Pogled izvana prema unutra, izv. prof. art. dr. sc. Saša Došen, Odsjek za kreativne tehnologije
ART HISTORY IN QUARANTINE, studenti 3. g. Odsjeka za vizualne i medijske umjetnosti
Doc. dr. sc. Jasminka Najcer Sabljak, Mr. sc. Daniel Zec, ass.
Likovno-kritičke opservacije, osvrti i ogledi
Ilustracije i slikarstvo – Ivan Nikolić, studentica Marina Radačić
Ivan Nikolić je rođen u Osijeku 3. kolovoza 1998. godine gdje provodi prvih pet godina svoga živote, te se kasnije seli u Bilje. U Bilju pohađa osnovnu školu, a srednjoškolsko obrazovanje stječe u Osijeku u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna, gdje se opredijelio za smjer slikarstvo. Trenutno studira na trećoj godini preddiplomskog studija likovne kulture na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku.
S kreativnim radom je započeo još u vrtiću. U početku se, kao i sva djeca, bavi raznim temama, no pronalazi se u grotesknim ilustracijama i neuglednim likovima iz fantazije poput trolova, goblina i drugih ljudolikih čudovišta. Najveća inspiracija u ranim godinama su mu bile priče njegovog djeda. Vukao je inspiraciju i iz stripova, crtića i video igara kojima je često bio izložen. Iako mu oko vuku groteske, ponekad iskuša svoj talent i u lijepim animalističkim kompozicijama, pejzažima i portretima. Cilj mu je postati profesionalni ilustrator te se baviti stripom, pisanjem i oslikavanjem knjiga. Želja mu je jednoga dana napraviti vlastiti bestijarij koji obuhvaća raznovrsne čudovišne fantazije.
Mitološka bića su mu omiljena tema, često samog sebe povezuje s njima, bilo u karakteru, izgledu ili raspoloženju. Gradi ih po uzoru na vlastitu okolinu, za bazu koristi ljude, životinje i razne predmete. Njegovo je mišljenje da se sve iz naše stvarnosti može pretvoriti u nešto fantastično „..da svog čangrizavog susjeda zamisliš kao trola…“ Najviše ga inspiriraju ljudi, što se poklapa s njegovim pogledom na fantaziju. Tvrdi da u svim legendama i mitovima postoji spoj onog ljudskog i čudovišnog, pa tako i u svojim ilustracijama prikazuje čudovišne likove s vrlo ljudskim izrazima lica i gestama. Važnost stavlja na dočaravanje karaktera i jasnoću prikaza. U svojim radovima daje naglasak i na neke opće karakteristike ljudskog ponašanja koristeći se stereotipima da bi pojačao jasnoću karaktera i bolje dočarao situaciju, no ne želi svoje likove zarobiti u njima. Ovim pristupom dolazi do zanimljivih rezultata. Neki od njegovih radova obiluju kreativnošću i inovacijom poput Šećernog čovjeka no, ovisno o temi, još uvijek je zarobljen u klasičnim prikazima pojedinih bića. Njegovi goblini izgledaju točno onako kako bi i očekivali, mali, ogavni s velikim nosom i ušima, često s skoro identičnim linijama lica. Teško je raspoznati da li se radi o jednom te istom liku ili je prikazan neki potpuno drugi goblin. Ovo je zapravo rezultat njegovih inspiracija, ponajviše njegove kolekcije čudovišnih figurica igre Warhammer. Ako usporedimo Ivanove ilustracije čudovišta s njima pronaći ćemo vrlo malo razlike. Ivanovi likovi su nešto ekspresivniji, te su njihova lica prikazana na pomalo humorističan način, ali gledajući sve druge pojedinosti nedostaje mu individualnosti u radu što je velik problem brojnim ilustratorima. Vrlo je teško prikazati biće koje je vrlo prepoznatljivo po svojim naglašenim karakteristikama na inovativan i nov način bez da se izgubi ta njihova prepoznatljivost.
Ako analiziramo ilustracije igre Warhammer i njihove figure možemo zamijetiti da oni vuku inspiraciju iz kreativnog rada J. R. R. Tolkiena i drugih fantastičnih autora. No po svom prikazu se vrlo razlikuju od samih literarnih izvora i njihovih adaptacija. Goblini su u ovim djelima prikazani na razne načine, od niskih do visokih, od onih s velikim zašiljenim ušima do onih s relativno malim. No promatrači ih još uvijek prepoznaju kao ta mala zlokobna biča. Vjerujem da bi proučavanje drugih izvora Ivanu omogućilo lakše unošenje individualne interpretacije raznih mitoloških bića i dovelo njegovu ilustraciju na posve novu razinu. Već u njegovim novijim radovima zamjećujemo blagi pomak u novom smjeru. Odabir boje je slobodniji, a i sami likovi pokazuju više individualnosti u svojoj formi.
U tehničkom pogledu, Ivan preferira kombinaciju crteža olovkom i akrilne boje. Ponekad se služi i slikarskom tehnikom uljane boje, no akril mu je ipak draži zbog svojih mogućnosti i svojstava. Brzo se suši što omogućuje lakše nanošenje novih slojeva boje. Radovi mu započinju crtežom tj. skicom koja mu služi kao baza za rad. Koristi se olovkom, ugljenom, a ponekad i tehničkom olovkom. Skice su mu, kao i završni rad, vrlo geometrizirane i oštre, koristi debele linije kojima opisuje grubu formu svojih grotesknih likova, ponekad ju dodatno naglašava i crnom bojom ili linerom. Često je zanesen tom grubom čudovišnom formom koja za sobom vuče ravne geometrizirane linije i sprječava slobodniji potez i dinamiku što bi opisala kao najveću tehničku manu njegova rada.
Što se tiče boje, koristi se većinom zemljanim tonovima koje kombinira s žarkim detaljima. Djelom dominiraju svijetle i tople boje, a za dojam sjene koristi tamniji ton baze u kombinaciji s tamnim hladnim bojama; ponajviše plavom i ljubičastom. Za razliku od njegovih crteža, u Ivanovim potezima kistom zamjećujemo veću slobodu. Likovi još uvijek djeluju vrlo geometrizirano, precizno i ukočeno, ali njegovi potezi kistom su nešto manje precizni. Vješto koristi plohe kako bi s najmanjim brojem poteza dočarao oblik lica i ekspresiju. Često pušta pozadinu da probija između individualnih poteza dajući im jaču dinamiku. Najslobodniji potez vidimo u tretiranju tkanine i pozadine gdje se boje i oblici pretapaju u mrlje koje nam samo blago daju dojam prostora. U nekim novijim radovima možemo primijetiti da ta sloboda poteza polako prelazi iz pozadine i na glavne motive djela. Na njegovom najnovijem autoportretu vidimo slobodan i spontan potez koji opisuje karakteristike lica, a i sam odabir boje je puno slobodniji i hrabriji. Neki dijelovi su oštro definirani dok se drugi blago stapaju s pozadinom. U njegovim ilustracijama većim dijelom ne primjećujemo ovaj pomak osim u skici glave goblina. Ovdje vidimo da se sve više Ivan oslobađa od strogih tamnih linija, koristi više oblina, boje ne nanosi u čistim, strogo definiranim potezima nego dopušta da mane samog medija prodiru u njegov rad i daju površini titravost i dinamiku. Vjerujem da je ovo rezultat njegovog čestog sudjelovanja na umjetničkim kolonijama gdje je dobio priliku susresti se s umjetnicima iz raznih područja rada. Opuštenija atmosfera mu je omogućila da se odmakne od strogih pravila i zakona kojima je bio izložen tijekom svog obrazovanja. U razgovoru s drugim umjetnicima pronalazi nove načine vlastitog izraza i postepeno definira vlastiti stil koji će ga odvojiti od ostalih umjetnika i njegovom radu dati posebnu individualnu kvalitetu.
Fotografija i/ili stvarnost – Josipa Henizelman, studentica Barbara Milić
Josipa Henizelman rođena je 1998. godine, u Osijeku. Zanimanje za umjetnost javlja se još u ranom djetinjstvu, pa kasnije upisuje Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Osijeku, za smjer grafički dizajner, jer se još u osnovnoj školi počela baviti grafikom. Kasnije nastavlja u tom smjeru pa upisuje Akademiju za umjetnost i kulturu, gdje otkriva puno novih, različitih stvari. Jedna od najbitnijih stvari je, fotografija. Iako je fotografirala i ranije, uvijek je to bilo nešto sporedno, na što nije obraćala toliku pozornost, sve do 2. godine studiranja, kada smo imali kolegij fotografiju. I tada se ljubav prema fotografiji sve više razvijala i rasla, što se i moglo vidjeti prema njenoj količini radova. Ulazak u taj svijet fotografije rezultirao je brojim eksperimentiranjima kako analogne tako i digitalne fotografije. Fascinacija samim medijem kao isječkom prostora i vremena, njene fotografije u samom početku, dobivaju svoje karakteristike i postaju autentične.
Jedna od najvećih inspiracija za njene fotografije bili su većinom slikari, čije se povezanosti vide i u samim njenim fotografijama. Najveću inspiraciju pronalazi u Van Goghu, što možemo primijetiti po samoj količini korištenja plave i žute boje. Van Gogh nije slikao stvari onako kako vidi nego onako kako osjeća, propituje stvarnost gledanja (što mi zapravo i kako vidimo?) , potiče nas da se konstanto propitujemo, da prije svega razumijemo pa tek onda gledamo, što možemo povezati i sa ovim fotografijama. Što mi zapravo gledamo? Fotografije prikazuju sasvim obične premete ili svakodnevne situacije ali na potpuno drugačiji način, izvađene iz samog konteksta, djeluju nestvarno. Zbog svog intenziteta boje, kao da su izrezane iz nekog dijela stvarnosti i daju potpuno drugačiji efekt. Na fotografijama većinom dominiraju “čiste” boje sklopljene u harmoničnu cjelinu. Žuta i plava prevladavaju cijelom serijom fotografija, i Josipa ih navodi kao svoj omiljeni kontrast, govoreći da žutu vidi kao najtopliju a plavu kao najhladniju boju, te da su te dvije boje idealne u kombinaciji. Povezanost boja i emocija postaje dvosmjerna: ne samo da boje uvjetuju naš emocionalni odgovor na podražaje, već i odabir boja odaje naše raspoloženje. Jednostavno rečeno, boje u velikoj mjeri utječu na čovjeka i mnogo govore o čovjeku. Tu možemo vidjeti još jednu poveznicu, i utjecaj Van Gogha na ove fotografije. Žuta je prva boja koja se nalazi tik do nerazlučene svjetlosti. Nastaje prilikom prigušenja svjetlosti, bilo putem mutnih medija ili blagog odbijanja s bijelih površina. Prilikom pokusa s prizmom žuta se sama širi svijetlim prostorom te je, prije nego što se s plavom pomiješa u zelenu, vidljiva u svojoj najljepšoj čistoći. U svojoj najvećoj čistoći žuta uvijek ima u sebi narav svjetlosti i karakteriziraju ju vedrina, živahnost. Ta boja u svome svijetlome stanju je ugodna i vedra, očitajući svojom energijom nešto vedro i plemenito.Jednako kao što žuta uvijek sa sobom nosi svjetlost, za plavu bismo mogli reći da u sebi uvijek ima nešto tamno. Ta boja na oko djeluje na začudan i gotovo neizreciv način. Kao boja, plava predstavlja energiju, pa iako se nalazi na negativnoj strani, u svojoj najvećoj čistoći predstavlja podražavajuće ništavilo. Pogled na nju sadrži nešto proturječno, podražaj i mir. Plava boja daje osjećaj hladnoće, kao što nas podsjeća na sjenu. Plavo staklo prikazuje predmete u tugaljivom svijetlu, spoj te dvije boje u pravilnom omjeru stvaraju harmoničan odnos. Ne samo da boje utječu na naše emocije, već i naše emocije utječu na naš odabir boja. Istraživanja pokazuju da strah smanjuje preferenciju za boje na dugom kraju svjetlosnog spektra – indigo i ljubičastom, a povećava preferenciju za zelenom i svjetlo plavom bojom, dok sreća povećava preferenciju za crvenom, narančastom i žutom bojom . Čini se da na temelju nečijeg odabira boja možemo ponešto zaključiti o raspoloženju. Određeni broj istraživanja pokazuje da boje mogu biti relevantni pokazatelji psihičkog stanja.
Osim boje, još jedna jako bitna stvar za ovu seriju fotografija je i sam način na koje su one nastale, ni jedna fotografija nije nastala planiralo, sve se dogodilo u trenutku, što je i najbitnije, jer je sve sada. Promatranje je ključan čimbenik, i jedan klik na fotoaparatu koji zaustavlja sliku života i stvarnosti što su u neprekinutom kretanju i trajno se mijenjaju, daju fotografiji poseban doživljaj, jer jedino nam ostaje taj jedan trenutak koji je nemoguće ponoviti, a koji je ostao zabilježen baš takav kakav je, a mogao se dogoditi na 1000 različitih načina. Također, pokušava kroz fotografiju individualizirati boju, jer svaka boja izražava živi svijetu, što ona pokazuje kroz svoje fotografije, čiji dijelovi podsjećaju na slike Yvesa Kleina. Boja je bila glavna karakteristika njegovog rada. Vjerovao je da boja posjeduje kvalitetu otkrivenja- da se sav prostor gleda kroz boju, čak je jednom i rekao “Linija putuje kroz beskonačnost, dok je boja beskonačna”. Yves je slikao monokrome intenzivnih boja povezanih s raznim gradovima u kojima je živio prethodnih godina. Na jednoj od njegovih izložbi prikazani su narančasti, žuti, crveni, ružičasti i plavi jednobojni monokromi, koji su duboko su razočarali Kleina, kako su ljudi krenuli od slike do slike, povezujući ih zajedno kao svojevrsni mozaik. Gledatelji misle kako njegova raznolika, jednoliko obojena platna predstavljaju novu vrstu svijetlog, apstraktnog uređenja interijera. Šokiran ovim nerazumijevanjem, Klein je znao da će trebati poduzeti daljnji i odlučni korak u smjeru jednobojne umjetnosti … Od tog vremena pa nadalje usredotočio bi se na samo jednu, primarnu boju: plavu. Jednostavnost ovog rada, “manje je više” podsjeća me na ove fotografije, isključivo na ovu plavu koju vidimo na gotovo svim fotografijama. Fotografije možemo podijeliti na više cjelina, i svaka cjelina može djelovati posebno i samostalno funkcionirati i većinom je jedan dio fotografije čista ploha što me osim na Yvesa podsjeća malo i na Mondriana. Sam Mondrian je, pod utjecajem kubizma, shvatio da slike postoje kao nezavisni objekti. Od tada njegove slike sve više koriste geometriju i povećavaju utjecaj individualca u korištenju boje. Kako je bio velik obožavatelj plesa i jazza, želio je preko svojih slika prikazati ujedinjenje glazbenog ritma jazza i slikarstva (“ Glazba traje u vremenu, boja postoji u prostoru”) Njegove slike su izrazito složene, no ne gube jasnoću. Zadnja slika koju je naslikao se sastoji od niza žutih linija koje su stalno isprekidane crvenim, plavim i sivim kvadratićima i pravokutnicima. Među linijama nalaze se bijele plohe i pravokutni oblici koji sadržavaju više boja (siva u crvenoj, žuta u crvenoj u plavom pravokutniku…). Još jedna važna odlika slika su jake boje koje su korištene, a odaju dojam da gledate neonski natpis. Ova slika i sam ovaj stil predstavlja Mondrianove najdinamičnije slike.
Količina i raspored boja na slikama daju dojam stalnog pokreta oblika na slikama i time samo poboljšavaju dojam slike. Slike na kojima prevladavaju primarne boje djeluju “glasno” i nametljivo, obično visokog kontrasta. Kontrast boje prema boji kod primara vrlo je visok, pa zbog toga i slike osnovane na primarima djeluju kontrastno. te se u fotografijama jasno vide karakteristike ovog slikara, sličnosti i utjecaj. Boja u kombinaciji sa plohom poništava pojam prostora, prostor postaje iluzija, prividan. Još jedan od bitnih, esencijalnih elemenata ovih fotografija je i kompozicija. Polazeći od jednostavnih oblika, pristupa osnovnim likovnim problemima kompozicije te kolorističke napetosti i sklada međusobno suprotstavljajući pojedine oblike. Fotografije su simetrične, iz uvijek iste točke gledišta. Ono što kompozicijski odlikuje fotografijama je visoka je estetiziranost, ljepota kadra, vizualna jednostavnost, scenografska pročišćenost, centriranost, simetričnost, sterilnost, geometrijska pravilnost i uravnoteženost. Kadrovi su koloristički ujednačeni, čija me jednostavnost podsjeća na slikarstvo obojenog polja. To je pojam koji obično opisuje platna velikih razmjera kojima dominiraju čista boja i nemaju detalja na površini. Tu dominira Mark Rothko , koji zapravo nikada nije priznao oznaku “Slikar polja u boji”, specijalizirao se za platna velikih razmjera, koji rezoniraju s emocionalnom bojom primijenjenom u obliku blokova u boji koji lebde nad pozadinama u boji. Dobar primjer su njegova magenta, crna, zelena narančasta, to možemo povezati sa ovim fotografija koje se mogu odjeliti na više cjelina i funkcionirati kao samostalni elementi. Većina njegovih djela uključivala je pravokutnike, obojene različitim bojama, ovisno o poruci koju su pokušavali navesti. Ovi pravokutnici također su predstavljeni jarko obojenom pozadinom, i izgledaju kao da plutaju. Taj je stil usvojio u svim svojim radovima, a to mu je davalo brojne ideje u pogledu kombinacije boje i proporcije. Tako je koristio ove pravokutnike i svjetleće boje kako bi evocirao raznolika raspoloženja i emocije onima koji gledaju ove slike.
Ako ove fotografije zamišljam kao naslikane, vidim ih kao djela Richarda Diebenkorna. Zajednička im je koloristička, jasna i geometrijska kompozicija, isključivo iz serije radova Ocean Park. Upravo ta serija radova odiše zavodljivom paletom boja i uravnotežene kompozicije . “Sve slike polaze iz raspoloženja, iz odnosa sa stvarima ili ljudima, iz potpunog vizualnog dojma”, objasnio je jednom. Možemo zaključiti po njegovim radovima da slika nastaje onda kada se boje i linija suprotstave jedna drugoj i kada se uspostave njihovi međusobni odnosi, što jasno možemo vidjeti i na fotografijama. Također, ne smijemo zaboraviti da za sav sklad koji naša osjetila osjete, treba tražiti jednako duboke korijene u čovjekovu postojanju, u njegovu odnosu s okolinom koja ga okružuje, sve što on osjeća kao sklad, oslanja se na njegovo iskustvo, njegovu sliku i priliku njegove okoline, i njegova umjetnost tada postaje autentična.
Realizam Barbare Milić, studentica Josipa Henizelman
Barbara Milić rođena je 20. studenog 1998. u Osijeku, a odrasta u Piškorevcima gdje pohađa osnovnu školu Matije Gupca i prvi puta se upoznaje s kreativnim stvaranjem koje se za nju pretvara u nešto više od nastave. Pretvara se u putanju koja ju dovodi do višeg umjetničkog obrazovanja i jedni logični izbor karijere. Pri upisu u srednju umjetničku školu, tj. Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Osijeku, čvrsto odlučuje upisati smjer slikarskog dizajna na drugoj godini.
U tri godine slikarskog stvaralaštva ona pronalazi početke svog umjetničkog jezika, a najviše se bazira na crtežu i olovci, dok slikarstvo, nepredvidivo i teže za savladati, premda blisko u svojoj svakodnevnoj prisutnosti, ostaje strano u svojoj suštini. Tek pri kraju srednjoškolskog obrazovanja Barbara “odabire” način crtanja i slikanja koji joj najviše leži te samim svojim otkrićem postaje dio njene ruke i savršeno leži njenome rukopisu. Svjesna da je nemoguće reći da će jedan način stvaranja, jedan rukopis, jedan interes, zauvijek ostati takav kakav je, ona dopušta istraživanju i vježbanju da mijenja i proširuje njene vidike. Najveći interes joj je postignuti likovni realizam, ali i što više pojednostaviti crtež ili sliku, kako vremenski, tako i stilski. Uzor joj je Josip Vaništa, čije slike i crteži dišu jednostavnošću i prozračnosti. Pažljive su, ali brze, jednostavne, ali sve što je bitno, tu je, na papiru ili platnu. Ne možete reći da je nešto izostavio, jer i da je, bez tog elementa crtež ili slika savršeno funkcionira. Tako i Barbara, premda vrlo mlada i još uvijek naivna pred papirom i olovkom, kistom i platnom, pokušava pronaći samo one elemente bitne za rad. Ali, najčešće, rad je baziran samo na realizmu. Ovu želju ona prenosi na daljnje obrazovanje. 2017. godine upisuje Akademiju za umjetnost i kulturu u Osijeku. Na prvoj godini, upoznata s novim načinom crtanja i slikanja, pod većim povećalom, pokušava pratiti ono zadano i često podlijega onome krivom i naivnom u svome radu. No, ponekad, papir uhvati trenutak u kojemu likovnost pronađe njen rukopis i nešto dobro nastane.
U slikarstvu ono njoj najpotrebnije, ono zbog čega doista uživa slikati, je chiaroscuro. Po njoj, sve je lakše uz dobar kontrast svijetla i sjene, pa su tako njoj omiljeni vlastiti radovi upravo oni u kojima je ovaj element dobro odrađen. Među slikarima i crtačima koji prikazuju chiaroscuro, najveću inspiraciju pronalazi u Caravaggiju i Rembrandtu. U njenim radovima boja ne igra najvažniju ulogu, premda joj je bitna te ju nikada ne izostavlja iz svog likovnog razmišljanja. No, duže vrijeme, boja nije bila ta odrednica koja je činila njene radove, već ljudski motiv, svijetlo i sjena te realizam. Možda najbitniji element ljudskog lika u njenim radovima su oči. One nikada ne smiju biti mrtve. One uvijek moraju imati ekspresiju. Uvijek moraju pričati. Kroz njih, ako kroz ništa drugo, izlazi karakter. Ono što čini lice, oko, nos, usnu, obraz i kosu je raspored sjena i mrlja na motivu, a vrlo rijetko linija. Obrisne linije najčešće nema, te je sfumato – izbjegavanje obrisa i oštrih linija, “dim”, stapanje – element jednako čest kao i kontrast svijetla i sjene. Čak i u fotografiji, s kojom se prvi puta susreće na drugoj godini Akademije, ova dva elementa čvrsto stoje. No, kasnije, linija pronalazi put u njene radove i služi kao pomagalo, kao završetak i kao detalj koji izvlači i učvršćuje rad. Potpuni sfumato polako nestaje, gotovo nikad prisutan u brzinskim crtežima, no uvijek prisutan u studijama koje teže realizmu.
Jedna od karakteristika njenih radova su zagašene boje. One su najčešće smeđe, sive ili tamnije crvene. Vrlo rijetko koristi čiste boje i vrlo rijetko, vlastitim odabirom motiva i scene, slika bez prisustva jasnih sijena na licu ili tijelu. Također uživa u istraživanju tonova monokromatskim slikanjem (korištenjem jedne boje u kombinaciji s crnom i bijelom). U takvim radovima najefektivnije dobiva rezultate, no tome je možda razlog i tonsko modeliranje u olovci koje joj bolje leži od ulja ili akrila. Kada u igru dođe boja, boja kože, boja odjeće, boja pozadine, boja u odnosu svijetla i sjene, igra se zakomplicira i potrebno joj je više koncentracije i truda da završni rezultat bude zadovoljavajući. Premda uživa u svakom potezu kista, u svakom tonu neke boje, oni joj predstavljaju i najveći izazov te joj se najlakše izgubiti u svim elementima i zanemariti upravo ono što joj je najčešći cilj – likovnost pojednostavljivanjem.
Prvi rad koji odbacuje konstrukciju i postav motiva na papir prije sjenčanja nastao je direktnim nizanjem rasternih linija, stavljajući na papir veliku mrlju u obliku motiva, tj. portreta, gdje je prvi nastao lokalni ton. Na lokalni ton (ispresijecane linije bez forme ili volumena), postavlja osnovne sjene koje označuju gdje su oči, nos, usta, brada, tjeme, uši, vrat i ramena. Nakon što je postav gotov ulazi u gradnju volumena, bazirajući sve na odnosu svjetla i sjene. U njenim radovima volumen je produkt građenja svijetla i sjene. Ona ne koristi liniju kao alat koji prati formu, već sijenu gradi linijom koja se uglavnom stapa u tami zbog svoje gustoće, a jasnija je na svijetlu, gdje je manje prisutna, pa tako i pri detaljnom promatranju vidljivija. Ovaj način građenja crteža za nju se pokazao efektivnijim, bržim i zadovoljavajućim. Prije nego se uhvatila ovakvog crtanja, radovi su joj bili more različitih rukopisa, pa je tako ponekad crtala poput grafičara, ponekad poput ilustratora, a ponekad poput slikara. No, što i sama zna, uvijek je crtež bio potkrepljen slikarskom rukom koja se još uvijek pronalazila. Prije građenja crteža lokalnim tonom i sjenom, obrisna linija je za nju uvijek bila početak. Kada je promijenila taj način, shvatila je da je obris, za nju, bio poput okova. Bez obrisa crtež je mogao putovati i širiti se, sužavati i hodati. Struktura je ono od čega počinje i što gradi. Njena linija je strukturna, gotovo nikada teksturna ili obrisna. No, ništa nije definitivno, pa tako ni ovo „pravilo“. U kasnijim radovima ona se ponovno hvata obrisa, ali ne onako naivno i dječje kao prije, već kao pravo pomagalo i pravi likovni dio svog rada. Te dvije točke koje je jednom odvojila ponovno spaja.
Ovim novim jezikom, uspjela je bolje komponirati inspiracije starih majstora poput Caravaggija i Rembrandta u vlastite radove. Tek otkriva Vaništu i gleda njegove radove gotovo kao referencu, no drži se podalje ikakvog kopiranja i traži autentičnost. Kako su Caravaggio i Rembrandt majstori chiaroscura, tako su i dvije potpuno različite sfere u slikarstvu, opipljivo drugačiji, premda u suštini slični. Svi slikari renesanse i baroka su povezane jedinke čije se sličnosti i poveznice mogu analizirati. Barbara shvaća da ne može pronaći potpunu, neprekidnu, čistu autentičnost. Iza nje i njenih kolega su stoljeća umjetnosti, a u ovome novom stoljeću gotovo je sve već tu, na našem dlanu. Naše kreacije su varijacije nečeg postojećeg, one imaju horizont koji se spaja u sličnostima s drugim radovima i promišljanjima. Onaj tko pronađe nešto novo, nešto ne viđeno, nešto doista likovno, biti će genij. Svaki umjetnik bi htio biti taj genij. Ali takvi se rijetko rode, pa je na nama da svoje postojeće sposobnosti i umove šiljimo i razvijamo kako možemo, bez obzira na to što netko drugi radi. U redu je nastaviti se na chiaroscuro baroka i širiti ga dalje k nečemu novom. U redu je snimiti film o mafijašima – ipak su oni postojali i postoje. U redu je težiti onome što je Vaništa postigao u svojim crtežima – jednostavnosti, oduzimanju, svjetlu i sjeni, liniji, obrisu, prozračnosti, fluidnosti, čvrstoći, emociji, karakteru, opipljivosti. U redu je gledati Davora Vrankića i tražiti tu moć imaginacije, taj rad olovkom, igru isprepletenu ozbiljnosti, ljepotu i horor, priču i intrigu. Svatko ima svoje uzore i svatko crpi inspiraciju od nekuda i nekoga. Neke ljude drugi umjetnici i oblikuju te nas njihove karakteristike prate kroz život i rad. To je ljepota umjetnosti i povezanosti umjetnika s umjetnikom. Barbara će svoju počast vjerojatno zauvijek davati Josipu Vaništi, Rembrandtu i Caravaggiju. Kada pomisli na Caravaggija, osim kontrasta, vidi i crvenu boju. Kada pomisli na Rembrandta, osim kontrasta, vidi naslage boje i svjetlucanje u oku njegovog autoportreta. Kada pomisli na Vaništu, vidi olovku laganu poput vode. Kada vidi svoj rad, vidi traženje svih iznad navedenih karakteristika. Također, potragu za originalnosti unatoč jakom utjecaju drugih na vlastiti rad.
Nakon što je ovaj „strukturnom do završetka“ način crtanja uzeo maha, vrlo se lako pretočio u slikarstvo. Ono što radi olovkom radi i kistom. Motiv gradi sjenom i tek na kraju ulazi u detalje. Crtež je puno više uznapredovao od slike, ali zato što je crtanju dala puno više vježbe. Moglo bi se reći da kako na početku gradi crtež rasterom, križajući linije, u sredini, u idućoj fazi, raster gotovo potpuno nestaje i zamjenjuje ga „dim“, magla koja čini sjene te tako nastaje oku primamljiv, očitiji realizam. U toj fazi nastaje najviše radova, uglavnom lica, gdje je centar pozornosti karakter i sličnosti pravoj osobi, dok je sama likovnost, premda slikarska, ostavljena po strani. Prekid ovog načina rada dolazi na prvoj godini akademije, gdje je suočena linijom koja prati i gradi formu i volumen, što je potpuno suprotno od onoga što ona radi. Premda defenzivna u početku, kasnije shvaća da i od ovoga treba uzeti lekciju, jer su ipak radovi nastali u ovoj fazi likovniji od onih oku primamljivijih, maglom nastalih radova. Iako se prepušta, ne dopušta da se suština, rukopis, način gradnje i instinkt promijene. Spaja dva različita svijeta u jedno u svrhu razvoja te do dan danas nosi te nove lekcije u svojim radovima i bolje prepoznaje zreli rad od naivnog, okrećući leđa oku ugodnom i lijepom. Napokon traži likovnost.
Njene slike, bar one nastale vlastitim odabirom i smještajem scene i motiva su tmurne. Tmurne u svojim bojama, ne u nakani. Barbarina paleta je uglavnom sačinjena od tamnijih tonova i zagasitih boja. Ono njoj najbitnije su tonska modelacija i karakter, ali joj slika mora biti i živa. Iako je njena paleta na strani sjene, novonastali radovi sadrže čiste i vibrantne boje. Jedan od zanimljivih načina slikanja kojim se bavi je monokromatsko slikarstvo. Ovim načinom, kistom i bojom, radi gotovo isto kao s olovkom. Istražuje tonove, svijetlo i sjenu.
Od kada je prvi put uzela kist u ruke do danas, slike su joj lazurne. Često koristi malo boje i mnogo medija, no ponekad, ako je slika brzinska, boje je mnogo. Često na najsvjetlije dijelove stavlja najviše boje, dok sjene, koje prve postavi, ponekad ostavi netaknute ili malo intervenira u njih. Radovi joj variraju po potezima kista, ponekad je potez očit, a nekada ne postoji. U slikama postoji puno prostora za razvoj, a Barbara ne bježi pred isprobavanjem različitih načina slikanja. Njeno slikarstvo je još uvijek u potrazi za vlastitim jezikom.
PRATIMO:
https://www.moma.org/learn/moma_learning/
https://www.moma.org/learn/moma_learning/tools_tips/
https://www.thoughtco.com/visual-arts-4132957
https://www.architecturaldigest.com/gallery/zaha-hadid-greatest-works-slideshow
https://collection.mobiliernational.culture.gouv.fr/recherche
Vizuali iz karantene – Izbor fotografija s terenskih putovanja šk. god. 2019. /2020.
Foto: Josipa Henizelman i Josip Pratnemer
Bijeg u prirodu, studentica Kristina Biškup, Odsjek za kulturu, medije i menadžment
