Zlatko Kramarić, Kako se riješiti sablasti kapitala, Vivek Chiber, Postkolonijalna teorija i sablast kapitala, Jesenski i Turk/Drugo more, Zagreb-Rijeka, 2019.
„Knjigu koju smo svi čekali, pravi prodor svježeg zraka koji tjera ustajale mirise pseudo-radikalnog akademskog establišmenta“ glasi rečenica koju je predstavljajući knjigu Viveka Chibera, „Postkolonijalna teorija i sablast kapitala“, na engleskom jeziku ova je knjiga objelodanjena 2013. godine, izgovorio planetarno poznati slovenski filozof Slavoj Žižek. I , moramo reći, bio je posvema u pravu. Naime, u ovoj se knjizi, na jedan posvema drugačiji, što će reći kritičan način, govori i o svim evidentnim ograničenjima, teorijskim slabostima postkolonijalne teorije. Doduše, sam autor, inače profesor sociologije na Sveučilištu u New Yorku, posvema je svjestan da i pored svih nedostataka postklolonijalne teorije još uvijek nije moguće predvidjeti i njezin konačni slom. Ova teorija zauzela je, prema mišljenju autora, „prominentno mjesto u periodu značajnih globalnih političkih poraza ljevice“(str. 411). Budući da je na našim nedavnim parlamentarnim izborima i hrvatska ljevica doživjela još jedan svoj politički poraz mi smo upravo iz tih razloga i odlučili našu javnost upoznati sa sadržajem ove i više nego provokativne knjige. Možda bi ovu knjigu, pored lidera naše tradicionalne ljevice, hrvatskih (ovu atribuciju trebalo bi tek dokazati, jer imamo neki čudni dojam da su krajem 80-ih godina prošloga stoljeća naši ljevičari bili kudikamo nacionalno svjesniji nego što su to oni danas, pa tako među srpskim ili slovenskim neo-komunistima/socijalistima, nije moguće pronaći likove poput N. Stazića, Ž. Jovanovića…, koji bi vjerovali da je neka druga država bila bolja od ove postojeće, ili koji ozbiljno misle da su se poslije 1945. godine pobjednici ponašali prilično šlampavo i pobili premalo „narodnih neprijatelja“) socijaldemokrata, trebali obvezno pročitati i korifeji naše „nove“ ljevice. Kod ovih je, doduše, primjetna prilična intelektualna radoznalost i znatiželja, primjećuje se da neki od njih prate recentnu političko-teorijsku literaturu, ali nismo baš sigurni koliko su oni uopće svjesni što bi se, u konačnici, dogodilo s našim političkim sustavom, našom ionako krhkom demokracijom, višestranačkim parlamentom…, kada bi neki od njihovih radikalnih stavova, kao što je to primjerice povratak radničkog samoupravljanja, ili nova nacionalizacija privatnog vlasništva, radikalne porezne reforme…, uistinu i realizirali.
Vjerojatno i nije neki veći problem što oni o svim tim detaljima očito uopće ne razmišljaju, daleko je veći problem što o tim logičnim posljedicama dosljedne primjene njihovih političko-teorijskih stavova, koji su, by the way, u jednom demokratskom društvu, posvema legitimni, ne razmišljaju previše ni njihovi oduševljeni glasači. Mogu zamisliti situaciju da netko uistinu misli da bi bilo dobro ponovno pokušati s uvođenjem radničkog samoupravljanja, ali treba postaviti pitanje: a što to, zapravo, u praksi znači? Nismo sigurni da je tim oduševljenim glasačima, među kojima su i egzaltirani glumci, nedefinirane feministice, popularni pjevači „borbenih“ pjesmuljaka, koji su također skloni koristiti sve one društvene povlastice, benefite, kao što su to besplatne karte za gradski parking, benefiti koji obično pripadaju samo onim „povlaštenim“ članovima društva, samo im netko tako što mora ponuditi, gnjevni pripadnici urbane gerile koji otvoreno koketiraju s anarhizmom kao jedinim mogućim pogledom na svijet, a tu su, za svaki slučaj, i „lijevi“ fašisti, dokraja bistro da jedno takvo „pravedno“ rješenje za koje se oni zalažu, zapravo, znači ukidanje višestranačja. Jednostavno, radničko samoupravljanje ako se konzekventno interpretira, mora okončati ukidanjem svake ideje višestranačja. Unutar takvog svjetonazora nema baš previše prostora za slobodno artikuliranje ideja koje bi taj svjetonazor dovodile u pitanje. A, ako, pak, više nema višestranačja, onda to znači kraj demokracije, odnosno početak nekog od totalitarnih oblika vladanja. Nismo sigurni da su i korifeji „nove“ ljevice, a još manje njihovi glasači, svjesni ove neminovnosti. A „odgojni logori“ predstavljali bi onaj prostor unutar kojeg bi se, na „nježan“ način, privodili „pameti“ svi oni koji bi se javno usudili posumnjati u vrijednosti ove političko-ekonomske koncepcije.
To nikako ne znači da nismo za radikalne promjene unutar postojećih kapital-odnosa u našem društvu. Ali, te nužne promjene nikako ne smiju ići u smjeru povratka onih političkih odnosa koji su na ovim prostorima bili dominantni veći dio 20. stoljeća. Imamo neki čudni osjećaj da naši „ljevičari“, i oni „stari“ i ovi „novi“, uopće nisu svjesni svih problema s kojima se nekadašnje socijalističko društvo suočavalo. Oni jednostavno taj period amnestiraju, ničega lošega se iz tog perioda ne mogu sjetiti. Stoga je i više nego dobro što ih je nedavno jedan kolumnist u visokotiražnim novinama blago podsjetio na očito zaboravljeni sarajevski govor S. Šuvara, inače, par exellence ljevičara, koji je 1989. godine vrlo kritično i nadasve iskreno govorio o političko-ekonomskim strategijama ondašnjeg socijalističkog društva. I kada mi imamo običaj naše čitatelje podsjetiti da uzroci mnogih današnjih problema leže u nekim davnim vremenima, a ne samo u onim nesretnim 90-im, koje su, zapravo, samo posljedica svih tih neriješenih odnosa, kako političkih, tako i onih ekonomskih, odnosa koje su svojstveni upravo tim egalitarnim ideologijama.
I, možda, će zvučati paradoksalno, ali nas tek čeka jedno „pravo“ proučavanje svih naših povijesti i društvenih struktura, proučavanje koje neće biti opterećeno apriornim ideološkim stavovima, svakojakim predrasudama, mitovima… Prije svega, trebalo bi kritički preispitati ulogu hrvatske buržoazije, odnosno utvrditi koliko je ona uopće aktivno sudjelovala u kreiranju određenih političkih zajednica, društvenih odnosa… Je li hrvatska buržoazija uopće sudjelovala u stvaranju hrvatskih političkih i inih elita? Mi smo vrlo skeptični u odnosu na njeno historijsko poslanje. Prema našem mišljenju ona nije uspjela stvoriti konsenzualni, liberalni poredak, ona nikada nije govorila u ime cijeloga društva. Uostalom, kao ni (hrvatska) komunistička partija koja je poslije Drugog svjetskog rata koloniziralo opravo ono mjesto/ulogu, koje je dotada trebala popunjavati hrvatska buržoazija. Ali, kako stvari stoje, to mjesto/uloga bila je ispražnjena od svakog suvislog sadržaja. I jedni i drugi bili su u jednom vremenu dominantni, ali to je bila dominacija bez hegemonijskog učinka.[1]
Doduše, ovom se knjigom otvara i jedno drugo, jednako bitno pitanje: može li se hrvatsko društvo interpretirati kao postkolonijalno? U jednoj od naših knjiga, „Nostalgija – kratka povijest zaborava“, mi smo bili skloni tom stavu. Određena politička i ekonomska rješenja u bivšoj državi, socijalističkoj Jugoslaviji, socijalističku Hrvatsku svodili su na koloniju, na puki objekt tuđih političkih i ekonomskih interesa. Ovdje ovu (pro)tezu nećemo detaljnije elaborirati, ali nema nikakve sumnje da mnoge zapadnjačke kategorije (kapital, demokracija, liberalizam, racionalnost, objektivnost…) nije moguće primijeniti na hrvatsko (post)tranzicijsko društvo. Ni u tom, (post)tranzicijskom društvu nije se dogodila „univerzalizacija kapitala“, to će reći, da u tom društvu nikakav problem nije neki nepodnošljivi „višak“ kapital-odnosa, već problem leži upravo u trajnom nedostatku tih univerzalizirajućih odnosa! A svagdje tamo gdje je izostala ova univerzalizacija kapitala kompenzacija se obavlja sustavnom proizvodnjom vlastitih, lokalnih kategorija koje, u pravilu, ne nadilaze okvire nepotizma, političkog i inog ortakluka, „dogovorne“ ekonomije …, što, zapravo, nije ništa ino, nego sposobnost kapitala da u svim situacijama transformira i sve druge društvene odnose na štetu većine građana. I, ako je tome tako, onda bi nam naši „neo-ljevičari“ trebali ponuditi (demokratski) recept kako eliminirati sve one prisile koje nam kapitalističke strukture nameću. Naime, i mi smo svjesni da postoji čitav niz zajedničkih interesa i potreba koji ljudi bez obzira na njihove kulturne i ine razlike dijele. Naime, svima nama je podjednako stalo do skrbi za našu vlastitu fizičku dobrobit, podjednako smo zabrinuti za određen stupanj autonomije i samoodređenja, pokazujemo iznimnu brigu za one prakse koje se izravno odnose na naše blagostanje.
[1] O tome više u knjizi R. Guha, Dominance Without Hegemony.