p>\n\n\n\n

Kakvo je stanje u kazali\u0161tu 1968. i oko nje?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

HNK je tada u obnovi. U njemu se drama slabo radi iako je Ivica Ivanac direktor. Novac se tro\u0161i na skupo obnavljanje. No u to je vrijeme iza\u0161ao va\u017ean Grgi\u0107ev tekst Mali trg<\/em>. U knji\u017eevnosti nema jeans proze, osim \u010cangija<\/em>, Majdak i dru\u0161tvo sti\u017eu 1971.<\/p>\n\n\n\n

Mit velikog glumca<\/strong> U kazali\u0161tu i filmu se ve\u0107 pojavio mit velikog glumca \u2013 Milena Dravi\u0107 i Ljubi\u0161a Samard\u017ei\u0107 su neprikosnoveni jer igraju u ve\u0107ini filmova, ali uz njih su tu i hrvatski glumci Fabijan \u0160ovagovi\u0107, Ana Kari\u0107 i Relja Ba\u0161i\u0107.<\/td><\/tr><\/tbody><\/table><\/figure>\n\n\n\n

Va\u017ena stvar u kazali\u0161tu te 68-e je i \u010dinjenica da se prvi put na sceni pojavljuje Slobodan \u0160najder. Tek je zavr\u0161io gimnaziju i napisao je dramu Mini golf<\/em> koju Dino Radojevi\u0107 i Petar Ve\u010dek koncertno izvode u Zagreba\u010dkom dramskom kazali\u0161tu. Tamo je u to vrijeme repertoar dosta dobar, me\u0111unarodan, pojavljuju se novi tekstovi. Juvan\u010di\u0107 radi Ghelderodeovog Escuriala<\/em>, a va\u017ena je predstava iz 1968. Violi\u0107eva adaptacija Zlo\u010dina i kazne<\/em>. Rije\u010d je o izuzetno zanimljivoj predstavi. Jo\u0161 je va\u017enija Dantonova smrt<\/em> koja je svojevrsni za\u0161titni znak 1968. U Beogradu te godine snimaju Stevu \u017digona dok na studentskim demonstracijama izgovara Roberspierreov tekst o ko\u010dijama i korupciji (video – https:\/\/www.youtube.com\/watch?v=HE1I6NFCNhU), a sljede\u0107e \u0107e godine u Gavelli u Violi\u0107evoj Dantonovoj smrti<\/em> naslovnog Dantona tuma\u010diti Drago Kr\u010da, a Robespierrea Pero Kvrgi\u0107. Predstava je izuzetna i jako duga. Violi\u0107 je tada govorio kako se kazali\u0161te najbolje u\u010di kroz guzicu (kad dugo sjedi\u0161 i gleda\u0161). Sve njegove predstave su tada bile oko tri, tri i pol sata. Godinu dana kasnije nastat \u0107e Kraljevo<\/em> Dine Radojevi\u0107a, Boureka i Nade Kokotovi\u0107 koja \u0107e tada i uvesti termin koreodrame.<\/p>\n\n\n\n

Plesna scena je isto uzlijetala tih godina?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Tako je. Najve\u0107i uspjeh svih umjetnika iz Jugoslavije, osim filma\u0161a, u 60-im je postigla Milana Bro\u0161 koja \u0107e 1968. u &TD-u sa svojim Komornim ansamblom suvremenog plesa (KASP) izvesti predstavu Pisa\u0107e ma\u0161ine + jazz<\/em>. Ta predstava \u0107e dobiti brojne europske nagrade, a posebice je va\u017ena nagrada na me\u0111unarodnom natjecanju mladih koreografa u Theatre d’essaie da la danse u Parizu, koju je dobila pored Mauricea B\u00e9jarta.<\/p>\n\n\n\n

KASP<\/strong> Milana Bro\u0161 krenula je s Komornom pozornicom 1962. godine. 1966. je u &TD-u izvela Genetov Balkon<\/em>, \u0161to je bilo revolucionarno s obzirom na vrstu teksta i motive. Nakon Balkona<\/em> Komorna pozornica postaje Komorni ansambl suvremenog plesa.  <\/td><\/tr><\/tbody><\/table><\/figure>\n\n\n\n

Godine 1966. u &TD sti\u017ee Zuppa koji tada oblikuje svoj slavni repertoar koji naziva Kolo oko Shakespearea<\/em>. U to kolo u\u0107i \u0107e Grass s Plebejci vje\u017ebaju ustanak<\/em> pa Ionesco, stvara se odli\u010dno kazali\u0161te, a vrhunac \u0107e biti Hamlet u Mrdu\u0161i Donjoj<\/em>.<\/p>\n\n\n\n

Je li se Zuppa u &TD-u tih godina naslonio isklju\u010divo na etablirane redatelje ili je okupljao i mlade?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Nije htio razdvojiti studentsko kazali\u0161te od profesionalnog i time je napravio genijalnu stvar. SEK-ovci su igrali svoje predstave dva-tri puta tjedno. U isto bi vrijeme napravio profesionalnu predstavu s velikim glumcima iz Gavelle i HNK-a, okupljaju\u0107i ih oko pojedine predstave i redatelja, poput Para ili Violi\u0107a.<\/p>\n\n\n\n

Kakav je bio profil publike?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Bio je mije\u0161an. I na studentske i velike predstave dolazili su ljudi koji su voljeli kazali\u0161te i na taj je na\u010din &TD me\u0111u publikama etablirao studentsko kazali\u0161te. Tada se pojavljuje Ve\u010dek, malo kasnije Kun\u010devi\u0107 i Me\u0111imorec te par godina kasnije Ivica Boban s Pozdravima, dakle pojavljuju se ljudi koji \u0107e 70-ih godina mijenjati kazali\u0161te i uzdi\u0107i ga do vrhunaca, poput Pozdrava koji su pro\u0161li cijeli svijet.<\/p>\n\n\n\n

Muka po redateljice<\/strong> Bez obzira na me\u0111unarodne uspjehe Pozdrava, \u017eenu u ulozi redatelja nisu voljeli niti na akademiji, a kamoli oko nje. Ivica Boban u to doba, bez obzira \u0161to ima svjetski uspjeh, nije priznata kod nas i vrlo te\u0161ko je dobivala posao u profesionalnim kazali\u0161tima. Sli\u010dno je bilo i s Iris Supek koja je upisala re\u017eiju, ali nikad nije uspjela kao redateljica. Sestre Mesari\u0107 su zavr\u0161ile na radiju. I zato je, izme\u0111u ostaloga, feminizam postao jako sna\u017ean sredinom 70-ih.<\/td><\/tr><\/tbody><\/table><\/figure>\n\n\n\n

Je li 1971. u kazali\u0161tu podrezala krila 60-im godinama i njihovom uzletu?<\/strong><\/p>\n\n\n\n

1971. je napravila ne\u0161to \u0161to je po meni jako dobro, ali nije iskori\u0161teno niti danas. Razdvojila je nezavisne od institucionalnih umjetnika. Iz toga \u0107e narasti Pozdravi, Histrioni\u2026 koji \u0107e donositi sasvim druk\u010dije ideje od institucija. No to nikad nije napravljeno kao na Zapadu, gdje su nezavisni umjetnici financirani kao institucije. To je po meni politi\u010dki ispalo korisno umjesto suprotno.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Razgovarao: Igor Tretinjak \/ Vladimir Stojsavljevi\u0107 (Bjelovar, 1950.) redatelj, dramati\u010dar, romanopisac i organizator multimedijalnih projekata, kazali\u0161nih predstava, festivala i kulturnog \u017eivota u Zagrebu i Hrvatskoj. […]<\/a><\/p>\n<\/div>","protected":false},"author":1,"featured_media":100,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[13,3],"tags":[16,18,17,21,19,20,15],"_links":{"self":[{"href":"http:\/\/www.uaos.unios.hr\/artos\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/86"}],"collection":[{"href":"http:\/\/www.uaos.unios.hr\/artos\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"http:\/\/www.uaos.unios.hr\/artos\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"http:\/\/www.uaos.unios.hr\/artos\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"http:\/\/www.uaos.unios.hr\/artos\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=86"}],"version-history":[{"count":13,"href":"http:\/\/www.uaos.unios.hr\/artos\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/86\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":391,"href":"http:\/\/www.uaos.unios.hr\/artos\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/86\/revisions\/391"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"http:\/\/www.uaos.unios.hr\/artos\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media\/100"}],"wp:attachment":[{"href":"http:\/\/www.uaos.unios.hr\/artos\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=86"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"http:\/\/www.uaos.unios.hr\/artos\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=86"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"http:\/\/www.uaos.unios.hr\/artos\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=86"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}