“Connection is why we are here; it is what gives purpose and meaning to our lives.”, studentica Laura Benačić,
Odsjek za kulturu, medije i menadžment
MA JEDNOSTAVNO… MED I MLIJEKO
(Osijek, 18. svibnja 2020.)
Osunčani osmijeh proljetnog dana gura mi radost u lice. Crvenim pupoljcima ruža najavljuje se svibanj. Otvaram vrata između poznatog i putovanja u novo. Intima zarobljena u glavi ispod crvene kapuljače. Smještena u pretincu pogleda, nazire se u nebeskim mijenama. Neki prijelaz između osame i ljubavi. Usporeni otkucaj sata, ritam sutona i južina najavljuju frišku noć.
Nedjelja, slična ponedjeljku, lagano navlači grč i smrzava opuštenost vikenda. Pjesnik mi ubacuje sliku o baršunastoj šumi, bistrom vodopadu, zaljubljenom princu u bajkovitoj priči. Vlažna i duboka jazbina u meni odmiče se od svjetske korona-priče i bljeskanja slike narodnog zdravlja. Osjećam čar proljeća. Poletan i hiperaktivan impuls pomiče noć očekujući besramno flertovanje.
Gubim kompas, opipavam sjećanja, dozivam slike i nešto lijepo, udaljeno. Sanjarim o NJOJ! Onako intimno je moje tkanje u dubini. Jedan ladanjski ushit je pobjegao, skokovito me napustio pored rijeke. Voda neumorno sluša ljude, šapat kapi i mirise Aljmaša. Ja slutim sebe i Prijatelje, draga banalnost pečenog, malo srka krijepi i provocira. Bože, kakva li je snaga vode što čisti, obnavlja i beskonačno teče! Osjećam da razvodnjava brige dodirujući me, pere male stvari i snove. Ponajviše snaga Dunava.
Nadahnjuje me VODA. Pronosi li tajne, svjetlost, boje, mirisne cvjetove ili nešto svoje? Poput ljubavnika je sjedinjena, erotski zaigrana, plovi prema mostovima tražeći dugu kao spoj neba i svjetlosti. Kuražno sam svjestan snage, drevnih mudrosti, prolaznosti plemena na svojim obalama. Pogled u sunčanom horizontu najavljuje smiraj, odmorenost, profinjenu aroganciju vrbika i pješčanih krajolika. Ponekad poželim biti rijeka, biti kao Dunav – spajati svjetove neba i zelenih proplanaka – opčinjen onako s obale. Uranjam čula u velike baršunaste šume tako željne i nedosanjane. Jesam li nedorastao boju nabildane narcisoidnosti? Grebem po prozorima upitan želim li biti glavni glumac u jednoj postavi zemaljske sporednosti.
Iza okuke seosko dvorište, pored ambara čerupaju se i pjetlići. Pomislim na moju NJU – škljocam mobitelom spremajući uradak. Profinjenost i običnost u klinču misli samodopadnosti dodiruje ograde kuća. Navijam za LJUBAV, za slobodu, toplu riječ, večernju šetnicu i visoke jablane. Da, i jednu NJU. Daleku i stvarnu, podijeljenu na moju i suparničku istinu.
Čovjek traga igrajući se u bezizlaznom labirintu. Rijeka sve kontrolira, šacuje i nadgleda rumene ružičnjake. Bezvremenska je tamnoplava nijansa neba u kavezu. Livada je otisak žuljavih ruku u drvoredu rascvjetale voćke, neke nove normale povezane strašću i mirisima pokošene trave. Ravnodušnost usamljenika lovi brodolomce nasukane u strastvenoj opsesiji proljeća. To isto psihičko stanje indiferentnosti se zagrijalo strašću, potisnuvši ljubav ukroćene mržnje i dalje tetura tražeći prigušeno nebo, uz pjev poezije i nježnosti leptirovih krila. Borba titana tek slijedi! Opet je dinamično! Sitne laži, neoskvrnuta priroda i čarobna šuma snova.
Na obali -čekam u zasjedi- razlomljene bahatosti, brzih koraka puta u baršunastu šumu. Tamo je med i mlijeko! Ravnotežna čovjekolika anatomija kao razlistala biljka. Monološka forma poput preslikanog mene, praznina i ispunjenost. Uobičajen zaplet, neobjašnjena fabula, puno pitanja i nedovršen kraj pored Moćnog Dunava. On titanski nosi ma baš sve, lijepo i loše ostavlja u priobalju i guta poglede žena i pecaroša pokraj benta. On vječnost diše malim kapljicama intime za sjetno svakodnevlje. Kažu stari: med i mlijeko u formatu jednostavnosti!
Ima li nešto od tog neprocjenjivog blaga za mene, djelić lijepoga u dunavskim valovima, bjeličastim cvjetovima topole?! Baladičnost korone traje – onako se čeka kraj. Zatreperim nekako s proljeća, oživim s mirisima ruža. Beskonačnost pored seoskih voćnjaka i slika dječarca u crvenim patikama guta suton dana i Čovjeka. Jednostavna slika života, rijeke i senzualnosti protječu dok maštamo u praskozorjima. Tkanje diskursa i nemira koji tragaju za svetim istinama, tajnim intimama, baršunastoj šumi i vraćanja sebi.
Nasmiješen, ohrabren, odoh na jednu šljivu… -uz neku drugu ljutu, domaću- … spoznati istinu i stopiti se u gušt gostionice negdje na tajnu dijalogu Neba i Zemlje. Tamo pored Dunava!
Titani… i ja – razlomljen u slatkostima, slab u šakama, čekam NJU i ishod proljetne iluzije.
Sutra je novi početak. Ma jednostavno…
VOLIM!!!
Aleph
Gigue BWV 997 – Johann Sebastian Bach, Sanel Redžić, Odsjek za instrumentalne studije
Z.K. pisma iz izolacije…
Javlja mi dekanica da bi s ovim mojim pismima/zapisima trebao završiti do 22. svibnja. Poslije toga počinje „nova normalnost“, pa više nikome neće biti potrebna tamo neka moja, doduše, neobvezujuća razmišljanja o nekim usputnim pojavama, političkim strategijama, literaturi, glazbi, filmu… Negdje sam pročitao da je Rade Šerbeđija, to je onaj slavni glumac iz Vinkovaca, koji se nije baš snašao onih 90-ih godina prologa stoljeća, pa je malo lutao od Beograda, preko Ljubljane, pa sve do Londona i Hollywooda, gdje je uspio snimiti nekoliko zanimljivih filmova, spasiti karijeru, ponovno se oženiti, dobiti i nešto djece u tom braku, da bi se početkom ovoga milenija na velika vrata vratio u Hrvatsku, jer mu je njegov bivši partijski kamarad, Ivica Račan, ni čime izazvan, darovao ni manje ni više nego jedan hrvatski otok, Brijune, na kojem je Rade, u maniri pravog opg-a, napravio i nekoliko zanimljivih predstava (Kralj Leara, Pijanu novembarsku noć, Hamleta. Medeju, Don Huana, Nikolu Teslu, …, bilo je tu i nekih „sitnijih“ redateljsko-glumačkih promašaja, ali tko će se za koju godinu uopće sjećati scene u kojoj Hamlet svira saksafon, jer Lena Udovički, nova Radina bračna družica, ne baš talentirana redateljica, koja Hamleta doživljava kao onoga koji dilemu „biti ili ne biti“ rješava sviranjem saksafona; a da su hrvatske varijacije na temu Hamleta uistinu nepredvidljive može se vidjeti u jednom drugom Hamletu, onom dubrovačkom, ako se ne varam onome iz 93. godine, kada su se na kraju tragedije, kao oni koji predstavljaju rješenje, pojavili, vjerovali ili ne, vojnici unprofora), napravio tridesetak video-zapisa u kojima ovaj glumac u već pristojnim godinama nešto recitira, pjeva, glumi… Neke sam od tih tridesetak video-zapisa i pogledao. I nije to tako ni loše. Istina nema više one energije, glumačkog erosa, ali i dalje je to i više nego prihvatljivo, a za ova vremena/“izvanredna stanja“ i posvema korektno odrađeno: malo uvoda kroz zanimljivu priču, malo glazbe, malo recitacije, jer publici u ovim vremenima i nema treba puno više od toga. Broj onih koji su pogledali i komentirali te uratke uistinu je vrijedan pozornosti. Nama se posebno dopala ne samo interpretacija pjesme „Čekaj me“ ruskog pjesnika Smirnova, već ona priča o nastanku pjesme prije same recitacije.
I moj dobri makedonski prijatelj, Vlatko Stefanovski poslao mi je svoju korona verziju pjesme „Čukni vo drvo“ . Riječ je o njegovoj pjesmi nastaloj u 80-im godinama prošloga stoljeća. Neki o tom vremenu govore kao o „zlatnim godinama“ jugoslavenskog roka. Što je vjerojatno i točno. Dekadencija je uvijek najsigurniji znak da u društvu neke stvari ne štimaju, da politika više nije u stanju kontrolirati društvene procese. Kraj takvih političkih strategija nastupa u onome momentu kada više nisu u stanju kontrolirati ni vlastite postupke, kada više nisu u mogućnosti donositi nikakve suvisle odluke. Iako već odavno nema njegovog slavnog benda „Leb i sol“ moramo reći da ova pjesma Vlatka S. i u novom aranžmanu zvuči i više nego simpatično. Estetičari bi rekli: ljupko! Stara pjesma u novom aranžmanu, uz sudjelovanja i drugih, mlađih makedonskih pjevača, i dalje funkcionira. Neke od onih mlađih i nisam uspio prepoznati, pa sam, za svaki slučaj, zvao neke od mojih starih makedonskih prijatelja/ica da mi pomognu u otkrivanju meni manje poznatih lica: tko je ona ili onaj koji se u spotu pojavljuje u 45 sekundi?!
A, onda su mi ti moji prijatelji/ice poslali još neke uratke nekih drugih makedonskih umjetnika. Vjerojatno kao honorar za moj stalni interes oko svim makedonskih „tema i dilema“. (I, dalje komentiram ovu međunarodnu sapunicu vezano uz bugarski zahtjev oko naziva imena makedonskog jezika. Protiv volje postajem stručnjak i za jezična pitanja. A, da smo na dobrom putu vidim da me neki od sudionika citiraju moje „mudre stavove“ o tome kako se politička pitanja umataju u fini lingvistički celofan). Od svih tih uradaka koja smo dobili meni se ponajviše dopala obrada pjesme „Bella Ciao“. U makedonskoj verziji ona glasi „Korona ciao“! Njeni su autori pjevači Aleksandar Mitevski (u jednom trenutku zbog iznimne fizičke sličnosti pomislio sam da ovu pjesmu pjeva jedan drugi Aleksandar, redatelj Popovski, s kojim smo se intenzivno družili za vrijeme našega mandata u Skopju. Nekako u to vrijeme, početkom druge dekade trećeg milenija, ovaj redatelj radio je u Zagrebu, u kazalištu „Gavella“, gdje je ostvario nekoliko značajnih predstava, „San Ivanjske noći“, „Peer Gynt“…, koje nisu prošle nezapaženo i koje je hrvatska kazališna kritika pozitivno ocijenila. Ova činjenica nije promakla ni R. Š., koji ga je tih godina pozvao da jedno ljeto odradi na njegovom otoku. I ovaj je, koliko se sjećam, pristao na tu ponudu i uprizorio je „Odisejadu“ prema motivima Homerova epa. Predstavu nažalost nismo gledali, pa ne možemo suditi o njenoj kvaliteti, ali jedino znam da je R. Š. koji mjesec kasnije glumio u jednom ne baš uspješnom makedonskom filmu, koji je režirao A. P., postmodernistička interpretacija života Kemal-paše, koji će u povijest ući kao „otac turske nacije“ nije bila baš nešto uvjerljiva i nije polučila neki veći uspjeh. Film smo gledali i to u Bitoli u gradu u kojem je mladi Kemal pohađao vojnu gimnaziju i, gdje se, navodno, zaljubio u jednu zgodnu kršćansku djevojku, nastavak priče je i više nego predvidljiv, ljubav između muslimana i kršćanke predstavlja jedno od općih toposa dobrog dijela i naših literatura, ostaje nejasno je li ta ljubav bila uopće konzumirana ili je strogi otac uspio, na vrijeme, spriječiti veći grijeh… ), i Dragan Spasov-Dac. Naravno, kao i obično, bilo je i onih koji su imali ozbiljne primjedbe na ovu njihovu „light-verziju“ slavne pjesme, koju „ljevičari“ doživljavaju kao par exellence revolucionarnu pjesmu. Uvijek su nas oduševljavale ove „ideološke intervencije“, ovo naknadno „upisivanje“ značenja, koja s prvotnom intencijom nemaju nikakve veze. Tako si neki već krajem 80-ih nepogrešivo anticipirali zbivanja u 90-im i napisali da „ravnicu treba čuvati“ dok se oni budu malo sklonili od te iste ravnice. Naime, primjedbe su se uglavnom odnosile na činjenicu da je u toj njihovoj obradi pjesma u potpunosti izgubila onaj revolucionarni naboj, pa su se osjetili p(r)ozvanim predložiti svoju antikapitalističku, antiglobalističku, radničku verziju te slavne pjesme, koju su navodno pjevali talijanski seljaci i ne sanjajući da će se oko sadržaja ove pjesme sto i više godina kasnije voditi ozbiljne ideološke rasprave. Eto, i u Makedoniji se na društvenim mrežama, baš kao i kod nas, vode pravi ideološki ratovi. Doduše, svi ti ideološki prijepori ostaju unutar virtualnog svijeta, pa tek sada možemo vidjeti koliko je bilo providnosti u stavovima Jean Baudrillarda, filozofa, koji je jasno rekao da živimo u svijetu simulakruma i simulacija. Sve je kopija, nema stvarnosti, nema budućnosti, jer je iz tog svijeta nada prognana, pa tu prazninu nekako moramo popuniti. I, to i činimo tako što je popunjavamo velikim količinama gluposti. A, na ovim prostorima to još i bolje ide, jer je dobar dio nas živio u vrijeme „samoupravnog socijalizma“, pa je onaj nerv da o svemu treba imati svoje neponovljivo mišljenje, pa i o onim stvarima o kojima pojma nemamo, na društvenim mrežama našao svoje pravo utočište, jer pored anonimnosti, omogućava mu da se nesmetano razvija… Sve je dopušteno, a „biti glup“ predstavlja vrhunac te „nove slobode“…
Kako stvari stoje, na ovim prostorima, fašizam i (anti)fašizam još uvijek nisu rekli svoju posljednju riječ. Eto, i na ulicama Sarajeva pojavili su se neki ljudi i prosvjeduju protiv crkve, kardinala, crkvenih obreda… Jedan od tih vikend-prosvjednika proziva i federalnu policiju što tako žustro štiti crkvu i onu „svinju“ u njoj, baš tako, „svinju“, kojoj oni danas neće učiniti ništa nažao, jer nisu ludi, znaju oni da tu „svinju“ policija čuva, ali već za nekoliko dana on i njegovi će se vratiti i pokazati toj „svinji“ gdje mu je mjesto.
Jedan od naših poznatijih „antifašista“, član „Documente“, taj dokumentirani borac za istinu, reinkarnacija Save Kovačevića i Ive Lole Ribara, na svojem fb-zid hvali Sarajlije kako su dostojanstveno, bez i jednog incidenta (sic!), uz pjevanje čuvenih šlagera kao što su „Druže Tito…“, prosvjedovali protiv fašista, ustaša. Ovaj lik koji formacijski pripada prijelaznom periodu između 20. i 19. stoljeća i dalje vjeruje u onaj narativ o Sarajevu i Walteru. Tko se ne sjeća one slavne scene iz filma kada njemački časnik, „ptičja perspektiva“, pokazuje na grad i rezignirano konstatira: Das ist Walter! Nažalost, u filmu je izostala „žablja perspektiva“. (Nju ćemo gledati u nekim stvarnim scenama u 90-im godinama prošloga stoljeća. I to će biti surova stvarnost, a ne tamo neka „skrivena kamera“, koja se igra našim osjećajima i prikazuje rat kojeg, zapravo, nema. Na veliku nesreću Sarajlija R. Karadžić nije čitao J. B. ). Poslije te scene publika je padala u delirij. Budući da u takvim „kolektivnim seansama“ iz mentalne higijene nismo sudjelovali ostaje nam nepoznato koje su se sve pjesme poslije toga pjevale. Možda „Jugoslavenska“ ili ona još čuvenija „Od Triglava…“! Doduše, iz te perspektive nikako nam nisu jasni svi oni događaji u 90-im godinama kada su upravo to antifašističko Sarajevo, taj europski Jeruzalem, napadali, između ostaloga, i neki ljudi koji su na svojim kapama, šljemovima imali „crvene zvijezde“!? Gdje se svih tih godina skrivao onaj nepobjedivi „sarajevski Walter“, koji je jednom drugom Sarajliji, I. Š., rođenom krajem 70-ih, poslužio kao idealni predložak za zanimljivu, ali prilično tupastu priču o vječnom revolucionarnom zanosu nekih „W-ljudima“ na ovim našim nesretnim prostorima.
Ovaj puta u našim ocjenama nismo bili usamljeni, jer i nekim se drugima učinilo da su te vrste priče ipak stvar prošlosti i da nisu baš nešto previše uvjerljive.
Ako je R. Močnik mogao napisati zanimljivu knjigu o prisutnosti fašizma u našim društvima, onda se nama čini da je upravo sada pravo vrijeme da se napiše jedna knjiga i o nazočnosti staljinizma. Jer, kako stvari stoje, imamo osjećaj da su i te političko-ideološke strategije prisutne u našim društvima. Jer, da kojim sretnim slučajem postoji takva knjiga, onda vjerojatno onom političaru s otoka , koji nema problema s brojevima, što se već za jezik ne bi moglo reći, ne bi palo na pamet reći da su i ostali pobjednici, poslije rata, nekažnjeno ubijali poražene. Da je čak i u pravu, to još uvijek ne znači da takvi postupci nisu zločinački, odnosno da su upravo takvi stavovi poput njegovih demonstracija revizionističkog pristupa prošlosti. Naime, kada bismo slijedili tu njegovu logiku, onda bi se apsolutno sve moglo opravdati, i svi oni ustaški zločini tijekom rata, i oni zločini tijekom i poslije „Oluje“, i ponašanje njemačkih vojnika, i postojanje svih logora, i oni koje su osnivali jedni, i oni koji su osnivali neki drugi…
Vražja je ta semantika kada ne uspijeva, niti u jednom detalju, pratiti intencije jezične pragmatike. Poslije toga nužno slijedi „lijevi fašizam“!