Autorica: Paula Rem /
Prijestupnog datuma 29.2.2024. godine održano je predavanje izv. prof. dr. sc. Borisa Bosančića pod naslovom “Vječno vraćanje jednakog – Nietzscheova najznanstvenija ili najreligioznija misao?” Tema predavanja bila je Nietzcheova ideja vječnog povratka. Premda je Nietzsche u svojim razmišljanjima obično polazio od judeokršćanskih koncepata, ideju vječnog povratka razvio je iz hinduističke tradicije. Ovdje će biti izložene samo neke pojednostavljene crte hinduističkog shvaćanja vremena.
U hinduizmu, smatra se da je “sve već bilo”, odnosno, vrijeme je krug kojim teku događaji. Vrijeme je organizirano u yuge, odnosno faze s karakterističnim svojstvima. Postoje četiri yuge koje se stalno izmjenjuju kao četiri godišnja doba. Svaki ciklus traje preko četiri milijune godina, a najkraća je kali yuga, u trajanju od oko 432 000 godina. Prema hinduističkom kalendaru, sada se svijet nalazi u kali-yugi, koja je započela 3102 g. pr. n. e., a koju karakteriziraju sukobi i ratovi. Hinduistički ciklus karakterizira stalna degradacija: prva yuga je najpozitivnija, a zadnja najnegativnija. Završetkom kali yuge ponovno se uspostavljaju moralne vrijednosti i započinje novi ciklus. U hinduizmu, vjeruje se kako ne postoji mogućnost mijenjanja tijeka događaja koji se odvija u ovim yugama. Svakim završetkom jednog ciklusa, počinje novi u kojem se ponavljaju potpuno isti događaji. Jedini način za osloboditi se iz tih ciklusa je putem osvještavanja statusa “duhovne duše” kroz meditaciju, napuštanja materijalnog tijela i “buđenju” u duhovnom svijetu.
Nasuprot hinduističkom cikličkom konceptu vremena stoji judeokršćanski, linearni koncept. U judeokršćanstvu, vjeruje se da je svemir stvoren (u trenutku koji bi odgovarao Velikom prasku), i vrijeme teče linearno prema određenom cilju. Za razliku od hinduizma, koji materijalni svijet ne smatra previše važnim, u judeokršćanstvu je važan koncept “tikkun olam”, popravljanja svijeta. Judeokršćanski koncept, za koji je Nietzsche jasno inzistirao da proizlazi iz židovstva (i pritom nailazio na opoziciju kršćanskih suvremenika koji su željeli izbrisati činjenicu da je kršćanstvo utemeljeno kao jedna od židovskih sekcija u 1. st. n. e.), smatra da vrijeme teče linearno u smjeru mesijanskog doba, koje karakterizira mirna koegzistencija svih naroda na njihovim teritorijima i vječni život.
U židovstvu se smatra, kako bi se postiglo mesijansko doba, mora se raditi na popravljanju svijeta. Svaki pojedinac može doprinijeti poboljšavanju stvarnosti kroz afirmaciju svog židovstva poštovanjem mitzvi i suživotom s drugim Židovima u svojoj okolini te distanciranjem od stranih naroda i običaja. U kršćanstvu je ovaj koncept više temeljen na patnji. Nietzsche nije radio distinkciju (a trebao je!): židovski moral nije isto što i kršćanski. Premda su temeljna moralna načela judeokršćanstva zajednička ovim dvjema religijama, postoje jasne razlike. Židovstvo ima za prioritet očuvati svoj identitet i židovsku međusobnu solidarnost i ljubav, kao i poticati ljude da pozitivno djeluju i “popravljaju svijet” svojim aktivnostima – dok je kršćanstvo više individualna religija koja ima za cilj iskupiti dušu pojedinca. U kršćanstvu se afirmira koncept patnje i asketskog života imitacijom Isusa, ono što je Nietzsche nazivao “ropskim mentalitetom”, a židovstvo se više zalaže zauzeti se za sebe i izboriti ono što je potrebno, makar i nasilnim putem. Kršćanstvo je pacifistička i egalitarna religija, a židovstvo je fokusirano na borbu za pravdu i strogu hijerarhiju unutar vlastite zajednice. U kršćanstvu, snažan je koncept “iskonskog grijeha” i krivnje. Nietzsche ponovno (pogrešno) pripisuje taj koncept judeokršćanstvu, pri čemu židovstvo afirmira nužnost aktivnog djelovanja, a kršćanstvo je temeljeno uvelike na osjećaju krivnje: ljudi su počinili iskonski grijeh, Isus ih je oslobodio, a ljudi su ga za kaznu ubili, za što su ponovno krivi… i tako dalje. U židovstvu, nije riječ o iskonskom grijehu, nego o – greški! Eva je povjerovala reklamnoj kampanji zmije koja je rekla: “Ako jedete s ovog stabla, postat ćete bogovi!”, što nije puno različito od onog što svi činimo svaki dan – ali nismo zbog toga krivi! Konzumiramo ono što nam je u tom trenutku dostupno – a kad se pojavi bolji izbor, onda se prebacujemo na bolju opciju. Moderniji rabini smatraju da je Eva trebala prvo konzumirati s Drveta života, a zatim s Drveta znanja dobra i zla. Nije riječ o grijehu, nego o pogrešnoj procjeni, koja će u budućnosti biti ispravljena. Svaka greška može se ispraviti. Zato je važan linearni koncept vremena: iz prošlih grešaka učimo, ostavljamo ih iza sebe i kročimo hrabro prema budućnosti. Prošlost više ne postoji, a budućnost se izgrađuje upravo sad, našim aktivnim djelovanjem u sadašnjosti, borbom za ispravnu stvar, čak i onda kad je teško – dapače, pogotovo tada. To su temeljne razlike između židovskog (borbenog) i kršćanskog (patničkog) koncepta morala, budući da je židovski koncept Mesije kao davidovskog ratnika koji se bori za ono što je ispravno, a kršćanski je koncept Mesije Isus, simbolički prikazan u formi nedužnog janjeta koji se žrtvuje za iskupljenje sviju. Zato je Nietzsche ponešto pojednostavljeno zbuksao judeokršćanstvo kao temeljeno na “ropskom mentalitetu”.
Židovi i kršćani dijele linearni koncept vremena: dok Židovi iščekuju mesijanski dolazak, kršćani očekuju mesijanski povratak. I Židovi i kršćani kreću se prema toj točki, paralelno ali razdvojeno, nastojeći poboljšati svijet. Nasuprot njima, hinduisti smatraju da se svijet ne može poboljšati. Čak i ako se nakratko popravi, opet će se vratiti loše razdoblje. Dobre i loše yuge nastavit će se izmjenjivati unedogled jer je to zadanost materijalnog svijeta. Materijalni svijet ne može se mijenjati: on je takav kakav je. S druge strane, judeokršćanstvo je dubinski humanističko. Afirmira se čovjek. Čovjek je snažniji od materijalnog svijeta: on je postavljen u svijet da “njime upravlja i podloži ga sebi”. Na taj način, čovjek je nalik na Boga. On je sustvaratelj svijeta, on je taj koji ga može popraviti i donijeti božansko svjetlo u materijalnost (ono što se u kabali naziva kontaktom između muškog i ženskog svijeta). Čovjek je dužan izgrađivati materijalni svijet, aktivno djelovati, donositi velike odluke i u njima ustrajati. U hinduizmu, čovjek zapravo nema utjecaj na materijalni svijet, koji se izmjenjuje prema unaprijed određenim yugama.
Pitanje predodređenosti, ili predeterminizma, je jedno drugo. Einstein smatra da je u trenutku Big Banga čitav vremensko-prostorni kontinuum unaprijed predodređen: pozicije svake čestice u svakom trenutku već je bilo zadano – no teorija kaosa smatra da je sve arbitrarno i nepovezano. Antički Židovi (dakle, pobornici linearnog koncepta vremena) oko toga također se ne slažu. Saduceji vjeruju u slobodnu volju, Eseni vjeruju u predeterminiranost, a Farizeji ih pomiruju kompromisom. No predeterminiranost nije ovisna o strukturi vremena: čak i ako vrijeme teče linearno, svi događaji su mogli biti predeteminirani. U čemu je onda razlika?
Razlika je u smislu. Dok su prethodni filozofi postavljali pitanje “zašto”, Nietzsche je postavio pitanje “čemu”. Ako svi događaju samo kruže i ponavljaju se unedogled kao u hinduističkom konceptu, čemu onda išta raditi? Hinduisti su pobornici meditacije i izolacije, najveći eskapisti među dominantnim religijama. Za hinduiste, život u materijalnom svijetu nema smisla. Čemu išta raditi ako se ništa ne može promijeniti? Čemu poboljšavati svijet ako će se on ionako pogoršati (jer slijed ide od najbolje yuge prema najgoroj), a zatim će se poboljšati zbog nekih drugih faktora, a ne zbog ljudskog djelovanja? Ako je vrijeme cikličko i sve se stalno ponavlja, onda ničije individualno djelovanje nema smisla: jedini smisao je pobjeći kroz meditaciju. S druge strane, ako je vrijeme linearno i povijest vodi k jednom cilju, onda je svačije djelovanje važno. Svaki pojedinac ima svoj cilj i svoj smisao. Ne postoji osoba koja je suvišna i čije aktivnosti na neki način ne doprinose ka određenom cilju: čak i nasilje postoji samo zato da bi ga se spoznalo, odbacilo, borilo se protiv njega i na koncu pobijedilo. Ako je vrijeme cikličko, onda će se nasilje nastaviti koliko god se mi protiv njega borili: možda ne prema nama, ali prema nekom drugom.
Nietzsche također koristi zakone fizike u svojoj filozofiji: ako je sveukupna energija u svemiru cijelo vrijeme jednaka, onda ona može samo kružiti, ne može se ništa stvoriti niti uništiti. Prema tome, Nietzsche je pomalo individualizirao hinduističku koncepciju i, može se tako reći, prilagodio je judeokršćanskom svjetonazoru. Nietzsche piše o individualnom konceptu vječnog povratka. Njegova konačna poruka zapravo je vrlo pozitivna: živi život kao da ćeš ga morati beskonačno puta ponoviti. Nietzsche potiče ljude da se, zapravo, suprotstave zlu i izbore za sebe u svojim životima. Ako će se beskonačno puta ponoviti ovaj život, onda on mora biti najbolji mogući. Ljudi ne bi trebali čekati da učine ono što žele i planiraju: valja slijediti svoje osjećaje i ustrajati u onome što znamo da je ispravno, čak i ako nas većinski “ropski mentalitet” pokušava od tog odgovoriti. Nietzsche smatra da je pozitivno zauzeti se za sebe, odbaciti potlačeni položaj i izgrađivati život kakav svaki pojedinac zaslužuje. Njegov pristup ne naglašava popravljanje svijeta (kao židovstvo), krivnju i pokajanje (kao kršćanstvo) niti samospoznaju (kao hinduizam). Nietzsche je više klasični moderni čovjek koji smatra da svatko treba aktivno graditi život kakav želi živjeti. Njegova parola nije “živi svaki dan kao da ti je zadnji”, nego “živi cijeli život kao da ćeš ga morati beskonačno puta proživjeti”.
Nietzsche osuđuje kršćanski koncept krivnje, asketizma i čak prijezira prema samom sebi. Prema kršćanskom konceptu, potrebe svih ostalih treba staviti ispred svojih vlastitih u pokušaju imitacije Isusa. U židovstvu, čovjek koji je nesretan ne može ispunjavati svoj tikkun olam. Može pokušati, ali njegovi će pokušaji biti obilježeni konfliktom i nezadovoljstvom. Nietzsche tu više prevaguje prema židovskoj strani: židovstvo smatra da se poštovanjem vlastitih želja i potreba poštuje i Boga koji ih je dodijelio. Nietzsche tu ne ulazi duboko u koncept vremena (je li ciklički ili linearan), već se fokusira na život pojedinca, u kojem treba izbjeći ponavljanje istih grešaka i živjeti u skladu sa svojim potrebama, uz svijest da jedino zadovoljan čovjek može kvalitetno ispunjavati tikkun olam.
Još jedan pozitivni aspekt kod Nietzscheovog razmišljanja je besmrtnost. Ako se život cijelo vrijeme ponavlja, znači da smrt ne postoji. Možda se već nalazimo u mesijanskom dobu? Njegov poznati citat uključuje kontemplaciju o tome je li ponavljanje jednog te istog života u krug kazna ili nagrada. Ako je taj život loš, onda je kazna, a ako je dobar, više je nalik nagradi. Ionako se čovjek ne sjeća da je prethodno već proživio taj život – svaki put jednake ga stvari iznova iznenade. Zbog toga, Nietzscheova je glavna poruka – pokrenuti se, izboriti se za sebe, ostaviti iza sebe negativne utjecaje i aktivno izgrađivati svoj život u sadašnjosti. Sadašnjost je jedino što postoji. Prema Nietzscheu, vrijeme je to što kruži – a sadašnjost stoji na jednom mjestu. Ona se ne pomiče. Vrijeme je to kroje protječe kroz nju. Ako smo svi stalno u sadašnjosti – onda bolje da ju iskoristimo na najbolji mogući način.
Predavanje je bilo odlično prilagođeno profesorima, studentima, ali i pojedincima koji dosad nisu bili upoznati s Nietzscheovom filozofijom. Svatko temi može pristupiti iz vlastitog kuta – a prof. Bosančić zasigurno je uspješno probudio interes za filozofiju kod svakog u publici.