Autor: Mario Rade /
Otkako sam pogledao predstavu Ana Karenjina u režiji Rimasa Tuminasa koju je izvelo kazalište Gesher iz Tel Aviva, ne napušta me želja da pokušam zapisati što je to proizvelo u meni osjećaj da sam prisustvovao iznimnom kazališnom događaju.
Predstava je izvedena u novoj zgradi Nemzeti Szinhaz u Budimpešti, sagrađenoj 2004. godine uz dunavsku obalu, u blizini Rakoczi mosta, a u sklopu Međunarodnog kazališnog festivala MITEM, koji se već 11 godina tijekom travnja i svibnja održava u Budimpešti, i koji je proteklih godina ugostio predstave mnogih redateljskih divova poput Silviu Purcaretea, Eugenia Barbe, Roberta Wilsona, kao i značajnih kazališnih trupa (prošle godine nastupio Complicity theater London s predstavom “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” O. Tokarczuk).
Smještajući se na balkon, koji nije previše izdignut iznad partera, i s kojeg je vidljivost odlična, jedan od prvih dojmova bijaše generacijska i svaka druga različitost u publici: lijevo od mene sjedio je neobično odjeveni mladić – nosio je nešto između toge i suknje – govoreći jednim od slavenskih jezika s područja bivšeg SSSR-a (neprestano je brbljao s prijateljicom i na sreću, utišao se tijekom predstave). a meni s druge stran sjela je mlada djevojka po izgledu odnekud iz Kine, Japana ili sl., koja je, dolazeći u posljednjem trenutku pred početak, na moje sklanjanje nogu kako bih joj olakšao prolazak do sjedišta, ljubazno zahvalila s mađarskim “koszonom” – hvala (ne znam pravilno utipkati prijeglase).
Predstava s naširoko poznatom pričom mogla je početi. Na sceni (iz publike gledano s lijeve strane, blizu proscenija) ogroman luster. Ne na sredini, kako navikoh u mnogim predstavama – prvo malo iznenađenje. Još na sceni: lijevo dvije jednostavne klupe s naslonom, simetrično postavljene na otprilike dva metra udaljenosti jedna iza druge. S desne strane scene postavljena je jedna klupa, u ravnini s prednjom klupom s lijeve strane. Jedan stolac u pozadini, zatim u dubini visoki zid – kulisa, s otvorom-ulazom. To je sve. Zastor se diže uz liturgijski napjev muškog okteta na ruskom jeziku, koji zvuči neopisivo moćno. Uhvatiš u napjevu i poneku zvučno blisku riječ, kao “milost(šć)”, i dogodi se nešto što samo glazba može izraziti u tako kratkom vremenu – opjevati i početak i kraj, oproštenje, milost, ljubav, apokalipsu. (Zasvijetli i ogroman luster, i već na početku sve je stilski upečatljivo.)
SCENA 1
Zatim na proscenij, ispred lijevog para klupa (gledano iz publike) izlazi nehajno grešni Stiva. Glumac stasom sliči Kreši Mikiću, mršav je i vitak. Pogleda zakrenutog ka balkonu desno (gledano iz njegove vizure) govori o sebi i o tome kako je uhvaćen u preljubu s guvernantom, jer eto njegova supruga Dolly (sestra Ane Karenjine) gubi na atraktivnosti nakon što je izrodila mnogo zajedničke im djece itd. itd. Udara se u prsa, no nije to gesta glumca u tragediji. A i svaki put kad se udari u srce, čujemo zvuk, nekakav kratki “tok”. Nakon 2-3 udara, glumac vadi metalnu čuturicu iz unutarnjeg džepa, te otpije gutljaj. Sve to izvodi vrlo šarmantno, gotovo zavodeći publiku,; u svakom slučaju, “pridobiva je na svoju stranu”.
Tada iz desne ulice (iz publike gledano) izlazi njegova zakonita supruga Dolly. Korača pravo, paralelno s klupom, ispred nje. Inače, ulazi su ili iz ulica, uglavnom horizontalni (lijevo-desno), ili iz dubine (vertikalni, okomiti, prema prosceniju). Zaustavi se na metar-dva od Stive i širokom gestom kažiprstom pokaže mu da napusti scenu, nekamo u pravcu scenske ulice. (Bez teksta, u tišini). Pa još jednom. (Smijeh u publici). Stiva odlazi, no napravi nešto kao S-zavoj: prolazi ispred prednje klupe. napravi zavoj i prođe između klupa, te još jednim zavojem oko druge klupe krene prema ulici, prema izlasku sa scene. Ipak na kraju zastane nadomak ulice, ne izlazi. Potom se istim putem putem vraća ne početno mjesto. Stane do Dolly kao i prije. Naposljetku, istim putem koji je maloprije prešao, napokon izlazi van.
Na sceni ostaje Dolly i priča nam svoju priču prožetu tužnom spoznajom muževljeva preljuba pomiješanu sa samosažaljenjem, samooptuživanjem i spremnošću za samozavaravanjem, Zanimljivo, ona je ta koja izriče onu često citiranu prvu rečenicu romana: “Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način”. Ako se dobro sjećam, to je scena kada je posjećuje Ana K. (ali to zapravo i nije toliko važno). Rečenica je to koja se asocijativno prilijepila uz roman, kao “Biti ili ne biti” uz Hamleta, a ovakvom dramaturškom mini intervencijom zaživjela je u ovoj priči pametno i nenametljivo. Moram reći da mi Dolly kao scensko lice u ovoj inscenaciji najviše imponira, a zasluga je to glumice koja ju je tumačila u širokom spektru: gradirala je od uvrijeđenog i samosažaljivog bića (gotovo svojom zaslugom prevarenog), preko žene koja se nosi sa trpkom svakodnevicom i podizanjem sve brojnije djece, pokazujući katkad i nesmiljenost prema bližoj okolini, da bi nadilaženjem svih životnih prepreka nenametljivo zasinula kao najpozitivnije lice i duhovni oslonac cijele priče.
SCENA 2, VRONSKI
Scena u kojoj iz dubine, okomito na proscenij izlazi Vronski. Nosi na ramenu ogromno sedlo. Hoda gotovo neutralno, mirno. Spušta sedlo ispred sebe na proscenij (sve su to čisti pokreti, bez kerefeka). Izvlači uzde krećući se unazad 2-3 koraka. Uzdama podiže sedlo u zrak i zavrti ga u visini glave nekoliko krugova vrteći se oko svoje osi. Potom spušta sedlo na isto mjesto, ispred sebe. Govori zatim monolog: o konjskoj utrci, u kojoj je kao džokej sve do posljednjeg kruga vodio, a tada vlastitom pogreškom izazvao pad svoga konja preko prepone, zbog kojega je životinja, slomivši kičmu bila u strašnim bolovima, te ju je naposljetku morao usmrtiti hicem iz pištolja. Završivši monolog, glumac vadi pištolj i puca u pravcu sedla. Glumac se vraća istim putem kojim je i došao i izlazi sa scene.
SCENA 3. KITTY I LEVIN
Opisujem scenu koja se događa nakon Levinove prve nespretne i neuspješne prošnje, nakon što je Kitty u drugom pokušaju rekla “da”, i oni su sada muž i žena. Na sredinu scene Kitty rasprostire oveći tepih i na njega posjeda Levina. Odlazi u dubinu, nekih 10-ak koraka. izlazi sa scene, te se vraća noseći, ne bez napora, poveliku ukrasnu teglu sa sobnim biljem i smješta je u jedan ugao na tepihu. (Pišem o koracima, jer svaki odlazak i dolazak traje bar 10-15 sekundi). Zatim ponovno odlazi u dubinu i vraća se – s još jednom ukrasnom teglom. Pa još jednom i još jednom. Levin u cvijeću sa svih strana. Potom koketno, blago zanjihavši bokovima, izvadi iz svoga kućnog ogrtača papuče (s gombicom) i nazuva ih Levinu. Trajalo je to par minuta, sve bez teksta. Scena završava tako da Kitty, koračajući unazad, hvata tepih s Levinom i eksponatima (koji popadaju po tepihu) i izvlači ga sa scene.
Dojmljiva je i scena Aninog ludila, kada glumica u bijeloj haljini s bijelim velom u ruci izgovara tekst trčeći mahnito u krug, kao i posljednja scena bacanja pod vlak, gdje se glumica, blago stiliziranim pokretom odkotura po tlu u pozadinu. Svi znamo da priča tako završava, te kao da se iščekuje kako će to biti postavljeno (ovdje čitam potpis majstora) – dakle, jednostavno i lišeno pompoznosti režijske geste.
Predstava završava istom gestom kojom je i započela – onim moćnim vokalnim oktetom, zastrašujućim i spokojnim. Tijekom izvedbe, a i po svršetku, pratio me dojam kao da je predstava ne-odglumljena, već otplesana. Kao neki veličanstveni balet. Opet se pokazalo da je za veliku predstavu ključan redatelj s duhom i vizijom.
Predstavu je iznijelo 9 glumaca, od kojih je jedno lice nazvano Skitnica. A i ono zaslužuje zaseban pasus (inače, svi su bili odlični). Stiliziranih kretnji pojavljivala bi se u pozadini scene s povelikim zvonom, kojim bi u najdramatičnijim trenucim predstave zazvonila, bivajući i promatrač i nešto kao personifikacija sudbine i smrti.
Redatelj Rimas Tuminas preminuo je ove godine u 73. godini. Iz programske knjižice saznajem da je Litvanac, koji je radio kao kućni redatelj u Litvanskom narodnom kazalištu, a od 2007. bio je umjetnički direktor Vahtangov teatra u Moskvi. Za svoj rad dobio je mnoga visoka državna priznanja Litve i Rusije. Iz protesta zbog rata u Ukrajinci napustio je Rusiju i do smrti radio u Izraelu. (Koga zanima, može pogledati na web stranici Hrvatskog centra ITI časopis Kazalište br. 19/20 iz 2004, koji sadrži njegov razgovor s Jasenom Bokom pod nazivom “Posljednji kazališni romantik”.)
Leave a Reply