Paula Rem /
Dezinformacije, misinformacije, lažne vijesti oduvijek su postojale – no pojavom interneta, olakšalo se njihovo širenje. Danas više nije potrebno ni izići van da bi se susrelo s lažnim vijestima: njima smo bombardirani prvenstveno kroz internet. O tome je bilo riječi na predavanju o dezinformacijama u Salonu Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku (1.3.2024.). Ne treba čuditi da su temeljni nositelji lažnih vijesti upravo – fotografije i videi. U ovom tekstu bit će objašnjeno kako se vizualni mediji poigravaju percepcijom pojedinaca te kreiraju lažne stvarnosti – od antike do danas.
Vizualni mediji u židovskoj tradiciji
Drugom zapovijedi Dekaloga zabranjeno je bavljenje slikarstvom i kiparstvom, no kršćanstvo je kroz povijest reinterpretiralo tu zapovijed, čemu možemo zahvaliti širenje vizualnih umjetnosti u doba humanizma i renesanse. Međutim, ostaje činjenica da tekst Druge zapovijedi glasi: “Nećeš stvarati za sebe kip ili sliku ičega što je gore na nebu, ičega što je dolje na zemlji i ičega što je u vodi ispod zemlje” (Knjiga izlaska 20: 4-5, vlastiti prijevod). Budući da ova zapovijed slijedi nakon Prve zapovijedi, mnogi ju interpretiraju da se odnosi samo na zabranu štovanja slika i kipova; također se može interpretirati kao zabrana vizualnog prikazivanja Boga; no u stvarnosti, ne piše da se ne smije stvarati sliku samo Boga, nego “ičega” na svijetu. Biblija višeput navodi kako je sam čin promatranja neke slike ili kipa dovoljan da bi taj medij ostavio utjecaj na promatrača. Pritom medij postaje idolom, a promatrač postaje žrtvom idolopoklonstva. Na primjer, Mojsije je dao izraditi brončani kip zmije kako bi pomogao Izraelcima, koji su oboljeli nakon ugriza zmije tijekom izlaska iz Egipta, vratiti vjeru u Boga i u izlječenje; vremenom, ova zmija postala je predmetom idolopoklonstva, jer su ljudi svoje izlječenje pripisivali kipu, a ne Bogu. Povijesne činjenice govore da su antičke grupacije Židova, koje su prihvaćale vizualni identitet okolnih naroda, vremenom asimilirale i nestale, a one koje su se pridržavale 2. zapovijedi ostale su aktivne do danas. Što je to u mediju slike ili kipa da izaziva idolopoklonačke sklonosti?
Slikovni mediji i idolopoklonstvo
Slika je simulacija, odnosno imitacija stvarnosti koja tu stvarnost želi zamijeniti. Antički Grci također su svjesni da slike varaju, kao u alegoriji Platonove špilje, gdje jasno piše da slike odvlače pažnju od realne stvarnosti. U današnje doba, ništa nije točnije: u doba deepfakea, postaje nemoguće razlikovati stvarnu fotografiju (koja se dugo vremena smatrala objektivnim medijem) ili stvarni video od lažnog. Baudrillard piše da je osnovna karakteristika simulacije njezino zamjenjivanje (a ne samo dupliciranje!) stvarnosti. Stvarnost koju je simulirao računalni program postaje u umovima ljudi realnost, time zamjenjujući svijest o stvarnoj realnosti. Ako vjerujemo da je neka montaža stvarna, onda ta ideja o stvarnosti lažne slike dolazi na mjesto u našem umu gdje se trebala nalaziti svijet o pravoj istini. Ako smo uvjereni u istinitost nečega, postajemo i sami sudionicima i širiteljima tih simuliranih stvarnosti. Čak i ako je neka slika neistinita, ona može imati realne posljedice. Ne budimo naivni: u budućnosti se montaže neće koristiti za montiranje Spužvabobovog glasa preko neke pjesme, nego za kreiranje lažnih stvarnosti: financijske i političke prevare, ocrnjavanje ugleda, narušavanje reputacije.
Kakve veze onda ima Druga zapovijed? Tijekom jednog od programa prošlogodišnjeg Mjeseca židovske kulture, rabin Prelević objasnio je kako se zabrana slikarstva i kiparstva odnosila na antiku – a danas se odnosi na medije koji u antici nisu postojali. Ono što je u antici činila vizualna umjetnost, danas čine digitalni mediji. U antici, prisutnost kipa ili slike imala je negativan utjecaj na pojedince, koji su imali tendenciju štovati te vizualne medije kao bogove. U današnjici, to bi bile računalno simulirane stvarnosti koje nas varaju, predstavljajući se istinama. Mi ih štujemo, pokoravamo se njima, dajemo im veliki značaj i veliku moć – ali to ne mijenja činjenicu da su one lažne! Samo zato što nešto izgleda kao stvarnost, ne znači da to i jest. Ovdje nije samo riječ o deepfakeu i umjetnoj inteligenciji! Sve slike su automatski montaže – uzimamo jedan fragment koji naizgled ostavlja određen dojam, stavljamo ga u virtualni prostor društvene mreže i postavljamo uz tekst čiji je sadržaj dezinformacija, lažna vijest ili alternativna činjenica, time zamjenjujući stvarnost simulacijom stvarnosti. Slike su isječci jednog trenutka iz prošlosti: u trenutku kad su postavljene na internet, one su već lažne, čak i ako ih nije proizvela umjetna inteligencija. Svjesni smo da ljudi na društvenim mrežama kreiraju lažne slike o vlastitim životima, ne samo prikazujući ih boljima nego što jesu, nego u potpunosti zamjenjujući realnost o totalnom kolapsu slikom o skladu. U trenutku kad je ta slika objavljena, ona postaje zamjena za stvarnost. Tko god nije svjedočio realnoj stvarnosti u tom trenutku, ne zna da prizor ne prikazuje istinu, a čak i onaj tko je bio tamo, možda će se vremenom zavarati sjenovitom iluzijom društvenomrežne fotografije, no to ne mijenja činjenicu da je ona lažna.
Problemi s vizualnim medijima
Problem nastaje kad vizualni mediji nemaju za svrhu ilustrirati, nego simulirati – na taj način, oni uspijevaju zavarati pojedince ili mase. Zbog toga je razmjerno lako koristiti fotografiju uz lažne vijesti. Uzima se “stvarna” fotografija iz 2015. godine i postavlja uz tekst iz 2024. godine, pritom lažno navodeći čitatelja misliti da je riječ o ilustraciji nečeg što se svježe dogodilo. Time se inscenira fiktivni događaj, koji postaje stvaran u umovima recipijenata. Taj fiktivni događaj je simulacija koja želi zamijeniti stvarnost. Nema razlike između onog što rade mali ljudi na društvenim mrežama i propagande: i jedni i drugi koriste prizor iz jednog konteksta (prošlosti) i postavljaju taj prizor u drugi kontekst (fikcionaliziranu sadašnjost), time kreirajući simulaciju (lažnu vijest ili alternativnu činjenicu). Čak i umjetna inteligencija koristi montaže prizora koje dohvaća iz svojih baza podataka: ona ne može proizvesti nešto novo, nego kombinira fragmente prošlosti i postavlja ih u fikcionaliziranu sadašnjost. Ljudi se zavaravaju govoreći o tome da im je popularni softver “naslikao” nešto: samo se izmontiralo fragmente prizora pronađenih u bazama podataka (često pretrpanim lažnim informacijama), koje su donekle tematski ili sadržajno povezane sa zadanim inputom. Čak i ako se u softver isprogramira kreativnost, i dalje će se samo umnožavati već pronađeni fragmenti prizora, bez “kreiranja” nečeg novog. Umjetna inteligencija možda nije podložna Drugoj zapovijedi (jer su simpatični androidi “humaniji od ljudi” kao što su Data iz Star Treka i Roy iz Blade Runnera ipak proizvodi fikcije), ali podložni su ljudi. Dakako, sve počinje kao šala: montiranje samog sebe u prizore iz filmova… no primjeri iz Biblije i povijesti upozoravaju da vizualni mediji imaju tendenciju odvući pojedinca na idolopoklonstvo. Izrađivanje brončane zmije pomoglo je antičkim Hebrejima da vjeruju u izlječenje i zatim se doista izliječe… a onda su krenuli štovati kip. Korištenje vizualnih motiva antičke Grčke i Rima u početku je bilo zabavno… a sljedeći korak bila je asimilacija u The Borg. Ako možemo montirati sebe u prizor iz filma, zašto onda ne bismo koristili i neke realnije montaže? I ubrzo smo na terenu simulacije stvarnosti, odnosno idolopoklonstva, štovanja nečeg lažnog.
Temeljni problem koji se pojavljuje je konfuzija. Kako znati stvarnu istinu i može li se ona uopće dokučiti? Kod ratne propagande, to je izgubljena bitka. Većina osoba, medija i država vrlo se jasno svrstava na strane, automatski diskreditirajući sve od suprotne strane kao lažne vijesti… itd… bez provjeravanja činjenica. No koliko daleko zečjom rupom nam se da ići, kako znati kad smo došlo do prave istine, nultog pacijenta? Što više tražimo, više tog pronalazimo (a ne manje!). Teško je sa sigurnošću ustanoviti prvobitni izvor neke fotografije ili videa (a s montažama bit će sve teže). Što nam je činiti?
Tražiti istinu o fotografiji ili videu je uzaludno: jer on je sam po sebi lažan; kako je već objašnjeno, priroda vizualnih medija je simulacija stvarnosti. Bez obzira je li prizor kreiran “prirodnim” ili tehnološkim putem, on je uvijek lažan. Stoga se na slike u kontekstu novinarstva i društvenih mreža ne treba previše obazirati niti im davati značaj koji one inherentno nemaju. Kako bismo izbjegli sudjelovanje u kreiranju lažnih stvarnosti, slike možemo promatrati isključivo kao ilustracije koje imaju za cilj uljepšati prostor, a ne informacije. Zaključak je pozitivan: činjenice postoje i može ih se utvrditi, čak i onda kad su skrivene – ali one postoje samo na razini teksta.