Klub čitatelja
Prelistavajući jedan svoj davno napisani dnevnik na današnji dan napisala sam rečenicu, „Sjetu nosim u sebi“, nisam sigurna da bih istu mogla napisati sada dok vatra tinja, Dunav sivo klizi, dok me sa stola gleda mekani, bež boje nasmiješeni Unicef sob, dok pijem vrući đumbir i limun, slušam Tinu Turner i David Bowia. Razmišljam o sinoć odgledanom filmu „Vita i Virginia“ i pročitanim riječima o romanu „Orlando” (1928.), biografskom ljubavnom pismu u kojemu Woolf istražuje narav svoje ljubavnice tragajući za njom kroz stoljeća bacajući je pri tome od jednoga do drugog spola, igrajući se s njom, oblačeći je u podatnu lisicu, smaragd, leptir mašnu i samostojeće čarape, zadirkujući je, koketirajući, navlačeći preko njih veo tajanstvenosti i krhkosti. Završava fotografijom Vite/Orlanda sa psima u blatu Long Barna koja čeka Virginijin sutrašnji dolazak.
Je li “Orlando” kompenzacija za osjećaj gubitka ili je samo riječ o ljubavnoj priči koja završava izdajom?
Nekako imam osjećaj kako se energija filma utopila u priče “Rujanske plivačice” koje sam netom pročitala.
h
Preporuka knjige
Mirjana Dugandžija,„Rujanska kupačica“,Oceanmore,Zagreb, 2020.
“Rujanska kupačica” treća je knjiga poznate novinarke Mirjane Dugandžije (“Nekoliko dana kolovoza” (2010); “Indijančeva noć” (2013)), riječ je o jedanaest priča u kojima se prepoznaju autoričina tekstualna poetička traganja čija se amplituda kreće od ljubavi, ljubomornog predimenizioniranog narcizma, preko fantazija i halucinacija, romantičarske tame i suvremene autentičnosti, do beskonačne usamljenosti, samodostatnosti i depresije. Takav poetički inventar kritički i recepcijski ovjerava ju zanimljivom, provokativnom i poetički zrelom autoricom.
U pričama su žene glavni likovi, meandrira se u njima između požeškog odrastanja i zagrebačkog života, intimnog i javnog, između strasti i podvala, ljepote i iskušenja, panonskih pejzaža (npr. u pričama „Dvadest šesta poslijeratna godina“, „Pravila skitnje“) i urbanih veduta (npr. priči „Proleterski duh njihove ljubavi“, „Blaga je noć“ i „Voljela ga je ponovno pet minuta“). Odnosi s muškarcima prikazani su intenzivno, strastveno, neumoljivo samo ponekad nježno, gotovo nikada iskreno. Granice tjelesnosti, raskrinkavanje ženskoga identiteta, okrutna posesivnost, žensko prijateljstvo, seks u troje (npr. priča „Gdje ste, male krijesnice, bubamare, krtice“), koketiranje s mlađim muškarcem (npr. priča „Zajeban, visoki muški rep“), načini i oblici oblikovanja ženstva, udovoljanje tjelesnoj žudnji, emotivna praznina i nepodnošljiva usamljenosti koja postaje nužnost, samo su neke od tema ove zbirke.
Eksplicitna prezentnost ženskoga pogleda račvanjem univerzalnog glasa pripovjedačice u svim pričama utiskuje se u pojedinačne istine različitih Zorica, Edita, Nataša, Sonja, Eva, Ana, Anastazija, Lara, njihovom pojmu tijela pripada oznaka propusnosti i mogućnosti prelaska jednog načina prezentnosti u drugi, sakrivenosti u prisutnost i obratno. Narativna putanja kreće se od tijela kao objekta kojim drugi udovoljavaju svoje potrebe, preko tijela kao prostora manipulacije drugima, te tjelesnosti kao osobne frustracije i osobne kazne.
Može se napisati kako su ovo priče o osjetu koji se loše smješta u tjelesnost pa stoga postaje nelagoda, kao neki višak koji se ne može ukloniti niti pretvoriti u nešto drugo, ne može se on niti prespavati kao u priči „Why I like so much this little bed“ jer „ljubav mog života, moj ljubavnik i ta ljubav koja je trajala petnaest godina nije me dovela nikamo osim do groteskne izdaje, …, I još, prespavala sam ne samo odluku ljubavi moga života da se uopće razvede nego i sam razvod: kad sam otvorila oči, bivša je napustila krajolik, a s njime se vrzmala nova djevojka.“
Autorica nije pisala o modelu vidljivo ovjerenih žena, već je uzela one s ruba, potisnute i „poštene“ osvetnice kao povod za analizu psihologije ljubavnog odnosa, poetike okrutnosti u ljubavi, prikrivene tragičnosti. U osnovi je svaka priča jedno promišljanje o ženi kao subjektu, odnosno ne-subjektu, često se u njima rastvara besubjektnost žene, njezina neprisutnost kao praznina asocirana erotikom kao dominantnim spleenom koja se prepoznaje i u trenutku brutalnog prikaza okrutnog, sadističkog zlostavljanja negdje na polju crnice kontinenta u priči “Sjajan posao u Slavoniji”.
Brzim i nepredvidljivim, usamljenim, lomljivim i tjeskobnim opisima, direktnim dijalozima, eksplicitnim prikazivanjem užitka, meadriranjem između likova i glasa dominantne pripovjedačice, proizvodi se posve nekonvencionalan jezik melankolika kojim se ruše brojni tabui.
Razbijaju se pri tome gotova sva recepcijska očekivanja jer samo će izabrana publika uživati u posve novom diskurzivnom svijetu koji će pred njezinim očima rastvarati prepuštenost, rezignaciju, nevidljivost i nezainteresiranost što često puta potiskuje očekivanu strast i sretan bajkoviti završetak.
Naslovnica knjige kao i idiličan naslov gotovo je ironičan, da ne kažem ciničan, u odnosu na oporost ponekih priča, na njihovu grubost, eksplicitnost i ranjivost. Naracijom koja kreće od sedme stranice miješa se snažan, posve neuobičajen ženski koktel osjećaja.
Mirjana Dugandžija opisuje različite tipove žena u njihovim privatnim i društvenim kriznim trenutcima, pretvaraju se oni u posttranzicijski pakleni šund kojeg imenovani likovi prihvaćaju kao dimenziju svakodnevnoga. Uz česta pijanstva artikulira se posve osoban ženski identitet, različiti odnosi pripadanja, priznavanja i identifikacije, uz šank se postavlja dijagnoza jednog apsurdnog, surovog, krajnje sramotnog moralnog stanja na poprilično tvrdokoran, neumoljiv, bezpoštedan, opori, mučan, grub, ženski intiman način.
Dijagnostička autodestrukcija žene jedino je preostalo oružje u obrani prava na postojanje i ljudsko dostojanstvo. Razočaranost, panični strah, praznina i bijes otvaraju pitanja o smislu, autentičnosti i prirodnosti, o žudnji za zanosom koji dolazi s iluzijom da je ono što se činilo nekada bilo nešto važno i bitno.
Dugandžija je autorica jasnog pogleda, iskrena je i gruba prema samoj sebi kao autorici/pripovjedačici i prema ženama koje smješta u fokus radnje, emocionalno-psihološki rasapi, egzistencijalna situacija onih čiji je život uništen posljedicama vjerovanja u muškarca, žene koje blude u izmještenosti iz prostora i vremena, iz jezika, kulture i tradicije, iz vlastitog života, kroz zbirku „Rujanska kupačica“ dobivaju novi senzibilitet kojim se preispituju uobičajeni načini poimanja stvarnosti i njezinih mogućnosti.
Spaja ona u pričama agresiju, pasivnost i brigu, erotiku i spolni nagon. Njezino umijeće ogleda se u moći prikazivanja individualnih rasapa jaukom, patnjom i tišinom, nameće se osjećaj prepisivanja stvarnosti, a ne njezina imitacija. Ženski likovi ne pozivaju na osvetu, one same krvare, očajavaju, piju, blude, ukazuju i optužuju oblikujući vlastite psihograme, svoj vapaj u noćnim lutanjima gradom i po pubovima koji vode do izgubljenosti i nestajanja.
Beskompromisno detektirajući socio-patološke fenomene hrvatskoga društvenog prezenta skrivenog oku, Mirjana Dugandžija neumoljivo i bez zadrške pred čitatelje stavlja njihove slabosti i nedostatke provocirajući na taj način i poneku vrlinu – pogled prema nesretnim, bolesnim i usamljenim.
“Rujanska kupačica” je uznemirujuća knjiga koja na nekim mjestima dolazi ravno do dna, do mračnine, recepcijske mučnine i trbuhozoborenja.