Razgovarao: Igor Tretinjak /
Vladimir Stojsavljević (Bjelovar, 1950.) redatelj, dramatičar, romanopisac i organizator multimedijalnih projekata, kazališnih predstava, festivala i kulturnog života u Zagrebu i Hrvatskoj. Diplomirao je režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Napisao i režirao petnaestak vlastitih drama i komedija, posljednjih se godina okrenuvši prozi. Kritike i osvrte pisao za više novina i časopisa, radio kao producent, voditelj marketinga i stručni suradnik u brojnim kazalištima i kazališnim festivalima (Splitsko ljeto, Dubrovačke ljetne igre, Pulsko ljeto, Čakovečko ljeto, Tjedan suvremenog plesa, Eurokaz). Pozicija, aktera, pokretača i promatrača prometnula ga je u vrsnog kroničara kulturnog života u Zagrebu, Hrvatskoj i Jugoslaviji od druge polovice 1960-ih do danas te idealnog sugovornika o umjetnosti na našim prostorima u drugoj polovici 60-ih godina.
Gospodine Stojsavljević, možete li nas na početku razgovora uvesti u društveni okvir 1960-ih godina?
Bilo je to vrijeme Hladnog rata, ali bez obzira na njega, vjerovalo se u neki bolji svijet. Ravnotežu u našu svakodnevicu uveo je Titov pristup s Nesvrstanima, s pričom o tome kako oni trebaju biti balans između dva bloka. Nadalje, početkom 60-ih Jurij Gagarin je otišao u svemir. To je bio veliki pomak u svijesti ljudi. Više ne buljiš u prazno nebo, već znaš da tamo gore nešto ima. Kad su Amerikanci 1969. letjeli na Mjesec, mase ljudi su se okupljale oko izloga s televizorima…
Kako je stajala stvar s mladima?
Mladež je kod nas u to vrijeme bila podijeljena na pionire i studente. Studenti su bili zasebna kategorija ne samo zato što su, danas bi se reklo, birači, već je svakodnevica studentskog života bila takva da si se, htio ili ne htio, trebao baviti politikom, odlučivati između blokova istoka i zapada. Također, što je vrlo važno za Jugoslaviju i za liniju Beograd-Ljubljana-Zagreb, 1960-e godine u inovativnom kazalištu određuje SEK, odnosno Studentsko eksperimentalno kazalište u Zagrebu, a tu je i Dada u Beogradu te neka kazališta u Ljubljani, kojima se pokušava predočiti što bi trebalo biti dobro.
| IFSK i Bitef Ranih 60-ih Zagreb prešutno kotira kao mjesto suvremene umjetnosti, dok je Beograd, kao političko središte i domaćin raznih političkih situacija, na neki način posvećen klasičnim umjetnostima. To će prekinuti Mira Trailović 1967. Pokrenuvši s Jovanom Ćirilovom Beogradski internacionalni teatarski festival Bitef. Bitef je na neki način ponavljao ono što je ranih 60-ih radio Internacionalni festival studentskih kazališta IFSK, koji se 1963. iz Zadra preselio u Zagreb. |
Možete li nam približiti malo SEK?
SEK je 50-ih godina osnovao Bogdan Jerković, ostavivši dubok trag u njemu. Još dublji trag ostavio je najtalentiraniji mladi redatelj toga vremena Miro Međimorec koji je u SEK-u napravio nekoliko prevratničkih predstava sa zapaženim međunarodnim gostovanjima. U prvom redu tu su Ars longa, vita brevis, Johna Ardena i Druga vrata levo važnog i utjecajnog dramskog pisca 60-ih, Aleksandra Popovića, no Međimorec je napravio još cijeli niz utjecajnih predstava poput Svrhe od slobode na odličan tekst Ivana Kušana na Dubrovačkim ljetnim igrama 1971. U njima je predstavio jedan potpuno drukčiji scenski rukopis. Između ostaloga, donio je fizički teatar te uveo vrstu mizanscena suprotnu onome što je radio tadašnji vladajući redateljski kartel Kosta Spajić, Dino Radojević, Božidar Violić i Georgij Paro.
| Aleksandar Popović i Vijetnam Aleksandar Popović 60-ih godina postaje jedan od izvođenijih autora. Njegovi komadi govore o onome što nam se tada događa – o politici, Vijetnamu… brojnim temama koje predstavljaju novinu u to vrijeme. Popovićeva Druga vrata levo jedna je od najzanimljivijih predstava SEK-a. Vijetnam ulazi u modu u studentskim predstavama ulazi krajem 60-ih i bit će jedan od motiva za pobunu 1968. Bunt koji će uslijediti nakupljao se u Americi i po Europi svih tih godina. Taj bunt može se vidjeti i na sceni, u studentskim predstavama, na prvim festivalima… |
Odmaknimo se na tren od kazališta do filma.
Paralelno uz studentsko kazalište, koje je tražilo nove forme i oblike, u Hrvatskoj se razvija eksperimentalni film. Godine 1963. u Zagrebu se pokreće Žanr film festival na kojemu će gledatelji prvi put moći pogledati Warhola i cijeli niz eksperimentalnih filmova. U isto vrijeme u Kino klubu Zagreb postoje dva važna autora eksperimentalnog filma – Tomislav Gotovac i pomalo zaboravljeni, no po meni izuzetno važan, Vladimir Petek koji će, osim svojih eksperimentalnih filmova, kasnije raditi i s Kugla glumištem.
| Pionir performansa Tom Gotovac se 1962. skinuo do pasa i otišao na Sljeme s časopisom Elle i prijateljem koji ga je fotkao. Taj događaj je danas poznat kao performans Pokazivanje časopisa Elle i predstavlja jedan od prvih performansa uopće. Bilo je to bitno drukčije razmišljanje o tome što bi umjetnost trebala biti. |
Po čemu je u filmskom pogledu nov i važan Vladimir Petek?
Petek je radio na sljedeći način – snimao je na vrpcu, nakon čega je crtao po njoj. Primjerice, u filmu Kariokineza kamerom snima projekciju nerazvijene filmske vrpce koja pri tome sagorijeva. Tretirao je kadar kao grafički papir po kojemu je intervenirao. Godinama je osvajao nagrade na filmskom festivalu u Oberhausenu, tadašnjem centru eksperimentalnog filma.
Kad se govori o filmu 60-ih postoji jedna pomalo zaboravljena kategorija, takozvani umjetnički film. Rade ga Goddard, Bergman, Antonioni i to se posebno recenzira. Umjetnički film ima težinu i na našim prostorima te 60-ih godina stvara grupu autora, odnosno takozvani crni val – tu je Makavejev s Ljubavnim slučajem ili tragedijom službenice PTT (1967.), dotad je već Mimica u Zagrebu snimio Prometeja s otoka Viševice (1964.) i Ponedjeljak ili utorak (1966.), što nije nevažno. Zagrebačka škola crtanog filma već je oskarovska škola crtanog filma… sve te stvari se prepliću. Jedan od razloga preplitanja je i činjenica da se tada kultura pomno prati u medijima, posebice dnevnim novinama. Ne samo to, nego su napisi o kulturnim događanjima kritički.
Medija ćemo se dotaknuti nešto kasnije. Recite mi kakvo je stanje u likovnoj umjetnosti u to vrijeme?
To je vrijeme Gorgone i EXATA. Zagreb se umjetnički internacionalizira, radi se s Talijanima i Mađarima, pojavljuju se čak male izložbe Picassa i Dalija… sve te izložbe donose novi rukopis.
Picasso i Dali nisu jedini umjetnici čija djela se pojavljuju 60-ih na našim prostorima.
Štoviše, 60-e su izuzetno važne za Zagreb u koji stiže čitav niz aktualnih umjetničkih zvijezda. Primjerice, 1964. stiže Šostakovič na premijeru svoje Katerine Ismailove, Pasolini predstavlja svoje filmove, dolaze i drugi uvaženi gosti. Stvari u javnom životu se vrednuju i ulaze u svakodnevni život, posebice među studentsku populaciju.
Zašto su se ta gostovanja dogodila baš 60-ih godina?
Jugoslavija se tih godina politički polutajno, a u kulturi javno otvara prema Zapadu. 67., 68. i 69. mi ćemo na Bitefu moći vidjeti uživo ono o čemu se i danas pišu knjige: Grotowskog, ranog i važnog Petera Brooka, sve eksperimentatore toga vremena. I ne samo to, Mira Trailović će iz SSSR-a u Beograd dovesti zabranjene predstave i velike režisere. Prvi ćemo vidjeti Hamleta iza željezne zavjese u režiji Jurija Ljubimova i s Vladimirom Visockim u naslovnoj ulozi. Predstavu koja govori o političkoj podjeli na blokove s doslovnom željeznom zavjesom na sceni koja sve pomete u grob. U toj je predstavi Klaudije prvi put prekrasan i njegova i Gertrudina seksualna veza dobiva puni smisao. Također, ono što je danas organsko kazalište, Livingovci… sve će to biti u Beogradu. Kako su republike morale surađivati, najmanje su tri predstave s tadašnjeg Bitefa gostovale u Zagrebu.
Koliko su se tada razlikovali istočno i zapadno kazalište? Otkud su stizale novine?
Većina pomaka događala se na Istoku. Osim undergrounda u New Yorku i oko Livingovaca, Zapad nije imao eksperimentalne predstave, tek eventualno pojedince. Iznimka su Sjedinjene Države koje su jedine bile toliko moćne i bogate da se u njima moglo razviti takvo kazalište. Ono se nije moglo razviti u jednoj Velikoj Britaniji koja je imala izuzetno rigorozne sustave financiranja. Poseban slučaj koji potvrđuje to pravilo bio je DV8 koji je mogao napraviti iskorak samo zato što je od banke dobio veliku svotu novca.
Sad je pravi trenutak da u razgovor uključimo medije. Kako oni reagiraju na sva ta važna događanja i gostovanja?
Vjesnik u srijedu opširno piše o svemu, kreću Večernji list i Studio, informacije o kulturi šire se na razne načine. Već postoje Kekec i Plavi Vjesnik koji se zahvaljujući Peri Zlataru mijenja i otvara kulturi, modi… rade čak i happeninge. U njemu važne kritike piše Mani Gotovac. Pokreću se i specijalizirani časopisi koji su mijenjali kazalište poput Prologa. U omladinskom smislu, uz studentske listove koji izriču studentske stavove, u drugoj polovici 60-ih pojavljuje se Polet u obliku revije, u velikom bijelom formatu koji već u vizualnom smislu donosi drugi ukus.
No Polet donosi još novina?
Da. Već u prvom broju su svoje mjesto našle tada vulgarne Gainsbourgove pjesme poput Ode spolnom organu. Kroz Polet je službeno počela seksualna revolucija, a zanimljivo je da su na njega morali biti pretplaćeni svi školarci.
Osim po vizualnom izgledu i hrabrosti da uvodi tada nepoznate autore i one koji nisu bili dobrodošli, revijalni Polet je važan jer se kroz tu vrstu vizualnog pristupa uvodi politika kao tema. Primjerice jedna naslovnica Poleta bio je veliki citat iz Tripalovog političkog govora. Također, Polet je prvi objavio velik intervju na desetak stranica s Jovankom Broz.
Je li to bila svojevrsna estradizacija politike?
To je početak, ali na jedan plemenit način. No u drugoj polovici 60-ih estradizira se sve, pa i politika. Televizija ulazi u centar kao medij kroz koji će se najviše toga napraviti. Na Novu godinu 1964. u 14 sati počinje s emitiranjem prva sapunica, Gradić Peyton, koja stvara televizijsku publiku i u potpunosti mijenja pristup kulturi. Osim sapunica kreću popularne emisije koje promoviraju popularnu glazbu, rock i šlagere, relativizirajući njima tadašnju glazbu koji bismo danas zvali popijevka. Na njeno mjesto dolaze Beatlesi, Stonesi… stvara se ono što se danas naziva trendovima.
Najzaslužniji za stvaranje trendova u Jugoslaviji bio je film Bonnie i Clyde, Arthura Penna iz 1967. koji je baš 1968. stigao u jugoslavenska kina.
Zašto baš Bonnie i Clyde?
Taj film ne samo da je došao kao obrnuta priča o gangsterima, o sudbini i životopisu pravih gangstera, već i sa svim popratnim pojavama – beretkama, šeširima, haljinicama… sve je to postalo instant moda, a sam film je postao, današnjim jezikom kazano, prvi modni trend. Svi su pričali o njemu.
| Ovdje i sada Kao klinci smo strašno smo htjeli ovdje i sada. Da živimo ono što jesmo. Nama je svaka djelatnost koja je stvarnost pretvarala izravno u umjetnost bila jako privlačna. Bilo nam je privlačno pričati o onome što nam se događa – od loših i dobrih zadaća, svađa, prvih ljubavi i mržnji te opredjeljenja što ti je u umjetnosti najdraže. Tad sam bio teški filmaš, no uz filmaše sam se sretao sa stvarima koje nisu pripadale filmu. Tako sam došao i do kazališta. Moj prvi film zvao se Muk ili glas na betonu. Iz školskog kabineta smo prijatelj i ja uzeli lubanje i kosti i pobacali ih u pokušaju da snimimo smrt svijeta. To nas je opsjedalo. Tom Gotovac je radio film u kojem je bio opsjednut vlastitom smrću, a mi smo gledali malo šire, hehe. |
Druga važna pojava tog doba je francuski pjevač Antoine. Iako nije ostavio dubok trag svojim pjesmama, izvršio je velik utjecaj kao muškarac koji je nosio košulje na cvjetiće. Mi smo, primjerice, svoju maturu slavili u pidžamama i košuljama na cvjetiće. Tako se to počelo slagati i prenositi.
Osim u kinima, 1968. se odigrala važna premijera i u hrvatskom kazalištu.
Tako je. Te godine je premijerno izvedena predstava koja i danas igra, Stilske vježbe u režiji Tomislava Radića. Ta predstava je pokrenula jedan novi, urbani ukus. Dotad je već Danilo Kiš preveo Queneauov Zazi u metrou (Caca u metrou) te je taj keneovski svijet najedanput prestao biti samo ideološki urbanizam, nešto što se treba prepričavati, već konkretan urbani život. Na ulici se najedanput pojavljuju dečki u trapezicama, cure u minicama, ljudi obučeni kao u Londonu i Parizu. To je veliko otvaranje Jugoslavije.
Po čemu su se Stilske vježbe isticale kad su se pojavile?
Bila je to potpuno drukčija predstava već po tome što je bez dramske priče. Bila je to prva takva predstava, iako se može reći da su studenti u nekim eksperimentalnim predstavama slutili da se tako može raditi. Ali Stilske su važne i zato što se događaju u zagrebačkom tramvaju. Početkom 60-ih godina Ivan Supek, Antun Šoljan i društvo koje je pisalo o Jugoslaviji, želeći indirektno govoriti o negativnostima tog režima, bježali su u povijest. Drame poput Dioklecijanove palače ili Heretika posredovano su govorile o stvarnosti, no Stilske vježbe nisu. U njima se pojavljuju ljudi s kojima se guramo u tramvaju. To je ta prljava 11-ica, ti kondukteri s onim groznim olovkama… odjednom si suočen s predstavom koja govori o ovdje i sada.
Kakvo je stanje u kazalištu 1968. i oko nje?
HNK je tada u obnovi. U njemu se drama slabo radi iako je Ivica Ivanac direktor. Novac se troši na skupo obnavljanje. No u to je vrijeme izašao važan Grgićev tekst Mali trg. U književnosti nema jeans proze, osim Čangija, Majdak i društvo stižu 1971.
| Mit velikog glumca U kazalištu i filmu se već pojavio mit velikog glumca – Milena Dravić i Ljubiša Samardžić su neprikosnoveni jer igraju u većini filmova, ali uz njih su tu i hrvatski glumci Fabijan Šovagović, Ana Karić i Relja Bašić. |
Važna stvar u kazalištu te 68-e je i činjenica da se prvi put na sceni pojavljuje Slobodan Šnajder. Tek je završio gimnaziju i napisao je dramu Mini golf koju Dino Radojević i Petar Veček koncertno izvode u Zagrebačkom dramskom kazalištu. Tamo je u to vrijeme repertoar dosta dobar, međunarodan, pojavljuju se novi tekstovi. Juvančić radi Ghelderodeovog Escuriala, a važna je predstava iz 1968. Violićeva adaptacija Zločina i kazne. Riječ je o izuzetno zanimljivoj predstavi. Još je važnija Dantonova smrt koja je svojevrsni zaštitni znak 1968. U Beogradu te godine snimaju Stevu Žigona dok na studentskim demonstracijama izgovara Roberspierreov tekst o kočijama i korupciji (video – https://www.youtube.com/watch?v=HE1I6NFCNhU), a sljedeće će godine u Gavelli u Violićevoj Dantonovoj smrti naslovnog Dantona tumačiti Drago Krča, a Robespierrea Pero Kvrgić. Predstava je izuzetna i jako duga. Violić je tada govorio kako se kazalište najbolje uči kroz guzicu (kad dugo sjediš i gledaš). Sve njegove predstave su tada bile oko tri, tri i pol sata. Godinu dana kasnije nastat će Kraljevo Dine Radojevića, Boureka i Nade Kokotović koja će tada i uvesti termin koreodrame.
Plesna scena je isto uzlijetala tih godina?
Tako je. Najveći uspjeh svih umjetnika iz Jugoslavije, osim filmaša, u 60-im je postigla Milana Broš koja će 1968. u &TD-u sa svojim Komornim ansamblom suvremenog plesa (KASP) izvesti predstavu Pisaće mašine + jazz. Ta predstava će dobiti brojne europske nagrade, a posebice je važna nagrada na međunarodnom natjecanju mladih koreografa u Theatre d’essaie da la danse u Parizu, koju je dobila pored Mauricea Béjarta.
| KASP Milana Broš krenula je s Komornom pozornicom 1962. godine. 1966. je u &TD-u izvela Genetov Balkon, što je bilo revolucionarno s obzirom na vrstu teksta i motive. Nakon Balkona Komorna pozornica postaje Komorni ansambl suvremenog plesa. |
Godine 1966. u &TD stiže Zuppa koji tada oblikuje svoj slavni repertoar koji naziva Kolo oko Shakespearea. U to kolo ući će Grass s Plebejci vježbaju ustanak pa Ionesco, stvara se odlično kazalište, a vrhunac će biti Hamlet u Mrduši Donjoj.
Je li se Zuppa u &TD-u tih godina naslonio isključivo na etablirane redatelje ili je okupljao i mlade?
Nije htio razdvojiti studentsko kazalište od profesionalnog i time je napravio genijalnu stvar. SEK-ovci su igrali svoje predstave dva-tri puta tjedno. U isto bi vrijeme napravio profesionalnu predstavu s velikim glumcima iz Gavelle i HNK-a, okupljajući ih oko pojedine predstave i redatelja, poput Para ili Violića.
Kakav je bio profil publike?
Bio je miješan. I na studentske i velike predstave dolazili su ljudi koji su voljeli kazalište i na taj je način &TD među publikama etablirao studentsko kazalište. Tada se pojavljuje Veček, malo kasnije Kunčević i Međimorec te par godina kasnije Ivica Boban s Pozdravima, dakle pojavljuju se ljudi koji će 70-ih godina mijenjati kazalište i uzdići ga do vrhunaca, poput Pozdrava koji su prošli cijeli svijet.
| Muka po redateljice Bez obzira na međunarodne uspjehe Pozdrava, ženu u ulozi redatelja nisu voljeli niti na akademiji, a kamoli oko nje. Ivica Boban u to doba, bez obzira što ima svjetski uspjeh, nije priznata kod nas i vrlo teško je dobivala posao u profesionalnim kazalištima. Slično je bilo i s Iris Supek koja je upisala režiju, ali nikad nije uspjela kao redateljica. Sestre Mesarić su završile na radiju. I zato je, između ostaloga, feminizam postao jako snažan sredinom 70-ih. |
Je li 1971. u kazalištu podrezala krila 60-im godinama i njihovom uzletu?
1971. je napravila nešto što je po meni jako dobro, ali nije iskorišteno niti danas. Razdvojila je nezavisne od institucionalnih umjetnika. Iz toga će narasti Pozdravi, Histrioni… koji će donositi sasvim drukčije ideje od institucija. No to nikad nije napravljeno kao na Zapadu, gdje su nezavisni umjetnici financirani kao institucije. To je po meni politički ispalo korisno umjesto suprotno.