Autorica: Paula Rem /
Ove godine objavljena je knjiga Zvonimira Glavaša “Postmarksističko stanje. Književnost, politika i teorija”, koju su 16.4.2024. predstavili profesori Tomislav Brlek i Marijan Krivak. Bilo je riječi o mnogim psiholozima, lingvistima, sociolozima, politolozima, filozofima spomenutima u knjizi, a poseban fokus bio je na njihovoj interpretaciji Kafkinih tekstova.
“Kritičari često prigovaraju što u mojoj knjizi nema definicije marksizma, ali to je upravo glavna teza – ne postoji jedinstvena definicija marksizma”, izjavio je autor, naglašavajući kako mnogi teoretičari koji sebe nazivaju marksistima zauzimaju međusobno suprotstavljene stavove. Mnogi od njih smatraju da se značenje nekog pojma nalazi u jeziku, a ne u fizičkom svijetu, t.j. stvari imaju ono značenje koje im pripisujemo.
Iz psihološke perspektive, Foucault je u svom prijedlogu kurikuluma za studij psihoterapije napisao da bi budući psiholozi trebali prvenstveno učiti o jeziku i književnosti jer razumijevanje mentalnog stanja pacijenta proizlazi isključivo iz analize njegovog govora. Predmet izučavanja psihologije, po njemu, nisu činjenice ili događaji koji su se pacijentu dogodili, već način na koji pacijent proživljava ta događanja kroz jezik. Pritom je jezik medij kojim se konstruira značenje. Svaki čovjek kroz jezik konstruira priču o vlastitom životu te na taj način određuje daljnji smjer kojim će se njegov život kretati. Na taj način, može se interpretirati i Kafkina književnost. Kafka je u svoje tekstove uključivao elemente koji su za njega, kao za habsburškog Židova, bili značajni.
Derrida o jeziku i Kafki
S druge strane, Derrida zagovara interpretaciju jezika književnosti, a ne samo tema kojima se književnost bavi. Prema Derridi, Kafkina književnost ne može se misliti bez jezika, podrazumijevajući pritom da je jezik temeljni primarni medij, ne samo interpersonalne, nego i intrapersonalne komunikacije. Ljudi koriste jezik ne samo pri razmjeni mišljenja s drugim osobama, nego i u monolozima, odnosno unutarnjem razmišljanju. Ne postoji mišljenje bez jezika. Prema tome, Kafkini tekstovi mnogo govore o židovskoj zajednici tog vremena i o jeziku koji su koristili Židovi u Pragu između 19. i 20. stoljeća.
Podrijetlom Židov, Derrida je također integrirao mnoge elemente židovskih učenja u svoj rad. Na programu je bilo riječi o Derridinim političkim stavovima, koji su temeljeni na židovskom konceptu dolazećeg svijeta (“olam ha-ba’a”). Derrida je smatrao kako je svaki koncept podložan njegovoj metodi dekonstrukcije – osim koncepta pravde, definiranog u Tori, koji je apsolutan i neupitan. Prema tome, dekonstrukcionizam se može tumačiti kao politički projekt inspiriran Torom. Pišući o opresiji označitelja, Derrida zapravo govori o nasilju među ljudima. Premda Derrida piše o udaljivanju od “centra” on ne zagovara anarhizam, čak ni liberalizam. U Derridinom razumijevanju, društvo budućnosti bit će građeno oko “centra” koji se izrađuje dolaskom mesijanskog doba. Pišući o mesijanskom dobu, Derrida koristi rabinski termin dolazeći svijet (“olam ha-ba’a”). Prema tom stajalištu, taj svijet je “dolazeći” jer on trenutno dolazi, mi ga izgrađujemo. On se neće pojaviti u budućnosti, nego je sada prisutan. Dakle, taj idealni “centar” o kojem Derrida piše sad je u procesu izgradnje, a izgrađuju ga ljudi preko procesa tikkun olam, popravljanja svijeta, odnosno svog privatnog svijeta. Jezik koji Derrida koristi odražava židovska učenja – isto tako, jezik koji Kafka u svojoj književnosti koristi oslikava temeljna načela židovske kulture i religije.
Derrida smatra da jezik također “raste” i mijenja se vremenom, kao i naše interpretacije značenja iza tog jezika. Struktura društva mesijanskog doba trenutno se probija kroz jezik koji koristimo i ona je “u dolasku”. Prema židovskim teozofima, mesijansko doba otkriva “novu” Toru, odnosno dosad nepoznate načine interpretacije teksta Tore. Prirodnom povijesnom promjenom jezika, ljudima postaje dostupno ono što je dotad bilo udaljeno. Derrida zapravo zagovara izgradnju čvrste, pravedne i neuništive strukture, za čiju je izgradnju potrebno dekonstruirati prethodnu, slabu strukturu izgrađenu na neravnom temelju. Građevina na slabom temelju počinje se urušavati dok još nije ni dovršena, propadajući u zemlju već u trenutku kad je prva cigla postavljena, zbog čega je njezino rušenje neminovno. Prema Derridinom shvaćanju, klimava struktura prirodno nestaje kroz dekonstrukciju, nakon čega na njezinom mjestu nastaje nova, snažna, neuništiva struktura temeljena na osnovama Tore – u značenju kojim je ona oduvijek trebala biti tumačena. Derrida zagovara odmicanje od društvenog sustava uspostavljenog na lošem temelju – kako bi se moglo osloboditi prostor za izgrađivanje sustava uspostavljenog na novom, kvalitetno uspostavljenom temelju. Prema toj interpretaciji, samo udaljivanjem od negativnog logosa može se otvoriti mjesto za novi logos na temelju kojeg će nastati bolje društvo.
Derrida je analizirao Kafkinu modernu prispodobu (midraš) “Pred zakonom”, koja govori o čovjeku pred vratima koja vode do mjesta ispunjenja njegovih želja. Premda su vrata širom otvorena, stražar čovjeku govori da treba pričekati dopuštenje. “Ako te to tako privlači, pokušaj ući unatoč mojoj zabrani. Ali zapamti: ja sam moćan. A ja sam samo najniži stražar. U svakom hodniku stoje stražari, svaki moćniji od prethodnog. Ne mogu podnijeti ni pogled na njih.” Na pitanje hoće li mu biti odobren ulazak, stražar odgovara: “Moguće, ali ne još”. Godine prolaze, a čovjek još uvijek čeka odobrenje za podneseni zahtjev, pritom pokušavajući na kreativne načine pregovarati s čuvarem, nagovarati ga, podmićivati. Ideja o ulasku postaje njegova opsesija. Čovjek je sve više i više frustriran tim prvim stražarem, zaboravljajući sve ostale. Na koncu, čovjek je star i slab, a stražar izgleda jednako snažno kao i prvog dana. Pred smrt, čovjek postavlja posljednje pitanje: “Zašto tijekom svih ovih godina nitko drugi nije zatražio dopuštenje za ulazak?” Čuvar mu odgovara: “Nitko drugi nije mogao dobiti dopuštenje za ulazak jer je ovaj prolaz bio namijenjen samo za tebe. A sad ću ga zatvoriti.” (vlastiti prijevod; cijela priča na njemačkom: https://homepage.univie.ac.at/st.mueller/kafka.html) Derrida priču interpretira kroz Freudovu teoriju o psihoanalizi i ubojstvu oca koji predstavlja zakon. Riječ je također o satiričkom prikazu administracije jer su u priči prepreke imaginarne: čovjek je samo trebao proći kroz vrata koja su mu namijenjena, a čitavo vrijeme mu je prošlo dok je čekao pravno rješenje. Nešto kao u filmu “Hunger” kad lik Davida Bowieja ostari nekoliko godina u sat vremena čekanja da ga se prozove na red…
Deleuze o Kafki
Deleuze se bavio konceptom anti-identitarne književnosti. Mnogi su Kafkinu književnost smatrali “manjinskom” jer kombinira različite kulturalne utjecaje. Kafka je pisao kao Židov u Češkoj, dijelu Habsburške Monarhije, na varijanti njemačkog jezika bliskoj jidišu, koji se govorio u praškoj židovskoj četvrti. Međutim, Deleuze tvrdi da Kafkina književnost nije specifično “manjinska” niti drukčija od književnosti drugih autora. Prema Deleuzeu, svaka književnost je manjinska i svaki autor piše na stranom jeziku. U skladu s ovim shvaćanjem, svaki jezik je “strani” jer ne ocrtava naša unutrašnja stanja, nego služi kao medij komunikacije s vanjskim svijetom. Nijedan jezik ne može stopostotno preslikati unutarnje emocije i razmišljanja, nego ih samo približiti drugoj osobi. Prema tome, ne postoji komunikacijski kanal niti “prijenos” informacija, nego samo međusobno približavanje u razmišljanjima koja već postoje unutar naših umova.
Deleuze smatra da jezik funkcionira kao samostalna cjelina – on ne preslikava niti unutrašnja stanja autora, niti realnu stvarnost. Književni tekst konstruira vlastitu stvarnost i cjelokupno značenje treba tražiti u tekstu, a ne u npr. povijesnom kontekstu tijekom kojeg je autor djelovao ili vanjskim utjecajima na njegovo pisanje. Prema Deleuzeu, Kafkina književnost je autopoietski sustav koji postoji sam unutar sebe. Likovi i događaji opisani u Kafkinim pričama postoje samo u fikcijskom svijetu sazdanom od jezika, a ne u stvarnom svijetu. Čak iako je Kafka koristio inspiracije iz aktualnog društvenog konteksta, njih ne treba tražiti u tekstu. Premda je Kafka pratio aktualne trendove iz psihoanalize (Freud), političke ideje tog vremena (marksizam) i umjetnički pokret avangarde temeljen na ideji o kraju povijesti, obrazovao se u religijskom smislu te proučavao višetisućljetni židovski misticizam i kabalu, Deleuze smatra da ne treba proučavati elemente tih učenja u Kafkinim tekstovima. Prema Deleuzeu, treba se zadržati na osnovnom površnom značenju teksta. Zanimljivo je usporediti Deleuzeov stav s (većinskim) mišljenjem rabina kroz povijest.
Rabinsko shvaćanje interpretacije teksta
Rabinska književnost (2.-10.st.) navodi da postoje četiri razine interpretacije teksta: pšat (doslovno značenje), ramez (naznake u tekstu), draš (kontekstualno ili komparativno značenje) te sod (skriveno ili mistično značenje na temelju slova i gramatike). Međutim, najpopularnije kompilacije midraša fokusiraju se na pšat (Mekhilta de Rabbi Išmael) i eventualno draš (Mekhilta de Šimon bar Yochai) u smislu halakhe (interpretacije zakona iz Tore) ili hagade (među koju spadaju i prispodobe, t.j.midraš). Razinom sod Židovi su se većinom bavili usmenim putem kroz interpersonalnu komunikaciju između učitelja i učenika, a pisani tekstovi relativno su dugo bili skrivani od šire javnosti (popularnost kabale širi se tek u 13. stoljeću u Španjolskoj). Ukratko – rabinska književnost smatra da se šira javnost Židova treba fokusirati na pšat interpretaciju, jednostavno značenje teksta, minimalno u obrazovanju do 20. godine. Između 20. i 40. godine, može se proučavati draš, a tek nakon 40. godine, najbolji učenici koji su u potpunosti usvojili jednostavne interpretacije Tore i rabinske književnosti – može se prijeći na kompleksnije interpretacije. Čak i nakon toga, mistična / teozofska interpretacija ostaje dostupna samo malenom broju učenika i rijetko se zapisuje. Zapisane knjige se strogo čuvaju, a mnogim učenicima samo se podnaslovi ili pojednostavljene natuknice o sadržajima pojedinih knjiga religijske filozofije židovstva daju na raspolaganje, ali ne i cjeloviti tekstovi.
Početna slova četiriju rabinskih načina interpretacije teksta (pšat, ramez, draš, sod) daju PRDS, riječ koja na hebrejskom znači Parades iliti raj. Ovladavanjem svih četiriju razina interpretacije teksta, osoba dolazi u raj, ali ne znači da su svi za raj spremni. Stoga se Deleuzeov stav – da knjige treba interpretirati samo na doslovnom značenjskom smislu – zapravo podudara s većinskim rabinskim stavom kroz povijest židovstva, ali to ne znači da dubljeg značenja nema, nego da se njime možda ne bi trebalo baviti. Prema jednom midrašu, četiri rabina uspijevaj proniknuti u najdublje značenje Tore te odlaze posjetiti Parades (raj), ali se trojica više ne uspijevaju vratiti u materijalni svijet. Kad se vrate iz raja, ostaju pretjerano fokusirani na mistične teme, po cijeli dan provode u meditaciji i bavljenju filozofskim pitanjima te ne mogu obavljati poslovne obaveze. Budući da su u to vrijeme rabini prvenstveno učitelji i pravni stručnjaci, njihov je posao davati savjete ostalim Židovima. Jednom od ta tri rabina došao je čovjek s praktičnim pitanjem, kako ustanoviti moguću trudnoću žene, a taj rabin je nastavio odsutno gledati u nebo i razmišljati o tome koliko su debele opne koje razdjeljuju više i niže svjetove. Umjesto da se bavi pitanjem međuljudskih odnosa, bavio se pitanjima odnosa između višeg (Zeir Anpin) i nižeg svijeta (Malchut), što je jedna od temeljnih tema Zohara, židovske teozofske knjige. Metafizičke teme počele su ga toliko zaokupljati da mu ništa drugo više nije bilo zanimljivo; vremenom više uopće nije bio u stanju sudjelovati u svakodnevnim razgovorima i aktivnostima, zbog čega se izdvojio iz židovske zajednice i dobio je nadimak Aher (Drugi / Odsutni). Samo jedan od ta četiri rabina uspio je normalno funkcionirati po povratku iz Paradesa.
Zbog navedenog slučaja, rabinska književnost smatra da se veći broj ljudi ne bi trebao baviti religijskom filozofijom niti pokušavati proniknuti u najdublja značenja teksta. Deleuzeovo opiranje dubljoj interpretaciji teksta stoga se uklapa uz rabinsko shvaćanje. Max Brod, najbolji prijatelj Franza Kafke, potvrdio je da je Kafka proučavao kabalu. Zbog toga, njegovi tekstovi često tematiziraju čovjeka koji traži smisao, odnosno Boga, ali ne uspijeva ga dostići, čak štoviše, ta potraga odvaja ga od svakodnevice u kojoj treba odlučno djelovati. Josef K. nikad ne uspijeva pronaći razlog svog uhićenja, Gregor Samsa ne pronalazi razlog svoje transformacije u kukca, a K. ne može saznati zašto je pozvan u “Dvorac” niti koja je njegova funkcija. Sva trojica Kafkinih glavnih protagonista traže autoritet, odnosno smisao koji postoji, ali im ostaje nedostupan. Na neki način, sva trojica su zaglavljeni u potrazi za “Paradesom”, najdubljim smislom i interpretacijom teksta (života) te zbog toga ne uspijevaju ispuniti svoj tikkun olam, doprinijeti korekciji svijeta kroz aktivni angažman.
Ranciere o Kafki
Ranciere se ne slaže posve s Deleuzeovom idejom da tekst treba interpretirati neovisno o kontekstu u kojem nastaje. Prema Ranciereu, nije moguće ispravno razumjeti književni tekst bez proučavanja povijesnih i društvenih okolnosti djelovanja autora te ne postoji “deteritorijalizacija” jezika jer je jezik uvijek vezan uz jednu društvenu grupu. Ranciere smatra da se definicije “većinskog” i “manjinskog” mijenjaju u odnosu na trenutni “centar”. Prema ovom shvaćanju, Kafkina književnost proizvod je jednog kulturnog miljea, odnosno židovske četvrti u Pragu. Ako se židovska četvrt u Pragu definira centrom u kojem nastaju Kafkini tekstovi, onda su ti tekstovi “većinski” jer u tom dijelu grada Židovi čine većinu. Ranciere smatra da Kafka piše o Židovima za Židove, koristeći njemački s elementima jidiša, jezik koji je većinski (a ne manjinski) u četvrti u kojoj živi. Prema Ranciereu, nema strukture bez centra – pa se tako Kafkina književnost ne može tumačiti izvan konteksta njegovog židovskog identiteta, koji je ključan za esenciju njegovih tekstova.
Premda se Derrida, Deleuze i Ranciere razlikuju u načinima interpretacije Kafkinih tekstova, sva trojica podcrtavaju važnost židovskog identiteta za njegovo pisanje. Premda Deleuze zagovara površinsku interpretaciju teksta, ona nije suprotstavljena židovskom tradicionalnom pristupu tekstu. Razlike među učenjima koja promiču Derrida, Deleuze i Ranciere još jednom podcrtavaju pluralnost marksizama (pri čemu je Marx, dakako, prilagodio židovsku ideju dolazećeg svijeta sekularnom svijetu kapitalizma te teoretizirao jedan mogući način za tikkun olam iliti ubrzavanje mesijanskog dolaska aktivnim djelovanjem). Židovska učenja protkana su mnogim novijim filozofskim pravcima (da, u kontekstu 5000+ godina postojanja, zadnjih 300-ak se smatra “novijim”…)
Leave a Reply