Obrada instrumentalnih vrsta u nastavi Glazbene kulture i Glazbene umjetnosti

Autor: Dragan Trajer /

Instrumentalne glazbene vrste predstavljaju jednu od najznačajnijih i najvažnijih nastavnih cjelina u nastavi glazbe općeobrazovnih škola. Učeći o njima, učenik upoznaje brojna glazbena djela i skladatelje, utvrđuje i produbljuje znanja o glazbenim instrumentima i oblicima, razvija glazbeni ukus, a poznavanje instrumentalnih vrsta omogućuje mu bolje razumijevanje i prihvaćanje glazbenih djela. S metodičke strane, obradu instrumentalnih vrsta odnosno glazbenih vrsta općenito, obilježavaju određene specifičnosti. Postupak obrade glazbenih vrsta složeniji je u odnosu na obradu, primjerice, glazbenih instrumenata. Slušanje glazbe uvijek mora prethoditi svakom razgovoru o glazbi, a ono mora biti aktivno i višekratno. Važan je izbor glazbenih primjera, budući da utječe na motivaciju učenika i razvoj glazbenog ukusa.

Ključne riječi: instrumentalne glazbene vrste, nastava glazbe, Glazbena kultura, Glazbena umjetnost, slušanje glazbe, kurikulum

UVOD

O važnosti instrumentalnih vrsta u nastavi glazbe svjedoči činjenica da se obrađuju tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja, odnosno u okviru predmeta Glazbena kultura i Glazbena umjetnost. Mogli bismo reći da su instrumentalne vrste jedan od medija ili matrica putem kojih učenici upoznaju glazbu. Obrada glazbenih vrsta iziskuje temeljitu pripremljenost nastavnika, pažljivo planiranje i izvođenje metodičkih koraka, njegovo detaljno poznavanje glazbenih primjera (vrlo često u cijelosti), glazbenih instrumenata, vladanje muzikološkim podacima, složenije analize oblika, a pretpostavlja i određena prethodna znanja učenika, kao što su glazbeni instrumenti, pjevački glasovi, glazbeni oblici i glazbeno-stilske značajke.

ŠTO SU INSTRUMENTALNE ODNOSNO GLAZBENE VRSTE?

Glazbene vrste su skupine ili kategorije u koje se glazbena djela razvrstavaju za potrebe proučavanja. Kriteriji za njihovo određivanje mijenjali su se kroz povijest. Do 18. stoljeća podjela se temeljila na funkciji djela (crkvena i svjetovna glazba), a nakon 18. stoljeća kriteriji su sastav, forma i estetski karakter. Unutar tih vrsta moguće su podvrste, pa bi tako podvrste vokalnih vrsta bile motet, madrigal, arija, solo pjesma, itd.[1] Njemački muzikolog Carl Dahlhaus ističe da se izrazi vrsta (‘glazbena vrsta’, ‘skladbena vrsta’) i forma (‘umjetnička forma’) često rabe kao istoznačnice ili s elastičnim razgraničenjem, ali da se teorija vrsta ipak razlikuje od nauka o oblicima, budući da određena forma može, ali ne mora biti definicijska značajka neke vrste, a ako to već jest, nije jedina značajka.[2] U školskim udžbenicima odnosno u važećem Kurikulumu[3] susrećemo podjelu na vokalne, instrumentalne, vokalno-instrumentalne, scenske i koncertne vrste. Instrumentalne vrste možemo opisati kao glazbena djela koja se izvode isključivo na glazbenim instrumentima, bez sudjelovanja ljudskoga glasa. Ona mogu biti namijenjena jednom instrumentu (npr. klavir, truba) ili grupi instrumenata (ansambl, orkestar). Prema broju stavaka dijele se na jednostavačne i na višestavačne vrste. Instrumentalne vrste koje se obrađuju u općeobrazovnim školama su koncert, gudački kvartet, sonata, simfonija, simfonijska pjesma, suita i glasovirska minijatura.

KAKO PRISTUPITI OBRADI?

Instrumentalne vrste potrebno je upoznavati na temelju slušanja. Slušanje glazbe kao nastavna aktivnost nerazdvojno je povezano s upoznavanjem glazbenih vrsta i uvjet je za njihovu smislenu obradu. Na temelju slušanja izvode se zaključci i otkrivaju činjenice o glazbenim vrstama. Rojko[4] naglašava da se cjelokupno učenje mora temeljiti na slušanju glazbe te da glazba mora prethoditi, a ne slijediti svakom razgovoru o njoj, uz obrazloženje da se samo tako ostvaruje prirodan slijed učenja u kojem riječima potvrđujemo ono što je izrečeno samom glazbom. Također zagovara povezanost same glazbe s činjenicama o njoj, ističući da „nastavnikovo govorenje o glazbi koja se nije čula, puki je verbalizam, a o glazbi koja se jest čula – puka redundancija!”.[5] Slično tome, Novosel[6] ističe važnost povezanosti zvuka glazbe s činjenicama od glazbi, smatrajući da je gotovo bezvrijedno znati životopise skladatelja bez poznavanja njihovih barem najznačajnijih djela, a da je znanje definicije nekog glazbeno-teorijskog pojma neiskoristivo bez uporišta tog znanja u samoj zvučnoj formi. Poznavanje instrumentalnih vrsta je nepotpuno ako učenik ne poznaje konkretne primjere za svaku vrstu. Tako Rojko[7] ističe da „onaj tko ne (po)zna(je) nijedan stavak simfonije, sonate, kvarteta, suite, nijedan broj opere, operete, kantate, oratorija, taj ne zna ništa o simfoniji, sonati, kvartetu, suiti, operi, opereti, itd., pa makar o tim vrstama znao sve pojedinosti koje se mogu pročitati u muzikološkim tekstovima.“ Nastava glazbe, a osobito Glazbene umjetnosti, dugo je vremena bila okrenuta više stjecanju znanja o glazbi nego upoznavanju same glazbe.[8] Upoznavanje glazbe na temelju slušanja glazbenih djela propisano je važećim Kurikulumom,[9] a slušanje i upoznavanje glazbe određeno je kao obvezna aktivnost.

Slušanje u nastavi glazbe treba biti aktivno i višekratno. Aktivno slušanje znači da učenici tijekom slušanja rješavaju određene zadatke, kao što su određivanje glazbeno-izražajnih sastavnica. Glavna svrha zadataka je usmjeravanje pažnje učenika na glazbu. Mišljenja smo da ovakav pristup učenicima ujedno donosi višestruke koristi: slušanje im se s jedne strane u određenoj mjeri olakšava i čini zanimljivijim, budući da se pažnja usmjerava na određene elemente glazbe (a koji su vrlo brojni i raznovrsni), a s druge strane, učenicima se pruža prilika za primjenu stečenih znanja, što može djelovati motivirajuće. Novosel[10] ukazuje na činjenicu da pravi smisao slušanja glazbe nije rješavanje zadataka već estetski odgoj, usvajanje vrijedne glazbene literature te stjecanje poželjnih glazbenih navika, a da su zadaci za vođeno slušanje glazbe samo didaktička pomoć. Zahtjev za višekratnim slušanjem sasvim je prirodan s obzirom na mnoštvo elemenata u glazbenim djelima te činjenicu da glazbeno djelo ne možemo zapamtiti čuvši ga samo jednom. Tako Šulentić Begić[11] smatra da je višekratno slušanje nužno kako bi učenici upamtili skladbu i upoznali je, a ujedno vodi i k sve većem dopadanju.

O SLUŠANJU GLAZBE U NASTAVI

Kada govorimo o slušanju glazbe u nastavi, mogli bismo reći da je to relativno “mlada” nastavna aktivnost, za razliku od pjevanja, pa i sviranja. Razlog tome je očit – razvoj i dostupnost tehnologije. U nastavnim programima hrvatskih općeobrazovnih škola slušanje glazbe prvi se put spominje još (tek?) 1954. godine, no prvi konkretan zahtjev za slušanje, uz preporuku glazbenih djela, postavljen je tek u nastavnom planu iz 1972. godine.[12] Slušanje i upoznavanje glazbene literature dobilo je središnje mjesto u nastavi Glazbene kulture donošenjem Nastavnog plana i programa za osnovnu školu iz 2006. godine[13] i to kao obvezna jezgra.[14] Od školske godine 2006./07. nastava se Glazbene kulture provodi prema tzv. otvorenom modelu, koji podrazumijeva slušanje kao središnju odnosno jedinu obveznu aktivnost, a putem koje učenici upoznaju sve vrste glazbe u svrhu ostvarenja jednoga od glavnih ciljeva nastave glazbe – uspostavljanje i usvajanje vrijednosnih mjerila za kritičko i estetsko procjenjivanje glazbe.[15] Otvoreni model odnosno otvoreni kurikulum i dalje je u primjeni, putem važećeg Kurikuluma nastavnog predmeta Glazbena kultura za osnovne škole i Glazbena umjetnost za gimnazije.[16] Tako Slušanje i upoznavanje glazbe tvori domenu A, u čijem opisu stoji da će aktivnim slušanjem glazbe “učenici upoznati glazbu različitih vrsta, stilova, pravaca i žanrova, steći znanja o glazbeno-izražajnim sastavnicama i različitim razinama organizacije glazbenog djela te doživjeti, upoznati, razumjeti i naučiti vrednovati glazbu. Upoznata glazbena djela otvaraju mogućnosti traganja za novim glazbenim iskustvima”.[17]

Uz naprednu tehnologiju i opremljenost škola u današnje doba, audio i video snimke su dostupnije i kvalitetnije nego ikada, a njihova uporaba nikada nije bila jednostavnija. U tom pogledu, mogli bismo reći da trenutno živimo u zlatnom dobu nastave glazbe!

UPOZNAVANJE INSTRUMENTALNIH VRSTA S OBZIROM NA VAŽEĆI KURIKULUM

Kurikulum nastavnog predmeta Glazbena kultura za osnovne škole i Glazbena umjetnost za gimnazije[18] predviđa upoznavanje instrumentalnih vrsta u trećem, četvrtom i petom odgojno-obrazovnom ciklusu. Konkretno, u nastavi Glazbene kulture instrumentalne se vrste obrađuju u 7. razredu osnovne škole. Kurikulum predviđa upoznavanje sljedećih instrumentalnih vrsta: glasovirska minijatura, suita, sonata, koncert, simfonija i simfonijska pjesma kao obvezni, a gudački kvartet kao preporučeni sadržaj. U okviru domene A: Slušanje i upoznavanje glazbe, kao ishod očekuje se da učenik na temelju slušanja prepoznaje različite glazbene vrste, što podrazumijeva razlikovanje, opisivanje i uspoređivanje pojedinih instrumentalnih glazbenih vrsta, uspoređivanje organizacije glazbenih vrsta navodeći sličnosti i razlike te svrstavanje glazbenih djela u određenu glazbenu vrstu prema obilježjima. Preporuke za ostvarenje odgojno-obrazovnog ishoda su da učenik upozna najmanje jednu višestavačnu glazbenu vrstu u cijelosti (kraću skladbu po izboru učitelja) te da uspoređuje glazbene vrste prema njihovim obilježjima – izvođački sastav, broj stavaka (jednostavačnost/višestavačnost) i sadržaj (apsolutno/programno).[19]

Nastavne sadržaje u nastavi Glazbene umjetnosti moguće je organizirati prema sinkronijskom i prema dijakronijskom modelu poučavanja.[20] Kurikulum kao obvezne sadržaje predviđa suitu, sonatu, koncert, simfoniju, simfonijsku pjesmu i glasovirsku minijaturu. U okviru domene A: Slušanje i upoznavanje glazbe, kao ishod očekuje se da učenik slušno prepoznaje i analizira glazbeno-izražajne sastavnice i oblikovne strukture u istaknutim skladbama klasične, tradicijske i popularne glazbe. Zajedničke preporuke za sve programe (četverogodišnje, dvogodišnje i jednogodišnje), koji obuhvaćaju i upoznavanje instrumentalnih vrsta, su da se svi sadržaji ishoda usvajaju na temelju slušanja glazbe, a preporuča se slušanje (i gledanje) dviju ili više izvedbi istog glazbenog djela/stavka/ulomka, kao i usporedba različitih izvedbi.  Obvezno je cjelovito slušanje kraćih djela odnosno slušanje pojedinih stavaka ili ulomaka ako je riječ o duljim glazbenim djelima. Preporučuje se višekratno slušanje, čime se potiče učenike na zapamćivanje skladbe, imena skladatelja i naziva skladbe. U okviru domene C (Glazba u kontekstu), za instrumentalne vrste relevantan je ishod da učenik upoznaje glazbu u autentičnom, prilagođenom i virtualnom okružju na način da posjećuje znamenite kulturne ustanove u Hrvatskoj i svijetu te da opisuje povijesni razvoj glazbene umjetnosti.[21]

Kurikulum sadrži i preporučeni, tj. neobvezni popis glazbenih djela za svaki ciklus, uz napomenu da učitelji odnosno nastavnici imaju autonomiju pri odabiru glazbenih djela odnosno izmjenama i nadopunama popisa. Vezano za to, potrebno je istaknuti da bi pri izboru trebalo voditi računa o atraktivnosti glazbe za učenike, ali ne zaboravljajući na utjecaj glazbe na njihov glazbeni ukus i odnos prema glazbi. Tako Rojko[22] smatra da glazba koju nudimo učenicima mora biti atraktivna. To znači da bismo trebali birati onu glazbu koju će učenici uz adekvatnu metodičku obradu prihvatiti bez većih teškoća. Istraživanje koje je provela Škojo[23] pokazuje da afektivni odgovor (emocionalni doživljaj učenika na slušano djelo) ima značajan utjecaj na motivaciju učenika i razvijanje interesa za glazbeno djelo. Šulentić Begić, Begić i Pušić[24] smatraju da bi se glazbene preferencije učenika trebale uzimati u obzir prilikom osmišljavanja nastavnih jedinica, izbora skladbi te organiziranja nastave.

PRIMJER OBRADE SONATE

Za nastavu Glazbene kulture kao primjeri kod obrade sonate mogli bi nam poslužiti drugi stavak Sonate za klavir u c-molu (Patetične), op. 13, br. 8 L. van Beethovena, treći stavak (Alla turca) Sonate za klavir u A-duru KV 331 W. A. Mozarta, treći stavak Sonate za klavir u C-duru (Facile), KV 545 W. A. Mozarta te treći stavak Sonate za violinu i klavir (Proljetne) L. van Beethovena.

U uvodnom dijelu sata sluša se drugi stavak Sonate za klavir u c-molu L. van Beethovena. Određuje se oblik, a dijelovi skladbe označuju se slovima A, B i C te riječju coda. Nakon utvrđivanja oblika daje se informacija o slušanom djelu. U glavnom dijelu sata za vrijeme drugog slušanja učenici zajedno s učiteljem prate oblik putem napisane sheme. Nakon slušanja učitelj učenicima obznanjuje da se shema može napisati i tako da se slova A zamijene slovom T, a dijelovi između njih slovima e1 i e2. Učenici u shemi prepoznaju oblik ronda. Učenici zapažaju da se skladba izvodi na klaviru, a kroz razgovor dolaze do zaključka da je sonata glazbena vrsta koja je najčešće pisana za klavir ili solo instrument i klavir. Učitelj napominje da je sonata instrumentalna vrsta koja ima tri ili četiri stavka. Nakon toga sluša se idući primjer, treći stavak (Alla turca) Sonate za klavir u A-duru, KV 331 W. A. Mozarta. Za vrijeme prvog slušanja učenici zajedno s učiteljem utvrđuju oblik stavka te zaključuju da je stavak građen u obliku složene trodijelne pjesme. Tijekom drugog slušanja jedan učenik može pratiti oblik skladbe pokazujući shemu na ploči. Završno se ističu najznačajniji skladatelji sonata: W. A. Mozart, L. van Beethoven i J. Haydn.[25]

Za upoznavanje sonate u nastavi Glazbene umjetnosti mogu poslužiti drugi stavak Sonate za klavir u c-molu (Patetične), op. 13, br. 8 i prvi stavak Sonate u cis-molu (Mondscheinsonata) L. van Beethovena, treći stavak (Alla turca) Sonate za klavir u A-duru KV 331 W. A. Mozarta, treći stavak Sonate za klavir br. 2 u b-molu, op. 35 F. Chopina i drugi stavak Sonate za čelo i klavir u C-duru, op. 119 S. Prokofjeva.

Drugi stavak Sonate u c-molu (Patetične) L. van Beethovena sluša se na način obrade ronda. Nakon utvrđivanja oblika nastavnik daje informaciju o slušanom djelu. Pri tome se učenicima otkriva da na tom nastavnom satu nije riječ o rondu nego o sonati. Nastavnik potom objašnjava riječ sonata, broj stavaka, spominje i ostale stavke konkretne sonate, ističe da je poredak stavaka po načelu kontrasta te da su najbrojnije sonate za klavir. Sljedeći primjer bi mogao biti treći stavak Sonate za klavir u A-duru, KV 331 W. A. Mozarta, na način obrade složenog trodijelnog oblika ili treći stavak Sonate za klavir br. 2 u b-molu F. Chopina, na isti način. Nakon slušanja razgovara se o obliku i tempu, a zatim slijedi informacija o slušanom djelu. Nakon toga spominju se ostali stavci. Sljedeći primjer može biti drugi stavak Sonate za čelo i klavir u C-duru S. Prokofjeva, na način obrade složene trodijelne pjesme. Ovdje je potrebno skrenuti pozornost na ulogu dvaju instrumenata (uloga solističkog i pratećeg instrumenta).  Završno se imenuju glavni predstavnici sonate: J. Haydn, W. A. Mozart, L. van Beethoven te S. Prokofjev. Učenik gimnazije o sonati bi trebao znati sljedeće: a) verbalno – da naziv potječe od talijanskog glagola suonare = svirati, zvučati; da je to dosta uopćena oznaka za instrumentalnu glazbu, pa se može reći da je i simfonija neka vrst sonate za orkestar, gudački kvartet sonata za gudački kvartet, koncert sonata za instrument s orkestrom; u užem smislu, sonata je instrumentalna skladba, u pravilu za jedan solistički instrument ili za jedan solistički i jedan prateći instrument; u pravilu je trostavačna, a najbrojnije su sonate za klavir, violinu i violončelo; b) glazbeno – upoznati dva do tri cijela sonatna stavka.[26]

ZAKLJUČAK

Instrumentalne glazbene vrste vrlo su značajna nastavna cjelina u nastavi glazbe općeobrazovnih škola. Učeći o instrumentalnim vrstama, učenik upoznaje velik broj glazbenih djela i mnoge muzikološke sadržaje. Prema Kurikulumu,[27] učenik bi instrumentalne vrste trebao poznavati na način da ih na temelju slušanja prepoznaje, što obuhvaća opisivanje, razlikovanje i uspoređivanje, a glazbena djela svrstava prema obilježjima u određenu glazbenu vrstu. Iz perspektive nastavnika, obrada je nešto složenija u odnosu na druge nastavne cjeline. Ona iziskuje pažljivo planiranje i izvođenje nastavnog sata te detaljno poznavanje glazbenih primjera, budući da analize mogu biti relativno duge i detaljne, kao što je slučaj s analizom stavaka sonatnog oblika. Instrumentalne glazbene vrste upoznavaju se na temelju slušanja, i to tako da slušanje prethodi svakom razgovoru o glazbi. Slušanje treba biti aktivno i višekratno. Kraća glazbena djela treba slušati u cijelosti, a duža u ulomcima. Informacije o djelu i skladatelju trebale bi slijediti nakon slušanja, a ne prije. U skladu s otvorenim modelom važećeg Kurikuluma,[28] nastavnik ima slobodu izbora glazbenih primjera. Pri tome bi trebalo voditi računa o atraktivnosti glazbe i glazbenim preferencijama učenika. S obzirom na središnji položaj same glazbe u nastavi (nasuprot činjenicama o njoj), kao i njezin utjecaj na kulturni razvoj učenika, smatramo da promišljen odabir i prikladno prezentiranje glazbe učenicima predstavljaju neke od najosjetljivijih i najodgovornijih zadaća nastavnika.

BIBLIOGRAFIJA

1. Gligo, Nikša „Terminološke teme – Forma i/ili vrsta i/ili žanr”. U: Theoria 18(8)/2006. Hrvatsko društvo glazbenih teoretičara, Zagreb, str. 29-30.
2. Matoš, Nikolina i Čorić, Ana „Razine vrednovanja glazbenog djela kao izazov za kurikulum nastave glazbe“. U: Zbornik radova Desetog međunarodnog simpozija „Muzika u društvu” (ur. A. Bosnić i N. Hukić). Muzikološko društvo BiH, Sarajevo 2018., str. 87-101.
3. Kurikulum nastavnog predmeta Glazbena kultura za osnovne škole i Glazbena umjetnost za gimnazije. Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Zagreb 2019.
4. Nastavni plan i program za osnovnu školu. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Zagreb 2006.
5. Novosel, Darko Didaktičko oblikovanje multimedijskoga udžbenika u nastavi glazbene kulture. Disertacija. Filozofski fakultet, Zagreb, 2017., str. 19.
6. Petrović, Tihomir Nauk o glazbenim oblicima. Hrvatsko društvo glazbenih teoretičara, Zagreb 2010.
7. Rojko, Pavel „Povijest glazbe/glazbena umjetnost u glazbenoj školi i gimnaziji”. U: Tonovi, 37/38/2001, str. 3-19.
8. Rojko, Pavel Metodika glazbene nastave – praksa II. dio: Slušanje glazbe. Jakša Zlatar, Zagreb 2005.
9. Rojko, Pavel „Znanje o glazbi nasuprot glazbenom znanju“. U: Tonovi, 49/2007, str. 78.
10. Škojo, Tihana „Osvrt na emocionalni aspekt slušanja glazbe”. U: Diacovensia: teološki prilozi, 29(1)/2021, str. 91-108.
11. Šulentić Begić, Jasna „Glazbeni ukus učenika osnovnoškolske dobi”. U: Tonovi, 53/2009, str. 65-74.
12. Šulentić Begić, Jasna Otvoreni model glazbene nastave u praksi osnovne škole (Slušanje glazbe i pjevanje). Metodički priručnik za učitelje i studente glazbene kulture, glazbene pedagogije i primarnog obrazovanja. Učiteljski fakultet, Osijek 2012.
13. Šulentić Begić, Jasna „Slušanje glazbe kao područje otvorenoga modela/kurikuluma nastave glazbe u prvim trima razredima osnovne škole”. U: Zbornik znanstvenih radova s Međunarodne znanstvene konferencije Globalne i lokalne perspektive pedagogije (ur. R. Jukić, K. Bogatić, S. Gazibara, S. Pejaković, S. Simel, A. Nagy Varga, V. Campbell-Barr). Filozofski fakultet, Osijek 2016., str. 268-279.
14. Šulentić Begić, Jasna; Begić, Amir i Pušić, Ivana „Preferencije učenika prema aktivnostima i sadržajima u nastavi Glazbene kulture”. U: Nova prisutnost, 18(1)/2020, str. 185-202.

---

[1] Petrović, Tihomir Nauk o glazbenim oblicima. Hrvatsko društvo glazbenih teoretičara, Zagreb 2010.

[2] Gligo, Nikša „Terminološke teme – Forma i/ili vrsta i/ili žanr”. U: Theoria 18(8)/2006. Hrvatsko društvo glazbenih teoretičara, Zagreb, str. 29-30.

[3] Kurikulum nastavnog predmeta Glazbena kultura za osnovne škole i Glazbena umjetnost za gimnazije. Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Zagreb 2019.

[4] Rojko, Pavel Metodika glazbene nastave – praksa II. dio: Slušanje glazbe. Jakša Zlatar, Zagreb 2005.

[5] Isto, str. 303.

[6] Novosel, Darko Didaktičko oblikovanje multimedijskoga udžbenika u nastavi glazbene kulture. Disertacija. Filozofski fakultet, Zagreb, 2017., str. 19.

[7] Rojko, Pavel „Znanje o glazbi nasuprot glazbenom znanju“. U: Tonovi, 49/2007, str. 78.

[8] Rojko, Pavel „Povijest glazbe/glazbena umjetnost u glazbenoj školi i gimnaziji”. U: Tonovi, 37/38/2001, str. 3-19.

[9] Ministarstvo znanosti i obrazovanja (bilj. 3).

[10] Novosel, Darko (bilj. 6).

[11] Šulentić Begić, Jasna „Glazbeni ukus učenika osnovnoškolske dobi”. U: Tonovi, 53/2009, str. 65-74.

[12] Matoš, Nikolina i Čorić, Ana „Razine vrednovanja glazbenog djela kao izazov za kurikulum nastave glazbe“. U: Zbornik radova Desetog međunarodnog simpozija „Muzika u društvu” (ur. A. Bosnić i N. Hukić). Muzikološko društvo BiH, Sarajevo 2018., str. 87-101.

[13] Nastavni plan i program za osnovnu školu. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Zagreb 2006.

[14] Matoš, Nikolina i Čorić, Ana (bilj. 12).

[15] Šulentić Begić, Jasna „Slušanje glazbe kao područje otvorenoga modela/kurikuluma nastave glazbe u prvim trima razredima osnovne škole”. U: Zbornik znanstvenih radova s Međunarodne znanstvene konferencije Globalne i lokalne perspektive pedagogije (ur. R. Jukić, K. Bogatić, S. Gazibara, S. Pejaković, S. Simel, A. Nagy Varga, V. Campbell-Barr). Filozofski fakultet, Osijek 2016., str. 268-279.

[16] Ministarstvo znanosti i obrazovanja (bilj. 3).

[17] Isto, str. 11.

[18] Ministarstvo znanosti i obrazovanja (bilj. 3).

[19] Isto.

[20] „Glazbeno-stilska razdoblja te stilovi, pravci i žanrovi mogu se usvajati kronološki (dijakronijski pristup) ili integrativno, svladavanjem različitih glazbenih pojava (sinkronijski pristup).“ Isto, str. 59.

[21] Ministarstvo znanosti i obrazovanja (bilj. 3).

[22] Rojko, Pavel (bilj. 4).

[23] Škojo, Tihana „Osvrt na emocionalni aspekt slušanja glazbe”. U: Diacovensia: teološki prilozi, 29(1)/2021, str. 91-108.

[24] Šulentić Begić, Jasna; Begić, Amir i Pušić, Ivana „Preferencije učenika prema aktivnostima i sadržajima u nastavi Glazbene kulture”. U: Nova prisutnost, 18(1)/2020, str. 185-202.

[25] Šulentić Begić, Jasna Otvoreni model glazbene nastave u praksi osnovne škole (Slušanje glazbe i pjevanje). Metodički priručnik za učitelje i studente glazbene kulture, glazbene pedagogije i primarnog obrazovanja. Učiteljski fakultet, Osijek 2012.

[26] Rojko, Pavel (bilj. 4).

[27] Ministarstvo znanosti i obrazovanja (bilj. 3).

[28] Isto.