Autorica: Tatjana Ileš /
Na primjerima četiriju romana suvremenih hrvatskih književnika, Kraljica noći Josipa Cvenića, Ne dao Bog većeg zla Gorana Tribusona, Nebeski biciklisti Irene Lukšić i Narodno veselje Pavla Pavličića, svi objavljeni od 2000. godine na ovamo, namjera je pronalaziti, interpretirati i prikazati specifičnosti autorskoga pogleda unatrag, odnosno u šezdesete godine 20. stoljeća u hrvatskom društvu i kulturi. Prepoznavanje autobiografskih elemenata unutar pripovjednoga teksta kao onih koji ovjeravaju pripadnost likova određenom vremenu i prostoru pokazat će sličnosti (i razlike) utjecaja karakterističnoga duha vremena u četirima manjim hrvatskim gradovima – Osijeku, Bjelovaru, Dugoj Resi i Vukovaru. Likove, u pravilu maloljetnika kao protagonista romana, promišljat će se kao nositelje strategije autorskoga pripovijedanja, ali i kao predstavnike mlade generacije na udaru novoga doba. Mikrorazdoblje šezdesetih predstavljeno u navedenim romanima uvelike je obilježeno lokalnim, kao i globalnim sociopolitičkim gibanjima toga vremena. U kompleksu šezdesetih godina u hrvatskoj književnosti i kulturi veoma važnu ulogu ima ideologija, odnosno život u socijalizmu, ali i snažni prodori i utjecaji popularne kulture. U radu će se među ostalim nastojati prikazati odnos i generacijski stav spram utjecaja ideologije i pop-kulture na vrijeme i prostore odrastanja jedne nove generacije.
Godina 2018. obljetnička je godina. Sto je godina prošlo od završetka Prvog svjetskog rata, sedamdeset od poznatog Titovog ne! Staljinu, i pedeset od burnih događanja iz 1968. Na različite se načine u europskome prostoru obilježavaju spomenute obljetnice, upravo u godini nabijenoj snažnim globalnim geopolitičkim silnicama za koje u ovom trenutku ne možemo reći na koji će način ispresijecati i naše prostore. No, sigurno je da će i ova društvenopolitička previranja ostaviti trag i u kulturološkome smislu.
Desetljeće koje je na sličan način uzburkalo globalno selo i međunarodne političke odnose jesu šezdesete godine prošloga stoljeća, posebice 1968. godina kao krizna, revolucionarna, buntovna, ona koja će za mnoge (istočno) europske narode biti svojevrsna prekretnica, koja će pokazati odlučnost i snagu mladih, studentskoga pokreta i početka značajnih društvenih promjena u Europi, ali i u Sjedinjenim Američkim Državama.
Govoriti o šezdesetima potrebno je ponajprije stoga što tradicionalna historiografska podjela povijesti na epohe u povijesti kulture više nije moguća ili ju se sve češće dovodi u pitanje, napose kada je riječ o tzv. kratkom dvadesetom stoljeću. Pokušaj praćenja kulturnih i društvenih fenomena koji značajno obilježavaju neku od dekada prošloga stoljeća čini se razložnijim. Tako ćemo se nasloniti na britanskoga povjesničara Arthura Marwicka, koji će se u svojoj knjizi o šezdesetima načelno složiti s prevladavajućim stavom u suvremenoj historiografiji koji pedesete vidi najznačajnijima u povijesti, napose ekonomskoj, 20. stoljeća. Pomičući, međutim, fokus historiografskoga zanimanja s ekonomskih i gospodarskih prema društvenim i kulturnim pravcima razvoja, on kao „točku preokreta“ navodi 1958/59. godinu te naglašava kako gospodarska ekspanzija jest započela u pedesetima, no njezini su se rezultati korisni za društvo u cjelini počeli osjećati u šezdesetima. Na globalnom se planu šezdesete čitaju kao godine borbe za građanska prava Afroamerikanaca; kulture mladih, idealizma, prosvjeda i pobune; popularne glazbe kao univerzalnoga jezika, čiji su najpoznatiji pronosioci bili skupina The Beatles; snažnih promjena u muško-ženskim i seksualnim odnosima; sve većih sloboda u literaturi i medijima, ali i svakodnevnom ponašanju; popuštanja cenzure; pojave novog feminizma, underground i kontrakulture, ali i optimizma i istinske vjere u stvaranje boljeg svijeta. No, što je sa šezdesetima u Hrvatskoj?
Iz pozicije vlastite kože i svojevrsne naknadne pameti, u intervjuu za Jutarnji list, o godinama svoga djetinjstva i odrastanja, tv-redatelj i scenarist Željko Ivanjek napisao je: „Šezdesete godine dvadesetog stoljeća zapravo ne postoje. Vrijeme ih je pojelo.“[1] Je li slično stanje svijesti generacije koja je dijelila takva iskustva potaknulo Tribusona, Cvenića, Lukšić i Pavličića na svojevrsno izbavljenje turbulentne dekade suvremene hrvatske, ali i svjetske, prošlosti iz neminovnog procesa zaborava?
Smjeralo se, dakle, nadnaslovom ovoga teksta podsjetiti i na knjigu eseja o pojavama u društvu koje su značajno kulturološki obilježile prošlo stoljeće ̶ na poznatu knjigu Dubravke Oraić Tolić Dvadeseto stoljeće u retrovizoru. Pa i posebice posudbom termina retrovizor ukazati na svojevrsni pogled unatrag, za nečime čega više nema, što je prošlo, dijelu kakvoga prošlog života, a koji se živio i proživio u nekom drugom društvenom uređenju, prema nekoj drugoj ideologiji. Više-manje.
Drugim se dijelom naslova određuje okvir unutar kojega pronalazimo prozni korpus na kojemu će se rečeno pokušati pokazati. Na primjerima četiriju romana suvremenih hrvatskih književnika, Kraljica noći (2000.) Josipa Cvenića, Ne dao Bog većeg zla (2002.) Gorana Tribusona, Nebeski biciklisti (2008.) Irene Lukšić i Narodno veselje (2013.) Pavla Pavličića, svi objavljeni od 2000. godine naovamo, namjera je pronalaziti, interpretirati i prikazati specifičnosti autorskoga pogleda unatrag, odnosno u šezdesete godine 20. stoljeća u hrvatskom društvu i kulturi.
Mikrorazdoblje šezdesetih predstavljeno u navedenim romanima uvelike je obilježeno lokalnim, kao i globalnim sociopolitičkim gibanjima toga vremena. U kompleksu šezdesetih godina u hrvatskoj književnosti i kulturi veoma važnu ulogu ima ideologija, odnosno život u socijalizmu, ali i snažni prodori i utjecaji popularne kulture. U radu će se među ostalim nastojati prikazati odnos i generacijski stav spram utjecaja ideologije i pop-kulture na vrijeme i prostore odrastanja jedne nove generacije.
Uvlačeći čitatelja u vrijeme i prostor svoga romana Kraljica noći Josip Cvenić u uvodnom poglavlju piše: „…ja se plašim brzine sadašnjosti koja odlazi u prošlost.“[2]
Smjene stoljeća, već se ranije pokazalo, često su označene svojevrsnim strahom od zaborava onoga što prolazi ili je prošlo, ali i strahom od nepoznatoga – onoga što donosi novo doba. Tim ili sličnim razlozima potaknute, na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće pojavljuju se i u hrvatskoj književnosti različite inventure vlastitih života, a time i slaganja i preslagivanja prostora osobnih, ali i kolektivnih sjećanja. Tri romana o kojima će biti riječi, Kraljica noći, Ne dao Bog većeg zla i Nebeski biciklisti, nastala su upravo jednim takvim pospremanjem prostora djetinjstva i odrastanja troje autora iste generacije: Josipa Cvenića, Gorana Tribusona i Irene Lukšić, dok je četvrti, onaj Pavla Pavličića, čini se nastao iz nešto drugačijih pobuda.
Prepoznavanje autobiografskih elemenata unutar pripovjednoga teksta kao onih koji ovjeravaju pripadnost likova određenom vremenu i prostoru pokazat će sličnosti (i razlike) utjecaja karakterističnoga duha vremena u četirima manjim hrvatskim gradovima – Osijeku, Bjelovaru, Dugoj Resi i Vukovaru. Likove, u pravilu maloljetnika kao protagonista romana, promišljat će se kao nositelje strategije autorskoga pripovijedanja, ali i kao predstavnika mlade generacije na udaru novoga doba.
U književnim se djelima upravo djetinjstvo veoma često prepoznaje kao privatni prostor sjećanja. Pamćenje i sjećanje mogu se promatrati i kao mehanizmi spoznaje osobnoga identiteta za koji Erikson[3] kaže da je neposredan osjećaj istovjetnosti i kontinuiteta vlastitoga Ja u vremenu. Kao princip pomoću kojega je moguće spoznati osobni identitet, pamćenje je krajnje selektivno. Prepušta zaboravu sve što bi moglo biti prijetnja identitetu, a u prvi plan izvlači sve ono što ga podupire – tako se uvijek kao sigurna identitetna luka prepoznaje upravo djetinjstvo.
Val svojevrsne sentimentalne arheologije sve češće preplavljuje prozu hrvatskih autora rođenih oko 1950-ih. Bliskost iskustva utemeljena na općim mjestima generacijske nostalgije čita se i u ova tri, odnosno četiri romana-predloška. Vrijeme odrastanja protagonista romana Ne dao Bog većeg zla Siniše Ančića, pratimo od desete godine života pa do studentskih dana; zatim romana Kraljica noći petnaestogodišnjeg mladića Marka čiji se prijelomni životni trenutci odvijaju u ljeto 1968.; i djevojčica i/ili djevojaka Tee, Natalije, Ljiljane i Mirne, čiji djelić odrastanja pratimo u ljeto 1967. u romanu Nebeski biciklisti. Dakle, utvrditi osobni identitet moguće je prepoznavanjem vlastite opstojnosti u vremenu i podudarnosti sa samim sobom tijekom životnih promjena, a jedno od najvažnijih perioda u razvoju osobnosti upravo je vrijeme odrastanja.
Zbunjenost i nesnalaženje u novinama kojima ih zapljuskuje razdoblje adolescencije pojačavaju i sljedeći elementi: spolno sazrijevanje, ljubav, ambivalentan odnos spram obitelji, adolescentska tuga, mašta i sanjarenje, potreba za identifikacijom te snažan utjecaj grupe.
Primjerice ̶ ljubav mladih često je isključiva, razum tu igra perifernu ulogu, a mašta i vlastite želje i osjećaji iskrivljuju percepciju. Zbog toga je mlada osoba u ljubavi kao u transu, sugestibilna je i stvari vidi onako kako ih želi vidjeti. Razočaranja su, dakako, neizbježna, ali najčešće ne dovode do tragičnih odluka: „…svašta sam želio, svašta šašavo i uglavnom neizvedivo, ali ništa tako snažno, očajno i trajno kao da budem dečko Hane Šolc.“[4]
Mašta pomaže preživjeti, prebroditi, nadrasti. Ispražnjeni emocionalni prostor koji ostavlja adolescentska tuga najčešće popunjavaju vršnjaci. Grupa ima prvenstvo u odnosu na individualne veze. Ona je posebno važan činitelj u izgradnji osobnosti, utječe na ovladavanje selfom, kontrolira iskazivanje osjećaja, agresivnost i egocentrizam. Tako obitelj više nije jedino mjerilo, mjerilo postaju i drugi: „Kompa je jedini od nas već tada nosio dugu kosu, posjedovao razmjerno pristojnu kolekciju od četiri gramofonske ploče i bubnjeve, pa nije čudo da smo Zumzo i ja, istoga trenutka, postali s njim najbolji prijatelji…“[5]
Roman Josipa Cvenića Kraljica noći napisan je 2000. prema originalnom scenariju za istoimeni film Branka Schmidta, nagrađenom Zlatnom arenom na Pulskom filmskom festivalu. O prisutnosti autobiografskih elemenata u tekstu i o odnosu autora, pripovjedača i lika saznajemo eksplicitno već u uvodnom poglavlju: „Kako sam često bio bolji promatrač negoli sudionik u onom što se zove život, događaj iz djetinjstva koji slijedi teći će u trećem licu, ali ja ću uvijek biti tu, na Dravi, na bolesničkom krevetu, uz neku djevojčicu, i bježat ću pred preozbiljnim odraslim ženama i muškarcima, koje nisam nikada razumio.“[6]
Tragovi autentične prošlosti nekih likova, piščevih sugrađana i suvremenika, ali i prostora grada Osijeka i njegove rijeke, uhvaćeni u društveno-politički turbulentnom vremenu, u Cvenićevu su romanu potvrda priči o prijelomnom trenutku u odrastanju na prostorima rubnog ̶ i tada iz pozicije moćnih, onih željno očekivanih u bijelim rukavicama i automobilima koji se ne zaustavljaju ̶ nevažnog.
Iz pogovora Ane Lederer romanu Ne dao Bog većeg zla (2002.) Gorana Tribusona saznajemo da je i taj „roman o odrastanju“ nastao na temelju filmskoga scenarija pisanog prema Tribusonovim autobiografskim zapisima o odrastanju, objavljenim u knjigama Rani dani i Trava i korov. Upravo preko strukture filmskog scenarija, Tribuson je za temu odrastanja pronašao romaneskni žanrovski model u kojemu je priča dobila još čvršću narativnu strukturu. Glavni lik i pripovjedač u ovom su romanu identični, a autor je, slično kao kod Cvenića, uvijek tu negdje, u autentičnom prostoru i vremenu – inventurom vlastitih sjećanja konstruira linearnu pripovjednu strukturu koja nas, sukladno žanrovskim konvencijama Bildungsromana, na posljednjim stranicama dovodi do prepoznavanja glavnoga lika kao odraslog i zrelog.
Irena Lukšić u romanu Nebeski biciklisti (2008.) izabire perspektivu skupine djevojčica različite dobi, koje su sve manje ili više u pubertetu i pred vratima ulaska u svijet odraslih, zapisala je Alida Bremer. Izmjenjivanjem pripovjedačkoga glasa autorica je nastojala oblikovati što autentičniju sliku jednoga mikroprostora u odsječku minuloga vremena, a što je uvelike potvrđivala umetanjem u tekst različite dokumentarističke građe koja ovjerava vjerodostojnost pripovijedanoga.
U sva tri romana moguće je detektirati, podignute gotovo na razinu lajtmotiva, prostore bijega od stvarnosti. Primjerice, u Kraljici noći bit će dovoljno da obitelj glavnoga protagonista bude zajedno, na kompi kojoj otac popušta konope i skela nestaje niz vijugavu rijeku, ploveći prema nekom boljem sutra. Jer „- Život? Život je negdje na kraju rijeke, a ne tamo-vamo. Jednom ću otkačiti sajlu i odo – reče Mirko mašući politrenkom.“[7]
U Nebeskim biciklistima obala Jadranskoga mora, točnije Split – nedokučiva je arkadija protagonisticama romana. One slute da se život na moru odigrava u nekoj drugoj dimenziji. Dakako, pokušaji bijega od stvarnosti nižu se i u epizodama na dnevnoj bazi: od povremenoga utjecanja alkoholu i drugom zabranjenom voću, najčešće odraslih, do sanjarenja i maštanja o Indiji, Meksiku, Americi ili barem Njemačkoj kao zemlji iz snova, onih mlađih.
Isticanje naivnosti kao načela na kojemu se temelji struktura pripovijedanja jedna je od konstitutivnih oznaka suvremene hrvatske proze koja se najčešće profilira u tipu koji nazivamo infantilnim pripovjedačem. Može ga se naći u predstavnika tzv. proze u trapericama, kod Šoljana, ali i kod Slamniga. Postupak infantilnog očuđavanja (V. Visković) prilično je često korišten, od Majera i Dnevnika malog Perice (1942.), preko spomenutih Šoljana i Slamniga pa do prozaika našega vremena.
U intervjuu nakon objavljivanja romana Psi i klaunovi, na pitanje zašto se pri izboru pripovjedačkoga glasa odlučio za tzv. infantilnog pripovjedača, suvremeni hrvatski i bosanskohercegovački književnik Josip Mlakić je rekao: osnovni razlog koji me je ponukao da uvedem dječaka kao pripovjedača: „Crno-bijeli diskurs tom je pripovjedaču prirodan, čime se, bar mi je to bila namjera, postiže na uvjerljivosti i vjerodostojnosti, a istovremeno otvara piscu mnogo prostora za druge stvari. Neke od tih drugih stvari su i specifičan humor, komika koja počesto proizlazi iz još uvijek nedovoljnog razumijevanja svijeta odraslih, društvenih normi i konvencija kojima je izloženo dijete ili maloljetnik“[8].
Infantilni pogled pripovjedača na svijet o kojemu ili iz kojega pripovijeda, često služi i kao paravan – omogućuje autoru bez zadrške, ironijom pa i sarkazmom progovoriti o problemima jednog osobnog, ali i kolektivnog vremena. Naoko nevješt i nedorastao tumač (tadašnjih) promjena u sebi, na sebi i oko sebe pripovijeda i (re)konstruira sliku jednoga prošlog vremena, osobne i društvene svakodnevnice. Upravo navedeno može se smatrati i dovoljnim razlozima autora romana Kraljica noći, Ne dao Bog većeg zla i Nebeski biciklisti za izbor ne-dorasloga pripovjedačkog glasa kao onoga koji će moći podnijeti težinu razotkrivanja autentičnoga vremena u skučenosti različitih provincijskih prostora – i onih geografskih i onih duhovnih.
U prozi Narodno veselje Pavla Pavličića, objavljenoj desetak godina nakon ranije spomenutih romana, i narativna nit, i pozicija pripovjedača, ali i pobuda za zapisivanjem nečega što je bilo, ponešto je drugačija. Pokušaj je to, mogli bismo reći, da se pomalo mitologizira upravo to vrijeme, pa u njoj možemo pronaći i dokumentarnih dijelova, onih koji ovjeravaju sjećanje i priču pripadnika generacije koji su tada bili mladi i intenzivno doživljavali stvari u vrijeme kada se svijet dramatično mijenjao i kada su dolazile stvari koje su poslije obilježile svijet sve do kraja stoljeća, pa čak i do danas – od popularne glazbe, mode, dostupnosti i uporabe droga pa do društvenih pokreta i ideja. Reći će autor u jednom intervjuu povodom izlaska knjige: „Sve što je konstanta današnjeg svijeta započelo je tada. A stručnjaci također kažu da je tada završio modernizam. Kao, 1968. godine je bila posljednja modernistička revolucija, a onda je započela postmoderna“[9].
Niti u ovoj knjizi, kao niti u prethodnima, nema izravnih političkih opservacija, političari se spominju tek usputno, ali politika, odnosno ideologija, zadirala je i u svakodnevicu maloga čovjeka pa i u njegovo slobodno vrijeme. Legitimno je postaviti pitanje: jesu li šezdesete doista bile period svojevrsnog otkravljivanja jugoslavenskog socijalizma? Pavličić će reći kako je tu bilo i uzleta i padova, primjerice od privredne reforme 1965. pa do studentskih nemira ’68-e i ’71-e. A paralelno s tim išli su i drugi procesi.
U ekonomskom je smislu dolazilo do pomaka na bolje, kasnih pedesetih i ranih šezdesetih bio je vidljiv napredak, a što se ponajprije moglo vidjeti u podizanju kvalitete života u svakodnevici – moglo se, najčešće putem sve dostupnijih kredita, doći do perilice za rublje ili hladnjaka, radio ili TV aparata, magnetofona. Država je propisala neradne subote i poticala vikend izlete, odlaske na ljetovanja, različite vidove obiteljskih, ali i kolektivnih druženja, pokušavajući i na taj način ojačati homogenost i monolitnost državnoga uređenja.
***
Iako je bio najveći autoritet u zemlji, nedodirljivi vođa veoma popularan u narodu i ugledna ličnost izvan zemlje, Josip Broz Tito, i prema historiografski utemeljenoj dokumentaciji i prema pisanju tada mu bliskih suvremenika, nije nametao svoj ukus u kulturi, posebice sferi zabave i umjetnosti, izuzevši stav KP četrdesetih i pedesetih godina kada su zapadnjačke kulture bile ideološki nepodobne. Bez obzira na ograničen pristup modernim i popularnim sadržajima u prostore najjačih medija (TV i radio), moderan i popularan stil života koji je sa Zapada donosio, primjerice, modu nošenja traperica i duge kose kod mladića te mini suknje kod djevojaka, ali i jazz i rock glazbu, bili su simboli kolektivne identifikacije te važan razlikovni element u odnosu na generaciju starijih. Vlasti su načelno prihvaćali stilske novine sve dok su bile u skladu s idejama Saveza komunista.
U novonastaloj su situaciji svoju priliku za profit i veći utjecaj u sferi zabave prepoznali i tiskani mediji: „Tjednici poput Plavog vjesnika, Pop Expressa, Starta, Studija, Vikenda i Vjesnika u srijedu postali su prozor u svijet razonode i informacija iz svijeta i o svijetu izvan stroge politike, o „stanju radničke klase i njezine borbe za pravedne društvene odnose“. Osim jeftinih romana na novinskom papiru i stripova Vjesnikove novinske kuće, u Hrvatskoj su veliku popularnost postigli i stripovi novinskih kuća iz Srbije, napose iz Gornjeg Milanovca i Novog Sada“.[10] Međutim, skidanje ružičastih naočala koje je za gledanje svijeta nudila popularna kultura, uočavaju se sve veća nezaposlenost i socijalne razlike, a nezadovoljstvo stanjem u zemlji javno su izražavali – studenti.
Zahtijevali su, napose oni s beogradskoga sveučilišta, prije svega socijalnu pravednost i nosili snažan pečat komunističke i projugoslavenske orijentacije, odnosno suprotstavljali su se ideologiji potrošačkoga društva i nacionalizmu pa suvremeni hrvatski povjesničar Zenko Radelić zaključuje kako je „studentski pokret na jugoslavenskim sveučilištima tražio [je] više, a ne manje socijalizma“[11]. Tražilo se ukidanje nejednakosti i nezaposlenosti te viši studentski standard, a krivce su prepoznavali u „novoj crvenoj buržoaziji“ i „novom kapitalizmu“. Studentski prosvjedi započeli su u lipnju 1968. na beogradskim ulicama, a tražili su slobodu i socijalnu pravdu usuprot kapitalizmu, imperijalizmu i liberalizmu, građanskom društvu uopće. U Zagrebu su prosvjedni zborovi održavani na fakultetima i u SC-u te ponajviše na Filozofskom fakultetu (koji je bio središte praksisovaca[12]). U istupima i zahtjevima zagrebačkih sveučilištaraca još se nije potezalo nacionalno pitanje, a za razliku od Beograda, hrvatski sveučilištarci 1968. nisu izašli na ulice.[13] I ove su prosvjede zasigurno dijelom dotaknuli odjeci studentskih nemira u svijetu, posebice prosvjeda protiv rata u Vijetnamu i američke imperijalističke politike, ali i „izraz spontanog oslobađanja energije novih generacija u pobuni protiv okoštalih normi starije generacije, ali isto tako i prosvjed protiv partijskog monopola“[14].
Različite su bile ocjene studentskih nemira 1968. u bivšoj Jugoslaviji[15], napose u partijskom vrhu, no Titu je bilo najvažnije suzbiti ga, te probleme u zemlji i nadalje rješavati u vrhu SKJ. Zasigurno svjestan svoje popularnosti „približio se studentima tako da je javno istupio preko TV ekrana i podržao studentske, kako je naglasio, pravedne zahtjeve. Preskočio je sve posrednike, državne i partijske organe, „stao pred narod“ i pobijedio“[16]. A što se tiče posljedica ili rezultata tih studentskih nemira možda ponajbolje govori Stanko Lasić u svojim autobiografskim zapisima kada piše: „Temeljni dobitak šezdesetosme bila je eksplozija samostalne misli. Nestalo je šutnje, pa i straha. Odjednom se otvorio prostor dijaloga; u književnosti, u novinarstvu, u humanističkim znanostima, u kazalištu, u filmu, u organiziranju međunarodnih skupova, u izdavaštvu, u časopisima, dijelom i u praktičnoj (svakodnevnoj) politici“[17].
Zaključit ću parafrazirajući riječi suvremene američke teoretičarke kulture Juliet MacCannell koja piše kako nije moguće jednostavno i bez ostatka razlučiti umjetnost od života i svakodnevice. Tako svako bavljenje umjetnošću koje propusti pokloniti pažnju njezinu sadržaju – suvremenosti, sustavu odnosa u koji je upletena, kao i bavljenje životom koje propusti pokloniti pažnju formi u kojoj je taj život dan, promašuje njihovu vrijednost.
Literatura:
Bilandžić, Dušan Hrvatska moderna povijest. Golden marketing, Zagreb 1999.
Bremer, Alida „Raj ili trauma djetinjstva?“. U: Nebeski biciklisti. Lukšić. Disput, Zagreb 2008., str. 219-225.
Car, Ivor „Intervju s povodom – Josip Mlakić – Psi i klaunovi“. https://www.lupiga.com/vijesti/intervju-s-povodom-josip-mlakic-psi-i-klaunovi (posjet 1. 10. 2018.)
Cvenić, Josip Kraljica noći. Mozaik knjiga, Zagreb 2000.
Ivanjek, Željko. „Šezdesete – doba bijega od stvarnosti“. https://www.jutarnji.hr/arhiva/sezdesete-doba-bijega-od-stvarnosti/3886323/ (posjet 14. 10. 2018.)
Lasić, Stanko Autobiografski zapisi. Nakladni zavod Globus, Zagreb 2000.
Lederer, Ana „Bez nostalgije, molim“. U: Ne dao Bog većeg zla. Tribuson. Mozaik knjiga, Zagreb 2002., str. 317-321.
Lukšić, Irena Nebeski biciklisti. Disput, Zagreb 2008.
Lukšić, Irena (prir.) Šezdesete/The Sixties. Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 2006.
Pavličić, Pavao „Išao sam na radne akcije, ali nisam bio udarnik“. https://www.vecernji.hr/premium/pavao-pavlicic-isao-sam-na-radne-akcije-ali-nisam-bio-udarnik-558616 (posjet 1. 10. 2018.)
Pavličić, Pavao Narodno veselje. Mozaik knjiga, Zagreb 2013.
Praxis. http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=50018 (posjet 31. 10. 2018.)
Radelić, Zdenko Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. Školska knjiga, Zagreb 2006.
Radić, Radmila (ur.) 1968 – četrdeset godina posle. INIS, Beograd 2008.
Sablić Tomić, Helena Intimno i javno. Naklada Ljevak, Zagreb 2002.
Tribuson, Goran Ne dao Bog većeg zla. Mozaik knjiga, Zagreb 2002.
[1] Željko Ivanjek, Šezdesete – doba bijega od stvarnosti. Na: https://www.jutarnji.hr/arhiva/sezdesete-doba-bijega-od-stvarnosti/3886323/ (14. 10. 2018.)
[2] Cvenić, Josip Kraljica noći. Mozaik knjiga, Zagreb 2000., str. 15.
[3] Više u: Sablić Tomić, Helena Intimno i javno. Naklada Ljevak, Zagreb 2002.
[4] Tribuson, Goran Ne dao Bog većeg zla. Mozaik knjiga, Zagreb 2002., str. 69.
[5] Tribuson, Goran (bilj. 3), str. 183.
[6] Isto kao pod 2.
[7] Cvenić, Josip (bilj. 2), str. 35.
[8] Car, Ivor „Intervju s povodom – Josip Mlakić – Psi i klaunovi“. Na: https://www.lupiga.com/vijesti/intervju-s-povodom-josip-mlakic-psi-i-klaunovi (1. 10. 2018.)
[9] Pavličić, Pavao „Išao sam na radne akcije, ali nisam bio udarnik“. Na: https://www.vecernji.hr/premium/pavao-pavlicic-isao-sam-na-radne-akcije-ali-nisam-bio-udarnik-558616 (1. 10. 2018.)
[10] Više u: Radelić, Zdenko. Hrvatska u Jugoslaviji 1945. – 1991. Školska knjiga, Zagreb, 2006. , str. 370.
[11] Isto, str. 372.
[12] Praxis, filozofski časopis humanističke i neomarksističke orijentacije. Izlazio kao dvomjesečnik 1964–74; utemeljili su ga (i bili mu urednici) profesori Odsjeka za filozofiju i sociologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu: G. Petrović, P. Vranicki, D. Pejović, D. Grlić, B. Bošnjak, I. Kuvačić, R. Supek i dr. Izdavač časopisa bilo je Hrvatsko filozofsko društvo (HFD). Praxis je objavljivao u prvom redu radove iz marksističke filozofije »zagrebačkoga filozofskoga kruga«, ali i suvremene filozofske rasprave inozemnih filozofa. Komplementarna časopisu bila je Korčulanska ljetna škola, u kojoj su se jednom godišnje organizirale rasprave s inozemnim suvremenim filozofima (E. Bloch, H. Lefebvre, H. Marcuse, J. Habermas i dr.) o aktualnim filozofskim, socijalnim i političkim temama. Škola je ukinuta istodobno s časopisom 1974. Vidi na: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=50018 (31. 10. 2018.)
[13] Isto kao pod 10.
[14] Radelić, Zdenko (bilj. 9), str. 375.
[15] Zanimljivo suvremeno historiografsko viđenje studentskih nemira u Jugoslaviji 1968. donosi i zbornik radova pod naslovom 1968 – četrdeset godina posle. Ur. R. Radić, INIS, Beograd, 2008.
[16] Radelić, Zdenko (bilj. 9), str. 373.
[17] Lasić, Stanko. Autobiografski zapisi. Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2000., str. 550.