Radni dan u sveučilišnom kampusu, izv. prof. art. dr. sc. Saša Došen, Odsjek za kreativne tehnologije
ILUSTRACIJA NUTRINE LJUBAVI IZA TRIDESETIH, IZGUBLJENOG PASVORDA
(Osijek, 19. travnja)
Telefonski brzo dogovorena susretanja u kvartu na parkingu tvrtke vodom. Kava. Zeleni čempresi, podosta betona, su surogat gostoprimstva za dvoje prijatelja. Jedno mlado čeljade prenapregnuto ambicijom i pozna bonaca zlatnijih godina. Različiti i slični tipa proljeće i jesen!
Pustoš naselja. Naoružan gusto zubatim osmijehom, onako sotonskih želja upakiranih u anđeoski okvir. Vučem dalje lijene korake i hekla me neka arogancija. Odlazim u sunčani pokret. Vjetar mi lagano dodiruje lice, sunčanost se umilno rascvjetala u ružičastoj krošnji drveta. Živahno je negdje pored Drave. Struji proljeće s balkona punih lončanica. Voze se mamlazi po pješačkoj zoni nekim čudnim potrkalima. Namrgođene njuške ljubimaca i umirovljenica s ružičastim maskama na licu. Prvoaprilsko ludilo, rekli bi lokalni lapeži, za popizdit od mirisa. Graktanja vrana i zujkanje sitnih kukaca.
Zabrinut k*o stari karton kolutam mislima tražeći slobodnu klupu s pogledom. Želim malo odmoriti SNOVE. Lijepo je, toplo, napunjenog trbuha, razbuđenosti osjetila i razjarenih fantazija. Ima li lokalno sklonište, neko mjesto prljavih strasti? Tamo želiš uživati, množiti ljubav oslikavajući intimne pejzaže. Pogleda uhvaćenog dolje rukom diram završnu riječ. Danas. Odlučio sam samo ljubav, teče k*o romantična pjesma.
Peglati karticu ću dockan za kupnju *krpice* u sportskoj radnji. Mrzim posprdne opaske prijatelja u proljeće.
Sretan u neizvjesnosti, umoran o pričama COVID-a 19, tzv. – kovidlušenju, socijalno distanciran, po preporuci izoliran slušam samo važne fakte danas. Globalna bolest prijeti, unosi strahove i grč na lica prolaznika. Što su matoriji, pogledi im crnji, mračno zamagljeniji i na stranputici.
O j. m. i pandemiji! Urednik dnevnika kazuje: ostani doma, budi odgovoran i ne usudi se misliti. Dresura medija. Stežu dosadne male stvari, poput lastike oko neplaćenih dugovanja. Uprežu li životne brige u mrežu nadrealnoga u meni? Samo, rekoh, tražim ljubav kao i Ti!
Jbt, videokonferencija za… čekanje još dva metra, pa dva mjeseca i opet nešto po dva koje nije konačno. Zatvorite im granice, svima koji nam kradu slobodu i sunčane dane. Oni nas truju darujući nam zagađenu vulgarnu filozofiju. Najintrigantniji je pak kauboj predsjednik preko bare – od neki dan kao puknuta kokica i rebus frizura!
Danas podbrijan, dočaran, želim uživati u mirisu izglačane košuljice i rođendanskog parfema. Hoću slaviti ljubav proljeća s postojanjem lijepoga uz vedro nebo.
Hodam prema Tvrđi! Korača mutna rijeka, puna bjeličastog cvijeta. Podvezanih želja maštam o kolaču – ne udebljati se i uputiti na Jug /2/ i ostvariti intimni SAN. Daaaaaaa!!!
Mladac u meni urla, ulazi u bajku o Ivici i Marici. Određenost: toplo – sjever, hladno – jug. Nađoše se, ljubavnički. Povečerje, izolacija, blatan dan! Susret Julije i Romea. Mreža spoji, uživa, svađa, duri, daje kolače, medicinâri!
Nisam za karantenu, mrzim cjepiva, noćne samoće i debele laži. Postajem slijednik ljubavi. Sačekan iza tridesetih. Želim biti uhvaćen u kovitlac virtualnih zagrljaja. Narativna će šetnja ljubavi u doba karantene razigrati nježnost i ljubljenje u parku, nedaleko naše rijeke!
Napokon, sjetan i osunčan u zasjedi. O Božeeee, hoće li – sretno mladenci! SAN ponekad biva TRAUMA!!! Ograđujem se od zlokobnih ishoda!
Uvijek te nešto spotakne, osim ljubavi kratke i obilne. Oblizne te zadahom užića i pobjegne. Tražiš ju jutrom, budiš ju danom i želiš u suton ponavljati nalik online školi koja traje!
Čeka li me izlazak u digitalne intime za nove korisničke užitke?! Samo da mi opet ne maznu pasvord!
Sakrio sam ga u bajati šlajbok, urezao u srce, oživio kao SAN.
I da: kopka me strepnja izgubljenog ključa! Promijenit ću bravu, iskopati bedeme i obraniti LJUBAV!
Nutarnja ilustracija, šetnja karantenom i ljubav iza tridesetih!
Aleph
Znakovi pored puta, Slađana Pupovac, Knjižnica Akademije za umjetnost i kulturu
#starenjenijezaslabiće #znakoviporedputa #ivoandrić #pijemosikrvnaslamčicu
Z.K. Pisma iz izolacije…(više ne brojimo)
Nema nikakvih dvojbi da je čitanje, po mogućnosti, dobrih i zanimljivih tekstova, jedan od najelegantnijih načina kako prevladati ovo „izvanredno stanje“ i ostati relativno normalan. Nažalost, moja kućna biblioteka ovdje u Tirani (moglo bi se govoriti da sam „dvostruko kažnjen“ jer, ne samo što sam daleko od kuće, već sam udaljen i od kućne biblioteke) prilično je skromna, tek nekih stotinjak odavno pročitanih knjiga, pa sam uglavnom upućen na čitanje onih tekstova, koje vam nudi moderna tehnologija, pametni telefoni… Već sam u jednom od ranijih pisama rekao da je ovaj virus došao, zapravo, u „pravo vrijeme“, jer ne mogu zamisliti kako bismo se ponašali da je došao samo kojih desetak godina ranije.
Jedna od knjiga koja sam posvema slučajno ponio sa sobom i u Tiranu je knjiga talijanskog filozofa, pravnika, profesora estetike, Giorgo Agambena, Homo sacer: suvremena moć i goli život. . I moram se složiti s dojmom profesoricom Vesnom Rakić-Vodinelić kada kaže da ima osjećaj da su djela ovoga filozofa upravo i pisana za ova vremena, vremena korone, i da su kao takva gotovo profetska!
Naime, ovaj autor u, manje-više, svim svojim tekstovima uporno argumentira ideju i praksu homo sacera, osuđenika rimskog prava, izopćenog iz zajednice (polisa), ali i religijskog okruženja. To je jednostavno čovjek izvan zakona, bez ijednog prava, kojem prijeti da na kraju izgubi i identitet. (Stoga, ni na koji način, nisu u pravu oni koji misle da su politike identiteta stvar daleke prošlosti, da je riječ o potrošenoj teorijskoj paradigmi. Štoviše, neki idu toliko daleko i u tim politikama prepoznaju isključivo retrogradne elemente, nešto što u ovim „postmodernim vremenima“, ma što god bi ta vremena trebala značiti, više nije u modu, što ne samo da se više ne nosi, već da se i ne treba ubuduće nositi… Na neki način, trebao bih se radovati ovim (ne)vremenima, jer upravo će ova (ne)vremena, na najbolji mogući način, pokazati koliko nam je bilo koji oblik identiteta itekako bitan. Odustajanje od bilo kojeg elementa naših identiteta značilo bi da dobrovoljno pristajemo biti obične amebe, koji svatko može oblikovati onako kako mu se prohtije).
Za ovoga filozofa homo sacer je potencijalno svako od nas, a činjenica da živimo u pristojnim demokratskom okruženju ovu izglednu (i, dakako, opasnu) mogućnost, ni na koji način, ne dovodi u pitanje. Živjeti u demokratskom ambijentu ne znači da ne možemo biti svedeni na bezlične podanike vlasti. Naime, upravo vrijeme u kojem ne svojom voljom živimo, iz u dana u dan, nam pokazuje da smo samo homines sacri, ljudi koji žive tek goli život, oslobođenih mnogih prava, preko svake mjere koja je dopuštena pred danas ravnodušnim međunarodnim pravnim poretkom. Nije lako živjeti ako se to življenje mora uskladiti, prilagoditi strogim režimima svakojakih ograničenja. Gotovo da smo prešutno pristali da našu (svetu) slobodu svedemo na onu mjeru „sigurnosti“, koju nam naši suvereni svakodnevno prijeteći sugeriraju preko javnih medija.
I sve to primamo bez ikakvog otpora. Bilo kakva vrsta prosvjeda je izostala, jer prema mišljenju G. Agambena, to se događa zbog toga „što je zaraza., danas aktualna, ranije bila predmnijevani goli život, zbog teško podnošljivih uvjeta u kojima je većina i do sada živjela. Nadalje, zato što se pokazalo da je vjera, ali i praznovjerje i dalje ljudima potrebno (samo ću vas blago podsjetiti na svu silu onih poruka, koju nam šalji i naši bližnji, ali i one koje uopće ne poznajemo, koji dolaze iz toog „virtualnog svijeta“, u kojima vas dobronamjerno savjetuju što bi sve trebalo činiti kako bi se ova „izvanredna situacija“ što prije i što jednostavnije prevladala, a ono što je najvažnije i što bi vlast trebalo itekako zabrinuti: radi se, prije svega, o porukama ljubavi, solidarnosti…, točnije, u tim porukama/savjetima sadržane su sve one životne emocije, koje nam sada ta ista vlast sve ovo vrijeme sustavno uskraćuje, jer želi pokazati da se zajednica ne temelji na etici, već isključivo na volji suverene moći – op. Z.K.), što se u medijima osobito potencira nekontroliranom uporabom apokaliptičnih epiteta (tek sada mi je postalo jasno zašto nikada nisam volio, a ni uživao, u filmovima/literaturi strave, u onim filmovima u kojima se naš svijet definitivno urušava pred ni od koga kontroliranim naletima prirode, koji smo izraubovali preko svake dopuštene mjere, pa se ona sada toliko naljutila da nas mora kazniti, jer se moj sustav vrijednosti formirao na nekim drugim tradicijama, grčkoj filozofiji, rimskoj kulturi, renesansom tipu čovjeka, prosvjetiteljskom odnosu prema razumu, radoznalosti koja proizlazi iz europskog romantizma, francuskoj lepršavosti i šarmu, britanskoj analitičnosti, srednjoeuropskom osjećaju za mjeru, slavenskom weltschmertzu, balkanskoj hirovitosti, postkolonijalnoj definiciji „drugog“, – op. Z.K), koju tako olako rabe svakojaki eksperti (tako su i u našim medijima svakodnevno prisutni naši „uvaženi, svjetski znanstvenici“ , koji samo što nešto važno nisu otkrili, ali ih to uopće ne sprječava da nam dijele svakojake mudre savjete , čija uporabna vrijednost ne prelazi razinu „općih mjesta“ sadržanim u knjigama narodnih travara – op. Z.K.), a sve u funkciji jačanja moći naših suverena.
I, ono što bi nas trebalo brinuti je zaključna konstatacija ovoga autora, koji smatra da ne vjeruje da će i onim ljudima koji su uspjeli zadržati minimum zdravog razuma (među tim malobrojnim volio bih vidjeti i sebe – op. Z.K.), biti moguće se vratiti ranijim/predvidljivim oblicima života, čak i onda kada se proglasi prestanak izvanrednog stanja. Naime, ova epidemija nam je pokazala da je „izvanredno stanje“ postalo nešto najnormalnije, jer smo ga prihvatili kao normalno. I to bez nekih prevelikih pitanja. Gotovo bez otpora!
Gotovo mi zvuči nevjerojatno kako su naši „ljevičari“ zazivali nužnost još oštrijih, radikalnijih mjera, koje bi se onda izglasavala u parlamentu. Oni su, zapravo, željeli biti moderni Isus Krist, koji će recenzirati odluke vlade/dvanaestorice apostola. Doduše, u ovome scenariju ostaje nejasno kakva je uloga namijenjena predsjedniku. Možda, bi on u tom scenariju trebao odigrati ulogu Barabe?! (Neki puta se pitam: a što bi se dogodilo sa svima nama, i kršćanstvom, uopće, da Poncije Pilat taj dan nije bio nešto indisponiran i da na Isusovu konstataciju da on Isus predstavlja „istinu“, ne reagira „pranjem ruku“, već da sam presudi, a ne da taj pravorijek prepusti narodu, razdraženoj rulji željna tuđe krvi ili da je i ta rulja taj dan bila nešto manje razdražena, pa da je umjesto Barabe oslobodila Isusa…).
Naravno, iza njihovih zahtjeva nema nikakvih suvislijih analiza iz kojih bi se trebalo vidjeti kako bi se sve te mjere odrazile na ionako reducirane oblike svakodnevnog života. Doduše, neki od naših pravnih teoretičara pokušali su stidljivo ukazati na svu štetnost, pogubnost takvih ishitrenih zahtjeva. Stoga sa zadovoljstvom čitam tekst srpskog povjesničara Srđana Miloševića „Biblijske legende i demokratija“ (https://pescanik.net/biblijske -legende – i -demokratija), u kojem pokušava demokraciju simbolički promatrati u vrlo sugestivnim biblijskim, kršćanskim analogijama. Točnije, kao „ svojevrsnu „sekularnu religiju“. O tome i nekim drugim detaljima, više u slijedećem pismu, jer ne želim da u ovo pismo previše opteretim „virusom“. Previše „virusa“ u tekstu nije poželjno, ali nikako ne bismo trebali zaboraviti objekciju Susan Sontag izrečenu u knjizi „Bolest kao metafora“, u kojoj se konstatira da bolest često služi kao metafora za ona društva u kojima vlada korupcija i nepravda, dakle, u onim društvima koja su sklona raspadu!
Nisam siguran koji je dan karantene, ali je lijep, student Danijel Stapić, Odsjek za kulturu, medije i menadžment
