Razgovarao: Martin Raguž /
Stvaralaštvo Sanje Drakulić širom je otvorilo prostore suvremenoga glazbenog života energičnom gestom moćnog stvaralačkog potencijala. Predstavnica prve generacije mladih skladatelja nove Hrvatske, teško proživjevši dramatične događaje jugoslavenskog raspada, jedva da je bila ušla u razdoblje umjetničke zrelosti, a već je postala autoricom više od stotinu kompozicija u svim žanrovima suvremene glazbe: od velikih scenskih djela – opere i baleta, simfonija, koncerata, oratorija i zborova, do komorno-instrumentalnih kompozicija za različite sastave, solističkih instrumentalnih i vokalnih kompozicija te elektronske glazbe. Drakulić je započela svoje glazbeno putovanje u rodnom Zagrebu: prvo u GŠ Lisinski, a zatim na MA, u klasi istaknute pijanistice P. Gvozdić, koja je među prvima podržala skladateljske eksperimente svoje učenice. Taj novi hobi – komponiranje – uputio je mladu diplomiranu glazbenicu u Moskvu, na pohađanje cijelog studija kompozicije unutar zidina Moskovskoga konzervatorija, kod profesora A. Pirumova i J. Bucka. Tijekom studija u Moskvi Drakulić upija ne samo tradiciju ruske skladateljske škole nego i sve nove i značajne tendencije svjetske kulture, posjećujući seminare vodećih europskih i američkih skladatelja koji su gostovali u Moskvi: Stockhausena, Bouleza, Cloziera, Stroppe, Crumba, Eatona, Xenakisa, Appletona i drugih. Upoznavanje različitih slojeva suvremene glazbene kulture oblikovalo je stvaralački stav mlade autorice, koji je već u najranijim djelima prodro u teme univerzalnog značenja te o njima otvoreno i sugestivno govorio. Članica skladateljskih saveza triju zemalja – Hrvatske, Rusije i Velike Britanije, Drakulić je aktivna sudionica međunarodnoga glazbenog života današnjice. Njezine kompozicije čuju se na najvećim međunarodnim forumima suvremene glazbene umjetnosti u Hrvatskoj i svijetu. Sama nastupa kao pijanist izvodeći poglavito vlastite skladbe.
Ispričajte nam ukratko o Vašim počecima glazbenog djelovanja, te o Vašem putu kroz glazbeno školovanje i stručno usavršavanje kao pijanistica i skladateljica.
Konstantno učim i ne prestaje mi biti zanimljivo. Naravno, ne bavim se samo glazbom. Područje mojih interesa je odmalena bilo široko. Učila sam jezike, sportove, osvajala nagrade iz matematike, za likovne i dramske radove, te pohađala sve slobodne aktivnosti koje su bile u opticaju. Roditelji su vodili moju sestru Vesnu i mene na putovanja u inozemstvo kad god bi se ukazala prilika. Pohađala sam klasičnu osnovnu i klasičnu gimnaziju, pa antičke teme volim odavno. Zanimljivo je da sam klavir učila kod pijanistice i pjevačice Eleonore Čalogović u srednjoj školi Lisinski u Zagrebu, gdje je kod njenog oca Vaclava Humla Dora Pejačević učila violinu. Povijest je lako saglediva, jer postoje poveznice. Drago mi je da me danas zovu Dora Pejačević našeg vremena.
Kad sam trebala odlučiti što ću studirati – samo iza vrata koja se zovu glazba krila se tajna. Položila sam prijemni a da nisam znala u čijoj klasi ću studirati. Otišla sam ravno kod Pavice Gvozdić koja mi je bila uzor. Prihvatila me, naučila me vjerovati intuiciji, stajati iza svog djela i na zadnjoj godini studija uputila me k Stanku Horvatu. Njemu su se moje prve skladbe svidjele i samo me porinuo u ocean kao veliki brod. Stvarno je zanimljivo kako me put vodio od jednog odličnog profesora k drugom. One manje zanimljive sam brzo zaobilazila. Ne bih im vjerovala i ne bismo kliknuli. Zato se nisam dugo zadržala ni u na studiju u Parizu ni u Beču. Na Moskovskom državnom konzervatoriju P. I. Čajkovski sam se zadržala na studiju kompozicije (A. Pirumov), na usavršavanju iz klavira (R. Kehrer), studiju orgulja (O. Yanchenko) i doktorskom studiju iz muzikologije (E. Gordina). Udisala sam punim plućima. Jedva čekam da se tragična događanja završe i posjetim festival Moskovska jesen, 2D2N festival u Odesi, Černihivu, Kyiv Music Fest i druge.
Koji skladatelji i njihov rad su Vam bili ili još uvijek jesu najdraži za analiziranje majstorstva skladanja?
Svi su mi dragi i čini mi se da su svi živi i tu negdje se kreću. Nadasve cijenim sadržaj i majstorstvo, a toga ima u svim epohama. Razne skladatelje volim ili cijenim zbog raznih razloga.
Kada ste počeli skladati i koja je Vaša prva skladba?
Počela sam istraživati na klaviru još u osnovnoj glazbenoj školi. Svoju prvu skladbu „5 Minijatura“ sam izvela na diplomskom ispitu iz klavira kao djelo domaćeg autora uz pisanu preporuku Stanka Horvata.
Kada pogledate na svoje početke skladateljskog djelovanja, jeste li neke svoje prve kompozicije ikad smatrali ili ih smatrate nedostojnima sebe u odnosu na Vaš sadašnji rad?
Nisam. Dakako da se mijenjam s vremenom, ali sam ja i dalje ja. Konkretno, spomenute Minijature i danas izvodim, a i drugi ih izvode.
Za koji Vam je sastav ili instrument najdraže skladati?
Za orkestar, klavir, zbor itd. Svaki sastav je dobar, ima svoje osobitosti i prostor za istraživanje.
Utječu li na Vaš skladateljski rad folklor i kulture drugih zemalja svijeta?
Apsolutno sve utječe na moj skladateljski rad, pa tako i folklor i kulture drugih zemalja svijeta. Ne mogu zamisliti svoj život izoliran od okolice i svijeta. Međutim, kad skladam, paše mi da se izoliram.
Kakav je Vaš pogled na smjer kretanja današnje glazbe?
Živimo u vrijeme krajnje proturječnih težnji. Želimo biti i različiti i isti istovremeno. Tzv. suvremena klasična glazba se izvodi poglavito na festivalima koji su od nekadašnjeg pijedestala za novu glazbu praktički postali geto za nju. Glazba koja nema izvođače ili nema publiku – ne funkcionira i osuđena je na praizvedbu i ništa više od toga. Većina tzv. suvremene glazbe zvuči slično, kao da ponovo imamo zajednički pravac u povijesti glazbe.
Smjer kretanja glazbe odgovara smjeru kretanja naše civilizacije. Međutim, u tom suživotu obrazovanje, uključujući i glazbeno, opasno kaska za tehnološkim društvom. Tehnološki razvoj je brži, čak se izmiče kontroli, kao što je to slučaj s umjetnom inteligencijom. S jedne strane imamo sve manje mladih skladatelja s klasičnim znanjima, a sve više onih koji uopće ne poznaju glazbenu gramatiku već koriste samo razne programske podrške, AI i drugo. U zadnje vrijeme broj studenata tzv. klasične kompozicije u svijetu opada. Kompozicija je ručni rad kojega prepoznaju i izvođači i publika. Ne kažem da je nestao, ali je potisnut u drugi plan. Većina populacije uglavnom konzumira „konfekcijsku“ glazbu usput. Unatoč svemu, na dobru novu glazbu svi reagiraju dobro i to na svakom pedlju naše planete. Skladatelj Edgar Alandia lijepo kaže da je tajna dobre skladbe u omjeru „info : memo“, tj. koliko informacije ostaje u memoriji slušatelja.
Općenito, sva glazba je dostupnija nego ikad preko elektronskih medija. Istovremeno se u Puli dogodi zabrana koncertnog nastupa grupe Mejaši. Još jedna proturječnost.
Je li oduvijek Vaš umjetnički rad bio popraćen i pedagoškim?
Neko vrijeme sam radila kao nastavnik klavira u Zagrebu. U Moskvi sam radila kao asistent i kao korepetitor. Nakon toga sam radila u Lovranu na Visokoj školi za glazbenu umjetnost I. Mirković, pa sam boravila u Londonu i bila slobodni umjetnik neko vrijeme, a od 2000. radim u Osijeku.
Koliko dugo podučavate druge o umijeću sviranja i skladanja?
Skoro četvrt stoljeća.
Što Vas potiče na rad s mladim glazbenicima?
Potiče me upoznavanje s novim naraštajima te osjećaj da sam im potrebna i da im mogu skratiti put u proučavanju… Učim ih da je najvažnije usuditi se te da je u glazbi sve moguće ako je potrebno.
Koje su po Vama odlike uspješnog mentora skladanja?
Uspješan mentor ne nameće svoj stil, potiče razvoj studentove ličnosti i štiti ga od negativnog utjecaja akademizma. Važno je i razgovarati o drugim temama, kao npr. o filozofiji, religiji, povijesti, literaturi i sl. Slažem se s Gubajdulinom kad kaže da se ne može nekoga naučiti skladati. Messiaen je na nastavi kompozicije najmanje pričao o kompoziciji.
Iz Vašeg iskustva, može li se i na koji način prepoznati talent mladog glazbenika za skladanje prije nego li je on sam svjestan toga?
Rijetko mladi glazbenik uopće nije svjestan skladateljskog talenta. Međutim, rijetko će i sam od sebe početi skladati. Smatram da je pravi trenutak za skladanje onda kad mladi glazbenik vlada nekim instrumentom.
Budući da je u današnje vrijeme teško ostvariti praizvedbu vlastitog djela, trebaju li i skladatelji biti aktivni u izvođačkom području, barem po pitanju izvođenja vlastitih djela?
Veliki broj skladatelja današnjice ne koristi ni instrumente ni notno pismo. Postoji „sound“ i postoji „music“, baš kao u istoimenom britanskom udruženju. Među onima koji se bave tzv. klasičnom kompozicijom postoje pojedinci koji sami izvode svoja djela i oni su trenutačno naročito traženi. Upravo sam u svojstvu skladatelja-izvođača sudjelovala na festivalu i konferenciji u Bogoti. S druge strane, profil izvođača se mijenja i širi, pa sve više akademija u svijetu nudi diplomski studij „Izvođač-skladatelj“. The more the merrier. Ono što smo mi na AUK hrabro uveli i uspješno realiziramo je kolegij Uvod u kompoziciju za instrumentaliste. Gdje god to spomenem, izazovem divljenje.
Krajem ožujka ove godine na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku održano je prvo izdanje festivala Quattromania. Ispričajte nam kako je zaživjela ideja osnivanja festivala?
Ideja projekta je selektirati najbolja klavirska dua i najbolju glazbu za klavirska dua, koncertno predstaviti javnosti, pohraniti informaciju u biblioteci AUK i tako stvoriti relevantan izvor dostupan svima online. Ideja je zaživjela zahvaljujući podršci dekanice i kruga naših pijanista.
Kako je prvo izdanje prihvaćeno od strane studenata, izvođača i predavača koji su bili uključeni u festival?
Ideja je odmah prepoznata, privukla je potporu AUK, a odaziv naših profesora, studenata, gostiju te domaće i inozemne stručne kritike je iznad očekivanog. Quattromania će se nastaviti održavati početkom proljeća svake godine.
Osvrćući se na pitanje o tome trebaju li skladatelji biti i izvođači vlastitih djela, je li jedan od ciljeva Quattromanije mlade skladatelje potaknuti na obrađivanje svojih skladbi za ansamble i orkestre za klavir četveroručno upravo s ciljem da sami uz svoje kolege ostvare praizvedbe djela namijenjenih većem broju izvođača?
To je svakako vrlo praktično. Neko djelo za klavir i orkestar se može predstaviti javnosti s pomoću dva klavira. Orkestralno djelo također. Prokofjevljev balet Romeo i Julija postoji i kao tri orkestralne suite i kao klavirska suita. Baš na Quattromaniji smo slušali koncert skladbi bugarskog skladatelja Panča Vladigerova, koji je svoja najpopularnija simfonijska djela majstorski priredio za dva klavira kako bi se češće izvodila.
Za kraj, što savjetujete mladim skladateljima koji su nesigurni u svoje pokušaje nalaženja svog glazbenog jezika i svog „malog mjesta pod nebom“ i što savjetujete skladateljima koju su tek započeli s podučavanjem mladih skladatelja?
Vlastiti glazbeni izričaj bi skladatelj trebao imati u startu, prije studija. Talent je taj radar koji daje sigurnost, sugestivnost i pokretačku snagu. Premda, možete imati talent, ali ne i potrebu da ga ispoljite. Izbor zanimanja je svaki dan sve veći, pa je logično da se čovjek bavi onim čemu je sklon i što mu „lako ide“. Mada, nedavno sam upoznala skladatelja doktoranda koji je objašnjavao da mu je svako novo djelo „pain“, jer ga ne zadovoljava istraživanje zvuka, a ne želi ni da mu djelo ima formu, pa je napisao quasi Sonatu na jednom tonu. Sve opcije su otvorene. Za pronalaženje mjesta pod suncem, potrebno je i malo sreće. Nema jedinstvenog savjeta za skladatelje koji su tek započeli s podučavanjem mladih, jer je svatko poseban – i svaki nastavnik i svaki učenik. Kažu da postoji četiri vrste glazbenika: oni koji su rođeni za glazbu i imaju dobru školu; oni koji su rođeni za glazbu i imaju lošu školu; oni koji nisu rođeni za glazbu a imaju dobru školu; oni koji nisu ni rođeni za to niti imaju školu. Ovi zadnji su silom prilika najprodorniji. Glazba je svakako jedan od fenomena ljudskog postojanja i sretna sam da imam svoj mali udio u njoj.
Leave a Reply