Kada sam pozvana da pišem ovaj članak povodom obilježavanja Međunarodnog dana osoba s
invaliditetom u prvi mah sam se zapitala je li to ispravno. Name, svatko tko me bolje poznaje zna da u meni čuči stanovit otpor prema bilo kakvim obljetnicama jer smatram da su one određeni oblik političke korektnosti koja ljudima omogućava održavanje privida osviještenosti i brige za druge. Više volim iskrenu kritiku, nego tapšanje po ramenima i također odgovorno tvrdim kako je meni svaki novi dan, dan osobe s invaliditetom pa redovito odbijam službene čestitke. Zato sam se dvoumila, no samo na trenutak jer već mi je sljedeću sekundu sjećanjem prohujao citat iz komedije Šuška se, šuška koji kaže: ” Život je prilika. Iskoristi ju. Ako to ne učiniš, postat će samo dugi niz četvrtaka.” Nešto me u tom duboko potreslo i odlučila sam pisati kako bih studentima s invaliditetom, samoj sebi i svima koji ovo budu čitali ispisala podsjetnik da naši životi mogu, zaista mogu biti puno više od dugog niza Dana osoba s invaliditetom, koliko god nam se to ponekad činilo nemogućim.
To ću učiniti opisujući svoj životni put, istovremeno čudnovat i čudesan vodeći se pri tome divnom rečenicom iznimne književnice Slavenke Drakulić iz snažnog romana Frida ili o boli koja tvrdi: “Ožiljci su mjesta na kojima jedan čovjek ulazi u samoću drugoga”. Sigurna sam da sva živa bića na ovome svijetu, a posebno studenti s invaliditetom, u najskrovitijem dijelu svoje duše mogu tu rečenicu osjetiti kao svoju. Zato od nje i krećem, nadajući se da će na kraju čitanja, nakon obrubljivanja mojih ožiljaka, biti samosvjesniji, hrabriji i sigurniji u put kojeg su odabrali.
Krenimo redom.
Rođena sam ratne 1992. godine kao nedonošče što je sa sobom donijelo cerebralnu paralizu i invalidska kolica. Roditeljima bi bilo najlakše odustati, ali nisu. S tri godine još uvijek nisam mogla samostalno držati glavu, ali sam poznate bajke znala prepričati od početka do kraja, dodajući pritom osobne maštovite detalje. To je bio prvi znak da ću jezikom nadoknađivati fizičke nedostatke. Kasnije, dok su se druga djeca igrala i skakutala, ja sam čitala. Čitajući sam se uživljavala u likove i prelazila granice stvarnosti i mašte te svoga i tuđih tijela.
S vremenom sam poželjela i sama pisati, ali za razliku od čitanja vještinu pisanja vlastitom rukom nikada nisam savladala. Srećom su se baš u vrijeme moga polaska u školu, na tržištu pojavila računala. Roditelji, svjesni da sam samoj sebi ptica što želi poletjeti uvis, svu su ušteđevinu uložili u kupovinu računala i omogućili mi tipkanje. To je bilo sve što mi treba od tada do danas. Osjećaj koji ispuni čitavo moje tijelo dok jagodica jedinog prsta kojim tipkam dodiruje tipke neprocjenjiv je i neopisiv ikome osim osoba s invaliditetom sa snovima sličnim mojima, zato ga i spominjem u ovom tekstu namijenjenom obilježavanju Međunarodnog dana OSI. Nigdje drugdje o njemu ne trebam tako govoriti.
Za spisateljicu je važno što je napisala, a ne kako piše. Ne dopuštam da se moji tekstovi omeđuju invaliditetom niti da se invaliditet koristi u marketinške svrhe. Iz svoje kože ne mogu, a ona je obilježena invaliditetom, stoga je to iskustvo neprestano prisutno u mojim tekstovima, ali nije uvijek dominantno jer su oni tematski višeslojni. Životi su nam također višeslojni. Dragi čitatelji, posebno SSI molim Vas nikada nemojte dopustiti da invaliditet odredi vaš identitet, nemojte ga ni negirati. Krajnosti nikada nisu dobre.
„Važno je ono što možemo, a ne ono što ne možemo.“ – . pisalo je na šarenom transparentu tijekom jednog prosvjeda OSI. Tu rečenicu si često ponavljam kao nit vodilju u danima kada me tijelo počne tjerati da usporim pa osjetim hvatati malodušnost, a takvi nisu rijetki. Ostavljam je i vama da se za nju grčevito držite. Ustrajte i uspjet ćete. Vjerujte mi.
Žena sam koja je više puta bila na samrti, ali je nastavila disati. Prvu nagradu na natjecanju Lidrano osvojila sam na dan kada mi je prokrvarila svježa rana uzrokovana kompliciranom operacijom kralježnice pa sam ju primila iz kreveta. Na prvi ožiljak, nadovezala su se još dva pa sada imam jedan ogroman što se proteže od vrata do stražnjice kojeg sam se sramila sve dok me moja prva ljubav nije poljubila posred leđa. Vi zamijenite sram za nježnost i ljubav prema samima sebi. Zahvaljujući tome isto rastemo.
Književnost je moj san, put i alat pomoću kojeg pokušavam učiniti život nečim što se zaista isplati proživjeti i to baš u ovoj koži, a ne pišem, samo tipkam. Sve što ostaje na ekranu su slike koje vidim izoštrene, upravo zahvaljujući „ sjedećoj perspektivi.“ Kakav divan oksimoron!
Svi moji likovi su autsajderi, a glavni su gotovo uvijek žene. Žene na marginama. Moja opsesivna tema bi prema tome bila: Položaj različitih u patrijarhalnom sustavu i njihovi pokušaji pronalaska vlastitog mjesta pod suncem. Ta se tema onda može granati na manje kao što su: Tijelo i to tijelo kao predmet srama, žudnje, nasilja…, šutnja od koje se, kako mudro tvrdi Slavenka Drakulić u svom romanu Mramorna koža može umrijeti, fenomen slobode i gdje su mu granice te, naravno ljubav od koje ljudi u zadnje vrijeme pomahnitalo bježe. Možda zvuči naivno ubrojiti ljubav u opsesivne teme, ali znate, brat mi često kaže da sam ja žena kojoj partner nije nužan jer sam zaljubljena u ljubav i nije sasvim u krivu. Ispunjava me secirati fenomen ljubavi i pišući sebi i drugima dokazivati da se ona može transgeneracijski prenositi lakše od trauma – izjavila sam nedavno u jednom intervju, nakon objave moje prve knjige ,inkluzivne slikovnice „ Lanina škola“ koja se bavi temom inkluzije djece s tjelesnim invaliditetom u redovni obrazovni sustav. Sretna sam što baš moja knjiga prva u našoj zemlji obrađuje tu osjetljivu, važnu temu jer sam najzorniji primjer da je kvalitetno obrazovanje ključni čimbenik ispunjenog života OSI pa je, stoga inkluzija od rane dobi prilika koja mora biti pružena svoj djeci u skladu s njihovim mogućnostima, neovisno o dijagnozama. Naglašavam da i osobe s intelektualnim teškoćama zavrjeđuju inkluziju primjerenu njima.
Dobro znam da se OSI često osjećaju kao čovječuljci s margina. To je užasno teška i nepravedna pozicija, ali svakom atomom svoga bića tvrdim da će, vas, ako ste studij birali srcem, s margina uvesti u aktivno društvo i motivirati da kopate dublje, da istražujete sebe, da želite više i bolje. Nećete se ni okrenuti, a naći ćete se poput mene negdje gdje niste mogli ni zamisliti. Ja se, primjerice, trenutno nalazim na 2. godini Poslijediplomskog doktorskog studija Informacijskih i komunikacijskih znanosti na FFZG-u. Proučavam informacijske potrebe azilanata i pokušavam biti ona koja im pruža ruku dobrodošlice jer duboko vjerujem da ljudi žive i kreću se tek kad počnu pružati ruke jedni prema drugima.
Ne znam kamo će vas odvesti vaš put, ali krećite se neustrašivo i otvorena srca.
Sretno!
Mirna Brođanac