U glazbi ja vidim spasenje

Razgovarala: Nataša Belaj /

Konstantin Krasnitski dobitnik je prve nagrade i posebne nagrade publike na I. Međunarodnom pijanističkom natjecanju EPTA „Svetislav Stančič“ u Zagrebu 1999. godine te četvrte nagrade na III. Međunarodnom pijanističkom natjecanju „S. Rahmanjinov“ u Moskvi 2002. Dobitnik je i nagrade posebnog fonda Predsjednika Republike Bjelorusije 2002. Rođen u Minsku u obitelji profesionalnih glazbenika, prvu poduku iz klavira primio je od majke pijanistice. U dobi od pet godina primljen je u Srednju specijalnu glazbenu školu za talentiranu djecu u razred profesora J. Puksta. Nakon uspješnog završetka nastavio se školovati na Bjeloruskoj državnoj muzičkoj akademiji u razredu prof. Vladimira Nehaenka. Veliki utjecaj na mladog Konstantina imalo je njegovo poznanstvo s ruskim pijanistom Viktorom Meržanovom, kod kojeg se usavršavao tijekom sedam godina. Na Bjeloruskoj državnoj akademiji stekao je naziv „magistra umjetnosti“, gdje je od 1999. nastavio djelovati kao pedagog. Ubrzo je postao gostujući profesor Umjetničke akademije Anyang Normal University u Kini, docent Bjeloruske državne akademije te docent Umjetničke akademije Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku. Danas je Konstantin Krasnitski redoviti profesor na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Bavi se pedagoškim radom i aktivno koncertira.

Klavir ste počeli svirati dosta rano, jesu li Vam kao djetetu koncerti teško padali ili ste oduvijek voljeli koncertirati?

U mnogim intervjuima drugih umjetnika, primijetio sam da često ističu kako su već u ranoj dobi shvatili da je sviranje klavira njihov poziv. I ja sam vrlo rano, već kao petogodišnjak, zavolio sviranje, no kao i sva druga djeca, volio sam se družiti te igrati nogomet.

Moja majka je bila  profesorica klavira te me je uvijek poticala i motivirala na vježbanje, stoga je ona zaslužna što sam od malena u glazbenom svijetu.

Ima jedna povijesna priča o Richteru koji je smatrao  kako klavir treba vježbati šest sati dnevno. Svakodnevne sate vježbanja je pedantno bilježio do kraja života, a ukoliko bi svirao manje od šest sati, sate bi nadoknađivao kada bi imao priliku. Iako se radi o jednom od najboljih pijanista našeg vremena, kad je preminuo, Richter je imao više od dvije tisuće sati duga vježbanja klavira. Praksu kontinuiranog šestosatnog vježbanja je prakticirao i profesor Nikolai Zverev, profesor Rahmanjinova, stoga ovu naizgled uspješnu praksu podržavam i ja, te se držim te ideje koju prenosim i na studente.

Uloga profesora je znatno bitna u cjelokupnom obrazovanju, jer osim motiviranja studenata za njihov kontinuiran napredak i vježbanje, potrebno je moći i prodiskutirati o drugim temama, pa čak i temama koje pripadaju drugom području (npr. nogomet, badminton, gastronomija) kako bi se nakratko odmorili od vježbanja i svježi vratili na rad.

Govorim o vježbanju jer je ono najpotrebnije za održavanje koncerta kojeg neće uništiti pretjerana nesigurnost i trema. I danas kada nastupam, imam zdravu tremu koja me drži skoncentriranim za nastup kako ne bih bio previše opušten i gubio koncentraciju tijekom sviranja. Bile su potrebne godine raznih iskustava, dobrih i vrlo kvalitetnih koncerata kako bih došao do ovog načina nošenja sa stresom javnog nastupa i uvijek se trudim pomoći svojim studentima i pripremiti ih maksimalno dobro i fizički i mentalno za održavanje uspješnog koncerta.

U Vašem su životopisu brojne nagrade. Na koju ste najponosniji i zašto?

Svaka je nagrada bitna i zaslužena, a svako natjecanje, ali i iskustvo prije ili poslije sviranja imalo je ogroman utjecaj na moj život.

Osvojena prva nagrada i nagrada publike na prvom Međunarodnom natjecanju Svetislav Stančić u Zagrebu u organizaciji EPTA je prva ozbiljna nagrada na ozbiljnom natjecanju koja je ujedno bila i prekretnica u mojem životu. Natjecanje se održalo u Maloj i Velikoj dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu u  tri etape s repertoarom u cjelokupnom trajanju od oko 3 sata.

Sljedeće veliko natjecanje gdje sam bio jedan od laureata je Treće međunarodno natjecanje Sergej Rahmanjinov u Moskvi. Koncept ovog natjecanja je monografski gdje su se isključivo izvodila djela S. Rahmanjinova. Prva i druga etapa održale su se u maloj „Bijeloj dvorani“ Moskovskog konzervatorija, dok je treća bila u srcu ruske glazbe – Velikoj dvorani Moskovskog konzervatorija. U trećoj etapi imao sam priliku nastupa u pratnji Moskovskog simfonijskog orkestra pod ravnanjem profesora Vladimira Ziva.

Kao prvi bjeloruski pijanist u povijesti koji je osvojio nagradu na ovom prestižnom natjecanju, nagrađen  sam i posebnom nagradom iz specijalnog fonda predsjednika Republike Bjelorusije za podršku talentirane mladeži.

Koncepcija pijanističkih natjecanja je dosta različita što donosi izmjene ne samo u repertoaru nego i u procesu pripreme i životnim navikama. Tako sam na primjer, nastup s orkestrom tijekom natjecanja u Zagrebu održao u 11 sati navečer, dok sam u Moskvi drugu etapu započeo u 8 sati ujutro. U veljači 1999. god. u Zagrebu  je po meni bilo  dosta toplo, dok je u veljači 2002. u Moskvi bilo izričito hladno, čak -15 C. Upravo je u tome trik – prilagoditi se svim novim uvjetima i postavljenim zahtjevima što nam umjetnički život nosi, kako bi  što  bolje i točnije prezentirali svoje umjetničke ideje.

Ove se godine održalo Međunarodno pijanističko natjecanje Svetislav Stančić, koje smo sada spominjali i na kojemu ste 1999., kada se još zvalo EPTA, dobili prvu nagradu i posebnu nagradu publike. Kako biste opisali cijelo to iskustvo?

Kao što sam i rekao, osvojena prva nagrada i nagrada publike na prvom Međunarodnom natjecanju Svetislav Stančić u Zagrebu u organizaciji EPTA je prva ozbiljna nagrada koja je ujedno bila i prekretnica u mojem životu.

Ovo natjecanje se održavalo u 3 etape, kako slijedi, prva etapa solo recital sa slobodnim programom u trajanju od oko 45min, u prvom djelu druge etape slobodan program u trajanju od 60min, a u drugom djelu, nastup sa zagrebačkim kvartetom gdje sam upoznao maestra Gorana Končara. U trećoj etapi  imao sam priliku svirati drugi koncert Rahmanjinov pod dirigentskom palicom Pavla Dešpalja u pratnji orkestra HRT-a u koncertnoj dvorani Vatroslav  Lisinski.  Publika je kontinuirano pratila natjecanje svojom prisutnošću, a ponajviše u zadnjoj etapi kada su zajedno s nama natjecateljima ostali do kraja, do samog proglašenja rezultata i pobjednika. Bilo je fenomenalno osjetiti takvu podršku i ushićenje ljudi koji su slušali pa je stoga i nagrada publike koju sam osvojio imala za mene poseban značaj.

Ovo me natjecanje ujedno povezalo i s Hrvatskom jer sam ju tada prvi put posjetio i upoznao, a pobjeda mi je donijela i nastupe u drugim hrvatskim gradovima kao što su Varaždin, Čakovec, Zagreb, Osijek,  Zadar te gradovima Bosne i Hercegovine, Sarajevu i Tuzli.

Također, nastupio sam i na svjetski poznatom festivalu Dubrovačke ljetne igre, gdje sam uspješno održao recital.

Nakon ovih recitala gostovao sam i u Danskoj, gdje sam održao tri recitala te u Norveškoj na konferenciji u organizaciji EPTA u gradu Tromso.

Recital u Varaždinu mi je donio i poznanstvo s hrvatskim skladateljem Davorom Bobićem, a jedno je vodilo drugom. Godine 2007. red. prof. art. Davor Bobić me je pozvao s prijedlogom da budem gostujući profesor na Umjetničkoj akademiji u Osijeku što sam i prihvatio.

Stoga, za natjecanje Svetislav Stančić mogu reći kako mi je otvorilo nove mogućnosti i ohrabrilo me.

Čime se trenutno u svome repertoaru bavite?

U svom solističkom repertoaru izvodim djela raznih stilova i razdoblja, pa tako često sviram djela Rahmanjinova, Liszta, Prokofjeva, Chopina, Beethovena, Haydna i drugih skladatelja. U svaki program težim dodati i time predstaviti neko novo djelo, stoga često izvodim i djela hrvatskih autora, a ponajviše djela D. Bobića. Htio bih istaknuti jedan od zadnjih velikih pothvata, svjetske praizvedbe Koncerta za glasovir i simfonijski orkestar „Esseker“ D. Bobića, uz Hrvatski komorni orkestar pod vodstvom dirigenta Davora Kelića, na svečanom otvorenju  Osječkog ljeta kulture 2021. popraćen prisustvom premijera Republike Hrvatske Andreja Plenkovića.

Profesora D. Bobića odavno poznajem kao prijatelja, pa mi je njegova glazba jasna, razumljiva i bliska, stoga mi je lakše doći do cilja koji je zajednički autoru i meni.

U mojem repertoaru su dakako i drugi hrvatski autori kao što su Berislav Šipuš, Sanda Majurec, Sanja Drakulić, Milko Kelemen i Josip Štolcer Slavenski.

U duši sam konzervativan umjetnik, ali sam uvijek spreman i za nove, modernije stvari.

Po pitanju sviranja u ansamblu, sviram repertoar koji je određen koncepcijom ili povodom događaja/manifestacije,  ovisno o prilici. Često sviram s kolegom Mariom Zbiljskim i iznimno mi je drago što sam kroz suradnju s njim stekao znanje i iskustvo sviranja s hrvatskim nacionalnim instrumentom tamburom. Surađivao sam i s mnogim opernim pjevačima, primjerice s tenorom Ladislavom Vrgočem s kojim sam održao mnogo lijepih koncerata kojih se uvijek rado sjetim.

Imate li kompozitora čija djela najradije izvodite?

Vrlo vjerojatno bi to bili S. Rahmanjinov i D. Bobić.

Koje su razlike u obrazovanju pijanista u Hrvatskoj i Bjelorusiji?

Istaknuo bih kako su svuda studenti „gladni“ znanja, neovisno o tome otkuda su. Treba znati zainteresirati studente pa onda ako imamo znanje i motivirane studente, zanimljivo je raditi. Radio sam s Rusima, Bjelorusima, Kinezima, Japancima, Amerikancima, Bugarima, Hrvatima i dr. – svi su bili željni novih znanja. Razlika bi možda bila u školstvu. Ja sam završio takozvanu školu za nadarene; ona je bila pod pokroviteljstvom Konzervatorija. U jednoj zgradi su osnovna i srednja škola, svi predmeti, a na istom je mjestu i kantina te sportska dvorana. Dakle, djeca nikada ne moraju ići u neku drugu zgradu. Ondje sam završio dvanaest razreda nakon kojih sam upisao akademiju. Zbog dobre pripreme i predznanja, prijelaz na akademiju prošao je vrlo lako i bez stresa. S obzirom na to da u Hrvatskoj nema posebnih škola za glazbeno nadarenu djecu, učenici su kroz cijelu osnovnu školu opterećeni pohađanjem dvije škole, a u srednjoj školi u rijetkim gradovima imaju opciju pohađati glazbeni razred, pa nastavljaju školovanje u dvije škole te akademiju upisuju opterećeni znanjem predmeta koji im za sviranje klavira nisu toliko potrebni. Najveći problem je zapravo preopterećenost djece jer od svih predmeta i obaveza koje moraju ispuniti tijekom osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja, nemaju vremena shvatiti i naposljetku na vrijeme odlučiti da je klavir njihov životni put, stoga im je dosta teško steći rutinu višesatnog vježbanja klavira dnevno, pogotovo kada im ostale zabavne aktivnosti studentskog života odvlače pažnju od istog.

Što je najlakše, a što najteže u radu sa studentima?

Najteže je studentima osvijestiti njihovu samostalnost. Ponekad nisu svjesni da dok su djeca  roditelji i profesori brinu o njima, a čim upišu fakultet trebaju znati što žele i voditi sami računa o svojim obvezama.

Smatram kako je akademija svojevrstan međustavak između škole i samostalnog života i najbolje je kada studenti na vrijeme shvate da su jedino oni odgovorni za svoj napredak i uspjeh, a da je profesor tu samo kako bi im pomogao doći do željenog rezultata. Kada bi to osvijestili ranije, lakše bi bilo svladati i realizirati zadatke koje im postavlja akademija. S druge strane, današnji studenti su njegovani u 21. stoljeću, koje nudi i zahtjeva visoki kriterij kvalitete i konkurentnosti, stoga sam kroz petnaestogodišnje iskustvo u pedagoškom radu uvidio kako su studenti uključeni u suvremeni život i kako su spremni odgovoriti na izazove 21. stoljeća.

Postoji li nešto što biste u nastavi klavira u Hrvatskoj htjeli promijeniti?

Teško je konkretizirati ali moramo biti svjesni kako se nastava konstantno mora mijenjati u skladu s vremenom i novim postavljenim ciljevima.

Sve stečeno znanje kroz dugogodišnji profesionalno-umjetnički i pedagoški rad akumuliram u proces rada sa studentima na akademiji i inovativnim mentorskim radom postavljam nove ciljeve primjerene instituciji i današnjem vremenu, nadograđujući i otvarajući mogućnosti pedagoške prakse.

Postoji li nešto na što ste se morali posebno navikavati nakon preseljenja u Hrvatsku?

Svaka velika životna promjena, u ovom slučaju preseljenje u drugu državu, je svojevrstan stres.

Stres je bio minimaliziran jer je moje preseljenje bilo u dvije „etape“. U prvoj etapi bio sam u statusu gostujućeg profesora koji podrazumijeva povremenu angažiranost u radu akademije te dolazak u Hrvatsku. To je bio proces navikavanja i selidbe koji je uvelike olakšao drugu etapu odnosno preseljenje i stalno zaposlenje na akademiji.

Kako su Bjelorusi i Hrvati slavenski narodi, mentalitet i život su dosta slični, stoga nije bilo potrebe za velikim navikavanjem.

No ipak trebalo se naviknuti na topliju klimu i  život u manjoj sredini  koji je puno opušteniji i mirniji nego u gradu Minsku gdje je klima hladnija zbog skandinavskog utjecaja, gdje ima više od 2 milijuna ljudi i 3 linije Metroa.

Još jednu poteškoću predstavljalo je savladavanje hrvatskog jezik, koji je doista zahtjevan. U tome su mi pomogli i studenti kojima sam rekao da me slobodno ispravljaju, a i danas nakon što sam tu već godinama od njih naučim neku novu hrvatsku riječ i to me uvijek razveseli.

Što je Prokofjev maraton, recite nam više o svojim planovima.

Maraton Sergeja Prokofjeva jednodnevna je manifestacija koja se sastoji od tri dijela programa. Program sadrži izvedbu Prokofjevih 9 klavirskih sonata i  predavanja pod nazivom „Život i stvaralaštvo S. Prokofjeva: Klavirske sonate”, relevantnog profesora s Muzičke akademije u Zagrebu, red. prof. art. Jakše Zlatara i „Sergej Prokofjev: glazba književnosti i književnost glazbe„ doc. dr. sc. Hrvoja Mesića i Tina Užara, asistenta.

Ideju organizacije ovog značajnog projekta koji bi bio posvećen jednom velikom umjetniku 20 st. nosim već par godina, a ove se godine obilježava 70. godišnjica smrti Sergeja Prokofjeva. Nositelji projekta su bivši i sadašnji studenti moje klase te profesori koji su svojim predavanjima obogatili koncepciju maratona. Svi su rado prihvatili ideju i izrazili želju za sudjelovanjem. Ideja projekta je odobrena od strane Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku, odnosno dekanice prof. dr. sc. Helene Sablić Tomić koja je svojom pomoći uvelike pridonijela cijeloj realizaciji na čemu sam joj zahvalan.  Naravno, veliku ulogu u realizaciji su imali i producent Antonio Šabić, red. prof. art. Davor Bobić i voditelj Odsjeka za Instrumentalne studije i kompoziciju s teorijom glazbe doc. dr. sc. Hrvoje Mesić koji su svojom mudrošću, kreativnošću i logistikom uvelike pomogli u organizacijskom procesu. Kao umjetnički voditelj, Yuliya Krasnitskaya pomogla je u procesu pripreme studenata za izvedbu tehničko-interpretativnim zahtjevnih sonata, a također u cijeloj organizaciji pomogli su i asistentice Kristina Hegeduš i Matea Matić kojima sam neizmjerno zahvalan. Cijeli organizacijski tim broji puno ljudi i uloga stoga sam zahvalan svima na pomoći.

Ovaj projekt je od velike važnosti za cijelu akademiju, odsjek, a ponajviše za moju klasu koja je svojim marljivim trudom postigli veliki uspjeh i stekla veliko znanje jer klavirske sonate obuhvaćaju razdoblje od 1. do 103. opusa skladatelja. Ovaj klavirski maraton smatram kao poklon ne samo skladatelju nego i široj publici.

Osim obljetnice Sergeja Prokofjeva ove godine se obilježava i 150 godina ali drugog Sergeja, Sergeja Rahmanjinova. Plan je do kraja ove godine realizirati koncert s djelima 3 njegove sonate, koje smo već imali priliku prikazati Sarajevskoj publici na Muzičkoj akademiji Univerziteta Sarajevo.

Također obilježit ćemo i 55. rođendan našeg red. prof. art. Davora Bobića s djelima iz njegovog stvaralaštva.

Kako provodite slobodno vrijeme?

Slobodno vrijeme, kada ga imam, pokušavam posvetiti obitelji. Današnji tempo života nam se puno više razlikuje od onoga kojeg smo imali kada smo tek doselili, jer nam je život obogaćen s dva sina koji sada imaju već 8 i pol godina.

Kao i svim roditeljima djeca su nam u prioritetnoj poziciji i pokušavamo posvetiti što više kvalitetnog vremena njima. Svaki dan je pun nepredviđenih stvari, iznenađenja a ponajviše lijepih trenutaka s njima stoga smo uvijek aktivni i u punoj snazi,  a ponekad uspijemo uhvatiti i koji trenutak za sebe.

I za kraj, što biste poručili mladim pijanistima koji se možda u ovome trenutku pripremaju izaći na prijemni ispit?

Mladim pijanistima preporučio bih da što prije na jedan ozbiljniji i zreliji način pristupe učenju o glazbi i samom sviranju instrumenta i naravno da što prije upoznaju svijet sveučilišta kao dodatan izvor znanja za lakši prijelaz u studentsku fazu.

Trud i kontinuirani rad uz kvalitetno mentorstvo profesora zasigurno će donijeti veliki napredak u osobno-profesionalnom razvoju, a sve u svrhu glazbe, jer smo zbog glazbe tu.

Kako je narodni umjetnik Sovjetskog Saveza, profesor Moskovskog državnog konzervatorija Viktor Meržhanov volio reći: „U glazbi ja vidim spasenje“.

J. S. Bach Piano Concerto D minor BWV 1052
KONSTANTIN KARSNITSKY, klavir
Petr Vandilovsky, State Chamber Orchestra of the Republic of Belarus