Nisam siguran koji je dan karantene, ali je lijep…, student Danijel Stapić, Odsjek za kulturu, medije i menadžment
Kratka meditacija o pogledu, Krešimir Purgar, Odsjek za vizualne i medijske studije
Kažu da je za čovjeka najgore kada je gladan ili bolestan ili kada je izgubio slobodu. Vjerujem da je sve to točno, ovisno o okolnostima u kojima se čovjek trenutno nalazi. Ali iz moje današnje perspektive, koja nije nimalo specifična i zasigurno je dijelim s milijardama drugih ljudi, mislim da je najgore kada izgubiš – pogled; kada više ne možeš birati što ćeš, kada ili koga gledati nego je ono što jedino možeš vidjeti uvijek isto. Ako mislite da je ovo klišeizirana meditacija o osuđenosti na poznate ljude, obitelj, suprugu, djecu ili susjede, moram vas razočarati i predložiti jednu, po mome mišljenju sudbonosniju osuđenost: onu na pogled s jednog jedinog mjesta, na zatvaranje zemljopisnog vidokruga, na pogled s vlastitog prozora.
Opet iz individualne, ovoga puta moje perspektive, posve je svejedno jeste li osuđeni na pogled kao što je to bio onaj Jeffov iz Hitchcockovog filma Prozor u dvorište, koji je uzbudljiva putovanja koje je imao kao fotoreporter morao zamijeniti invalidskim kolicima i pogledom iz dnevnog boravka u dvorište jednog od newyorških blokova u Chelseaju, ili vas je pak na uvijek isti pogled osudila globalna pošast nepoznate zarazne bolesti. Za onoga kome je u životu ključno što, kada i kako vidi ovaj hendikep u oba slučaja stvara posve identične posljedice za onaj dio njegove osobnosti koji se u poststrukturalističkoj teoriji zove “promatrački subjekt”: amputacija pogleda kao nematerijalnog ekstremiteta koji nas čini ljudskim bićima mnogo više nego što su to ruke ili noge. Oduzmete li čovjeku ne samo mogućnost pogleda (kao što je to slučaj kod slijepih osoba), nego i ako ga samo ograničite u toj mogućnosti (kao što su ograničeni robijaši ili ona proverbijalna nonica iz sela Žena glava na otoku Visu koja zbog siromaštva cijeli život nije napustila svoje mjesto iznad Pliskog polja) ulazimo u zonu tjeskobne “stvarne” stvarnosti koja je utoliko tjeskobnija što nije daleko od onih distopijskih filmskih realiteta i podjele na gore i dolje, bogate i siromašne, prosvijetljene i neuke, kao u Metropolisu Fritza Langa ili Snowpierceru Boong Joon Hoa.
Je li Hitchockov Jeff bio toliko indiskretan samo zato što je bio osuđen na doslovni “pogled u dvorište”, u intimu ljudi koji nehotice dijele vlastite živote s potpunim neznancima; dakle, je li njegov voajerizam proizašao samo iz spleta okolnosti? Kako bi izgledao njegov dan da je imao mogućnost promatrati s pedesetog kata nekog rezidencijalnog nebodera na Petoj Aveniji; nude li samo ljudi i njihove “vizualne atrakcije”, poput egzhibicionizma i razodijevanja pred otvorenim prozorom ono što volimo gledati, ili i otvorenim pogledom sa sedmog kata u Novom Zagrebu možemo zadovoljiti potrebu za pripovijedanjem u slikama, što svako gledanje zapravo jest? Mislim da i jedan i drugi pogled – i onaj narativni koji uključuje kako intrigantne pokušaje ubojstva u susjedstvu preko puta tako i zavirivanje u ono što bi nas se najmanje trebalo ticati, ali i onaj zapravo “ikonoklastični”, apstraktni, bez naracije koju možemo nekome ispričati, dakle pogled sa sedmog ili pedesetog kata – jesu jedno te isto, ali samo pod uvjetom da ih nije netko drugi izabrao za nas.
Koliko god to s antropološkog ili biološkog stanovišta izgledalo kao priglupa ili barem nateguta tvrdnja, čovjekov pogled ne razlikuje se od pogleda tuljana, žirafe ili nosoroga. Naša razlika od drugih životinjskih vrsta na Zemlji proizlazi ne iz toga što smo od njih pametniji nego je posljedica toga što smo se izborili da biramo ono što želimo gledati, drugim riječima, da budemo tuljani u pustinji, žirafe na Grenlandu i nosorozi na Mjesecu; naš intelekt i razumijevanje svijeta proizašao je iz nepristajanja da gledamo i vidimo samo ono što je neposredno ispred nas. Upravo je pogled na ono što ne vidi golim okom čovjeka učinio čovjekom (u psihologiji i teoriji slike to se zove imaginacija).
Ovo je, dakako, u suprotnosti s jednom od temeljnih teza o evoluciji homo sapiensa koja kaže da je napredak civilizacije nastupio u onom trenutku kada čovjek više nije morao mijenjati mjesto kako bi preživio, kada je postao vezan uz zemlju i imao relativno sigurnu budućnost zahvaljujući uzgajanju ratarskih kultura u neposrednoj blizini svoje trajne nastambe. Ali, ovdje nije o tome riječ. Ne pristajem na vezanost uz rodnu grudu, zavičaj, pogled s prozora, small talk sa susjedima; a pogotovo ne pristajem da na to budem prisiljen zbog nekakvog virusa. Ne želim biti nosorog koji vidi samo svoju afričku savanu, nego želim moći vidjeti i Tvrđu, Himalaju, Mars…
Osuđenost na pogled sa sedmog kata
Quarantine Session: It’s a beautiful day (Michael Buble) – cover, student Odsjeka za glazbenu umjetnost Dominik Blaževac
Online nastava zanimljivo je i korisno iskustvo, ali – vratite mi studente i kolege
(zapis za novi broj studentskoga e-časopisa Notan), Tomislav Levak, Odsjek za kulturu, medije i menadžment
S ponedjeljkom, 16. ožujka, na snagu je, zbog pandemije koronavirusa SARS-CoV-2, stupila mjera obustave tzv. kontaktne nastave u školama i na fakultetima u cijeloj Hrvatskoj. Premda je donesena samo tri dana ranije, na Odsjeku i cijeloj Akademiji uspjeli smo se organizirati tijekom samo jednoga vikenda i taj ponedjeljak dočekati spremni. Svakako spremniji od niza mrežnih nastavnih platformi i komunikacijskih sustava koji su nam, posebice tijekom prvih desetak dana, vjerojatno zbog preopterećenosti često otkazivali poslušnost. Tako smo „u hodu“ kolege nastavnici i ja s Plana B često morali prelaziti na Plan C, Plan D ili čak Plan E. Ne mogu otvoriti novi kolegij na Loomenu? Dobro, idem probati na Merlinu. Ne mogu dodati sve planirane studente na kolegij otvoren na Merlinu? Dobro, tu je Google Classroom… A ako baš ništa drugo ne bi funkcioniralo, uvijek je preostala stara dobra komunikacija putem e-maila. I putem mobitela čiji sam broj studentima poslao čim su uvedene ove mjere.
Doslovce preko noći cjelokupna nastava i popratne aktivnosti iz predavaonica i iz drugih akademijskih prostora preselili su se u virtualni prostor. U ovom sam semestru asistent na četiri kolegija, od kojih su čak tri praktične naravi – na kojima sam ja zadužen za provedbu seminara i vježbi – pa sam se suočio s prilično velikim izazovom. Kako, primjerice, više od stotinu studenata na dva kolegija vezana uz javni nastup i govor, poučiti potrebnim znanjima, vještinama i trikovima – bez interakcije uživo?! Vrlo brzo shvatiš da se jednostavno moraš prilagoditi novim okolnostima i smisliti nove, drukčije načine rada i komunikacije sa studentima. I to napraviš. Kao doktorandu komunikologije koji se primarno bavi novim medijima značajno su mi pomogla prethodna znanja, ali i razmjena iskustava s kolegama i, posebno, već dugogodišnje komuniciranje putem Skypea s rodbinom, prijateljima i poslovnim suradnicima. S tim da je u ovom slučaju Skype zamijenila, kažu, stabilnija i pouzdanija platforma Zoom. Unatoč navodnim sigurnosnim problemima…
Pri tome jednostavno moram pohvaliti studente. Znao sam i ranije da imamo jako dobre i predane studente, ali to se sada potvrdilo. Iako su nedvojbeno dodatno opterećeni zadatcima, velika većina zbilja ih – barem po mojem iskustvu, ali ne sumnjam da je tako i na drugim kolegijima – ispunjava u postavljenim rokovima i prema zadanim uputama, ne izvlačeći se na aktualnu izvanrednu situaciju. I dalje pristojni u komunikaciji i pravodobni u realizaciji zadataka, iskazali su i dodatnu zavidnu razinu kreativnosti i inventivnosti. Nadam se da sam i ja dostupan njima koliko zaslužuju i da su zadovoljni razinom nastave u ovim neuobičajenim okolnostima.
U prvih pet tjedana nastave na daljinu, koliko to već sada traje, spoznao sam i neke prednosti. Primjerice, u ovoj situaciji lakše se može dogovoriti gostovanje nekog kvalitetnog predavača čak i izvan Osijeka i Hrvatske, a neki se segmenti (primjerice, analiza kratkih videouradaka) čak mogu možda i bolje odraditi na ovaj način. Također, studenti i nastavnici koji žive dalje sada ne moraju gubiti vrijeme na dolazak i odlazak s Akademije, već sve mogu obaviti iz kućnoga okruženja. Samim time (naravno, uz iznimku videonastave putem Zooma) niti outfit niti frizura ne moraju uvijek biti na visini… S druge strane, predavanje izgovoreno u kameru laptopa i najčešće crni ekran (većina studenata voli isključiti kamere pa i mikrofone) ipak mi ne može zamijeniti interakciju u predavaonici s tim mladim i pametnim ljudima. Pogotovo mi ne može nadomjestiti onaj lijepi slatki osjećaj umora, ali i zadovoljstva nakon niza predavanja na kojima sam sa studentima izmijenio energiju, misli i stavove. Niti susrete i razgovore s kolegama niti žamor na hodnicima.
Stoga, koliko god načelno zagovarao i prihvaćao nove medije i razvoj tehnologije, koji su neminovni, jedva čekam da sve ovo prođe. Online nastava zanimljivo je i korisno iskustvo, ali ipak – vratite mi moje studente i kolege. Nedostaju mi. Uživo. Kažu da je ovo (vrlo skora) budućnost, ali neka budućnost još malo pričeka.
Produktivan, vrijedan i uporan. Potpun, pošten i moćan. Nije najveći i najbolji, Ali i dalje čujemo njegov pjev. – Vrabac –
studentica Kristina Janković, Odsjek za kulturu, medije i menadžment
Dragi Dnevniče, … studentica Mateja Ištuk, Odsjek za kulturu, medije i menadžment
Ovo nije samo još jedan dan u nizu u kojem ću te pozdraviti iz svoja četiri, zeleno-siva zida. Ovo nije samo još jedan dan gdje ću ti opisati svoj dan, svoje radnje, zadatke i obaveze. Ne. Ovo je sve samo ne takav dan.
Znaš, Dnevniče, svaki je moj dan ispunjen nekakvim obavezama, a ja sam svakim danom sve više ispunjena prazninom. Zvuči kontradiktorno, zar ne? Ali, ta Praznina i nije tako loša. Bezbojna je, nije sagrađena ni od kakvog materijala, nema mirisa niti okusa. Ne moram brinuti hoće li se razbiti, pokvariti ili uprljati. Jedino što postoji u njoj jest sadržaj koji je šarolik i jedino o čemu mogu brinuti jest hoće li nestati ili pak opstati.
Znaš, Dnevniče, već dugo se budim bez osmijeha. Tako hranim svoju Prazninu. I već dugo kroz prozore moje sobe prolaze zrake sunca, ali je ona svejedno ispunjena tamom. Nekoliko sam puta pokušala uveseliti svoju Prazninu pjesmom i razigranim notama klavira, no, znaš Dnevniče, izgleda da ju to samo rastužuje.. Čak ni društvo prijatelja biljaka joj ne donosi osmijeh na lice. Čini se da ju i to uništava. Osjećam se beskorisno, bespomoćno. Sve što sam probala, nije uspjelo. Sve o čemu sam sanjala, nije se ispunilo i sve što sam voljela, lagano se odmetnulo.
Ali, dragi Dnevniče, nećeš nikad vjerovati što sam saznala! Nekidan sam se podružila sa prijateljicama Suzama, a ono što sam saznala jest da su one, Samoća i Praznina sestre! Obično kada me posjeti jedna, posjete me sve. Jako je lijepo vidjeti da se sestre drže zajedno i da se ne napuštaju unatoč ovim teškim vremenima.
Dragi Dnevniče, odlučila sam se i ja odmetnuti. Odlučila sam prihvatiti sve svoje prijatelje koji me svakodnevno posjećuju i pružiti im maksimalnu ljubav i podršku, baš onakvu kakvu oni meni pružaju. Odlučila sam vjerovati sestricama biljkama, bratu klaviru i njegovim vjernim podanicima notama. Odlučila sam opet ti opisivati svoje dane, radnje, zadatke i obaveze. Tu me najbolje slušaš.
Odlučila sam odbaciti jednobojno odijelo i zašareniti se.
