Autorica: Gabriela Redžić /
LE TRIANON PARIS: SLAVA POLUNIN, „SLAVA´S SNOW SHOW“: mnoge su predstave koje u čovjeku probude ljubav za kazalištem, umjetnošću, životom, a ovo je sa sigurnošću jedna od tih predstava koja ne samo da izvuče iz čovjeka najiskreniji osmijeh njegovog života, ona djeluje na čovjeka kao što slatkiš djeluje na dijete
Posljednjih nekoliko dana šarene i dugačke 2022. godine provela sam u Francuskoj, točnije u Parizu. Odlučila sam da je za mene najbolje da si kao nagradu za to što sam mlada i živa omogućim jedan ugodan izlet rodbini u grad ljubavi. Kao mlada ženica, proživljavala sam, tako, najdivnije trenutke svog života vozeći bicikl po ulicama sjajnog Pariza, udišući smog, ispijajuć’ kave i jedući slastice za previše eura, ako se pita jednu studenticu. Zadnji dan godine tetka mi je rekla kako ima iznenađenje za mene koje ću pamtiti cijeli život. Nisam bila sigurna što me čeka, čak me u nekom trenutku bilo i strah.
Zaputili smo se tako u metro, provozali se par stanica i izašli pred kazalište. Naravno da sam odmah zaplakala od sreće jer sam u Francuskoj, gdje ljudi pričaju francuski i izgledaju kao Francuzi (primjećujemo li ljubav prema Francuskoj?). U ruke mi se stavljaju one velike prozirne naočale, koje nosimo kad kosimo trimerom, popraćene rečenicom „trebat će ti“. Izbezumljena ulazim kroz najobičnija vrata u kazalište koje je prekriveno bijelim konfetima. Ne razumijem francuski, ali sam shvatila da su svi ljudi oko mene jako uzbuđeni, a ja i dalje ne znam što mi se sprema.
Dan je 31.12.2022., Silvestrovo, gase se svjetla u malom Pariškom kazalištu Le Trianon, započinje Slava´s Snow Show. Za ljubitelje klaunerije ovaj je spektakl jednak kao Cirque du Soleil za ljubitelja cirkusa. Slava Polunin, majstor koji stoji iza ove kreacije, potpuno je opravdao vlastitu rečenicu „što si ti sam sretniji, sretnija je publika. U svoj tim skupljam samo sretne ljude, to je moja tajna.“ S kostimima i scenografijom Anne Hannikainen, uz zvuk Rastyama Dubinnikova i svjetlo Alexandera Pecherskog na scenu dolazi priča u kojoj se osjećate kao da ste vi dio bajke, crtića, filma.
Premijerno, predstava je prikazana 1993. godine u Moskvi, a od tog dana prošla je desetke država, više od sto gradova, s izvedbama koje se broje u tisućicama. Sami za sebe pišu da su karneval organiziranog kaosa, što publici izgleda kao potpuni spektakl. Koristeći minimalnu rekvizitu u velikim dimenzijama, publika uživa u situacijama u koje dolaze izvođači koji ne odlaze daleko od klasičnog klauna. Predstava je, naime, oblikovana kao niz epizoda, odnosno etida, koje nisu nužno značajno povezane. Na primjer u jednoj promjeni ogromna riba preleti preko pozornice, čak nisam sigurna da je bila riba, nikad je nakon toga nisam vidjela. Balončići od sapuna od kojih ne vidiš scenu jednako su frustrirajući i zabavni. Provokativno za svaku vrstu publike.
Tema koja se provlači kroz cijelu predstavu je prijateljstvo, kako ga gubimo, kako ga žrtvujemo zbog ljubavi, putovanja, obiteljskih situacija. Teške životne odluke prikazane kao dvoumljenje između žutog i crvenog divovskog telefona preko kojih se svađamo ili milimo riječima s voljenom osobom. Scena koja me oduševila, naravno, bila je etida rastanka, ni više ni manje nego lutkarska, napravljena pomoću kaputa, šešira i animacije prvog semestra na akademiji. Animacija predmeta. Prekrasno, mi smo također animirali kapute, ali oni su ipak to odradili bez ijedne primjedbe, bar ne od mene, kolegice animatorice. Bez ijedne riječi, animiranje jednog rukava i bivanje u zagrljaju istog su i moju tetku ostavili bez daha, a ja sam ponovno bila sretna što se bavim ovim poslom. Žongliranja i ostalih osnovnih vještina klaunerije bilo je malo, zbog toga mi je sve to toliko dojmljivo, jer su cirkus po svemu osim po onome po čemu bi na prvi pogled rekli da jesu.
Stvar koja je oduševila mene kao i vjerojatno svaku osobu koja je svoje oči imala upućene na ovaj događaj sila je koju izvođači i priča nose sa sobom. Od kilometarske mreže koja je minutama bila nošena od prvog do zadnjeg reda partera (na sreću tu sam sjedila), kamiona bijelih konfeta koji je bacan na publiku tokom cijele predstave, do vode kojom smo posipani direktno iz boce u lice, ili preko kišobrana koje su nosili klaunovi dok su se šetali po naslonima u publici između nasmijane djece i istraumatiziranih bakica. Skidaju cipele ljudima, uzimaju torbe, mobitele, u jednom trenutku kradu i gospođu iz publike. Artem Zhimo, Robert Saralp, Vanya Polunin, Georgiy Deliyev, Aelita West, Bradford West, Alexandre Frish i Nikolai Terentiev dio su ansambla koji je u ovom dobu zaslužan za održavanje ovog umjetničkog djela na životu. Zajedno na sceni djeluju kao kistovi koji kroz kaos stvaraju najljepši kroki koji također djeluje kao najtočnija jednadžba upisana kroz skup točaka jedne parabole.
Za kraj bih rekla da cijenim situacije u kazalištu koje me dovedu do iznimne sreće i do promišljanja o onome neizrecivom, situacije koje se dogode jednom, neponovljivo, na svoj način, iako se događaju puno puta. Volim situacije koje ne znam izraziti riječima i slovima, i za koje se hrvam s njima. Iskustvo koje ne dopušta čovjeku koji ovome svjedoči da sekunde skine osmijeh sa lica, sve to čemu su moje oči svjedočile na Silvestrovo 2022. godine u Parizu.