Autor: Goran Dujmić /
Hrvatski tekst romana Proces piše dakako Miroslav Krleža, tek neko desetljeće nakon Kafke, i naziva ga Na rubu pameti. Tamo se nalazi svijet svjetskog međuraća, ali i sveukupnog zaleta u dvadeseto stoljeće. Nije dvadeseto stoljeće baš izmislilo besmisao pogibanja za onoga idiotskog Prvog, za generalsko-generativnog bahatog i lažljivog Generala, za budaletinu koja dubinskim nemoralom tj. nasiljem i bešćutnošću generira odanost i obvezanost posve izvjesne smrti, ali koncentracija takvog stanja na polje Europe kao zrcala cijelog svijeta tada se bezumno pretvara u skorašnje neumoljivo tradicijsko stanje. Europa koja je stoljećima zločinački, a kako drukčije, krala po svijetu bogatstva, sada dobiva jedan dugotrajan i prije svega baš trajan proces kazne i Europa tijekom sljedećih preko stotinu godina nadahnuto mijenja razloge za uništavanje čovjeka, grabežljivo s opravdanjem u tehnološkoj nadmoći – prenosi zarazu na kakav god cijeli svijet. Europa smišlja i hladni rat kao koncept u kojem se fantastično njeguje zaborav, uskoro postupak koji utemeljuje krajem šezdesetih pokušaj nove slobode, makar to samo bila diskoncentracija, pogrešno interpretirana površnost koja zapravo ipak daje plohu kao novo djetinjstvo, novi Početak, točnije – restart.
Tko je ta Europa, tko je itko tko uskraćuje Slobodu, a o užiću da se i ne pitamo? Ne pita se nijedan Kafkin lik ništa eksplicitno o Europi, iako kirurška igra zrcala u njegovoj Americi daje to neodgovorivo i nepostavljivo pitanje kao najokrutniji Reality. Uz riječ reality dolazi se do najčešćeg opisivanja Kafkina stila, pošto u svim njegovim umjetničkim prozama, ali i dnevničkim zapisima (koji su u njegovu slučaju također umjetničke proze, baš kao i u Krležinu opusu), naime postoji nastojanje inzistirati da je tu riječ o nekoj vrsti realizma, ali i neobičnosti koja je toliko intenzivna da skoro neprimjetno emitira išta drugo, čak i fantastiku. U slučaju Preobražaja najdulje traje čitateljevo prebivanje u realističkom opisu, kojega više ometa jezična činjenica gramatičkog govornog lica nego li stanja u svijetu koji je prikazan.
Jedna od najuglednijih hrvatskih povjesničarica književnosti i posebice zadarska nastavnica svjetske književnosti Nevenka Košutić Brozović, u svojoj znamenitoj Čitanci iz stranih književnosti iz 1972. fokusira i bira fragment iz Procesa tako da kreće od Prvog saslušanja i rečenice Na prvom je katu počeo onda tražiti. Naime, već je u prethodnim rečenicama vidljivo da je sve nesukladno i dapače apsurdno jer se mjesto protagonistova saslušanja nalazi u sirotinjskoj kućerini s puno stanova u kojima se nalaze obični obiteljski stanari. Izostavlja Košutić Brozović sve to prethodno nego umjesto toga izoštrava taj nekakav onda. Zašto bi se na kakav strukturirani službeni razgovor dolazilo nekamo gdje se mora tražiti to mjesto za razgovor? Zašto sve realistično izgleda kao realistično nešto drugo? Kao da dolazi nekamo gdje će siromašnim stanarima donijeti njihov smisao, kada je već on u besmislenom tumaranju. Njima smisao naoko stiže, oni barem uglavnom vrlo dobrohotno pomažu Njemu, a mi se nalazimo u nelagodi oko te izmišljotine jer mi kao znamo njegovu nekrivnju ičega, no to se upravo pred našim očima počinje narušavati pošto je on izmislio razlog kretanja njihovom kućerinom. On sam usprkos izmišljenom razlogu, s nekom vrstom kumulativne tj. rastuće neugode i napetosti prima njihove pokušaje da mu pomognu, za vrijeme dok se penje sve višim i višim katovima. Taj rast katova umara baš samo naše čitanje iako nije u preširokom opisu a nije niti komplicirano izveden, i to zato što spomenuto „onda tražiti“ sve više gubi izvjesnost iako se puni napetošću, ali onom koja je nestabilna – bez oslonca u podatcima koje opis daje. Naš protagonist ne zna ali ni mi ne znamo i to je neobično za taj vrlo jednostavan opisni realizam. Jer, realizam je karakterističan baš po prosvjetiteljskom projiciranju tzv. Sveukupnog znanja ili cijelog svijeta, a zašto sada, kako to sada toliko toga ne znamo, a tako je nekomplicirano pred nama?
K tome mi smo prilično naživcirani što on uopće traži, a privlači nas se, realističkom blizinom liku, opcijom da navijamo za to da bude zadovoljan te uistinu nađe, a sve to još u paketu u kojem više moramo nadopunjavati potrebu za identitetom toga „našeg“ „junaka“ nego što taj identitet jasno ima argument za našu simpatiju. Tako nas je već recepcijski bio udesio baš realizam, tako smo već barem dva Gjalskijeva lika primali i nervirali se, a bogme niti U registraturi nam nije baš bilo lako. No, ono što je različito spram tih proza je to da nam ovdje jest lako, pošto Kafkina gustoća priče toliko protočno pušta lik ići dalje i „tražiti“, bez da je baš nekako jasno zašto to radi. Taj paradoks, tj- uopće baš paradoks je glavna poluga u svakom narativnom komadićku Kafkina teksta, a toliko nemanje obveze prema motivaciji za postupke nas zapravo drži u punoj navijačkoj neizvjesnosti, kolikogod sami prizori nečega što se treba razriješiti bili jasno besmisleni. Veliki znalac cijelog Kafkina opusa, a još veći znalac ukupne povjesnice hrvatske književnosti – Branimir Donat – također početkom sedamdesetih ukazuje na to da je tu – u Kafkinu tekstu – riječ o labirintu, o tom kretanju u kojem dinamičnost nečega što se zove „tražiti“ vjeruje da postoji pozadinski smisao, a sama intenzivnost te dinamičnosti svakako sugerira da smisao treba biti potvrđen i pronađen. Što se naravno neće dogoditi, a mi kako hoćemo, npr. reći pa baš te to najsličnije i sve sličnije našoj baš najsvakodnevnijoj zbilji, do k god stajali u bilo kakvim fizičkim ili simulakrumskim da ne kažemo digitalnim redovima za čekanje, a uostalom nešto kasnije – nama već izvedeno i uočeno – prišaptavanje Becketa, Slavka Gruma, a i ekspresionističkog Krleže – čujemo vrlo jasno. Neće se ništa dogoditi, neće smisao doći, idiot će odvesti sve ono što želimo. To, naravno, to prokazivanje gluposti pomaže, ali samo mislenom kritičkom biću. A na nama je, hm, da to budemo.
Leave a Reply