Autorica: Jelena Pataki Šumiga /
Distopijska alegorija o kapitalu, prirodi i umjetnosti: “Kad se večernje sjene izdulje” Paule Rem,
MeandarMedia, 2024.
“Kad se večernje sjene izdulje” mlade osječke autorice Paule Rem najnoviji je doprinos hrvatskoj distopijskoj književnosti. Kao tematski nastavak njezina “U ime kapitala” (2021.), roman je to istodobno sasvim futuristički i utkan u sadašnjici. Riječ je o postapokaliptičnom svijetu koji počiva na poznatim distopijskim okosnicama (tehnologizacija, kapitalizam, dehumanizacija), a koje autorica kombinira sa zaigranim, nesvakidašnjim narativom. U tom smislu, “Večernje sjene” plod su tradicije po uzoru na Huxleyjev kapitalističko-konzumeristički pakao u ruhu raja, Orwellov velikobratski biopolitički nadzor te McCarthyjevu psihološko-putopisnu postapokalipsu, ali i originalnih pogleda na stavove koje distopijski kanoničari zauzimaju.
U središtu “Večernjih sjena” nalazi se pustoš Zona, a u njoj tehnološko-stambeni kompleks Kocka. Nju nastanjuje šačica preživjelih pošto je kontaminacija zraka, tla i ostalih prirodnih resursa toksičnim korovom izazvala apokalipsu. Preostala civilizacija broji tek nekoliko ljudi: Mašinist, Znanstvenica, Arhivistica, Direktor, Menadžer, Glumica i Utjecajnica. Oni su ujedno glavni likovi i dobivaju zasebno poglavlje u gotovo antologijskom formatu romana. Svi imaju svoju ulogu koju nastoje ispuniti – duboko predanu Kapitalu – i nastoje se othrvati sve raširenijoj prijetnji otrovnoga korova. Imena-simboli oslobađaju roman od kulturno-geografskih odrednica, premda ipak izrijekom nastanjuju aluzivne Sjedinjene Asocijacije Dioničara, upućujući na univerzalnu primjenjivost romana. Jednako tako, na likovima se lome sve one dihotomije koje distopije i inače prokazuju: tehnologija i priroda, materijalno i duhovno/religiozno, privatno i javno.
Unatoč bogatoj intertekstualnosti, roman je pitak i prohodan, duboko ironičan. Jezik povremeno rabi anglizme i korporativni novogovor, što odražava logiku žanra i potvrđuje distopijski ton romana. Prostor ove recenzije, dakako, previše je skučen da bi se istaknuli svi pohvalni elementi, ali ograničit ćemo se na dva, izrazito ironična i – usudila bih se reći – pozitivna u svojoj ironiji: Arhivisticu i Glumicu. S jedne strane, Arhivistica je predana sizifovskom radu u birokratskoj mašini Kapitala, bolno opterećena osjećajem da je netko u svakom trenu motri. I premda joj čitatelj sažalno pristupa kroz ironijski modus Northropa Fryea, na kraju ipak pokazuje da je imala pravo i da je prozrela pravila igre, što joj omogućuje da vrati značaj materijalnom izdavaštvu i pisanoj riječi. Drugi lik i s njime povezana tema jest Glumica. Ona funkcionira kao utjelovljenje romanse kao subverzivne sile – a na koji ozbiljni kritičari i pristaše kanonske distopije često zaboravljaju prilikom negativnih osvrta na popularni žanr distopije za mlade (eng. YA)! – i utjelovljenje umjetnosti, koju je još Nietzsche opisao kao jedino pomoću čega se možemo boriti protiv dogmatizma religije i pozitivizma znanosti. Snalažljivost Glumice kroz roman stoga je metafora trajne važnosti i snage umjetnosti.
Kao književnica s velikim iskustvom, Paula Rem vidno vlada zakonitostima distopije, ali pokazuje i veliku dozu smjelosti i inovativnosti. U izgradnji svojeg distopijskog svijeta ne oslanja se slijepo na elemente kanona, već gradi višeslojan, revolucionaran tekst. Kad se večernje sjene izdulje na neočekivan način propituje sustave, vrijednosti i granice ljudske civilizacije. A u vremenu sve jačih klimatskih, političkih i društvenih neizvjesnosti, to je važan podsjetnik na moć književnosti i umjetnosti – strogo promišljanje svijeta s namjerom da ga unaprijedi.