Tromeđa

Autorica: Iva Papić /

Neki se prostori lako mijenjaju, lako gube stare, a zatim stječu nove ulice i građevine, boje i karaktere sveudilj ne trošeći vlastite slojeve; tamo je identitet kao potka što sve novo obuzdava, veže na sebe te i to novo brzo počne nalikovati onome što je isprva htjelo mijenjati. Vrlo su to prilagodljivi prostori i čovjeku je u njima ugodno.
Zatim postoje prostori što kao da se nikada ne mijenjaju, a i kad se mijenjaju, čini se kao da tek propadaju. Takav je prostor batinska obala Dunava, gdje je, prema seoskoj legendi, 1856. godine podignut poklonac s kipom sv. Ivana Nepomuka. Svaka ljudska pojava ima svoju priču, svoje zašto i kako, pa tako i ovaj, sada već zaboravljeni i oronuo poklonac, zagušen između modernih zgrada seoske livnice, dvije napuštene devetnaestoljetne prizemnice nakrivljenih ajnforta te nekoliko sklepanih i razvaljenih drvenih šupa preko kojih se salonitne ploče slijevaju kao klobuci trulih šumskih gljiva. Poklonac se čini kao bačena iskorištena igračka uz rub blatnog kružnog toka na dunavskom bentu, gdje mu Dunav, kao i prije, kao uvijek, jedini pravi društvo.

– Bila je to strašna oluja! – sjećaju se svi, makar je nitko nije doživio.

U kasno proljeće 1865. godine, kako kažu seljani, spojili su se Dunav i nebo, vjetar je postao voda, a gromade ledene kiše jednake topovskim tanadima. Ribari, vodeničari, mlinari, lađari i skelari, mahniti poput vode što ih je nemilice kosila, kušali su spasiti svoje blago: njih preko stotinu su sebe Dunavu poklonili. Kao zavjet, da se njihova žrtva ne zaboravi, i kao pogansku odu slavi silnog Dunava, mještani su podigli poklonac u koji su pohranili kip sv. Ivana Nepomuka, zaštitnika putnika preko mostova, kao i Češke, Praga, ispovjednika, graditelja mostova, kraljica, siromašnih te, nama najvažnije, zagovaratelja protiv poplava. Tako barem kaže batinska legenda. Povijesni izvori, naprotiv, govore kako su i kapela i kip podignuti točno stoljeće ranije, naime, 1756. godine. No, ni u 19. stoljeću se, govore izvori, ljudi ne mogu dogovoriti tko je mogući naručitelj i patron – Eugen Savojski ili Karl Ludwig – jer njegovi nasljednici su dužni obnoviti već natruo spomenik.

– Oluja je bila strašna! – sjećaju se jedni uspomena što su se prenosile s koljena na koljeno.

– Ivan Nepomuk nas je spasio! – ponavljali su drugi naslijeđena sjećanja.

A na nepristupačnom mjestu uz Dunav što je svake godine svoju obalu potapao stajao je, kao i danas, sv. Ivan Nepomuk, čija legenda je jednako puna mitova, kao i njemu posvećen poklonac.
Kada se povijesni prikazi očiste tendenciozne zloporabe, Ivan Nepomuk je umro kao žrtva najstarijeg ljudskog poroka – borbe za moć i posjed, što se, u njegovu slučaju, odvijala između Vatikana i češke krune. Trebat će još par stoljeća prije nego katolički poglavari odluče svojim kraljevima prepustiti crkvena dobra i pri tome se nazvati reformatorima. Naš Ivan još nije bio spreman za taj korak. Nije bio, stoga, jedini mučen u tamnici češkog kralja, no samo njega su, navodno, bacili zavezanog s Karlovog mosta jer on, najpošteniji među njima, ne bi šutio o zločinima nad njima počinjenim. Kako je onda on zaštitnik tajne, ako je bačen s mosta (čime je postao zaštitnik svih koji mostove prolaze) jer, očito, nije mogao šutjeti? Ta, pak, legenda vezana je uz sramoćenje istog kralja što je našeg Ivana bacio u Vltavu: naime, kraljica ga je varala, a kako njezin ispovjednik, Ivan Nepomuk, nije htio ljubomornom kralju (a svi ljubomorni su smiješni) odati s kime mu je djeva nabila rogove, kralj ga je bacio s mosta (nije još jednom – to su dvije različite legende, koje jednako završavaju). Zapravo, Ivan je dugo bio štovan upravo po toj preljubničkoj legendi po kojoj je, konačno, martyrii palmam emeruit. Iako, ako ćemo pravo, martyrii palmam familia Habsburg illi dederit.
Lijepo se poklopilo da u liku jedne osobe Habsburgovci mogu postići svoja dva cilja: blaćenje dinastičkog rivala, češke krune, te širenje protureformacije. Nepomuk je odabran za novo lice austrijske propagande (čarobnog imena pietas austriaca) te je beatificiran 1721., a kanoniziran već 1729. godine (u utrci na 100 m zasigurno je dugo držao rekord). A s obzirom da su, nakon odlaska Osmanlija, slavonskim posjedima plemićke obitelji od Habsburgovaca naplatile dugovanja za netom uspjeli ratni pohod, ne treba čuditi što se Ivana Nepomuka u Slavoniji slavilo „na lopate“. Svako selo je imalo barem jednog krajputaša, svaka crkva barem jedan oltar, svaki grad barem jedan poklonac, a Ivan je ubrzo pridodan i plejadi austrijskih zaštitnika od kuge. Ipak, u Slavoniji i Baranji ga ponajviše poznaju kao zaštitnika putnika po mostovima i rijekama te je, baš stoga, postavljan uz skele, mostove, poplavna područja, a takve je funkcije i onaj batinski. Smjestio se taman u dnu Banovog brda, gdje ono kao neman razjapljenih čeljusti uranja u Dunav, na prijelazu dunavske skele kojom je Bačka bila vezana s Baranjom, i gdje je, napokon, poklonac zabilježen prvim fotografskim aparatom na prijelazu 19. u 20. stoljeće: iznad njega su se penjale njive i vinogradi u Banovo brdo, na obali je vol upregnut u kola, a Dunavom plove parobrodi. Tad se Batina nazivala Keöseg ili Kiskőszeg, odnosno Rub stijene, iste one stijene kojom kao razjapljenih čeljusti Banovo brdo uranja u Dunav.
Mađari su nekad poetični kao američki Indijanci. Stijena, koju Batina u svom mađarskom imenu nosi, bazaltna je gromada niz koju klizi lesno tlo Banovog brda, a o kojoj je tako zavodljivo maštati kako je Mons Aureus, kako su Rimljani nazivali to baranjsko brdo, nekoć bio vulkan, a nedaleki Zmajevac zmajevo ždrijelo vulkanskog kratera. Kad se usporedi današnja Batina s njezinim razglednicama s kraja 19. stoljeća, prizor je gotovo jednak: niz obronke Banovog brda slijevaju se polja i šumarci, među njima se uzdiže zvonik sv. Valentina, uz Dunav se nižu prizemnice s ajnfortima i poklonac sv. Ivana Nepomuka, a Dunavom brodovi plove…
U Batini 1780. godine žive Mađari, Nijemci i Hrvati: kod Mađara i Nijemaca u jednoj kući ne stanuje preko dvije obitelji, dok ih kod Hrvata stanuje po tri pa čak i četiri. U opisu beljskog vlastelinstva stoji kako Batinci nemaju livada te za suša kose dunavske otoke, kako loše vino lako prodaju preko Dunava, kako se po dunavskim otocima drvari za ogrjev i građu, kako vlastelinstvo ima podrum za 5.000 akova vina i pristojno svratište zbog skele; spominje se dalje riječna pruga od Pešte do Petrovaradina i stan vlastelinskog mitničara, a osim toga, navodi se, Batinu moraju proći brodovi koji dolaze iz Banata preko Franjinog kanala, kao i oni iz južnog dijela Bačke i temiške županije pa i oni iz Slavonije, i zbog toga je u mjestu uvijek živo.
Njemački pustolovi, koji su se u 18. stoljeću spuštali Dunavom do Crnog mora, bakropisima su ovjekovječili Kiskőszeg ili Donau-Daru-Winkel, kako je glasio njemački naziv batinske skele: u prvom planu, četiri muškarca na obali vuku teglenicu za čijim kormilom stoji peti. Iza njih, Dunavom plovi desetak lađa, od kojih neke upravo pristaju uz batinsku obalu. Odakle dolaze u tim plitkim čiklovima? Neki za sobom izvlače mreže i vuku ih u plićak, neki dolaze s vodenica što su se uvijek, kao jata riba, izmicale trasi skele, hvatajući za mlinske kotače struju rijeke iza sprudi, neki prevoze ono za što ne žele ili ne mogu platiti skelarinu; iza njih nižu se građanske kuće širokih lučnih ajnforta, poklonac sv. Ivana Nepomuka, žitnica i barokna crkva.
Batina je kao Arkadija: Dunavom kao staklom plove čikli.
Kroz 19. stoljeće Kiskőszeg se širi u brdo, obalu ostavljajući skalameriji skele, skladišta i svetom Ivanu Nepomuku. Dunavom se šire lađe i vodenice, pletare oblijepljene blatom uz koje pričvršćeni stoje od njih veći drveni mlinski kotači. Blatne vodenice okupane sivom maglom na sivom Dunavu gole jeseni… Preko puta je šlajs Franje Josipa, a malo dalje kanal Marije Terezije. Kompa je pristajala na istu pješčanu obalu Dunava što je ljeti bila razmrvljena sprudovima kao otocima, a zimi poplavljena rijekom sve do Nepomuka. Niz istu ulicu se stoljećima išlo na skelu: od gatora pod župnom crkvom do gostione uz Dunav, uvijek u koloni migoljila su kola. 1920-ih bila su to zaprežna kola drvenih kotača i kočija nalik pletenim košarama, a iza Drugog svjetskog rata su, jedan pored drugog i jedan iza drugog, skelu čekali kamioni s ceradom preko metalne rešetke prikolice, prve ruske Volge, i konji upregnuti u kočije od kojih su neke imale drvene, a neke automobilske kotače. Gacali su skupa po zimskom blatu, a po opločenju od opeke uz kuće su se natiskivali ljudi pod crnim kišobranima. Kiskőszeg se tad zvao Batina.
Do promjene imena je došlo nakon Trianonskog sporazuma, kojim je južna Baranja pripojena Kraljevini SHS, kad je trebalo izmisliti slavenska imena za dotada mađarska naselja. Slavenizacija toponima bila je povjerena županijskom školskom nadzorniku Milanu Đ. Ćosiću, koji je za Kiskőszeg namijenio ime Batina, navodno prema legendi o lokalnom skeledžiji zvanom Bata: Batina je skraćeni oblik imena Batina skela. No, istini za volju, i taj Bata vuče porijeklo od toponima Battyán, što je bio naziv za skelu te se, sukladno tome, „Stadt Battina“ nalazi i na litografiji A. Kunikea iz 1826. godine, iz njegove serije litografija „Zwei hundert vier und sechzig Donau-Ansichten“. Ipak, objašnjenje kako se Kiskőszeg treba preimenovati u Batinu zbog dotičnog Bate u to se vrijeme činila privlačnijom i prihvatljivijom. Slično su preimenovali i Vörösmart (selo Vereš Marte) u Zmajevac, radi bliskog mu toponima Sárkány/zmaj, a njemu susjednu Csúzu u Suzu, prema legendi da su tamo kmetovi Vereš Marte mokrili suze zbog okrutnosti svoje gospodarice. I to je, također, bilo u skladu s klasnom borbom.
Naime, crvenokosa Vörös Márta odnosno Vereš Marta tražila je, prema legendi, veliku vozarinu za prijelaz skelom preko Dunava, a tko nije mogao platiti, morao je tri dana raditi u njezinu vinogradu. Čuvši za to, pravedni kralj Matija je u prosjačkoj odjeći stao na skelu, a kad nije dao novce, stražari su ga odveli u Martin vinograd, gdje je kralj dobio dobrih batina. Kao odštetu, kralj je tražio dvije funte Martina mesa. Na to je ona obukla najljepšu odjeću, osedlala kočiju i survala se u Dunav, koji je izbacio njeno tijelo na mjesto što će se kasnije zvati Vörösmart; njezin štap, kojim je batinala ljude, pronađen je malo dalje, kod skele, te je po njemu Batina dobila ime. Naposljetku, treba spomenuti još jedan, duhovitiji korijen naziva Batina, koji donosi opis Beljskog vlastelinstva iz 1824. godine: naime, kako se kod skele skupljao ološ (kao u svakoj luci), žandari su tražili protuhe i dijelili im batine. Toliko legendi za selo što nema ni tisuću stanovnika!
Žandarima što su čuvali skelu i robu od lopova i razbojnika, kao i činovnicima zaposlenim na postrojenju za skelu što se otad na parnu vuču vukla do vojvođanskog šlajsa, sagrađena je prva građanska palača u Batini, s ugaonim erkerima kao kulama s čardacima. Južno od nje nalazila se gostionica Pobjeda gdje se moglo opuštenije čekati kompu, a gdje su, kao u svom dnevnom boravku, boravili špićasti brkati žandari. Zgrada carinarnice, kao i nova Art-déco crkva među šumarcima Banova brda, označile su prijelaz od Kiskőszega do Batine. Dunav je plavio i povlačio se, skela na parnu vuču prevozila je putnike, kola i robu u Bačku, niz Banovo brdo su se surducima nizali sokaci, koje su jedni napuštali i odlazili sjevernije, i koje su drugi s juga naseljavali. Ipak, slika s osamnaestoljetnog bakropisa nije se mijenjala i u planovima su se nizali isti motivi: lađe i teglenice na Dunavu, kuće i mreže na obali, crkveni zvonici među krošnjama ruba stijene Banovog brda na ušću Karašice u Dunav. Mijenjali su se tek kostimi osvajača.
Za Drugog svjetskog rata Batina je opet postala Kiskőszeg; oni što su došli s juga su nazad protjerani na jug (ili u logore), sa sjevera je došla Jugend te je Kiskőszeg opet postao Donau-Daru-Winkel, da bi 1944. godine NOVJ i Crvena armija „oslobodili“ Baranju, kao što su je par godina ranije oslobodili Horthijevci, pa nakon njih i Treći Reich. Po širokom Dunavu su na par motornih brodića, dvadeset i sedam šlepova i sto i osamdeset ribarskih čamaca u smrt poslani Vojvođani i Ukrajinci jer su, osnaženi brojnošću i pozicijom unutar Crvene armije odnosno NOVJ-a, rogoborili o samostalnosti; pod teškom paljbom Nijemaca, Mađara, domobrana, ustaša i nedićevaca s vrhova Banova brda ginuli su u baranjskom samoubilačkom iskrcavanju na desnu obalu Dunava. Njihovi leševi zauzeli su prvi mostobran. Ne podsjeća li to na biblijsku priču kad je David poželio Bat-šebu te je njezinog supruga Uriju poslao u najžešće bojeve, da bi, po njegovoj smrti, mogao oženiti onu koju je želio? „Drveće je bilo okićeno rukama i nogama, odrubljenim glavama, krvlju…“, pisao je tada komesar Dušan Krajinović.
Tim istim ubijenim i nepodobnim unutar svakog pobjedničkog korpusa podignut je kasnije spomenik na mjestu gdje Banovo brdo uranja u Dunav, gdje poput zmajevačkog zmaja, kojeg nikad nije biti bilo, razjapljenih čeljusti i očnjaka oštrih poput lesnih stijena prerezanih kao mačem, otvara ždrijelo da taj nesretni Dunav ili proždre ili sažga. Spomenik su od milja nazvali Julka, po prvoj partizanki što se iskrcala na batinsku obalu Dunava: ona je selu donijela slavu te nije čudo da je jednako vole Mađari, Hrvati, Nijemci i Srbi – ionako su svi skupa ratovali, malo za jedne, a malo za druge.
Osim Julke, batinskoj vizuri nakon Drugog svjetskog rata dodan je most 51. divizije. On je otjerao lađe, vodenice i skelu, srušio je grobljansku kapelu i križni put i groblje, što se sve s lesom survalo niz bazaltnu stijenu, a kosti ostale u šipražju divlje šume dok ih je polako ispirala kiša i poplavna voda Dunava.

Kod Eve

– Batina je tromeđa! – kaže nam mještanka, Mađarica Agneza, vatrogasac i zaštitar te zaljubljenica u Banovo brdo. – Treba znati osjetiti tromeđu.

Sjedimo u gostioni „Kod Eve“, nasljednici svih gostionica koje su, na istom mjestu, u istoj kući, prije bile zadnje gostione prije skele. Priča nam o ruskim i njemačkim kamionima i džipovima koje su izvadili iz Dunava, zgnječenim silnim volumenom dunavskog pijeska, priča o drvenoj teglenici što izroni za niskog vodostaja, a koju je dunavska voda očuvala skupa s njezinim teretom, priča o američkim turistima kojima suze pršte podno Julke, a ona im ne stiže odgovoriti na sva pitanja o Titu.

– Amerikanci dolaze u Baranju cruiserima što se spuštaju niz Dunav do Crnog mora. – govori – Ovdje pristanu, a onda autobusima idemo do Julke. Njima je Drugi svjetski rat jako bitan. Kad im u autobusu ili pod Julkom spomenem Tita, pljušte pitanja te ne znam iz kojeg dijela mozga oni iz mene izvlače odgovore. I Tito, i Tito, i Jugoslavija pa opet Tito… Tito im je kao Churchill. – govori nam Agneza, žena srednjih godina, mirne i staložene naravi i tihog glasa.

Kasno je prijepodne, a „Kod Eve“ je puno. Za drvenim stolovima, prekrivenim crveno bijelim stolnjacima s uzorkom šahovnice, kao i za drvenim masnim šankom, sjede muškarci svih uzrasta. Nas tri smo, uz mladu konobaricu, rijetko viđene žene. U gostionici je zadimljeno peku nas oči. Zima je, puše hladni vjetar s Dunava i svi prozori su zatvoreni. Nasred prostorije kuri jedna plinska peć, a na njoj polako hrđa metalni lončić s vodom.
Neugledni muškarci, zgrbljeni nad svojim pićem, kavom s rakijom ili pivom, tek ovlaš su nas pogledali kad smo unišle te nas upitnim pogledom otpratili do mjesta gdje smo sjele i gdje su nas ostavili s mirom, kao da su nas predali u nečije sigurne ruke. Da smo došle same, vjerojatno bi nas podozrivo gledali i u sebi omalovažavali kao sve strance što iz vlastitih interesa dolaze na obljetnicu Batinske bitke. No, bili smo s Agnezom, i samim time smo bili ‘podomaćeni’. Kratko je trebalo, a da nas više nitko nije niti zamjećivao.

– Uglavnom, – nastavila je Agneza glasom jednakim kao prije minutu – Još kao mala sam se zainteresirala za povijest Banovog brda, prvenstveno za grobljansku kapelu nad Batinom koja se urušila 1975. godine. Iz arhiva u Budimpešti čuvam ispis građevinske dozvole iz 1889. godine, kao i kojoj obitelji je, uz četiri tisuće i nešto forinti, dan nalog za gradnju. Bivši župnik mi je znao reći: „Nemoj nikada govoriti da je to kapelica. To je bila jedna prekrasna lijepa, velika kapela Isusova Uzašašća na nebo.“

Svirao je Zvonko Bogdan. U gostionici je žamor bivao sve glasniji, kao i cigaretni dim koji je grebao moje grlo. Agneza nije pušila, a Kika je motala. Otvorila sam kutiju keksa i stavila je na stol. Ako čovjek ne bi obraćao pažnju, oči bi prestale suziti.

– Je li Ivan Nepomuk oduvijek na mjestu, gdje je sad? – pitam Agnezu.

– Da.

– Jer na starim fotografijama on izgleda kao da je na Dunavu. – nastavlja Kika.

– Zato jer je obala nekad bila drugačija, prije nego su je nasuli kao zaštitu od poplava. No, tradicija još uvijek postoji: svake godine na dan sv. Ivana Nepomuka, 16. 5., u procesiji se od Nepomuka spuštamo do Dunava i puštamo svijeće i cvijeće. Ribari iznose čamcima svijeće da plutaju nasred Dunava.

Zamišljala sam rađanje nove hereze.

– Zadnja vodenica na Dunavu je nestala izgradnjom batinskog mosta 1974. godine. – nastavila je Agneza – Kosta Nagy je prerezao vrpcu! Tad je prestala prometovati kompa. Tad je i kapela kraj crkve nestala uslijed poplave, jer se dio brda pod njom odronio uslijed izvlačenja pijeska iz Dunava.

Sviralo je Bijelo Dugme. „Putuj, Selma“. Prozori su bili zamagljeni, vlaga se cijedila niz okna. Konobarica je na kratko otvorila prozore i kroz njih se ukazala siva masa Dunava što se poput trome i tuste zmije valjala zemljom pod sivim nebom, za dana kad je kišu tek studen priječila da se izlije iz nabreklih oblaka. Dim je sukljao kroz otvorene prozore, a do nas su dolazili svježi zapusi ledenog zraka s mirisom Dunava i blata.
Kroz sve jači žamor u gostionici izmjenjivale su se mađarske i hrvatske riječi u mješavini oba jezika, gdje svi poznaju dovoljno tuđica, a da se ipak razumiju; ćulim uši i slušam čas Olivera, čas stare Mađare što za stolom do našeg sporo pričaju. Odmah do njih su mladić i djevojka rastvorili bureke iz kojih se puši para što probija oblake dima nad našim glavama. Konobarica provjerava ima li još vode u lončiću na peći.

– Tradicija blijedi. – rekla je Kika – Trebaju nam kazivači. Ja dođem do jednog dijela, gdje stanem, a nema mi tko pričati dalje.

– Nažalost.

– To sve treba zapisati. Ako ne zapišemo i ne pohranimo, onda smo sve pustili da umre. A ja još uvijek želim nešto spasiti.

– Kad me je nazvao Ferika jučer i najavio mi vaš dolazak, a mi smo skupa odrasli tu u Batini, rekao je: „S kim da pričamo o Batini?“ Nemaš više s kim. Jedino čika Đurika, on je živa enciklopedija i puno toga zna.

– I puno toga doda. – namignula je Kika.

– I puno toga doda. – smijala se Agneza potvrđujući – Od starih učitelja tek je jedan još živ. Zgradu škole kupio je vlasnik pivovare. I ona je ruševina.

Renatu netko zove na telefon. Javlja se i razgovor teče na mađarskom. Kika i ja šutimo jer znamo kako smo tek zagrebale po površini i kako je duh nemoguće opisati faktima. Zar je bitno je li poklonac izgrađen kao čin širenja austrijske propagande ili kao zavjet Batinaca što su svjedočili divljanju Dunava? On je odraz kotača povijesti u čijoj putanji se našao, a kad je kotač skrenuo, jedna drugačija, lokalna povijest je nastavila graditi svoju tradiciju i svoje putanje identiteta. Je li nešto nastalo kao u provinciju uvezena kopija – poput štovanja sv. Ivana Nepomuka – ili je tek jeka tragova što stoljećima mutiraju praslavenske korake, nerazrješivo je klupko koje, poput ljudskih sudbina ljudi što skupa s nama sjede kod Eve, nije moguće razmrsiti. U konačnici, poklonac je u svemu jednak ljudima koji mu se ovdje klanjaju: postojan u iscrpljujućem trajanju, dijelom zaboravljen, a dijelom nezamjenjiv.
Prošlo je podne i nebo se bilo razdanilo. U gostioni su sjedila ista lica, kao i kada smo ušle. Na zidovima do toaleta visjelo je antifašističko i mađarsko znakovlje, a tik do njih posteri s golim ženama, koje više nitko ne gleda.

– Znate li za džip što je izvađen iz Dunava? Našli su ga jedne godine kad je bila suša. Wermachtov, ostao nakon Batinske bitke. Gume su mu bile tvrđe, nego na mom autu. Nađen je čitav, s gorivom unutra, s mitraljezom i noževima. Kad su ga izvadili brzo se raspao jer je bio godinama ukopan u pijesak. Čika Đurika još zna gdje su avion i tenkovi pod Dunavom. A za niskog vodostaja se vidi drvena teglenica, ostatak batinske kompe…

Svirao je Željko Bebek, „A da je sreće bilo“.
Agneza nam priča dalje. O markantnom Kosti Nagyu što je prerezao vrpcu novog mosta, kad je gladan Dunav proždro i lesnu stijenu i kapelicu s križnim putem; o lesnim rupama, gdje su nekoć bili grobovi, u kojima ne odzvanja jeka pada kamena na dno; priča o ženama koje čiste poklonac Ivana Nepomuka i o djedu koji je, krivo optužen za dekapitaciju kipa, dobio šamar od žandara; priča o obližnjem studencu sv. Roka u šumi, podignutom za baranjske kuge, gdje je njezina majka nosila zahvalnicu svaki put kad bi bolesna stoka ozdravila; priča o kisikani i livnici što je staklom obavila zgradu žitnice iz 18. stoljeća, o avionu i dva tenka u srbijanskom koritu Dunava, o sjekiri koju je njezin otac izronio s drvene teglenice i kojom njena majka i dalje cijepa skaljice, o Julki koja je pretvorena u vidikovac i uz koju se održavaju jazz i rock koncerti, a njena majka je dobila kaznu od milicajca kad je kao djevojka na spomeniku upalila tranzistor.
Izlazimo van iz Evine gostionice, a Agneza nas vodi kraj gatora pod crkvom što su bili vlastelinski vinski podrumi, prije nego su služili kao ledenice; za njenog djetinjstva ljudi su u njima uzgajali i prodavali gljive. Priča nam o zaleđenom Dunavu kojeg su stranci mijenjali za aljmaške livade pod snijegom, priča o batinama kojeg je od djeda dobila jer se igrala u kosturnici pod Julkinim nogama, o surducima što su za kiša služili kao kanali do Dunava, a za suhih dana kao puteljci među kućama, vodi nas do javnog bunara na ušću Karašice, gdje se vadila najbolja voda u selu i, konačno, priča o sebi, kako je bila otišla u Njemačku u potrazi za boljim životom, no kako se nakon tri mjeseca vratila jer Banovo brdo njezin je jedini dom.

Obilje

Napuštamo Batinu. Agneza maše za nama. Iz auta gledam kako se selo, unatoč vojskama i državama, tijekom stoljeća nije promijenilo. I dalje čovjek gleda tek tri plana: Dunav s lađama, obalu s prizemnicama i brdo s hramovima. Razmeđe je Batina tek u ovom stoljeću. Sve dotad bila je, kako je ispravno prikazuju bakropisi, Arkadija sa seljacima i ribarima, okružena Dunavom i močvarama, nakićena lađama i vodenicama, zakriljena Banovim brdom kao krunom; mjesto koje su svi osvajali, no u mjerilu ta tri plana utapala se ambicija.
Idu kiše i Dunav raste: možda će mu, kao 1965. i 1972. godine, kanali Franz Josefa i Marije Terezije opet biti nedostatni, možda će Dunav opet potopiti Karašicu, probiti nasipe, a Batinci će od kuće do kuće, kao nekoć, ići u čamcima. I tada će u podnožju Banovog brda stajati poklonac, a u njemu kip sv. Ivana Nepomuka, ne stoga jer ga je posvetilo ulje biskupovo, već jer su ga svetim učinile zahvale i molitve generacija ribara, lađara, vodeničara, gostioničara, rudara, seljaka, vinara, užara, lučnih radnika, kolara, tkalaca, pekara, graditelja i učitelja, kojima je Dunav, rit i brdo utkano u dušu kao kršćanima brojanice.
I onda, na izlasku iz Batine, napokon shvatim pravo značenje riječi „tromeđa“: Batina nije razmeđe država, već fenomena, a u toj jednoj točki, tom malom ribarskom mjestu, poznatom prvo po skeli, a onda po Julki, prožimaju se guste sile teškog Dunava, vulkanske stijene što je Dunav svake godine kao sladoled oblizuje, i plodnog rita, čiju su divljinu možda ukrotili habsburški kanali, no koji i dalje, kao žedan u pustinji, gladno čeka izljev Dunava, da u njemu opet pusti korijenje svog obilja. Zar nešto drugo prikazuju osamnaestoljetni bakropisi? Tek tri plana crtaju: Dunav, obalu i brdo. Tromeđe je to jave, obilja i sna. Pregusta je ova plodnost, a da dozvoli sitnoj mijeni da je guši.