Proces…, asistent Mario Matoković, Odsjek za vizualne i medijske umjetnosti
Izv. prof. art. dr. sc. Antoaneta Radočaj-Jerković, Odsjek za glazbenu umjetnost
Studentica Ana Marguš, Odsjek za vizualne i medijske umjetnosti
Današnji notni pult, studentica Manuela Molnar, Odsjek za glazbenu umjetnost
Z.K. pisma iz izolacije…
U ovome pismu/zapisu trebali smo uvrstiti i nekoliko recepata iz kuharice „Što se sve jede u vrijeme pandemije u Albaniji“, svojevrsnu hrvatsku inačicu slavnog teksta J. M. Simmela, „Može i bez kavijara“, ali neke okolnosti natjerale su nas da, u posljednji tren, promijenimo plan i da se našim kulinarskim vještinama pozabavimo u nekom od slijedećih pisama/zapisa.
A, razlog ove odgode, i više je nego banalan: dao sam se, prilično naivno, „navući“ na društvene mreže! Kako stvari stoje, one su, možda, još i veći problem, nego pojava ovoga nesretnog covida-19, koji nas očito uvodi u svijet koji tako dobro opisuje francuski filozof Michael Foessel. On, naime u knjizi Récidive 1938, svojevrsnoj kronici opadanja – ili bi, možda, trebalo reći kolapsa? – demokracije. opisuje vrijeme u kojem onni koji su bogati objavljuju svoju emancipaciju od društva tako što im nameću surovu financijsku štednju. Ograničeni nacionalni resursi moraju biti rezervirani isključivo za Francusku i ni za koga više, a u isto vrijeme, u zemlji se odvija prava hajka na izbjeglice, Židove (to već postaje opće mjesto lošijih dionica europske povijesti), kao i druge nepoželjne elemente. Policija je na ulicama. Istovremeno, svako tko drži do sebe (a, upravo takvi su takvi su neki od naših oponenta na društvenim mrežama) samozadovoljno misle da samo oni točno interpretiraju da tokove ljudske historije: do sada smo ga interpretirali, a sada ćemo ga I mijenjati (XI teza o Feurbachu, K. Marx). Neki koji su bili sigurni da znaju u kojemm se pravcu ona kreće – k spasonosnom čišćenju svake nepravde u društvu, ka krčenju terena za novi početak – zaboravili su se, u tom prakticiranju vlastitog samozadovoljstva, pogledati malo bolje oko sebe. A, kada su već to učinili bilo je i više nego kasno!
Društvene su mreže prava pošast. Trenutno, najrasprostranjenija bolest 21. stoljeća. Naime, neki dobronamjerni dojavili su nam da smo i mi spomenuti u nekoj raspravi o romanu Ene Haler, „Nadohvat“, na nekom od fb zidova, o (ne)vrijednosti toga romana. A, kako smo i mi pozitivno pisali o tome romanu, onda bi bilo uputno vidjeti što o našoj ocjeni toga romana misle neki od protagonista te rasprave. I, kao što obično biva, vrag nam nije dao mira, i ne samo što smo pogledali, već smo se i sami upustili u tu besmislenu raspravu, u kojoj se, čast izuzecima, preferira onaj dosadni „seminarski pristup literaturi“.
Na taj smo način prekršili i naše „sveto pravilo“: može se (po)gledati, eventualno nekom usputnom gestom odobriti neki stav, nečije mišljenje, ali iz mentalne higijene nikako ne sudjelovati u razmjeni misli, koje također nisu imune na pojavu inflacije! I, vjerojatno bi se to dogodilo i u ovome slučaju, jer odavno se više ne ljutim kada netko kaže da neki moj tekst nije dobar (konačno, mi ih i ne pišemo da bi se to nekome trebalo i svidjeti). Ali, kada vas, niti jednom vašom gestom izazvani, počnu svakojaki likovi etiketirati, von oben detektirati vaše ideološke stavove, učitavati vaše svjetonazore, e onda je uistinu, u takvoj situaciji, teško ostati miran. Naravno, usput saznate čitav niz novih spoznaja i o politici, i o literaturi, i o ideologiji… Onako, iz „prve ruke“! Morate čitati prave „dječje tlapnje“ o tome koji je odnos između literature/umjetnosti i ideologije idealan, poželjan, u kojim postocima… Kao da o tome, i mnogim drugim stvarima, jedan L. Althusser, ali i ne samo on, nije napisao apsolutno ništa. Možda bih čak i preko svih tih samozadovoljavajućih „detalja“, manirom jednog pravog „aristokrata duha“ elegantno prešao (konačno, zašto bi svi morali čitati te dosadne i debele knjige) da jedan od „mudraca“, koji u svojim raspravama uporno inzistira na „seminarskom pristupu literaturi“, gdje mu je (pre)važan svaki detalj u tom romanu, što bi to glavna naratorica svakako morala znati, a što, pak, svjesno prešućuje i, zašto spram jednih patnji ima razumijevanje, a spram nekih drugih nema, što nam priča o jednoj fotografiji u tekstu sve sugerira, a što, pak, skriva…, optužio me je da se lažno predstavljam, jer on pouzdano zna da ja nisam nikakav liberal, čak ni onaj truli (tako nas je, by the way, zvao veliki JBT, to mu je vjerojatno bilo jako duhovito, jer je radnike, seljake i poštenu inteligenciju smjestio na jednu, pravu, stranu, a , trule liberale i sav onaj drugi ideološki šljam, bili su na drugoj, neprijateljskoj strani)), već eventualno, u najboljem slučaju, umjereni desničar, vjerojatno, domobran! E, to je već predstavljalo „crvenu krpu“ na koju smo se morali i mi referirati. U nekim vremenima uistinu smo se plašili te nevjerojatne lakoće dijeljenja ideoloških etiketa, kojima su se u startu eliminirali svi oni koji se ne slažu s mišljenjem partije, koji o nekim temama imaju vlastiti stav, mišljenje. Kako stvari stoje, tih se vremena nismo riješili. I sada, pored terora anonimnosti, i dalje živimo u vremenima kojima nije strano olako etiketiranje protivnika, neistomišljenika…
Doduše, nismo primijetili da taj „salunski ljevičar“, koji je, prema vlastitom priznanju, 90-tih marno sudjelovao u popisu stanovništva i pri tome dolazio do nevjerojatnih otkrića, spoznaja da hrvatski Srbi na pitanje kojim jezikom govore, odgovaraju „hrvatskim“, a mi smo se, ovdje, u Osijeku, u to isto vrijeme, proljeće 91. godine, zabavljali s likovima koji kao da su izašli iz romana I. Đikića, „Beara“, uopće pokušao sudjelovati u stvaranju one toliko nužne građanske platforme naše obrambene strategije. A, mi smo upravo to činili! Sada i ovdje! Ne poslije 30 godina kada u maniri sveznajućeg pripovjedača znamo i o nekim negativnim epizodama, koje su se odigrale u tim (ne)vremenima.
Ovdje smo namjerno spomenuli osječke „beare“, izgubljene oficire ondašnje JNA, jer je i jedan naš osvrt na roman I. Đikića, „Beara“, iz čista mira, postao temom rasprave. Naime, nekima se nije svidjela moja ideološka ocjena tog romana koji, prema njihovom skromnom mišljenju, i nije roman, oni u maniri „sveznajućih pripovjedača“ znaju da je do takve atribucije došlo isključivo iz marketinških razloga, pa vam se onda još usude držati lekcije o tome što bi jedan teoretičar književnosti morao znati o tom žanru; a kada ih uputite na neke relevantne teorijske tekstove, kao što su oni u kojima se opisuje „protejska svijest romana“, onda to, doduše, nevoljko prihvate, ali i dalje ostaju pri tvrdnji da „Beara“ ipak nije roman, kao da je ta atribucija prilikom naše ocjene uopće bila relevantna. Mi smo samo primijetili da se o tako tragičnoj temi, kao što je ubojstvo 8000 Bošnjaka u Srebrenici, ne može tako površno pisati i da inače, poslije čitanja jedne H. Arendt o „banalnosti zla“, „konačnim rješenjima“, uopće nemamo namjeru baviti se psihogramom jednog „školovanog zločinca“, tamo nekog „beare iz našeg sokaka“, koji je, pak, toliko impresionirao autora romana da je ovaj bio ushićen spoznajom da ovaj lik i u „novoj“ vojsci i dalje govori „splitskom čakavicom“, a da je prilikom pokolja Bošnjaka, koji je trajao nekoliko dana, bio mrtav pijan, jer je baš taj dan slavio svoj 56 rođendan. Usput je pao u depresiju i ljut je, jer mu ne daju napredovati, a on i pored toga bez pogovora izvršava sve naredbe onog drugog idiota, generala Mladića. Osim gađenja prema takvoj vrsti literature, u kojoj je kao tema „kompleksni historijski lik“, vjerojatno na isti način kao što je to M. Jergoviću bio notorni Draža Mihailović, mi smo primijetili da bi bilo kudikamo zanimljivije da nam je autor pokušao objasniti što se to, zapravo, u onome jugoslavenskom društvu uistinu događalo kada je jedan od stupova toga društva, JNA, postala obična „zločinačka organizacija“!? I, to je, prema našem sudu, pitanje svih pitanja, a ne tamo neka površna analiza psihograma nekog tamo „beare“, tog „malog čovjeka“(W. Reich), koji svjesno sudjeluje u najgorim zločinima u 21. stoljeću, pokolju civila, žena, djece, staraca i pokojeg vojnika koji se predao.
I još uvijek nam nije jasno zašto se ova naša ocjena, koju je, by the way, potvrdio i haški sud, našim „solunskim ljevičarima“ ne dopada?! Kažu da je ta naša ocjena „loša“, ali ne kažu u kojim je to detaljima loša.
I kada se već vraćamo tim 90-im godinama, onda se moramo, nevoljko, „pohvaliti“ da smo mi i djelima dokazivali naš temeljni svjetonazor: liberalni nacionalizam, koji se niti u jednom elementu ne razlikuje od nacionalizma o kojem ozbiljno piše jedan R. Rorthy, J. Tamil… I, sve ostale naše aktivnosti bile su kontaminirane ne sam čitanjem jednog K. Jaspersa, njegove „Pitanje krivnje“, već i svakodnevnom primjenom onih njegovih teza da se na tuđu histeriju nikako ne smije odgovarati vlastitom, o individualnom, a ne kolektivnom karakteru svakog zločina…
I, onda vam neki teorijski smušeni likovi nakon 30 godina kažu da ste, u najboljem slučaju, umjereni desničar! I, nikome ništa! I, takvi bi i dalje diferencirali žrtve i dalje ne razlikuju „teret“ od „izbora“ prošlosti, i dalje ignoriraju važnost etike svjedočenja, i dalje o zločinima nekih govore kao „nepotrebnoj retorziji“, „manjim incidentima“, da su u pitanju bili neki „viši interesi“, a kod onih drugih to više ne vrijedi, već traže da se nedvosmisleno očituju i o 41. , i o logorima, i o karakteru režima…
Pun nam je kufer tog „hrvatskog mazohizma“, tih vječnih „hrvatskih Fausta“, te „vječne krivnje“… Pa dajte se i vi, drugovi, konačno, jednom iskreno suočite s vlastitim demonima iz naše bliže i dalje prošlosti (to što je Račan svetom vodicom „poškropio“ kockicu uistinu je karakikaturalan čin, slika stanja hrvatske socijaldemokracije, hrvatskih komunista 90-ih godina prošloga stoljeća), odnosno, napišite i vi, naravno, ako tako što uopće umijete knjigu o „jugoslavenskom Faustu“ i prestanite već jednom hrvatski javni prostor kontaminirati potrebom da se u svakoj situaciji moramo očitovati o tom našem povijesnom „istočnom grijehu“ (kao da je taj „grijeh“ samo moj ili nekih od nas, kao da to nije i vaš, ako smo se već odlučili da ćemo Jaspersa pročitati na adekvatan način, onako kako je on vidio problem „metafizičke“ krivnje), jer to što radite na javnoj sceni već postaje uistinu tragikomično. Pa, upravo je, iz tih razloga, u filmu „Lily Marlen“ W. Fassbinder, koji očito više nije mogao izdržati taj pritisak „permanentne denacifikacije“ (ako nas sjećanje ne vara upravo smi mi u hrvatskom Saboru govorili o nužnosti naše „denacifikacije“, o nužnosti da se suočimo i s onim manje lijepim epizodama iz posljednjeg rata), pa je u taj film uvrstio i onu čuvenu scenu kada Židovi poslije obavljenog posla svjesno dižu u zrak Nijemce, koji su se u tom međusobnom „dealu“ ponašali krajnje korektno.
Sada moramo zastati, pa će u nekom od slijedećih nastavaka, doći na red i analiza odnosa između p parafraze i alegoreze u interpretaciji (dobrih) romana, a „Nadohvat“ to svakako jest, jer je bez ikakvih problema odgovorio na sve elemente, koji proizlaze iz političko-etičkog čitanja literature. Vidjeti tekst I. Cingela!
Proces…, asistent Mario Matoković, Odsjek za vizualne i medijske umjetnosti
Studentica Petra Kordić, Odsjek za vizualne i medijske umjetnosti, kolegij Crtanje II
Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, baletni ansambl, doc. art. Vuk Ognjenović